Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Oligarhijska mreža se već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava!

Objavljeno

na

Da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red

Iako je, navodno, trebalo biti okončano u nedjelju 15. 7. sa zadnjim sučevim zviždukom, mitsko iskustvo svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. za Hrvate još nije gotovo i nikada neće biti u potpunosti gotovo, jer će na ovoj generaciji ostaviti trajni trag. Završilo je nogometno prvenstvo, završila su slavlja i veličanstveni dočeci, ali novi osjećaj još traje.

Uvjerili smo se da možemo uspjeti, vidjeli smo kako može biti lijepo, radosno, svjetski, a tipično naše. Očekivani medijski pokušaji prljanja ove priče zanemarivi su ćorci, djeluju poput lajanja na zvijezde, cijukanja zlobnih, iskompleksiranih miševa na pobjedničke lavove. Velika se stvar dogodila u Rusiji, ali velika se stvar dogodila i nakon nje. Dočeci nogometaša bili su golemi, pozitivni, prštali su veseljem i energijom, a protekli su u potpunom miru i redu.

Nekoliko stotina tisuća ljudi u Zagrebu slilo se na ulice na putu od zračne luke do Trga bana Jelačića i na sam Trg, ludilo je trajalo satima, bez ikakvog incidenta, bez razbijenog izloga. Isto se ponovilo i sljedećih dana u drugim gradovima. Ruski neovisni novinar i bloger Elia Kabanov javlja mi u ponedjeljak o općem oduševljenju Hrvatskom u ruskoj javnosti. Čitajući komentare Talijana u Gazzetti dello Sport na vijest o slavlju u Zagrebu, bio sam posebno ponosan, nikada nisam vidio tolike talijanske izljeve ljubavi i poštovanja za Hrvate, a doktorirao sam na temi kako su nas kroz povijest gledali s tog Bliskog Zapada. Ovoga se tjedna talijansko viđenje istočnih jadranskih susjeda gotovo unisono svodilo na – čast Hrvatskoj, ponosan narod, uređena zajednica koja krajnje emotivno ali uzorno civilizirano slavi svoje heroje. Još kad bi znali da tako nije bilo zbog organizacije, nego unatoč njoj.

Organizatore dočeka u Zagrebu navodno je iznenadio toliki broj ljudi koji su izašli na ulice. Tanka izlika, jer već je u prošlu srijedu, nakon pobjede na Engleskom i prolaska u finale, bilo jasno da je ostvaren čudesan rezultat i da bi vatrene, bez obzira na ishod u nedjelju, mogao dočekati dosad neviđen broj ljudi na zagrebačkim ulicama. Imali su punih pet dana za pripremu. Izgleda da je glavna briga organizatora bila iskazati primjerenu budnost u sprečavanju eventualnih izljeva hrvatskog nacionalizma, kao da smo u Jugoslaviji 1989. a ne u hrvatskoj državi čija reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. No bit će vremena pozabaviti se tim strukturama čija se oligarhijska mreža već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava.

Neumjesno je na njih trošiti riječi u ovim danima ponosa i slave jer najbolje se dogodilo mimo i bez organizacije, a to je toliki odziv ljudi i atmosfera pozitivnog ludila u kojem su svi bili dobrodošli i svi su pazili jedni na druge.

Katarzično je djelovalo kolektivno iskustvo ponosa i sreće zbog onoga što je izabrana vrsta pokazala na svjetskoj razini. Kao da smo se nakon puno zapinjanja i stranputica odjednom kvalitetno resetirali. U slavlju na dočecima, jednako kao i Francuzi i Belgijanci, kao pripadnici svoje nacije ne slavimo i ne pozdravljamo samo igrače, iako su oni, naravno u prvom planu, već putem njih pozdravljamo i sebe kao imaginarnu zajednicu koju, iako se pojedinačno nikada nećemo upoznati, spajaju isti simboli, a ova nogometna reprezentacija i Dalić na njezinu čelu upravo su postali neuništiv simbol i novi pozitivan hrvatski mit. Oni su dio zajednice, skupina najboljih u određenoj domeni, u ovom slučaju nogometnoj, koja nas je predstavljala (re-prezentirala) na svjetskoj razini, jer ne možemo svi stati na teren, već se iz svake države delegira najboljih jedanaest, plus rezerve. Nakon herojske borbe i velikog rezultata “izabrana vrsta”, dakle najbolji dio zajednice u toj djelatnosti, vraća se kući i ritualno se dočekom i proslavom ponovno spaja s cjelinom. Dobro je kod nogometa što one koji podbace, poput Nijemaca ili Argentinaca, na povratku ne čeka milijun ljudi da plače i kuka s njima. Sportska je radost kolektivna, dok se tuga i razočarenje proživljavaju individualno. Budući da svaka država šalje najbolju skupinu igrača, ne drži vodu priča o malim i velikim državama, jer suverena nacija ili jesi ili nisi. Jesmo li mi krivi što se nismo mogli dovoljno naštancati kao narodi koji su imali sretniju povijest i okolnosti?

Kad bi brojnost nacije promatrali ne samo kao puki broj stanovnika već kao brojnost različitih genetskih tipova, upitno je koga bi bilo više a koga manje. Fascinantno je, primjerice, vidjeti fotografiju zagrljenih Luke Modrića i Stojka Vrankovića, dvaju vrhunskih sportaša čiji su preci rođeni u krugu nekoliko desetaka kilometara (iz kineske ili američke perspektive – prvi susjedi), a koji su tako fizički različiti i dimenzijama i obličjem. Takvi smo kakvi smo, takav nam je genetski potencijal, od malih svjetlokosih harambaša poput Modrića do velikih crnih poput Ćorluke i Lovrena. Takve su naše obitelji unutar kojih još uvijek vlada solidarnost i spremnost na odricanje za djecu, takve su nam nogometne škole, treneri od najranijih uzrasta, o kojima se premalo govori, a od kojih sve počinje, takva nam je nogometna tradicija, liga, takvi su nam menadžeri, jaki krokodili s obzirom na to koliko je mala bara u kojoj posluju, takva nam je na koncu i struka. Taj je sklop, sa svim svojim vrlinama i manama na kraju pridonio da se između svih nas koji smo se ikada okušali u nogometu na kraju izlučilo njih dvadesetak koji su nas predstavljali i na kraju priče bili drugi na svijetu! Ono što se dogodi jednom, poput trećeg mjesta u Francuskoj 1998. može biti slučajno, no ono što se dogodi dvaput više nije slučajnost i nema nikakve racionalne prepreke nadi da se u sljedećoj generaciji može ponoviti, i to na još višoj razini. Često se poturala priča kako su vatreni iz 1998. bili produkt jugoslavenskog nogometa, veće države, veće i jače lige i da se takvo nešto više ne može ponoviti. Kad vidi ovo, momci stasali u neovisnoj Hrvatskoj otišli su korak dalje.

Geni će i dalje biti kameni, i dalje će se rađati slični talenti, no da bismo se opet mogli nadati ovakvim uspjesima potrebno je srediti nogometni sustav, koji je dosad više bio parasustav individualnog menadžeriranja na rubu zakona, bez kojega, sa žaljenjem konstatiram, većina igrača ne bi izrasla u ono što su danas, jer ih je trebalo prepoznati i u njih investirati, a kad nešto institucionalno nije dobro uređeno, onda ide parainstitucionalno. No takav (para) sustav više se ne može održati. Kako bi se stvorili preduvjeti da i sljedeća generacija može dobaciti ovako daleko, treba izgraditi jasno definiran i legalan okvir.

Ne može se i ne smije više realizacija hrvatskog nogometnog potencijala prepuštati isključivo menadžerskom investiranju pojedinaca poput Mamića. No da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red. Bez toga teško se nadati da će se ponoviti sretan splet okolnosti koji je izbacio ovu generaciju.

No može li put ozdravljenja biti obrnut? Može li mikrosustav poput nogometne reprezentacije s čijm se uspjehom ljudi snažno identificiraju dati pozitivan impuls za reformu makrosustava države i društva u cjelini? Dalićev put i modele smo vidjeli, a na nama svima ostaje dovinuti se kako ga interpretirati i “prevesti” i na drugim razinama. Sami su se javili i oni koji čine sve da do toga ne dođe i umnogome olakšali posao budućim čistačima političke, medijske i ine kaljuže.

Teško je povjerovati kako narod, čija je izabrana skupina u složenoj djelatnosti (koja se nipošto ne može svesti samo na puku fizičku kvalificiranost) zadivila svijet, ne može iznjedriti i vodstvo koje će u cijelosti znati kako izvući sav njegov potencijal i dovesti ga, ako ne na drugo mjesto u svijetu, a ono barem do toga da se pomakne sa začelja u Europi. Ovaj nogometni impuls dar je s neba u tom pravcu. Promjene su nužne brzo, dok još traje živo sjećanje na taj osjećaj.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari