Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Njuška li to svizac Phill vjetrove promjena

Objavljeno

na

U ova globalno nesigurna, konfuzna i prevrtljiva vremena, u kojima se događa da se pokvare novi njemački automobili i zakasne japanski vlakovi, lijepo je znati da još uvijek postoje neke čvrste točke i orijentiri u koje čovjek može biti apsolutno siguran.

Jedan od njih je štakorski politički refleks Gordana Jandrokovića da iskoči s broda koji tone i ukrca se na novi. Prije točno godinu dana, kad je Plenković brodio kroz prvu krizu nakon razvrgavanja koalicije s Mostom pisao sam: “Umjesto praćenja svakog Stierova zareza, oni koji žele prvi naslutiti kakva će biti budućnost Plenkovića na čelu HDZ-a, imaju puno sigurniju, višestruko provjerenu metodu, a to je – gledaj što radi Jandroković.

Kao svizac Phill koji predviđa vrijeme, Jandroković čudesno predosjeća unutarhadezeovske vjetrove i opstaje od Sanadera, Kosor, Karamarka do Plenkovića. Stoga, ako se kod njega primijeti i minimalno odmicanje od Plenkovića, možete se kladiti u večeru da je ovaj gotov.” Zahvaljujući iskustvu koje nam omogućuje da u sadašnjosti lako uočimo ono što smo već više puta vidjeli u prošlosti, a koje sam tada uobličio i u “Njonjin zakon”, u nedjelju 13. svibnja mogao sam s apsolutnom sigurnošću zaključiti kako je Martina Dalić već bivša.

Dok je Plenković javno još čvrsto stajao iza svoje potpredsjednice Vlade, Jandroković je na novinarski upitno o aferi Hotmail izjavio kako nije stigao zbog obveza pročitati sve mailove, ali: “Ono što sam vidio moglo se izbjeći. U jednom dijelu sadržaj mi se ne dopada, način na koji su se sudionici te grupe dopisivali nije stil u kojem bih volio sudjelovati”. Iz navedenog je svatko tko je imalo pratio noviju hrvatsku političku povijest, mogao lako zaključiti kako je Martina Dalić politički već mrtva, pokopana i opjevana.

No stvar ide dalje. Kompromitirajući mailovi cure iz dana u dan. Najnoviji potvrđuju kako se premijer Plenković tijekom procesa “borgijanja” najmanje tri puta sastao s ekipom s Dalićkine mailing liste. Kulerski ga u mailovima nazivaju “PM” (Prime minister).

Od jučerašnje objave tih mailova čini se da smo u fazi zime kada svizac Phill već vrti glavicom i njuška vjetrove promjena. Dan ranije sam u jednom tv-intervjuu izjavio kako je Plenković politički već mrtav samo mu to još nitko nije rekao. No sve je to još neslužbeno dok naš svizac Phill ne potvrdi smrt prvim minimalnim znakom distanciranja od PM-a. Oni koji PM-u i njegovima rade o glavi i u posjedu su kompromitirajućeg materijala sada ih lagano meze. Malo po malo. Piju im krv na slamku, ali nije riječ samo o sadizmu već i o taktici.

Nisu sav materijal pustili odjednom, već epizodu po epizodu, čime ih navlače da se, pokušavajući se vaditi poput kockara iz poslovice, dodatno kompromitiraju i ukapaju. Pustili su prvi dio, ekipa se nakon toga naivno vadila, a onda su ih sljedećim paketom mailova efektno demantirali, a potom prešli na sljedeći nastavak.

PM-ov PR, kojeg je vodio KM, sad se već potpuno raspao. U Otvoreno šalju viteza Reinera naoružanog šalabahterom. Čak ih ni dežurni čistači i čistačice iz vječnih vladinih biltena više ne pokušavaju oprati, već su i oni naćulili uši čekajući s koje će strane sada zapuhati.

O panici govori i to da se aktiviraju i posljednji saborski spavači. SDP-ov zastupnik Zdravko Ronko istupio je prekjučer iz stranke teško optužujući Davora Bernardića.

Istaknuo je kako nema namjeru vratiti svoj mandat jer ga je on osvojio i dodao: “Ako se bude glasalo o povjerenju Vladi, stat ću na Plenkovićevu stranu. Ne iz ljubavi prema HDZ-u, nego zato da Davor Bernardić ne bi proveo svoj plan o velikoj koaliciji sa svojim poslušnicima”. Dakle, Ronko bi kao izvorni SDP-ovac ušao u privatnu veliku koaliciju s Plenkovićem, a sve kako bi u istom tom poslu spriječio Bernardića. Možda bi najbolje bilo da Plenković formalizira svoje čelništvo nad koalicijom koju je okupio.

PM-ova većina izgleda poput Frankensteina kojeg sačinjavaju Pupovčeva glava, Radinova frizura, Sauchin lijevi i Kosorov desni obraz, Bandićeve noge, Glavaševa desna ruka i lijeva ruka Ivana Vrdoljaka te, na koncu želudac HDZ-ovih “demokršćana” koji su poslušno glasovali za Istanbulsku konvenciju. Ako ih podrži Ronko, kao zadnja pridošlica, on bi u došao kao neka metaforička zakrpa na stražnjem dijelu tog čudnovatog bića. Eto družbe koju bi bilo šteta ne okupiti u jednu stranku pod Plenkovićevim vodstvom.

I takva ima tek malo više od 40 posto glasova ljudi koji su izašli na prošle parlamentarne izbore.

HDZ-ovo drugo oko u glavi, Milorad Pupovac, na zahtjev oporbe za raspuštanjem Sabora poručuje: “Ako želite izbore, dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete vladu sastaviti, i kakve politike voditi, i s kim ćete formirati vladu.”

On će “dati izbore”!? Pupovac je hodajuća reklama za referendum za promjenu izbornog zakona, kojeg, unatoč tobože teškoj političkoj borbi koju vode, jednako opstruiraju i HDZ i SDP.

Vrhunac nasilnog gušenja referenduma dosegnut je u Rijeci, gdje Vojko Obersnel izgleda objedinjuje i zakonodavnu i izvršnu i sudbenu vlast, kao neka vrsta crvenog D’Annunzija, pa bahato brani građanima koristiti svoja ustavom zajamčena prava. Takva nervoza nije slučajna jer tiha voda referenduma koja se odvija u pozadini afere Hotmail mogla bi konačno podrovati oligarhijski brijeg i omogućiti Hrvatskoj da dugoročno politički prodiše.

Kako novi mailovi cure i afera se razmahuje PM-u je sve upitniji i eventualni briselski nastavak karijere. Plenkovićevi najljući protivnici, od Milanovića koji ga je prvi nazvao “briselskim ćatom” pa nadalje, često mu spočitavaju kako mu je politička karijera u Hrvatskoj samo odskočna daska za buduću briselsku i kako ga ustvari budućnost Hrvatske i Hrvata uopće ne zanimaju.

Sve da tome i jeste tako, ta “odskočna daska” mu sada lako može zakovati buduću karijeru. Nije isto je li izgubio vlast u Hrvatskoj jer u tom konzervativnom, zatucanom narodu nije uspio provesti kulturnu revoluciju po mjeri briselske oligarhije, ili je pao zbog korupcijskog skandala u kojem se muljalo na uvredljivo plitak i naivan način.

Tko bi u ozbiljnoj europskoj instituciji dao povjerenje osobi čija je vlada u vlastitoj zemlji zaglibila zbog ovakve afere? No za definitivan sud treba ipak pričekati vrijeme, koje je, kako kaže Machiavelli, “otac istine”. U svakom slučaju ono radi protiv PM-a i ekipe Borg.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found