Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ni sukob interesa nije što je nekad bio

Objavljeno

na

Nino Raspudić
Foto: Vigilare

Ovoga tjedna Povjerenstvo za sukob interesa većinom glasova odlučilo je kako su aktualni ministar financija Zdravko Marić i bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić zbog načina na koji su sudjelovali u rješavanju krize u koncernu Agrokor povrijedili odredbe Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Oboje su kršili peti članak koji propisuje načela kojih se dužnosnik obavezan pridržavati kako bi sačuvao svoju vjerodostojnost, političku odgovornost i javnost u djelovanju.

Iako za to kršenje nije propisana novčana kazna, politička odgovornost je jasna i nakon ovoga bi u polu zreloj demokraciji Marić bio smijenjen, a u zreloj bi zbog Borga pala i vlada.

Zdravko Marić, naše čudo od djeteta, za kojeg su oligarhijski mediji uvjeravali javnost kako nitko osim njega u Hrvatskoj ne zna sastaviti proračun, financijski stručnjak kojem je jedini posao u privatnom sektoru bilo mjesto izvršnog direktora u Agrokoru, a ispada da je bio tako stručan i upućen da nije imao pojma da je koncern pred krahom, prema Povjerenstvu za sukob interesa nije smio sudjelovati na sastancima s predstavnicima Agrokora, kao i na sastancima radne skupine za izradu Lex Agrokor, čime je “propustio zaštititi vlastitu vjerodostojnost u obnašanju javne dužnosti”.

Zbog svojih prethodnih veza s Agrokorom, bio je dužan izuzeti se s tih sastanaka. Nakon što je u javnost izašao iskaz Martine Dalić USKOK-u, doznalo se kako Marić nije govorio istinu o broju sastanaka na kojima je bio i o svojoj ulozi u njima, piše Nino Raspudić / Večernji list

Martina Dalić se po odluci Povjerenstva ogriješila o načelo javnosti u radu javnih dužnosnika, o načelo odgovornog postupanja u obavljanju dužnosti te o načelo vjerodostojnosti u obnašanju javne dužnosti. Andrej Plenković izjavio je: “Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje”.

Dodao je kako je na stranci da analizira političke konotacije trenutne situacije i zaključio: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” upozorivši da bi okolnosti, koje bi makar u tragovima, mogle podsjećati na događaje s HDZ-om od prije par godina, sigurno bile štetne i reflektirale se na buduće izbore.

Nemojte biti naivni, ovo je Plenković stvarno izjavio, ali prije dvije i pol godine u Lisinskom kada je povjerenstvo o sukobu interesa odlučivalo o Tomislavu Karamarku u svibnju 2016. godine.

Karamarko je podnio ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Oreškovićeve vlade nakon odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da je zbog iznošenja stavova i prijedloga kojima se zalagao za povlačenje Hrvatske iz arbitraže koja se vodi između RH i MOL-a bio u sukobu interesa jer su na njega mogli utjecati osobni i privatni odnosi sa savjetnikom MOL-a Josipom Petrovićem koji je imao poslovni odnos s Karamarkovom suprugom Anom Šarić.

Propust se sastojao u tome što Karamarko nije jasno dao do znanja da je prije stupanja na dužnost u vladi bio u poslovnim odnosima s Petrovićem. Zbog toga je pala vlada, dogodila se promjena na čelu HDZ-a i počelo je razdoblje plenkizma.
Karamarkov sukob interesa danas se čini kao kamilica u usporedbi s Marićem i Dalić u aferi Agrokor-Borg.

Ne smatram, poput nekih, kako bi se trebali ispričati Karamarku i pristati time na srozavanje kriterija u politici – dobro je i časno od njega što je tada odstupio, jednako bi trebali učiniti i Plenković i njegova svita danas. Ali, naravno, neće.

Plenković, koji je prije dvije godine bio silno osjetljiv na sukob interesa i ugrožavanje imidža vlade i stranke danas odluku Povjerenstva za sukob interesa koje je utvrdilo kako su Marić i Dalić u sukobu interesa komentira tezom kako ni Zdravku Mariću ni Martini Dalić nije utvrđen sukob interesa: “Vrlo jasno, Povjerenstvo se nije bavilo konceptom sukoba interesa, niti je on utvrđen kod ministra financija ni kod bivše potpredsjednice vlade. Koliko mi je poznato, Povjerenstvo se bavilo načelima djelovanja”.

Ako premijer Plenković kaže da nema sukoba interesa, onda nema, bez obzira na to što Povjerenstvo koje je nadležno za to kaže drugačije.
 Kao u starom vicu o totalitarnim ulizicama: Vidi, majku im, mrtve a lete, korak dalje od vođe otišao je ministar Lovre Kuščević: “Ne da nema političke odgovornosti, nego nema ni natruha političke odgovornosti. Povjerenstvo je jasno reklo da nema sukoba interesa, DORH je jasno rekao da nema kaznenoga djela”, izjavio je Kuščević i dodao: “To što je reklo Povjerenstvo nije Sveto pismo.

Čuli smo da će se Marić žaliti na odluku Povjerenstva.” Radi se o starom titoističkom poimanje pravne države u skladu Brozovom maksimom – “ne treba se držati zakona kao pijan plota”.
 Ako je veliki vođa rekao da nema, onda nema. Ako on kaže da nije penal, onda nema veze što je dosudio sudac i kako je susret registriran, penala nije bilo.

Ako Plenković kaže da smo u finalu mi pobijedili Francuze 4-2, a ne oni nas, onda je to tako, pa možemo smatrati da smo prvaci svijeta u nogometu. Štoviše, ako Kralj Sunce kaže da smo prvaci svijeta u košarci, i to smo. Pa i da je Kuščević pobijedio Joshuu tehničkim nokautom u prvoj rundi.

Dakle, ni sukob interesa nije više što je nekad bio. U dvije godine došlo je do dodatne devalvacije institucija, običaja, obraza, nekad bi se političari u ovakvoj situaciji, ako ne sramili, barem kalkulirali oko saniranja političke štete koju bi mogli imati u budućnosti, no sada se razmišlja, trguje i politički opstaje od danas do sutra.
O tome najbolje svjedoči otvaranje sezone lova na tri ruke u zagrebačkoj gradskoj skupštini koje će osigurati opstanak većine Bandić-HDZ nakon što su iz vladajuće koalicije u gradu izašli Neovisni za Hrvatsku.

Ako se tri nova prebjega čudotvorno pojave, kako će to opravdati? Brigom za stabilnost grada? Ili kao HNS svoju prevaru birača i koalicijskog partnera koji ih je dovukao u Saboru, brigom za obrazovanje, kulturu, ptice selice, mahovinu, germknedle? Ili nikako, kao HDZ svojim biračima prepuštanje obrazovanja minornom HNS-u ili Istanbulsku i Marakeš?

Zašto bi u vrijeme takvih običaja onda ministar Marić dao ostavku? Da HDZ sačuva ugled pred svojim biračima? To danas zvuči kako urnebesno šaljiv odgovor.
Paradoksalno, od zadnjih događanja u zemlji, za smjer kojim će ići ćatolički HDZ važniji su sutrašnji izbori za novog čelnika njemačkog CDU-a.

Ako Merkel ne naslijedi njen politički klon Annegret Kramp-Karrenbauer već pobijedi znatno desniji Friedrich Mertz, što ne bi bilo neočekivano, naši plenkisti bi preko noći mogli postati velike konzerve.

Pa ne bi čudilo da već dogodine Jandroković i Kuščević počnu optuživati Željku Markić da je ultralijeva, Soroš-globalistička pobornica rodne ideologije i razaračica tradicionalnih vrijednosti.
 Ne bi to bio ništa veći obrat od onoga Plenkovića II. u prosincu 2018. u odnosu na Plenkovića I. iz svibnja 2016.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

 

Nino Raspudić – Migranti pred vratima: test humanosti ili gluposti?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari