Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Oligarhijska mreža se već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava!

Objavljeno

na

Da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red

Iako je, navodno, trebalo biti okončano u nedjelju 15. 7. sa zadnjim sučevim zviždukom, mitsko iskustvo svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. za Hrvate još nije gotovo i nikada neće biti u potpunosti gotovo, jer će na ovoj generaciji ostaviti trajni trag. Završilo je nogometno prvenstvo, završila su slavlja i veličanstveni dočeci, ali novi osjećaj još traje.

Uvjerili smo se da možemo uspjeti, vidjeli smo kako može biti lijepo, radosno, svjetski, a tipično naše. Očekivani medijski pokušaji prljanja ove priče zanemarivi su ćorci, djeluju poput lajanja na zvijezde, cijukanja zlobnih, iskompleksiranih miševa na pobjedničke lavove. Velika se stvar dogodila u Rusiji, ali velika se stvar dogodila i nakon nje. Dočeci nogometaša bili su golemi, pozitivni, prštali su veseljem i energijom, a protekli su u potpunom miru i redu.

Nekoliko stotina tisuća ljudi u Zagrebu slilo se na ulice na putu od zračne luke do Trga bana Jelačića i na sam Trg, ludilo je trajalo satima, bez ikakvog incidenta, bez razbijenog izloga. Isto se ponovilo i sljedećih dana u drugim gradovima. Ruski neovisni novinar i bloger Elia Kabanov javlja mi u ponedjeljak o općem oduševljenju Hrvatskom u ruskoj javnosti. Čitajući komentare Talijana u Gazzetti dello Sport na vijest o slavlju u Zagrebu, bio sam posebno ponosan, nikada nisam vidio tolike talijanske izljeve ljubavi i poštovanja za Hrvate, a doktorirao sam na temi kako su nas kroz povijest gledali s tog Bliskog Zapada. Ovoga se tjedna talijansko viđenje istočnih jadranskih susjeda gotovo unisono svodilo na – čast Hrvatskoj, ponosan narod, uređena zajednica koja krajnje emotivno ali uzorno civilizirano slavi svoje heroje. Još kad bi znali da tako nije bilo zbog organizacije, nego unatoč njoj.

Organizatore dočeka u Zagrebu navodno je iznenadio toliki broj ljudi koji su izašli na ulice. Tanka izlika, jer već je u prošlu srijedu, nakon pobjede na Engleskom i prolaska u finale, bilo jasno da je ostvaren čudesan rezultat i da bi vatrene, bez obzira na ishod u nedjelju, mogao dočekati dosad neviđen broj ljudi na zagrebačkim ulicama. Imali su punih pet dana za pripremu. Izgleda da je glavna briga organizatora bila iskazati primjerenu budnost u sprečavanju eventualnih izljeva hrvatskog nacionalizma, kao da smo u Jugoslaviji 1989. a ne u hrvatskoj državi čija reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. No bit će vremena pozabaviti se tim strukturama čija se oligarhijska mreža već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava.

Neumjesno je na njih trošiti riječi u ovim danima ponosa i slave jer najbolje se dogodilo mimo i bez organizacije, a to je toliki odziv ljudi i atmosfera pozitivnog ludila u kojem su svi bili dobrodošli i svi su pazili jedni na druge.

Katarzično je djelovalo kolektivno iskustvo ponosa i sreće zbog onoga što je izabrana vrsta pokazala na svjetskoj razini. Kao da smo se nakon puno zapinjanja i stranputica odjednom kvalitetno resetirali. U slavlju na dočecima, jednako kao i Francuzi i Belgijanci, kao pripadnici svoje nacije ne slavimo i ne pozdravljamo samo igrače, iako su oni, naravno u prvom planu, već putem njih pozdravljamo i sebe kao imaginarnu zajednicu koju, iako se pojedinačno nikada nećemo upoznati, spajaju isti simboli, a ova nogometna reprezentacija i Dalić na njezinu čelu upravo su postali neuništiv simbol i novi pozitivan hrvatski mit. Oni su dio zajednice, skupina najboljih u određenoj domeni, u ovom slučaju nogometnoj, koja nas je predstavljala (re-prezentirala) na svjetskoj razini, jer ne možemo svi stati na teren, već se iz svake države delegira najboljih jedanaest, plus rezerve. Nakon herojske borbe i velikog rezultata “izabrana vrsta”, dakle najbolji dio zajednice u toj djelatnosti, vraća se kući i ritualno se dočekom i proslavom ponovno spaja s cjelinom. Dobro je kod nogometa što one koji podbace, poput Nijemaca ili Argentinaca, na povratku ne čeka milijun ljudi da plače i kuka s njima. Sportska je radost kolektivna, dok se tuga i razočarenje proživljavaju individualno. Budući da svaka država šalje najbolju skupinu igrača, ne drži vodu priča o malim i velikim državama, jer suverena nacija ili jesi ili nisi. Jesmo li mi krivi što se nismo mogli dovoljno naštancati kao narodi koji su imali sretniju povijest i okolnosti?

Kad bi brojnost nacije promatrali ne samo kao puki broj stanovnika već kao brojnost različitih genetskih tipova, upitno je koga bi bilo više a koga manje. Fascinantno je, primjerice, vidjeti fotografiju zagrljenih Luke Modrića i Stojka Vrankovića, dvaju vrhunskih sportaša čiji su preci rođeni u krugu nekoliko desetaka kilometara (iz kineske ili američke perspektive – prvi susjedi), a koji su tako fizički različiti i dimenzijama i obličjem. Takvi smo kakvi smo, takav nam je genetski potencijal, od malih svjetlokosih harambaša poput Modrića do velikih crnih poput Ćorluke i Lovrena. Takve su naše obitelji unutar kojih još uvijek vlada solidarnost i spremnost na odricanje za djecu, takve su nam nogometne škole, treneri od najranijih uzrasta, o kojima se premalo govori, a od kojih sve počinje, takva nam je nogometna tradicija, liga, takvi su nam menadžeri, jaki krokodili s obzirom na to koliko je mala bara u kojoj posluju, takva nam je na koncu i struka. Taj je sklop, sa svim svojim vrlinama i manama na kraju pridonio da se između svih nas koji smo se ikada okušali u nogometu na kraju izlučilo njih dvadesetak koji su nas predstavljali i na kraju priče bili drugi na svijetu! Ono što se dogodi jednom, poput trećeg mjesta u Francuskoj 1998. može biti slučajno, no ono što se dogodi dvaput više nije slučajnost i nema nikakve racionalne prepreke nadi da se u sljedećoj generaciji može ponoviti, i to na još višoj razini. Često se poturala priča kako su vatreni iz 1998. bili produkt jugoslavenskog nogometa, veće države, veće i jače lige i da se takvo nešto više ne može ponoviti. Kad vidi ovo, momci stasali u neovisnoj Hrvatskoj otišli su korak dalje.

Geni će i dalje biti kameni, i dalje će se rađati slični talenti, no da bismo se opet mogli nadati ovakvim uspjesima potrebno je srediti nogometni sustav, koji je dosad više bio parasustav individualnog menadžeriranja na rubu zakona, bez kojega, sa žaljenjem konstatiram, većina igrača ne bi izrasla u ono što su danas, jer ih je trebalo prepoznati i u njih investirati, a kad nešto institucionalno nije dobro uređeno, onda ide parainstitucionalno. No takav (para) sustav više se ne može održati. Kako bi se stvorili preduvjeti da i sljedeća generacija može dobaciti ovako daleko, treba izgraditi jasno definiran i legalan okvir.

Ne može se i ne smije više realizacija hrvatskog nogometnog potencijala prepuštati isključivo menadžerskom investiranju pojedinaca poput Mamića. No da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red. Bez toga teško se nadati da će se ponoviti sretan splet okolnosti koji je izbacio ovu generaciju.

No može li put ozdravljenja biti obrnut? Može li mikrosustav poput nogometne reprezentacije s čijm se uspjehom ljudi snažno identificiraju dati pozitivan impuls za reformu makrosustava države i društva u cjelini? Dalićev put i modele smo vidjeli, a na nama svima ostaje dovinuti se kako ga interpretirati i “prevesti” i na drugim razinama. Sami su se javili i oni koji čine sve da do toga ne dođe i umnogome olakšali posao budućim čistačima političke, medijske i ine kaljuže.

Teško je povjerovati kako narod, čija je izabrana skupina u složenoj djelatnosti (koja se nipošto ne može svesti samo na puku fizičku kvalificiranost) zadivila svijet, ne može iznjedriti i vodstvo koje će u cijelosti znati kako izvući sav njegov potencijal i dovesti ga, ako ne na drugo mjesto u svijetu, a ono barem do toga da se pomakne sa začelja u Europi. Ovaj nogometni impuls dar je s neba u tom pravcu. Promjene su nužne brzo, dok još traje živo sjećanje na taj osjećaj.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari