Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Njuška li to svizac Phill vjetrove promjena

Objavljeno

na

U ova globalno nesigurna, konfuzna i prevrtljiva vremena, u kojima se događa da se pokvare novi njemački automobili i zakasne japanski vlakovi, lijepo je znati da još uvijek postoje neke čvrste točke i orijentiri u koje čovjek može biti apsolutno siguran.

Jedan od njih je štakorski politički refleks Gordana Jandrokovića da iskoči s broda koji tone i ukrca se na novi. Prije točno godinu dana, kad je Plenković brodio kroz prvu krizu nakon razvrgavanja koalicije s Mostom pisao sam: “Umjesto praćenja svakog Stierova zareza, oni koji žele prvi naslutiti kakva će biti budućnost Plenkovića na čelu HDZ-a, imaju puno sigurniju, višestruko provjerenu metodu, a to je – gledaj što radi Jandroković.

Kao svizac Phill koji predviđa vrijeme, Jandroković čudesno predosjeća unutarhadezeovske vjetrove i opstaje od Sanadera, Kosor, Karamarka do Plenkovića. Stoga, ako se kod njega primijeti i minimalno odmicanje od Plenkovića, možete se kladiti u večeru da je ovaj gotov.” Zahvaljujući iskustvu koje nam omogućuje da u sadašnjosti lako uočimo ono što smo već više puta vidjeli u prošlosti, a koje sam tada uobličio i u “Njonjin zakon”, u nedjelju 13. svibnja mogao sam s apsolutnom sigurnošću zaključiti kako je Martina Dalić već bivša.

Dok je Plenković javno još čvrsto stajao iza svoje potpredsjednice Vlade, Jandroković je na novinarski upitno o aferi Hotmail izjavio kako nije stigao zbog obveza pročitati sve mailove, ali: “Ono što sam vidio moglo se izbjeći. U jednom dijelu sadržaj mi se ne dopada, način na koji su se sudionici te grupe dopisivali nije stil u kojem bih volio sudjelovati”. Iz navedenog je svatko tko je imalo pratio noviju hrvatsku političku povijest, mogao lako zaključiti kako je Martina Dalić politički već mrtva, pokopana i opjevana.

No stvar ide dalje. Kompromitirajući mailovi cure iz dana u dan. Najnoviji potvrđuju kako se premijer Plenković tijekom procesa “borgijanja” najmanje tri puta sastao s ekipom s Dalićkine mailing liste. Kulerski ga u mailovima nazivaju “PM” (Prime minister).

Od jučerašnje objave tih mailova čini se da smo u fazi zime kada svizac Phill već vrti glavicom i njuška vjetrove promjena. Dan ranije sam u jednom tv-intervjuu izjavio kako je Plenković politički već mrtav samo mu to još nitko nije rekao. No sve je to još neslužbeno dok naš svizac Phill ne potvrdi smrt prvim minimalnim znakom distanciranja od PM-a. Oni koji PM-u i njegovima rade o glavi i u posjedu su kompromitirajućeg materijala sada ih lagano meze. Malo po malo. Piju im krv na slamku, ali nije riječ samo o sadizmu već i o taktici.

Nisu sav materijal pustili odjednom, već epizodu po epizodu, čime ih navlače da se, pokušavajući se vaditi poput kockara iz poslovice, dodatno kompromitiraju i ukapaju. Pustili su prvi dio, ekipa se nakon toga naivno vadila, a onda su ih sljedećim paketom mailova efektno demantirali, a potom prešli na sljedeći nastavak.

PM-ov PR, kojeg je vodio KM, sad se već potpuno raspao. U Otvoreno šalju viteza Reinera naoružanog šalabahterom. Čak ih ni dežurni čistači i čistačice iz vječnih vladinih biltena više ne pokušavaju oprati, već su i oni naćulili uši čekajući s koje će strane sada zapuhati.

O panici govori i to da se aktiviraju i posljednji saborski spavači. SDP-ov zastupnik Zdravko Ronko istupio je prekjučer iz stranke teško optužujući Davora Bernardića.

Istaknuo je kako nema namjeru vratiti svoj mandat jer ga je on osvojio i dodao: “Ako se bude glasalo o povjerenju Vladi, stat ću na Plenkovićevu stranu. Ne iz ljubavi prema HDZ-u, nego zato da Davor Bernardić ne bi proveo svoj plan o velikoj koaliciji sa svojim poslušnicima”. Dakle, Ronko bi kao izvorni SDP-ovac ušao u privatnu veliku koaliciju s Plenkovićem, a sve kako bi u istom tom poslu spriječio Bernardića. Možda bi najbolje bilo da Plenković formalizira svoje čelništvo nad koalicijom koju je okupio.

PM-ova većina izgleda poput Frankensteina kojeg sačinjavaju Pupovčeva glava, Radinova frizura, Sauchin lijevi i Kosorov desni obraz, Bandićeve noge, Glavaševa desna ruka i lijeva ruka Ivana Vrdoljaka te, na koncu želudac HDZ-ovih “demokršćana” koji su poslušno glasovali za Istanbulsku konvenciju. Ako ih podrži Ronko, kao zadnja pridošlica, on bi u došao kao neka metaforička zakrpa na stražnjem dijelu tog čudnovatog bića. Eto družbe koju bi bilo šteta ne okupiti u jednu stranku pod Plenkovićevim vodstvom.

I takva ima tek malo više od 40 posto glasova ljudi koji su izašli na prošle parlamentarne izbore.

HDZ-ovo drugo oko u glavi, Milorad Pupovac, na zahtjev oporbe za raspuštanjem Sabora poručuje: “Ako želite izbore, dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete vladu sastaviti, i kakve politike voditi, i s kim ćete formirati vladu.”

On će “dati izbore”!? Pupovac je hodajuća reklama za referendum za promjenu izbornog zakona, kojeg, unatoč tobože teškoj političkoj borbi koju vode, jednako opstruiraju i HDZ i SDP.

Vrhunac nasilnog gušenja referenduma dosegnut je u Rijeci, gdje Vojko Obersnel izgleda objedinjuje i zakonodavnu i izvršnu i sudbenu vlast, kao neka vrsta crvenog D’Annunzija, pa bahato brani građanima koristiti svoja ustavom zajamčena prava. Takva nervoza nije slučajna jer tiha voda referenduma koja se odvija u pozadini afere Hotmail mogla bi konačno podrovati oligarhijski brijeg i omogućiti Hrvatskoj da dugoročno politički prodiše.

Kako novi mailovi cure i afera se razmahuje PM-u je sve upitniji i eventualni briselski nastavak karijere. Plenkovićevi najljući protivnici, od Milanovića koji ga je prvi nazvao “briselskim ćatom” pa nadalje, često mu spočitavaju kako mu je politička karijera u Hrvatskoj samo odskočna daska za buduću briselsku i kako ga ustvari budućnost Hrvatske i Hrvata uopće ne zanimaju.

Sve da tome i jeste tako, ta “odskočna daska” mu sada lako može zakovati buduću karijeru. Nije isto je li izgubio vlast u Hrvatskoj jer u tom konzervativnom, zatucanom narodu nije uspio provesti kulturnu revoluciju po mjeri briselske oligarhije, ili je pao zbog korupcijskog skandala u kojem se muljalo na uvredljivo plitak i naivan način.

Tko bi u ozbiljnoj europskoj instituciji dao povjerenje osobi čija je vlada u vlastitoj zemlji zaglibila zbog ovakve afere? No za definitivan sud treba ipak pričekati vrijeme, koje je, kako kaže Machiavelli, “otac istine”. U svakom slučaju ono radi protiv PM-a i ekipe Borg.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari