Pratite nas

Intervju

Nino Raspudić o Vojku Obersnelu i EPK: Oni slave titoizam

Objavljeno

na

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je problematično

Nino Raspudić kao društveno-politički komentator svojim javnim nastupima nedvojbeno privlači pozornost. Prepoznatljivim je stilom, odnosno kombinacijom britkih stavova, erudicije i humora, vrlo zanimljiv sugovornik, piše Novi List, za koji je dao veliki intervju. U razgovoru dotakli su se mnogih aktualnih tema, od umjetnosti do politike, novoizabranog predsjednika, trenutnog prevladavajućeg stanja duha te njegovog viđenja otvaranja Europske prijestolnice kulture, kao i mišljenje o »Operi industriale«. Donosimo najzanimljivije dijelove razgovora:

Projekt Rijeka 2020. i službeno je krenuo. Kako biste ga komentirali u općim crtama?

– Prvo bih razmotrio samu titulu Europske prijestolnice kulture, što se kod nas vrlo malo problematiziralo. Opće je poznato da je EPK krenula 1985. godine kad je tadašnja grčka ministrica kulture, glumica Melina Mercouri, došla na ideju da svake godine jedan grad bude Europski grad kulture. To su u početku bili veći gradovi, poput Liverpoola. Kasnije je malo promijenjen taj naslov u Europska prijestolnica kulture i krenulo se prema manjim gradovima. Prijestolnice su se i množile, svake godine su obično bila dva grada, nekada i tri.

Na primjer, iduće godine su to Novi Sad, Temišvar i grčka Eleusina. Prva stvar koja je po meni problematična, a za koju nisam vidio da itko od naših »alternativaca« propituje, je to novo europsko poimanje kulture kao sluškinje turizma. ​Mislim da kultura posredno može pridonijeti gospodarstvu pa i turizmu, ali da se eminentno ne smije promatrati na takav način, jer je kultura nešto puno više i važnije.

Također, govori se o ideologizaciji EPK u Rijeci, ali u biti sama ta ideja je već ideološka jer se u startu reklo da je cilj Europskog grada kulture, kako se zvao u početku, promicanje europskih integracija. Netko može smatrati da je to dobro, ali ta vrijednost nipošto nije neupitna, primjerice, vidjeli smo nedavno da se većina građana Velike Britanije ne bi složila s time.

Druga zanimljiva stvar je vrlo centralizirana odluka o EPK. Kada zemlja dobije tu čast, grad ne bira neko nacionalno tijelo za kulturu, za koje je pretpostaviti da bolje poznaje lokalnu situaciju i strateške interese, kapacitete i potrebe svojih gradova, nego odluku donosi europsko tijelo u kojem europski stručnjaci imaju većinu te donose odluku.

Nadalje, u startu gradovi dobiju milijun, milijun i pol eura, no dobar dio toga se potroši na pripremne radionice i savjetovanja. Tako je iscurilo u javnost da su EU stručnjaci imali dnevnice od pet stotina eura. Na koncu taj budžet u Rijeci je nešto preko 30 milijuna eura. Zanimljivo je, dakle, da se s »europske« strane uloži manji dio, no oni donose odluku gdje ćete vi sami uložiti deset puta više, tj. što je najviše u skladu s njihovim smjernicama.

Problematična je struktura financiranja u Rijeci jer su osamdeset posto sredstava javna sredstva. Preko deset milijuna uložio je Grad Rijeka, deset milijuna eura država, tri milijuna eura dala je Primorsko-goranska županija, a vrlo malo, samo tri milijuna eura, došlo je iz EU i europskih fondova, te ostalo od sponzora. Ako je osamdeset posto javnih sredstava, postavlja se pitanje jesmo li to mogli sami uložiti u kulturu, bez te pomalo kičaste titule Europske prijestolnice kulture. Ovo su neka preliminarna pitanja, koja ne vidim da je netko drugi potaknuo.

Kako vidite samo otvaranje i »Operu industriale«?

– Riječka ekipa uspjela je pogoditi žicu raspoloženja europske oligarhije, jer je europski projekt multikulture u krizi. Tako da im je »luka različitosti« lijepo zazvučala. Mislim da to nije trebalo ostati na razini »Benetton ideologije« u kojoj je sve multi-kulti površno divno i krasno, nego je tu trebalo propitati probleme koji su doista gorući u Europi, to jest, potražiti gdje je problem s multikulturalnošću i je li baš sve uvijek tako idilično.

Po meni bi zadatak kulture i intelektualca trebao biti u toj vrsti propitivanja, a ne u nekom naivnom antropološkom i povijesnom optimizmu i benetonskom guđenju o multikulturalnosti. Osim toga, u teškoj koliziji s »lukom različitosti« je osnovni ideološki ton koji su dali organizatori i riječka gradska vlast – a to je slavljenje titoizma.

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a da na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je vrlo problematično, znamo da su titoisti etnički očistili grad Rijeku, koji je bio većinski talijanski, da su ti ljudi protjerani, da su im oduzeti domovi, tvornice i što se sve događalo dalje.

Nikako ne može ići u isti koš neproblematizirana zvijezda petokraka i titoizam, a s druge strane slavljenje tolerancije i različitosti. To je ta temeljna ideološka laž tog projekta. Drugo što vidim kao problematično je provincijalni pankeraj. Oni misle da je silna fora prodavati Europi činjenicu da smo mi vrlo ažurno pratili punk, da smo još 70-ih godina imali punkere. Sve je to bilo jako davno i mislim da to više nikome izvan Rijeke, a vjerojatno ni većini u njoj više nije zanimljivo.

Što se tiče same izvedbe »Opere industriale« ostao mi je nejasan osnovni koncept. S jedne strane se govori o uključivanju što više građana, no analizirajući financije vidio sam da su mrvice, sitniš, iz sredstava dane brojnim udrugama, po principu svakom pomalo. Po par tisuća kuna dobivali su vrtići, udruga umirovljenika, udruga starih rokera i drugi čime je stvoren privid šire inkluzivnosti.

Golemom većinom sredstava zapravo upravlja desetak ljudi, koji vode projekt, no to samo po sebi ne mora nužno biti loše. Nejasno mi je, zatim, promiču li oni neki elitističko poimanje kulture, na temelju onog što sam vidio na otvaranju, ili se išlo prema popularnijoj kulturi i širem građanstvu. To se dobro vidi iz nastupa finskog zbora vikača. Bio sam šokiran kad je Frano Đurović, koji je ravnao zborom, na televiziji rekao da je mislio da se radi o šali kada je prvi put čuo taj finski zbor.

Zbor koji viče, urla, zviždi, sve radi osim što ne pjeva. Ako je on, dirigent, čovjek struke, koji očito prati i avangardne stvari u zborskom pjevanju, mislio da je tu riječ o šali, zašto bi neki običan građanin Rijeke, Hrvatske ili inozemni posjetitelj imao ikakvo drugačije mišljenje kad je čuo taj zbor. Govorimo li tu onda o uskom elitizmu ili programu i sadržaju koji bi se trebao obraćati široj publici?

Što mislite o svečanom otvaranju u HNK Ivana pl. Zajca i prepjevu finala opere »Nikola Šubić Zrinjski«? Umjesto »u boj, u boj« pjevalo se »za mir, za mir«?

– To je tipičan postmoderni postupak u kojem se reinterpretira jedno djelo iz prošlosti i stavlja u drugi kontekst. No, to je učinjeno na jedan infantilan način, kao – mir, mir nitko nije kriv. Potočić i cvijeće i tako dalje, to mi je malo smiješno.

Vi se angažirate javnim radom. Kako se još danas intelektualac može angažirati kako bi pridonio poboljšanju društva?

– Mislim da smo svi kao slobodni ljudi u demokratskoj zajednici pozvani da se bavimo javnim stvarima. Da u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima sukreiramo svijet u kojem živimo. Smatram da bi se ljudi trebali više uključiti, kroz nevladine udruge, političke stranke, volontiranje ili javno oglašavanje.

Danas svi imamo priliku na ovaj ili onaj način reći što imamo i to predstaviti, ali velik je naš problem pasivnost građana, što se vidi na izborima. Bio sam šokiran koliko je u Rijeci bila mala izlaznost na lokalnim izborima i koliko je malo Vojko Obersnel dobio glasova. On je pošteno dobio lokalne izbore u Rijeci, no to je smiješan postotak glasova Riječana s kojim on vlada, a zato što su ljudi pasivizirani i ne izlaze na izbore.

Hoćete li se jednog dana angažirati u politici?

– Kao što bi rekao dr. Miroslav Škoro: »Ako moj narod od mene to bude tražio…«

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Intervju

Škoro: I dalje mislim da je Plenković loše rješenje za Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro, predsjednik Domovinskog pokreta, osvrnuo se na rezultate izbora, postizbornu koaliciju s HDZ-om i otkrio zbog čega žali u kampanji…

Je li vaših 16 mandata, zapravo najveći gubitak izbora? Veliki broj saborskih mjesta, ali ipak bez vlasti.

– Da, za razliku od koalicije Možemo koja sa svojih sedam mandata može napraviti što želi, za razliku od Mosta koji sa osam mandata može vladati državom i Restarta koji sa 41 mandatom isto može svašta, evo mi sa svojih 16 ne možemo ništa.

Uvjetovali ste postizbornu koaliciju s HDZ-om činjenicom da Andrej Plenković ne bude premijer.

– Jasno smo definirali svoje uvjete kao što ih je i Plenković definirao. Rekao je da će pregovarati s onim opcijama koje su srodne HDZ-u i njegovoj ideologiji. I dogovorio se sa SDSS-om, Reformistima, HNS-om, s manjincima. Dakle, svaka ptica svome jatu leti.

Jeste li se čuli s Plenkovićem, je li vas zvao?

– Ne, nije me zvao jer je znao da je uvjet da razgovaramo s HDZ-om da on ne bude premijer. I dalje mislim da je on loše rješenje za Hrvatsku i to će se pokazati. U gospodarskom smislu čak vrlo brzo.

Kao treća opcija u parlamentu imate pravo na jednog potpredsjednika Sabora, hoćete li to biti vi?

– Nema trčanja za foteljama i nema trgovine. Svašta se govorilo posljednjih mjeseci, međutim ništa od toga se ne događa. Stojimo i dalje na svim stanovištima koja smo i najavili. Ne bih se čudio da nastave gaziti moj lik i djelo i Domovinski pokret pa naprave to tako da mi ne damo potpredsjednika Sabora, a na što imamo legitimno pravo. U nekim glavama još nije završila predizborna kampanja i dalje se bave podmetanjima.

Umjesto Ruže Tomašić do sljedeće će godine u Saboru biti Marko Milanović Litre, čovjek sa 19 preferencijalnih glasova. Je li vam žao sad zbog dogovora s partnerima da oni raspolažu tim mandatom?

– Nije mi žao, nam razloga za to. Od početka sam se vodio time da trebamo razgovarati s onima koji su mi dali potporu u predsjedničkoj kampanji. Suverenisti odnosno Hrvatska konzervativna stranka su definitivno bili jedni od tih. Postojala je želja da se okupi što šira fronta na desno centrističkom spektru. Mislim da smo u tome uspjeli, žalim jedino zbog toga što nismo dogovorili suradnju s Mostom. Na kraju smo mogli imati daleko više mandata, mnogo je bilo rubnih i mnogo smo izgubili i mi i oni. Izborni zakon je loš, 200 tisuća glasova je otišlo u vjetar, znači 15 do 20 mandata. Piše Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Suradnja u Saboru sa Škorom i Mostom tek kada promijene retoriku

Objavljeno

na

Objavio

Večernji list TV

Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i mandatar buduće Vlade, osvrnuo se u razgovoru za Večernji list na izborni trijumf svoje stranke, koja je, kaže, ostvarila povijesni rezultat. No zasad još ne želi otkrivati izgled svoje nove Vlade. Potvrdio je jedino da će ona imati manji broj ministarstava.

Kad je riječ o izbornim rezultatima, očekivao se, slikovito rečeno, dugi i iscrpljujući rat, a dogodio se blitzkrieg HDZ-a. Navodno je stranačka analitika prilično dobro predvidjela koliko će mandata osvojiti HDZ?

Prije svega, zadovoljni smo rezultatom, koji je pokazao dvije temeljne poruke. Prvo, građani su honorirali sve ono što smo učinili u prvom mandatu, a riječ je o nizu reformi, poboljšanju životnog standarda, upravljanju brojnim krizama i njihovu rješavanju, osobito koronakrizom. Drugo, pogodili smo temu svoje kampanje i programa. Poruka o sigurnoj Hrvatskoj u ovakvom kontekstu bila je velikom broju naših građana jamstvo da će Vlada, predvođena HDZ-om, naći rješenje za održavanje radnih mjesta, za rješavanje krupnih financijskih i ekonomskih izazova koji su pred nama, da će osigurati javnozdravstvenu sigurnost građana, kao što je to bilo u nekoliko posljednjih mjeseci. Te su dvije poruke bile kapitalne. Kampanja je bila dobra, moj je dojam da smo bili puno prisutniji na terenu, puno jasniji u porukama, a rezultatu su pridonijela i sučeljavanja. Što se tiče supstance, rezultat je fascinantan. Od 11 izbornih jedinica u kojima smo imali svoje kandidate, pobijedili smo u njih devet, a u trećoj i osmoj HDZ je ostvario povijesni rezultat – u jednoj pet, u drugoj četiri mandata. Ostao je jedino žal za još dva mandata koja su nam promaknula za nekoliko stotina glasova.

Kako biste objasnili dobar rezultat u Zagrebu, osobito u centru grada, gdje HDZ dosad nije osvajao toliko mandata?

Moja je ambicija bila da u četiri zagrebačke jedinice pokušamo ostvariti 23 mandata, kao i 2016. godine. Tada je baš Zagreb bio ključan za ukupnu pobjedu HDZ-a protiv lijeve koalicije. Sad smo ponovili taj rezultat, s time da smo 2016. bili izjednačeni s lijevom koalicijom, a sada smo pobijedili u sve četiri zagrebačke izborne jedinice. To je golem iskorak baš u centru Zagreba. Lošijem rezultatu koalicije predvođene SDP-om sigurno je pridonio i novi moment na političkoj sceni, a to je koalicija Možemo, koja je uzela dio lijevoga biračkog tijela. Mi smo možda mogli i bolje da nisu Most i Domovinski pokret dobili zapravo dosta mandata u tim jedinicama.

Jesu li dva sučeljavanja s Bernardićem bila presudna za vašu pobjedu?

Ta dva sučeljavanja bila su dosta različita. U prvom je bilo puno više slobode za upadanje u riječ, pa je bilo i nadvikivanja, a drugo je u tehnologiji izvedbe bilo jasnije. Puno je bolje kad imate određeno vrijeme da naši građani čuju što imate reći. U prvom je bilo više pokušaja gospodina Bernardića da agresijom, uobičajenim katalogom napada na HDZ pokuša portretirati i stranku i mene u negativnom svjetlu. A čim se došlo do supstance, do konkretnih stvari, vidjelo se iskustvo, poznavanje materije, što je bilo očito osobito u drugom sučeljavanju. Na kraju se veći broj naših sugrađana, koji su do tada možda bili neodlučni, odlučio glasovati za kontinuitet i za povjerenje listama HDZ-a.

Ovih dana kreirate izgled nove Vlade. U izbornoj kampanji najavili ste smanjenje broja ministarstava, ali niste mogli decidirano reći o kojem je broju riječ. Imate li jasniju sliku sada, koliko će na kraju ostati ministarstava?

Imam, ali dopustite nam još nekoliko dana da u internim konzultacijama dovršimo tu novu arhitekturu Vlade Republike Hrvatske. Bit će manji broj resora, dakle bit će manje ministara u Vladi. Provest ćemo određena spajanja vodeći računa o funkcionalnosti i bliskosti nadležnosti pojedinih resora. Činimo to temeljem našeg iskustva, nije riječ o kopiranju nekog prijašnjeg modela ili modela neke druge zemlje. Gledamo što je primjereno ovom trenutku kako bismo formirali Vladu koja će biti kompaktna i možda lakše upravljiva. Dosad nas je bilo 20, plus ja kao predsjednik, to je puno ljudi za koordinaciju te ćemo taj broj smanjiti. Nije riječ o deset ili 12 resora, bit će ih između 12 i 20, ali će Vlada biti funkcionalnija i učinkovitija.

Naveliko se nagađa o spajanju ministarstava branitelja i obrane te da bi to novo ministarstvo vodio Tomo Medved?

I ja sam to pročitao (smijeh).

Hoće li u novoj Vladi biti više novih ili starih ministara?

Neće biti više novih. Velika većina sadašnjih ministara nastavit će raditi svoj posao.

Novost je i to što u novu Vladu ulazi predstavnik manjina. Je li riječ o predstavniku srpske manjine ili o predstavniku svih manjina?

Još formalno nisam razgovarao s predstavnicima manjina. U ponedjeljak smo obavili samo konzultacije s dosadašnjim partnerima. Jasno sam naglašavao u kampanji: idemo razgovarati s ljudima koji su u proteklom mandatu podržavali našu parlamentarnu većinu, našu Vladu. Svih osam izabranih predstavnika nacionalnih manjina iskazalo je spremnost da nastavimo suradnju. Gospodin Štromar, potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva, također je izrazio spremnost, kao i gospodin Čačić, čija je stranka u velikoj većini našeg mandata podržavala parlamentarnu većinu. Tako smo u ponedjeljak praktički do 12 sati došli do potrebnog broja 76, pa dodatne konzultacije nismo ni trebali obavljati. O ambiciji predstavnika manjina da u Vladi imaju svog predstavnika još nismo razgovarali.

Pupovac se već izjasnio da bi ovaj put ipak imali predstavnika Vladi?

I dosad su imali predstavnike. U mojoj prvoj Vladi imali su državnu tajnicu u Ministarstvu regionalnog razvoja, s kojom smo odlično surađivali, državnog tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, dakle bili su dio Vlade, ali sve što je ispod ministarske razine za širu medijsku javnost ostane ispod radara. Osim ako iskrsne neki problem.

Hoćete li predsjedniku Republike ići po mandat sa 76 ruku ili ćete povećati saborsku većinu? Je li vam se u međuvremenu još tko ponudio?

Nije se nitko ponudio niti sam s nekim trećim razgovarao. Prvo, nisam imao vremena; drugo, čekamo službene rezultate; treće, za dobivanje povjerenja predsjednika Republike dovoljno je donijeti dokaz od 76 potpisa. Što se tiče ostalih partnera, HDZ-ova je politika razgovarati sa svjetonazorski bliskim strankama ili s onima s kojima se može programski dogovoriti. Kad je riječ o svjetonazorski bliskim strankama, problem je to što su vrlo jasno, čvrsto i tvrdo brojni predstavnici Domovinskog pokreta, pa i Mosta komunicirali: a) možemo ići s HDZ-om, ali bez aktualnoga predsjednika stranke u ulozi premijera, ili nećemo podržati Vladu koju će voditi Plenković. To su citati. Ta je teza nalik onoj koju je Most plasirao 2015. kada je HDZ vodio Tomislav Karamarko. Sklopili su većinu, ali su uvjetovali da Vladu vodi netko treći. Došlo se do rješenja, gospodina Oreškovića, no ta se Vlada raspala nakon pola godine. Zašto? Neprirodno je, nefunkcionalno, pa i moralno pitanje kako da najvažniju ulogu u političkoj arhitekturi preuzme netko tko nije išao na izbore, nije čelnik stranke, tko nema jednaku vrstu autoriteta. Bez političkog autoriteta nemate što raditi u politici.

Ja to nikad ne bih rekao Domovinskom pokretu i doveo u pitanje legitimitet gospodina Škore. Ili Mostu legitimitet gospodina Petrova. Ako je za te stranke ispravno da oni budu na čelu, onda razgovaram s njima. Ne uvjetujem da to bude baš ta osoba. Oni su izabrali pristup prema HDZ-u kao da su tu naivci, djeca iz vrtića pa se mogu poigravati s nama. Onaj tko ovako uvjerljivo pobijedi, i to drugi put zaredom, na tu poruku može gledati s čuđenjem i porukom „pa i nije vam baš neka politika“. U konačnici, pokazuju veliko nepoštovanje i prema meni i prema HDZ-u. Da je u pitanju bilo koja stranka i da na trepavicama stoje svi njihovi zastupnici i lideri, tako nešto ne bi prošlo. Iza toga stojim i stajat ću i kad više ne budem predsjednik Vlade. Kao bivši savjetovat ću: „u startu otklanjaj takve situacije“.

Nigdje drugdje nisam vidio takve ekshibicije, koje nemaju uporišta ni u logici. Koji je to element kod njih bolji u odnosu na mene da bi mi rekli: „Vi ne možete biti predsjednik Vlade“? Temeljem čega? Nemaju ni jedan argument osim neke osobne mržnje, a ni to ne vidim na čemu se temelji.

Znači li to da potencijalna suradnja s Mostom ili Domovinskim pokretom ne dolazi u obzir?

Ne govorim o tome, nego o tome da nam netko – nakon uvjerljive pobjede u HDZ-u i na parlamentarnim izborima – uvjetuje tko će biti premijer. Ne dolazi u obzir! To je teritorij o kojem uopće ne raspravljam. To ne znači da ne možemo razgovarati. Poštujem njihove mandate, njihov rezultat, poštujem birače koji su im dali povjerenje. Sigurno će biti prijedloga koje će Vlada staviti na stol Hrvatskog sabora koje ćemo i jedni i drugi podržavati. No nije normalan takav stav, koji je jako suzio manevarski prostor za razgovor. Zamislite da je obrnuto, da ja kažem: dođite na razgovor, ali neću da gospodin Škoro ili gospodin Petrov dođu na sastanak. To su stvari na ljudskoj razini.

Predstavnici Domovinskog pokreta govore da će biti konstruktivna oporba i da neće apriori odbacivati prijedloge vaše Vlade. Je li to naznaka buduće suradnje?

Ja sam sklon o tome razgovarati sa svima koji imaju mandat hrvatskih birača, iz poštovanja i prema njima i prema biračima.

Mislim na njihovu potencijalnu podršku vašoj saborskoj većini.

Morali bi jako izmijeniti dosadašnju retoriku, prilagoditi je i približiti nama, glavnim pobjednicima izbora. Cilj mi je, kao predsjedniku HDZ-a i Vlade, smanjiti podjele i tenzije u hrvatskom društvu, nisam apriori isključiv. Mogu razgovarati sa svim akterima i moja je dužnost da razgovaram. Bilo bi dobro da i drugi malo prošire marginu za razgovor pa i komunikacijske tehnologije. Dakle, suradnja u budućnosti, u smislu podrške većini, nije isključena? Ako se tenzije smire i ako se odustane od koncepcije koja nije normalna, tada možemo razgovarati. Kad očekujete konstituiranje Sabora? Sve ovisi o proglašenju službenih rezultata izbora. Nakon toga otići ćemo predsjedniku Republike, pokazati mu potpise, zatražiti mandat i ići odmah u konstituiranje Hrvatskoga sabora, Vlade… Moj je cilj da što prije počnemo s radom. Već u srpnju? Apsolutno. Ako bude nova arhitektura Vlade, mora se nekoliko sistemskih zakona izmijeniti, mora se donijeti zakon o obnovi grada Zagreba, moraju se konstituirati tijela. Sabor to može obaviti u desetak dana.

Neće biti godišnjeg odmora?

Može biti i rada i nešto odmora u kolovozu, što je potrebno svima. Barem ovima koji neprekidno rade, kao mi u Vladi.

Vaš su sljedeći test lokalni izbori. Hoće li HDZ napokon imati kandidata za gradonačelnika Zagreba s izgledima da pobijedi? I što to znači za buduću suradnju sa strankom Milana Bandića?

HDZ je uvijek imao kandidata za gradonačelnika, međutim gospodin Bandić dobio je povjerenje birača zadnjih 20 godina. Naš cilj bit će da imamo kandidata koji bi mogao pobijediti. Prvo, stalo nam je da omogućimo normalno financijsko funkcioniranje grada Zagreba. Drugo, cilj nam je da zajedničkim naporima krenemo u obnovu grada Zagreba od posljedica potresa. Zagreb nema vremena za čekanje.

U izbornom programu obećali ste novo porezno rasterećenje. Ministar Zdravko Marić najavio je da će taj paket ići odmah, odnosno da neće čekati početak sljedeće godine. Kad zapravo taj porezni paket stupa na snagu?

Obrnuto. Sve naše izmjene poreznih zakona uvijek su stupale na snagu 1. siječnja. Tako će biti i sada. Ono što je bitno našim sugrađanima da znaju, to su izmjene poreza na dohodak. Dakle, mijenjamo stope poreza na dohodak: stopa od 36 posto spušta se na 30 posto, stopa od 24 posto spušta se na 20 posto. Mijenjamo i stopu poreza na dobit za one koji imaju do 7,5 milijuna kuna dobiti, s 12 posto na 10 posto. Imajte na umu da je ta stopa prije naše Vlade bila 20 posto za sva društva, za sve tvrtke u Hrvatskoj neovisno o njihovim prihodima. Svi oni koji se bave biznisom znaju što to za njih znači. Ujedno, promijenit ćemo i stopu PDV-a na svu hranu – sa 25 na 13 posto. Prema tome, idemo za rasterećenjem i građana i gospodarstva, i u konačnici svih potrošača. Cijeli paket išao bi fazno, ali sve stupa na snagu 1. siječnja 2021. godine.

Hoćete li podizati neoporezivi dio plaće iznad 4000 kuna?

Ako bude moguće, i to će ići. U ovom trenutku moramo još malo iskalkulirati koliko je to realno.

Kako planirate nastaviti pomagati poduzetnicima u nadolazećoj krizi? Hoće li se sadašnje mjere ažurirati?

Hoće. Nastavit ćemo s mjerom od 4000 kuna za one sektore za koje vidimo da im i dalje treba podrška. To je sektor prometa, turizma, što uključuje ugostiteljstvo, sektor organizacije različitih kulturnih i drugih manifestacija. Malo ćemo možda podići kriterije, s 50 na 60 posto. Uz mjeru koju smo već donijeli, a to je skraćeno radno vrijeme.

Ministar Aladrović osigurao je ministarski položaj u Vladi?

On će sigurno ostati. Josip je 15-ak godina mlađi od mene, pokazao se izvrsnim, on i mnogi drugi će ostati. Poruka je da idemo na stručne ljude, koji imaju angažman i elan i koji iza sebe imaju rezultate. Treba nastaviti s davanjem povjerenja ljudima koji su u najpotentnijoj dobi, intelektualnoj, ali i fizičkoj. Ovo je posao koji zahtijeva puno snage i energije.

Sljedeći je tjedan sjednica Europskog vijeća. Kako napreduju pregovori o fondu za oporavak od koronakrize?

Hrvatska ima dvije košare, jedna je proračunska, u kojoj bismo trebali imati od 11,5 do 12 milijardi eura. Dodatni instrument bit će instrument EU iduće generacije, ukupno vrijedan 750 milijardi eura. Mi želimo da ovaj drugi instrument, koji je spreman za četiri godine, bude okvir u kojem ćemo imati nacionalni program oporavka i iskoristiti ta sredstva za sve što nam je bitno. Da što brže kompenziramo pad BDP-a. Pregovori idu dobro. Hoće li biti sve riješeno idućeg tjedna, nisam još siguran. Zadnji rok za dogovor je rujan, najkasnije listopad. U listopadu bismo, dakle, morali imati rješenje.

vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari