Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Njuška li to svizac Phill vjetrove promjena

Objavljeno

na

U ova globalno nesigurna, konfuzna i prevrtljiva vremena, u kojima se događa da se pokvare novi njemački automobili i zakasne japanski vlakovi, lijepo je znati da još uvijek postoje neke čvrste točke i orijentiri u koje čovjek može biti apsolutno siguran.

Jedan od njih je štakorski politički refleks Gordana Jandrokovića da iskoči s broda koji tone i ukrca se na novi. Prije točno godinu dana, kad je Plenković brodio kroz prvu krizu nakon razvrgavanja koalicije s Mostom pisao sam: “Umjesto praćenja svakog Stierova zareza, oni koji žele prvi naslutiti kakva će biti budućnost Plenkovića na čelu HDZ-a, imaju puno sigurniju, višestruko provjerenu metodu, a to je – gledaj što radi Jandroković.

Kao svizac Phill koji predviđa vrijeme, Jandroković čudesno predosjeća unutarhadezeovske vjetrove i opstaje od Sanadera, Kosor, Karamarka do Plenkovića. Stoga, ako se kod njega primijeti i minimalno odmicanje od Plenkovića, možete se kladiti u večeru da je ovaj gotov.” Zahvaljujući iskustvu koje nam omogućuje da u sadašnjosti lako uočimo ono što smo već više puta vidjeli u prošlosti, a koje sam tada uobličio i u “Njonjin zakon”, u nedjelju 13. svibnja mogao sam s apsolutnom sigurnošću zaključiti kako je Martina Dalić već bivša.

Dok je Plenković javno još čvrsto stajao iza svoje potpredsjednice Vlade, Jandroković je na novinarski upitno o aferi Hotmail izjavio kako nije stigao zbog obveza pročitati sve mailove, ali: “Ono što sam vidio moglo se izbjeći. U jednom dijelu sadržaj mi se ne dopada, način na koji su se sudionici te grupe dopisivali nije stil u kojem bih volio sudjelovati”. Iz navedenog je svatko tko je imalo pratio noviju hrvatsku političku povijest, mogao lako zaključiti kako je Martina Dalić politički već mrtva, pokopana i opjevana.

No stvar ide dalje. Kompromitirajući mailovi cure iz dana u dan. Najnoviji potvrđuju kako se premijer Plenković tijekom procesa “borgijanja” najmanje tri puta sastao s ekipom s Dalićkine mailing liste. Kulerski ga u mailovima nazivaju “PM” (Prime minister).

Od jučerašnje objave tih mailova čini se da smo u fazi zime kada svizac Phill već vrti glavicom i njuška vjetrove promjena. Dan ranije sam u jednom tv-intervjuu izjavio kako je Plenković politički već mrtav samo mu to još nitko nije rekao. No sve je to još neslužbeno dok naš svizac Phill ne potvrdi smrt prvim minimalnim znakom distanciranja od PM-a. Oni koji PM-u i njegovima rade o glavi i u posjedu su kompromitirajućeg materijala sada ih lagano meze. Malo po malo. Piju im krv na slamku, ali nije riječ samo o sadizmu već i o taktici.

Nisu sav materijal pustili odjednom, već epizodu po epizodu, čime ih navlače da se, pokušavajući se vaditi poput kockara iz poslovice, dodatno kompromitiraju i ukapaju. Pustili su prvi dio, ekipa se nakon toga naivno vadila, a onda su ih sljedećim paketom mailova efektno demantirali, a potom prešli na sljedeći nastavak.

PM-ov PR, kojeg je vodio KM, sad se već potpuno raspao. U Otvoreno šalju viteza Reinera naoružanog šalabahterom. Čak ih ni dežurni čistači i čistačice iz vječnih vladinih biltena više ne pokušavaju oprati, već su i oni naćulili uši čekajući s koje će strane sada zapuhati.

O panici govori i to da se aktiviraju i posljednji saborski spavači. SDP-ov zastupnik Zdravko Ronko istupio je prekjučer iz stranke teško optužujući Davora Bernardića.

Istaknuo je kako nema namjeru vratiti svoj mandat jer ga je on osvojio i dodao: “Ako se bude glasalo o povjerenju Vladi, stat ću na Plenkovićevu stranu. Ne iz ljubavi prema HDZ-u, nego zato da Davor Bernardić ne bi proveo svoj plan o velikoj koaliciji sa svojim poslušnicima”. Dakle, Ronko bi kao izvorni SDP-ovac ušao u privatnu veliku koaliciju s Plenkovićem, a sve kako bi u istom tom poslu spriječio Bernardića. Možda bi najbolje bilo da Plenković formalizira svoje čelništvo nad koalicijom koju je okupio.

PM-ova većina izgleda poput Frankensteina kojeg sačinjavaju Pupovčeva glava, Radinova frizura, Sauchin lijevi i Kosorov desni obraz, Bandićeve noge, Glavaševa desna ruka i lijeva ruka Ivana Vrdoljaka te, na koncu želudac HDZ-ovih “demokršćana” koji su poslušno glasovali za Istanbulsku konvenciju. Ako ih podrži Ronko, kao zadnja pridošlica, on bi u došao kao neka metaforička zakrpa na stražnjem dijelu tog čudnovatog bića. Eto družbe koju bi bilo šteta ne okupiti u jednu stranku pod Plenkovićevim vodstvom.

I takva ima tek malo više od 40 posto glasova ljudi koji su izašli na prošle parlamentarne izbore.

HDZ-ovo drugo oko u glavi, Milorad Pupovac, na zahtjev oporbe za raspuštanjem Sabora poručuje: “Ako želite izbore, dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete vladu sastaviti, i kakve politike voditi, i s kim ćete formirati vladu.”

On će “dati izbore”!? Pupovac je hodajuća reklama za referendum za promjenu izbornog zakona, kojeg, unatoč tobože teškoj političkoj borbi koju vode, jednako opstruiraju i HDZ i SDP.

Vrhunac nasilnog gušenja referenduma dosegnut je u Rijeci, gdje Vojko Obersnel izgleda objedinjuje i zakonodavnu i izvršnu i sudbenu vlast, kao neka vrsta crvenog D’Annunzija, pa bahato brani građanima koristiti svoja ustavom zajamčena prava. Takva nervoza nije slučajna jer tiha voda referenduma koja se odvija u pozadini afere Hotmail mogla bi konačno podrovati oligarhijski brijeg i omogućiti Hrvatskoj da dugoročno politički prodiše.

Kako novi mailovi cure i afera se razmahuje PM-u je sve upitniji i eventualni briselski nastavak karijere. Plenkovićevi najljući protivnici, od Milanovića koji ga je prvi nazvao “briselskim ćatom” pa nadalje, često mu spočitavaju kako mu je politička karijera u Hrvatskoj samo odskočna daska za buduću briselsku i kako ga ustvari budućnost Hrvatske i Hrvata uopće ne zanimaju.

Sve da tome i jeste tako, ta “odskočna daska” mu sada lako može zakovati buduću karijeru. Nije isto je li izgubio vlast u Hrvatskoj jer u tom konzervativnom, zatucanom narodu nije uspio provesti kulturnu revoluciju po mjeri briselske oligarhije, ili je pao zbog korupcijskog skandala u kojem se muljalo na uvredljivo plitak i naivan način.

Tko bi u ozbiljnoj europskoj instituciji dao povjerenje osobi čija je vlada u vlastitoj zemlji zaglibila zbog ovakve afere? No za definitivan sud treba ipak pričekati vrijeme, koje je, kako kaže Machiavelli, “otac istine”. U svakom slučaju ono radi protiv PM-a i ekipe Borg.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari