Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Obraz-koalicija” HDZ-a i HNS-a

Objavljeno

na

Kako je, nakon svega što su govorili jedni drugima, ne samo u zadnjih 27 godina, već doslovno do prekjučer, moguća koalicija HDZ-a i HNS-a? Što je zajedničko tim dvjema strankama? Koliko god se trudili iskopati bilo što drugo, na kraju analize ostaje zaključak da im je jedino isto – obraz.

Postoje programske, reformske, krizne i druge koalicije po različitim osnovama, ali ovo je jedinstven primjer “obraz-koalicije” stranaka koje su u jednakoj mjeri prevarile svoje birače. Uvid kako im je zajednički nazivnik “đon-obraz” i da su po tom pitanju isti, u utorak navečer bio je nakratko poljuljan jer je nakon sjednice Predsjedništva HNS-a ispalo da su im obrazi ipak neusklađeni, tj. da vrh HNS-a ima više obraza i da nije spreman slijediti Ivana Vrdoljaka i izdati vrijednosti svojih birača, za razliku od vrhuške HDZ-a koja je, Plenkovićevim riječima, bila “stopostotno” za koalicijsku vladu s dojučerašnjim prajdizanima, jugokomunistima i izdajnicima.

Izgledalo je da je Andrej Plenković bio previše uobražen i da je, zajedno s Vrdoljakom, podcijenio obraz Predsjedništva HNS-a koji nije bio suobražen sa sto posto vrha HDZ-a. A onda je u srijedu HNS-ov Središnji odbor izvršio harakiri stranke pa je Predrag Štromar preostalu lešinu od pet odnio Plenkoviću na pregovore. Priča o novoj toksičnoj većini nije od jučer, ali malo je tko vjerovao da je HDZ spreman ići toliko nisko.

Vrdoljakovi trumpovski tvitovi neposredno prije drugog kruga lokalnih izbora i koketiranje s HDZ-om koje nije mogao ili želio zatomiti još samo nekoliko dana sigurno su izbili nekoliko postotaka glasova Anki Mrak-Taritaš i išli u korist Milanu Bandiću, s kojim je pokojni HNS sada dio iste Plenkovićeve većine. Bizarno je da je prije samo nekoliko tjedana isti taj HNS tražio opoziv Vlade u koju sada ulazi i u iole moralnom okružju bilo bi nejasno kako će sada surađivati s ministrom financija Zdravkom Marićem, no u njihovu slučaju, što bi narod rekao, “ne smeta im obraz”.

Da je vrag odnio šalu, vidjelo se u utorak ispred središnjice HDZ-a kad je u izjavi za novinare Božidar Kalmeta dojučerašnjim mrskim neprijateljima tepao nazivajući ih “narodnjaci”, kao da su dragi kolege iz europske pučke obitelji. Kalmeta je rekao da treba surađivati i istaknuo: “To što se u HDZ-u od HNS-a ideološki i svjetonazorski možda razlikuju, to u ovom času apsolutno nije bitno”. Ispalo je da će te svjetonazorske razlike HDZ prevladati tako što će HNS-u dati Ministarstvo obrazovanja.

Politički je, dakle, riječ o trgovini, a vrijednosno o kapitulaciji HDZ-a. HNS će na sljedećim izborima, kad god oni bili, nestati. Najveći dobitnik time je SDP, kojem je dosad nedostajalo pameti i odlučnosti da ih se konačno riješi.

No duh dosadašnjeg HNS-a nastavit će živjeti u HDZ-u, ako Plenković politički preživi. Jer, da je mogao spasti na te grane da se nudi mrtvom i u Saboru prepolovljenom HNS-u, HDZ se najprije sam morao haenesirati. Plenković je 2011. godine mogao ući u HNS isto kao i u HDZ. Božinović, bivši šef Mesićeva kabineta, HNS-ovcima je ionako cijelo vrijeme bliže nego bazi HDZ-a, a što se tiče Predsjedništva HDZ-a, nije pretjerano reći da ga uglavnom sačinjavaju likovi koji bi bez problema prihvatili i Milorada Pupovca da im ga netko nametne na čelo stranke i “stopostotno” slijedili i njegove naloge.

Kad bi kojim slučajem Islamska država osvojila i pokorila Hrvatsku, ne bi začudilo da iza kalifa Al-Bagdadija na presici vidimo Gordana Jandrokovića s turbanom i onim istim smiješkom koji je imao vireći iza Sanadera, Kosor, Karamarka i Plenkovića. Još samo potpune naivce može iznenaditi činjenica da je sto posto članova Predsjedništva HDZ-a bilo za koaliranje s HNS-om, iako pojma nisu imali što će im sve za to morati dati.

Kako smo mogli čuti insajderski od Andre Vlahušića, ponuda je bila “ogromna”. Dakle svi su bili bjanko za to da se HNS-u da ogromna ponuda. Što je to u utorak moglo značiti? Ministrica vanjskih Vesna Pusić? Vraćanje HNS-ove Andree Zlatar na mjesto ministrice kulture? Andro Vlahušić ministar pravosuđa? Zoran Pusić ministar obrane? Nema sumnje da bi “stopostotnici” pristali i na to kad su Plenkoviću dali bjanko-suglasnost.

Dosadašnje HDZ-ovo biračko tijelo trebalo bi dobro zapamtiti imena članova Predsjedništva koji su i svoju političku budućnost zakucali slaganjem s ovom političkom perverzijom bez premca. Internet pamti, a naći će se i onih koji će ih dodatno podsjetiti. Vlast HDZ-a i HNS-a koja se upravo sklapa legalna je, ali ne i legitimna jer je riječ o očitoj prijevari birača. Oni koji su glasovali za listu lijeve koalicije predvođene SDP-om na koju su se ugnijezdili i HNS-ovci zasigurno nisu glasovali za HDZ-om predvođenu Vladu. A teško je pretpostaviti da je itko od onih koji su zaokružili HDZ priželjkivao da im Vrdoljak&company vode Ministarstvo obrazovanja.

Nakon što se razišao s Mostom, koji je jedino spominjao kao potencijalnog partnera u kampanji, Plenkoviću bi poštenija odluka bila odmah raspisati izbore, u kampanji otvoreno reći kako u svrhu stabilnosti zemlje ne isključuje mogućnost koalicije s bilo kim pa, ako ih dobije, neka onda s punim legitimitetom to i čini. Ovako je riječ o prijevari birača i s jedne i s druge stane. Plenković nije svjestan, jer je očito odlijepljen od hrvatske stvarnosti, da riskira da se nezadovoljstvo uskoro prelije na ulicu. Što se može očekivati u bliskoj budućnosti!

Vjerojatno će se sklopiti mršava većina koja će biti vrlo krhka i potrajat će najdulje do definitivnog Agrokorova kraha. Kad god bili sljedeći izbori, dosadašnji birači HDZ-a od sada znaju da zaokružujući voljenu stranku glasuju potencijalno i za HNS, koji provodi lijevo-liberalnu hegemoniju pod plaštem Plenkovićeve vlasti.

Porazi HDZ-a na lokalnim izborima u Kninu i Gospiću svjedoče da stranka pomalo gubi desno biračko tijelo, a Plenković je dobio i ozbiljnu pljusku u Zagrebu. Dio će odgristi nova desnica okupljena oko Brune Esih, a kao najopasniji takmac i dalje im ostaje Most, kojem poraz u Metkoviću može biti ljekovit i pomoći im da se konačno odlijepe od lokalne fiksacije. Sad se vidi da su mostovci bili u pravu kad su upozoravali na HDZ-ovu pripremu igranke s HNS-om, a desni birači trebali bi imati na umu da je Most šupirao Stipu Mesića, dok bi HDZ njegovoj političkoj djeci dao da oblikuju vašu djecu te da je Most gurao otvaranje arhiva, dok ovi širom otvaraju vrata titoistima koji teže 2%.

Dakle, dati glas HDZ-u ubuduće znači svjesno odabrati paket s mućkom HNS-a i mašnicom u vidu Pupovca. Ima nešto iritantno oholo u tome da ponudiš perverznu koaliciju stranci koja se tvojim biračima najviše gadi, pri čemu im predaš upravo polje vrijednosti, u kojem se, tobože, najviše razlikuješ. U najvećem političkom kurvarluku u povijesti hrvatske demokracije ispada da HNS-ovci ipak imaju više obraza od novih partnera, jer nisu spremni izdati ideologiju svojih birača, za razliku od vrhuške HDZ-a.

Dosljedno koalicijskom sporazumu očekujemo Milijana Brkića i viteza Reinera na čelu ovogodišnjeg Pridea zajedno s veteranom Vrdoljakom, a HNS-ovce eventualno na grobu prvog hrvatskog predsjednika s desnicom na srcu.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari