Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić o Daliću: Ponizni tvorac novog hrvatskog mita

Objavljeno

na

Izlažući se svjesno opasnosti da mi Kratki espresso premjeste u sportsku rubriku Večernjaka, jer već iz tjedna u tjedan pišem samo o Svjetskom nogometnom prvenstvu, držim se i dalje početne teze kako bi, dok god su Vatreni u Rusiji, pisati o bilo čemu drugome bio, u najmanju ruku, hipsterski čin,  piše Nino Raspudić/Večernji List

Već godinama svakog petka na ovom mjestu objavljujem kolumnu. Išla je tako i tijekom prošlog svjetskog i dva europska prvenstva, pa im nisam posvećivao ni približnu pozornost kao ovome. Nije riječ ni o kakvom proročkom daru ni o posebnoj nogometnoj stručnosti, već je jednostavno od početka, od prve Dalićeve utakmice protiv Ukrajine u Kijevu koju smo dobili 2:0 i izborili dodatne kvalifikacije protiv Grčke, mirisalo na nešto veliko. Priča je rasla korak po korak. Malo tko bi lani, prije samo devet mjeseci, preuzeo hrvatsku reprezentaciju koja je bila na rubu ispadanja iz kvalifikacija za ovo prvenstvo, unatoč izvrsnim igračima.

Dok danas gledamo Dalića na tronu nogometnog svijeta treba to imati na umu. Imao je hrabrosti preuzeti utopljenike, momčad bez glave i repa, bez igre i naboja, imao je vjeru i jasnu viziju što se od njih može napraviti. Najviše zahvaljujući njemu ovo je vrijeme radosti za Hrvate i sve druge koji simpatiziraju hrvatsku reprezentaciju, a takvih je u svijetu sve više i više, kako se nastavlja naš nogometni san.

Talijani se tješe kako je u finalu reprezentacija iz koje najviše igrača nastupa u njihovoj Serie A i šale se kako je Italija konačno među finalistima svjetskog prvenstva, aludirajući na zemljopisni položaj zemlje između Francuske i Hrvatske. Srbi komentiraju kako nikada nisu bili tako blizu pehara svjetskog prvaka kao sada, kada nedostaje malo da dođe u Zagreb. Raduju se komentatori iz malih zemalja jer vole vidjeti Davida, autsajdera koji pobjeđuje velike i moćne.

Ako izuzmemo Urugvaj koji je zadnji put to napravio 1950., kada nogomet nije bio ni približno razvijen kao danas, nikada, brojem stanovnika tako mala zemlja nije igrala u finalu svjetskog prvenstva i nije bila na korak do trona tako kompetitivne i složene djelatnosti kao što je suvremeni nogomet. Hrvatska im u tome može biti uzor i nadahnuće za sljedeća prvenstva.

Veličina ovog uspjeha ne leži samo u onome što, već i kako se napravilo. Svjedočimo mentalitetskoj prekretnici u hrvatskom nogometu, a nadajmo se i šire, i definitivnom raskidu s onim što se, pomalo šovinistički, naziva balkanskim pristupom. Nakon hrvatskog puta do finala kroz tri eliminacijske utakmice trebalo bi modificirati misao Garya Linekera u sljedeću – nogomet se igra 120 minuta, a na kraju pobijede Hrvati. U sve tri utakmice u nokaut fazi smo gubili i vraćali se.

Nema predaje, nema panike, nema nervoze. Igra se i bori do kraja, unatoč početnom neugodnom udarcu Fortune. Zlatko Dalić je glavno ime, ključni sastojak ove čarolije. Naravno, da nema ovakve vrhunske igrače na raspolaganju, ne bi mogao napraviti ništa, ali ni pojedinačno najbolji igrači na svijetu (sada to mjere zbrojem novčane vrijednosti svih igrača pojedine reprezentacije na tržištu) ne vrijede na prvenstvu ništa bez vezivnog tkiva, nekoga tko će ih posložiti u sustav, napraviti tim, strukturirati ih, motivirati, dati primjer.

U našoj dugoj tradiciji galamdžija, bahatih foliranata koji stvaraju puno buke na tankom temelju, Zlatko Dalić je već u startu bio osvježenje, donio je drugačiji pristup, finog i blagog čovjeka koji je čvrst tamo gdje treba biti. Preuzeo ih je na rubu ispadanja, kad su gledali u leđa Islandu i strepili od Ukrajine, i u vrlo kratko vrijeme transformirao ih u mentalno najčvršću reprezentaciju koju je zadnjih godina vidio nogometni svijet.

A ta reprezentacija je konačno razveselila i moralno pridigla do jučer potuljenu naciju. Smucaju se zadnjih dana po notornim medijima dežurni zloguki pametnjakovići i prosipaju mudrosti poput – ne će meni biti bolje zato što Luka Modrić igra dobro. Nisu svjesni da time, što kažu Srbi, “promašuju ceo fudbal”, jer nitko od nas ne egzistira izolirano, već živimo u zajednici, a na funkcioniranje te zajednice utječu i simboličke stvari, a to je već razina na koju se oblikuje povjerenje, samopoštovanje, vizija, nada.

Ponovit ću još jednom kako nešto što toliko emotivno i simbolički angažira ljude, kao veliki nogometni uspjeh, može povratno imati itekako pozitivne realne posljedice za narod i državu. Ako uspijemo sljedećih mjeseci iz simboličke razine “prevesti” ovaj uspjeh u “stvarni svijet” tako što ćemo izvući neke poučke i usvojiti model koji dovodi do uspjeha, svjetsko prvenstvo u Rusiji moglo bi biti prekretnica za hrvatsku naciju.

Paradigmatska figura koju treba slijediti kao model vođenja i realiziranja hrvatskog potencijala je, pogađate, Zlatko Dalić. Već na startu uveo je u naš javni govor jednu novu, važnu riječ – poniznost, pojam iz kršćanske duhovnosti koji se u prime-timeu kod nas do sada nije spominjao. Nasuprot oholim napuhancima, koji se bahate bez pokrića i sve druge smatraju marginalcima, poniznost o kojoj govori Dalić je preduvjet za istinsku veličinu. Povijest uči kako iz najvećih nevolja zajednicu mogu izvući samo ponizni, skromni ljudi. Biblija tako kaže za Mojsija da je bio vrlo skroman čovjek, “najskromniji čovjek na zemlji”. Iz poniznosti se derivira i čvrstina u pravdi i istini, poštivanje drugoga ali i samopoštovanje da se može, primjerice, na tiskovnoj konferenciji govoriti hrvatski, iako znaš engleski.

Bahati engleski novinar naviknut da mu se drugi postkolonijalno snishodljivo uvijek obraćaju na njegovom jeziku, spočitao je Daliću zašto govori na hrvatskom i dobio je lekciju koja mu može biti vrlo dragocjena, ako je bude spreman usvojiti. Osim što ga poštuju, vidi se kako ga igrači i vole. Način na koji mu je u slavlju nakon pobjede Vrsaljko krišom prišao s leđa i hrvačkim ga zahvatom bacio na travu i onda izljubio je sinovska gesta prema tati. Kako je lijepo, za promjenu, iz dana u dan gledati lice tog skromnog i jakog čovjeka u novinama i na ekranima! Kako je lijepo vidjeti naše gradove i naša sela okupane radošću, kako je malo potrebno da ovaj utučeni, napaćeni narod, što bi rekao jedan nerealizirani pjesnik, zasja u svojoj ljepoti.

Ovo je vikend života, vrijeme čuda, uživajmo dok traje. Žalosne sove lažu da ćemo se, kad se sve završi i slegne, probuditi u istom sivilu i beznađu. Nećemo. Imat ćemo iste probleme i izazove, ali oni više neće izgledati nerješivi. Oni koji nas sustavno, desetljećima ubijaju u pojam, nabijaju krivnje, šire mrak i beznađe, umnažaju i guraju u prvi plan sve loše, a prikrivaju, izruguju, omalovažavaju sve dobro i lijepo, nakon ovoga džaba su krečili.

Svjetsko prvenstvo je prolazno, ali zahvaljujući njemu dobili smo trajne modele rada i ponašanja koji dovode do uspjeha, dobili smo suvremeni hrvatski mit koji će živjeti dok su živi oni koji su pratili “Rusiju 2018.”, i koji su se uvjerili kako naša “izabrana vrsta” može biti tako uspješna u nečemu oko čega se nakratko vrtio gotovo cijeli svijet. Mitovi su dragocjeni i konstitutivni za svaku zajednicu. Jedan upravo nastaje pred našim očima i privilegija je to doživjeti, ali je ujedno i obveza potruditi se slijediti njegove smjernice i na svim drugim razinama. Radujmo se, ovo je stvarnost!

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari