Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić o Daliću: Ponizni tvorac novog hrvatskog mita

Objavljeno

na

Izlažući se svjesno opasnosti da mi Kratki espresso premjeste u sportsku rubriku Večernjaka, jer već iz tjedna u tjedan pišem samo o Svjetskom nogometnom prvenstvu, držim se i dalje početne teze kako bi, dok god su Vatreni u Rusiji, pisati o bilo čemu drugome bio, u najmanju ruku, hipsterski čin,  piše Nino Raspudić/Večernji List

Već godinama svakog petka na ovom mjestu objavljujem kolumnu. Išla je tako i tijekom prošlog svjetskog i dva europska prvenstva, pa im nisam posvećivao ni približnu pozornost kao ovome. Nije riječ ni o kakvom proročkom daru ni o posebnoj nogometnoj stručnosti, već je jednostavno od početka, od prve Dalićeve utakmice protiv Ukrajine u Kijevu koju smo dobili 2:0 i izborili dodatne kvalifikacije protiv Grčke, mirisalo na nešto veliko. Priča je rasla korak po korak. Malo tko bi lani, prije samo devet mjeseci, preuzeo hrvatsku reprezentaciju koja je bila na rubu ispadanja iz kvalifikacija za ovo prvenstvo, unatoč izvrsnim igračima.

Dok danas gledamo Dalića na tronu nogometnog svijeta treba to imati na umu. Imao je hrabrosti preuzeti utopljenike, momčad bez glave i repa, bez igre i naboja, imao je vjeru i jasnu viziju što se od njih može napraviti. Najviše zahvaljujući njemu ovo je vrijeme radosti za Hrvate i sve druge koji simpatiziraju hrvatsku reprezentaciju, a takvih je u svijetu sve više i više, kako se nastavlja naš nogometni san.

Talijani se tješe kako je u finalu reprezentacija iz koje najviše igrača nastupa u njihovoj Serie A i šale se kako je Italija konačno među finalistima svjetskog prvenstva, aludirajući na zemljopisni položaj zemlje između Francuske i Hrvatske. Srbi komentiraju kako nikada nisu bili tako blizu pehara svjetskog prvaka kao sada, kada nedostaje malo da dođe u Zagreb. Raduju se komentatori iz malih zemalja jer vole vidjeti Davida, autsajdera koji pobjeđuje velike i moćne.

Ako izuzmemo Urugvaj koji je zadnji put to napravio 1950., kada nogomet nije bio ni približno razvijen kao danas, nikada, brojem stanovnika tako mala zemlja nije igrala u finalu svjetskog prvenstva i nije bila na korak do trona tako kompetitivne i složene djelatnosti kao što je suvremeni nogomet. Hrvatska im u tome može biti uzor i nadahnuće za sljedeća prvenstva.

Veličina ovog uspjeha ne leži samo u onome što, već i kako se napravilo. Svjedočimo mentalitetskoj prekretnici u hrvatskom nogometu, a nadajmo se i šire, i definitivnom raskidu s onim što se, pomalo šovinistički, naziva balkanskim pristupom. Nakon hrvatskog puta do finala kroz tri eliminacijske utakmice trebalo bi modificirati misao Garya Linekera u sljedeću – nogomet se igra 120 minuta, a na kraju pobijede Hrvati. U sve tri utakmice u nokaut fazi smo gubili i vraćali se.

Nema predaje, nema panike, nema nervoze. Igra se i bori do kraja, unatoč početnom neugodnom udarcu Fortune. Zlatko Dalić je glavno ime, ključni sastojak ove čarolije. Naravno, da nema ovakve vrhunske igrače na raspolaganju, ne bi mogao napraviti ništa, ali ni pojedinačno najbolji igrači na svijetu (sada to mjere zbrojem novčane vrijednosti svih igrača pojedine reprezentacije na tržištu) ne vrijede na prvenstvu ništa bez vezivnog tkiva, nekoga tko će ih posložiti u sustav, napraviti tim, strukturirati ih, motivirati, dati primjer.

U našoj dugoj tradiciji galamdžija, bahatih foliranata koji stvaraju puno buke na tankom temelju, Zlatko Dalić je već u startu bio osvježenje, donio je drugačiji pristup, finog i blagog čovjeka koji je čvrst tamo gdje treba biti. Preuzeo ih je na rubu ispadanja, kad su gledali u leđa Islandu i strepili od Ukrajine, i u vrlo kratko vrijeme transformirao ih u mentalno najčvršću reprezentaciju koju je zadnjih godina vidio nogometni svijet.

A ta reprezentacija je konačno razveselila i moralno pridigla do jučer potuljenu naciju. Smucaju se zadnjih dana po notornim medijima dežurni zloguki pametnjakovići i prosipaju mudrosti poput – ne će meni biti bolje zato što Luka Modrić igra dobro. Nisu svjesni da time, što kažu Srbi, “promašuju ceo fudbal”, jer nitko od nas ne egzistira izolirano, već živimo u zajednici, a na funkcioniranje te zajednice utječu i simboličke stvari, a to je već razina na koju se oblikuje povjerenje, samopoštovanje, vizija, nada.

Ponovit ću još jednom kako nešto što toliko emotivno i simbolički angažira ljude, kao veliki nogometni uspjeh, može povratno imati itekako pozitivne realne posljedice za narod i državu. Ako uspijemo sljedećih mjeseci iz simboličke razine “prevesti” ovaj uspjeh u “stvarni svijet” tako što ćemo izvući neke poučke i usvojiti model koji dovodi do uspjeha, svjetsko prvenstvo u Rusiji moglo bi biti prekretnica za hrvatsku naciju.

Paradigmatska figura koju treba slijediti kao model vođenja i realiziranja hrvatskog potencijala je, pogađate, Zlatko Dalić. Već na startu uveo je u naš javni govor jednu novu, važnu riječ – poniznost, pojam iz kršćanske duhovnosti koji se u prime-timeu kod nas do sada nije spominjao. Nasuprot oholim napuhancima, koji se bahate bez pokrića i sve druge smatraju marginalcima, poniznost o kojoj govori Dalić je preduvjet za istinsku veličinu. Povijest uči kako iz najvećih nevolja zajednicu mogu izvući samo ponizni, skromni ljudi. Biblija tako kaže za Mojsija da je bio vrlo skroman čovjek, “najskromniji čovjek na zemlji”. Iz poniznosti se derivira i čvrstina u pravdi i istini, poštivanje drugoga ali i samopoštovanje da se može, primjerice, na tiskovnoj konferenciji govoriti hrvatski, iako znaš engleski.

Bahati engleski novinar naviknut da mu se drugi postkolonijalno snishodljivo uvijek obraćaju na njegovom jeziku, spočitao je Daliću zašto govori na hrvatskom i dobio je lekciju koja mu može biti vrlo dragocjena, ako je bude spreman usvojiti. Osim što ga poštuju, vidi se kako ga igrači i vole. Način na koji mu je u slavlju nakon pobjede Vrsaljko krišom prišao s leđa i hrvačkim ga zahvatom bacio na travu i onda izljubio je sinovska gesta prema tati. Kako je lijepo, za promjenu, iz dana u dan gledati lice tog skromnog i jakog čovjeka u novinama i na ekranima! Kako je lijepo vidjeti naše gradove i naša sela okupane radošću, kako je malo potrebno da ovaj utučeni, napaćeni narod, što bi rekao jedan nerealizirani pjesnik, zasja u svojoj ljepoti.

Ovo je vikend života, vrijeme čuda, uživajmo dok traje. Žalosne sove lažu da ćemo se, kad se sve završi i slegne, probuditi u istom sivilu i beznađu. Nećemo. Imat ćemo iste probleme i izazove, ali oni više neće izgledati nerješivi. Oni koji nas sustavno, desetljećima ubijaju u pojam, nabijaju krivnje, šire mrak i beznađe, umnažaju i guraju u prvi plan sve loše, a prikrivaju, izruguju, omalovažavaju sve dobro i lijepo, nakon ovoga džaba su krečili.

Svjetsko prvenstvo je prolazno, ali zahvaljujući njemu dobili smo trajne modele rada i ponašanja koji dovode do uspjeha, dobili smo suvremeni hrvatski mit koji će živjeti dok su živi oni koji su pratili “Rusiju 2018.”, i koji su se uvjerili kako naša “izabrana vrsta” može biti tako uspješna u nečemu oko čega se nakratko vrtio gotovo cijeli svijet. Mitovi su dragocjeni i konstitutivni za svaku zajednicu. Jedan upravo nastaje pred našim očima i privilegija je to doživjeti, ali je ujedno i obveza potruditi se slijediti njegove smjernice i na svim drugim razinama. Radujmo se, ovo je stvarnost!

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari