Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Oligarhijska mreža se već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava!

Objavljeno

na

Da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red

Iako je, navodno, trebalo biti okončano u nedjelju 15. 7. sa zadnjim sučevim zviždukom, mitsko iskustvo svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. za Hrvate još nije gotovo i nikada neće biti u potpunosti gotovo, jer će na ovoj generaciji ostaviti trajni trag. Završilo je nogometno prvenstvo, završila su slavlja i veličanstveni dočeci, ali novi osjećaj još traje.

Uvjerili smo se da možemo uspjeti, vidjeli smo kako može biti lijepo, radosno, svjetski, a tipično naše. Očekivani medijski pokušaji prljanja ove priče zanemarivi su ćorci, djeluju poput lajanja na zvijezde, cijukanja zlobnih, iskompleksiranih miševa na pobjedničke lavove. Velika se stvar dogodila u Rusiji, ali velika se stvar dogodila i nakon nje. Dočeci nogometaša bili su golemi, pozitivni, prštali su veseljem i energijom, a protekli su u potpunom miru i redu.

Nekoliko stotina tisuća ljudi u Zagrebu slilo se na ulice na putu od zračne luke do Trga bana Jelačića i na sam Trg, ludilo je trajalo satima, bez ikakvog incidenta, bez razbijenog izloga. Isto se ponovilo i sljedećih dana u drugim gradovima. Ruski neovisni novinar i bloger Elia Kabanov javlja mi u ponedjeljak o općem oduševljenju Hrvatskom u ruskoj javnosti. Čitajući komentare Talijana u Gazzetti dello Sport na vijest o slavlju u Zagrebu, bio sam posebno ponosan, nikada nisam vidio tolike talijanske izljeve ljubavi i poštovanja za Hrvate, a doktorirao sam na temi kako su nas kroz povijest gledali s tog Bliskog Zapada. Ovoga se tjedna talijansko viđenje istočnih jadranskih susjeda gotovo unisono svodilo na – čast Hrvatskoj, ponosan narod, uređena zajednica koja krajnje emotivno ali uzorno civilizirano slavi svoje heroje. Još kad bi znali da tako nije bilo zbog organizacije, nego unatoč njoj.

Organizatore dočeka u Zagrebu navodno je iznenadio toliki broj ljudi koji su izašli na ulice. Tanka izlika, jer već je u prošlu srijedu, nakon pobjede na Engleskom i prolaska u finale, bilo jasno da je ostvaren čudesan rezultat i da bi vatrene, bez obzira na ishod u nedjelju, mogao dočekati dosad neviđen broj ljudi na zagrebačkim ulicama. Imali su punih pet dana za pripremu. Izgleda da je glavna briga organizatora bila iskazati primjerenu budnost u sprečavanju eventualnih izljeva hrvatskog nacionalizma, kao da smo u Jugoslaviji 1989. a ne u hrvatskoj državi čija reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. No bit će vremena pozabaviti se tim strukturama čija se oligarhijska mreža već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava.

Neumjesno je na njih trošiti riječi u ovim danima ponosa i slave jer najbolje se dogodilo mimo i bez organizacije, a to je toliki odziv ljudi i atmosfera pozitivnog ludila u kojem su svi bili dobrodošli i svi su pazili jedni na druge.

Katarzično je djelovalo kolektivno iskustvo ponosa i sreće zbog onoga što je izabrana vrsta pokazala na svjetskoj razini. Kao da smo se nakon puno zapinjanja i stranputica odjednom kvalitetno resetirali. U slavlju na dočecima, jednako kao i Francuzi i Belgijanci, kao pripadnici svoje nacije ne slavimo i ne pozdravljamo samo igrače, iako su oni, naravno u prvom planu, već putem njih pozdravljamo i sebe kao imaginarnu zajednicu koju, iako se pojedinačno nikada nećemo upoznati, spajaju isti simboli, a ova nogometna reprezentacija i Dalić na njezinu čelu upravo su postali neuništiv simbol i novi pozitivan hrvatski mit. Oni su dio zajednice, skupina najboljih u određenoj domeni, u ovom slučaju nogometnoj, koja nas je predstavljala (re-prezentirala) na svjetskoj razini, jer ne možemo svi stati na teren, već se iz svake države delegira najboljih jedanaest, plus rezerve. Nakon herojske borbe i velikog rezultata “izabrana vrsta”, dakle najbolji dio zajednice u toj djelatnosti, vraća se kući i ritualno se dočekom i proslavom ponovno spaja s cjelinom. Dobro je kod nogometa što one koji podbace, poput Nijemaca ili Argentinaca, na povratku ne čeka milijun ljudi da plače i kuka s njima. Sportska je radost kolektivna, dok se tuga i razočarenje proživljavaju individualno. Budući da svaka država šalje najbolju skupinu igrača, ne drži vodu priča o malim i velikim državama, jer suverena nacija ili jesi ili nisi. Jesmo li mi krivi što se nismo mogli dovoljno naštancati kao narodi koji su imali sretniju povijest i okolnosti?

Kad bi brojnost nacije promatrali ne samo kao puki broj stanovnika već kao brojnost različitih genetskih tipova, upitno je koga bi bilo više a koga manje. Fascinantno je, primjerice, vidjeti fotografiju zagrljenih Luke Modrića i Stojka Vrankovića, dvaju vrhunskih sportaša čiji su preci rođeni u krugu nekoliko desetaka kilometara (iz kineske ili američke perspektive – prvi susjedi), a koji su tako fizički različiti i dimenzijama i obličjem. Takvi smo kakvi smo, takav nam je genetski potencijal, od malih svjetlokosih harambaša poput Modrića do velikih crnih poput Ćorluke i Lovrena. Takve su naše obitelji unutar kojih još uvijek vlada solidarnost i spremnost na odricanje za djecu, takve su nam nogometne škole, treneri od najranijih uzrasta, o kojima se premalo govori, a od kojih sve počinje, takva nam je nogometna tradicija, liga, takvi su nam menadžeri, jaki krokodili s obzirom na to koliko je mala bara u kojoj posluju, takva nam je na koncu i struka. Taj je sklop, sa svim svojim vrlinama i manama na kraju pridonio da se između svih nas koji smo se ikada okušali u nogometu na kraju izlučilo njih dvadesetak koji su nas predstavljali i na kraju priče bili drugi na svijetu! Ono što se dogodi jednom, poput trećeg mjesta u Francuskoj 1998. može biti slučajno, no ono što se dogodi dvaput više nije slučajnost i nema nikakve racionalne prepreke nadi da se u sljedećoj generaciji može ponoviti, i to na još višoj razini. Često se poturala priča kako su vatreni iz 1998. bili produkt jugoslavenskog nogometa, veće države, veće i jače lige i da se takvo nešto više ne može ponoviti. Kad vidi ovo, momci stasali u neovisnoj Hrvatskoj otišli su korak dalje.

Geni će i dalje biti kameni, i dalje će se rađati slični talenti, no da bismo se opet mogli nadati ovakvim uspjesima potrebno je srediti nogometni sustav, koji je dosad više bio parasustav individualnog menadžeriranja na rubu zakona, bez kojega, sa žaljenjem konstatiram, većina igrača ne bi izrasla u ono što su danas, jer ih je trebalo prepoznati i u njih investirati, a kad nešto institucionalno nije dobro uređeno, onda ide parainstitucionalno. No takav (para) sustav više se ne može održati. Kako bi se stvorili preduvjeti da i sljedeća generacija može dobaciti ovako daleko, treba izgraditi jasno definiran i legalan okvir.

Ne može se i ne smije više realizacija hrvatskog nogometnog potencijala prepuštati isključivo menadžerskom investiranju pojedinaca poput Mamića. No da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red. Bez toga teško se nadati da će se ponoviti sretan splet okolnosti koji je izbacio ovu generaciju.

No može li put ozdravljenja biti obrnut? Može li mikrosustav poput nogometne reprezentacije s čijm se uspjehom ljudi snažno identificiraju dati pozitivan impuls za reformu makrosustava države i društva u cjelini? Dalićev put i modele smo vidjeli, a na nama svima ostaje dovinuti se kako ga interpretirati i “prevesti” i na drugim razinama. Sami su se javili i oni koji čine sve da do toga ne dođe i umnogome olakšali posao budućim čistačima političke, medijske i ine kaljuže.

Teško je povjerovati kako narod, čija je izabrana skupina u složenoj djelatnosti (koja se nipošto ne može svesti samo na puku fizičku kvalificiranost) zadivila svijet, ne može iznjedriti i vodstvo koje će u cijelosti znati kako izvući sav njegov potencijal i dovesti ga, ako ne na drugo mjesto u svijetu, a ono barem do toga da se pomakne sa začelja u Europi. Ovaj nogometni impuls dar je s neba u tom pravcu. Promjene su nužne brzo, dok još traje živo sjećanje na taj osjećaj.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne

Objavljeno

na

Objavio

Gladno, gadno hladno, vozim se prošle subote navečer autocestom kao gusan u magli, ne vidim prst pred nosom, čak ni vrlo kreativne poruke s kandidatskih oglasa za predsjedničke izbore na latinici i ćirilici. Glede ćiriličnih, možda se tko iz državnog odvjetništva ili koji ustavni sudac vozi u isto vrijeme pa od silne magle i ne zapaža da se tu radi nešto kontra hrvatskoga Ustava, koji je vrlo jasan makar u tom pogledu, to jest da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

Iznimku dopušta u stanovitim lokalnim jedinicama, pa spominje da ondje uz određene uvjete može biti rabljena ćirilica ili neko drugo pismo. Pitanje je, naravno, zašto uopće spominje ćirilicu, a ako ju spominje, zašto ne navodi koje to (još) drugo odnosno treće i četvrto pismo dolazi u obzir. Recimo arapsko. Ili barem arapske brojke.

Rečeni hrvatski vozači u magli koji bi trebali štititi ustavne vrijednosti i odredbe, prave se blesavima i zatvaraju oči, što je u vožnji, posebno u magli, vrlo loše. A kakve su u biti poruke toga protuustavnog akta, koji nije obična provokacija nego viša dimenzija dosadašnjih?

Glavna je poruka: mi svodimo državu koja se zove Republika Hrvatska na lokalnu jedinicu. Sljedeće je pitanje čija je to lokalna jedinica ta Hrvatska, a odgovor se može naći u projektu velike Srbije koji se na mnogim stranama uspješno obnavlja, odnosno u težnji da RH bude lokalna jedinica nekog velikog državnog organizma, kao što je bilo zamišljeno, a nije prošlo, što ne znači da na takvim težnjama ne treba ustrajati, štono rade Irinej i slični svjetovni ideolozi.

Nadalje, uvođenje ćirilice u javni prostor na cjelokupnom teritoriju RH (da ju bolje razumijemo), mali je korak za SDSS, ali velik za krajnji cilj, a on je od stvaranja hrvatske države do danas težnja prema konstitutivnosti, koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse.

Budući da je u naravi SDSS-a laž , baštinjena i cinična, prosipaju se usput i znanstvene mudrolije o ćirilici kao jednom od hrvatskih pisama. Istina je ova: srpska suvremena ćirilica je verzija ruske iz ne tako davne povijesti, a bosančica je nešto posve drugo, pa je logično pitanje zašto „predsjednički plakati“ nisu pisani bosančicom.

Idemo dalje: predsjednički kandidati nisu oduševljeni svojim ćiriličnim verzijama, ali nitko od njih nije reagirao na pravi način, nisu valjda shvatili da u Hrvatskoj ima i mnogo Hrvata, neupućenih, pa bi netko od njih mogao pomisliti da su sami kandidati dali tiskati svoje poruke na ćirilici kako bi dobili i glasove onih koji za njih nikada ne bi glasovali. Ima još: čijim su novcem tiskani ti plakati? Pa vašim novcem, gospođe i gospodo, koji se dijeli šakom i kapom jednoj manjini kako bi njezino vodstvo moglo iritirati hrvatski puk, što je moguće jer je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija.

I na kraju: tko su i kako se zovu vlasnici oglasnih panoa, je li im u prvom redu važna zarada, a Ustav naravno nisu proučili niti imaju soli u glavi. A što će se s tim plakatima događati, nije teško predvidjeti – svašta se šara i po latiničnim, a kako ne po ovim, pa kada tako i bude, provokatori će opet jednom udariti u plač o ugroženosti, netoleranciji, o Hrvatskoj koja ide prema NDH i slično, već viđeno. A to i jest još jedan od ciljeva raspaljivača. Na samom kraju: prije predaje ovoga rukopisa (nema predaje!) čitam stajalište Centralnog komiteta koje se u pravilu objavljuje na drugoj stranici tiskovine. Jako su razočarani. Shvatili malim mozgovima da je kampanja SDSS-a promašaj.

Tako, eto, mi poštujemo sebe i svoje (vrhovne) zakone, puštamo da nas se terorizira glupavim dosjetkama s pakosnom pozadinom, a nađu se i oni koji buncaju da „ćirilica nije kriva“ za sve što se događalo u ratu, recimo, pa što smo tako zadrti. Pismo nije krivo, naravno, ali kada postane sredstvom političkoga (za sada) terora i nametanja kojega se sjećamo iz prve i druge Jugoslavije, i oružanog terora iz devedesetih, onda stvari postaju ozbiljne. Iz raznih mostobrana u Hrvatskoj mogli bi potkornjaci uz već objavljenu knjigu „Jeziku je svejedno“ tiskati i knjigu „Pismu je svejedno“, tiskanu na latinici ili na ćirilici, svejedno.

Kad sam već kod jezika i pisma, spomenut ću da je dnevni tisak (ipak) dao prostor jezikoslovcu Aleriću koji je, bolje od mene, znanstveno objasnio publici o kakvoj je razornoj „jezičnoj politici“ riječ u knjizi „Jeziku je svejedno“.

Dvadeset godina poslije

TuđmanPodsjetimo se: kada je umro prvi hrvatski predsjednik, narod mu je u beskrajnim kolonama odavao počast. Nitko nije tjerao ljude da to čine, nitko ih nije „organizirao“, bili su potpuno svjesni da je umro čovjek čija je volja i hrabrost bila presudna u stvaranju moderne hrvatske države.

Raspadale se umjetne naddržavne tvorevine svuda oko nas, no s Jugoslavijom je bilo teže, baš zamršeno. Čak se i SSSR rasuo (sada se opet postupno sastavlja) bez ratova, oslobodile se zemlje istočne Europe i pribaltičke, ali je zanosna ideja velike Srbije ne samo spriječila mirni razlaz nego izazvala ratnu katastrofu.

Sudarile su se dvije zamisli: jedna koja je držala da je kucnuo čas za širenje Srbije na zapad, druga da je upravo pogodan trenutak za ostvarenje samostalne hrvatske države. Prva zamisao doživjela je relativan krah (relativan jer je Srbija uspjela uspostaviti genocidnu RS u BiH), druga je u potpunosti uspjela, hrvatska je vojska pobijedila srpsku, a Srbija 1996. priznala Hrvatsku. U svemu tomu od samoga je početka Franjo Tuđman bio ključna osoba, od one legendarne veljače 1989. do smrti, i zato ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne.

Ovih je dana oko 10. prosinca „preispitivana“ Tuđmanova uloga i karakter njegove vladavine, pa je stanoviti dnevni list angažirao nekoliko povjesničara i uopće intelektualaca da ocijene njegovu osobu i njegovo doba, što su oni i učinili. Pa kada se sve zbroji, i klatež među njima je, nabrajajući na nekoliko kartica njegove „grijehe“, na kraju zaključila da je bio čvrst i odvažan državnik, ali da će se o njemu u budućnost drukčije suditi jer, citiram maloga Tvrtka, „kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da se razumije hrvatsku bol i da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno ponešto kaže o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada prikazuje. Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen…“

Iako mi je pomalo mučno, osjećam potrebu prevesti na hrvatski jezik, latinicom, što je mali htio reći. Naime: da nisu isključivo Hrvati patili, nego i oni drugi, to jest da je agresor patio isto kao i žrtva, napadač, koljač, isto kao i onaj koji je branio. Tako mali opet jednom izjednačava žrtvu i agresora, što je već klasika.

Nadalje, Srbi (misli na agresore, valjda) nisu bili osobito surovi, valjda su bili samo surovi, ali ne previše, blago surovi takoreći, nježno su razarali Vukovar i zatim poklali mnoge, uključujući ranjenike iz vukovarske bolnice, obzirno silovali i mučili ljude u srbijanskim logorima, poklali pola Škabrnje, potom topovima razarali hrvatske gradove od Slavonije do Like i Dalmacije, sveukupno ubili samo u Hrvatskoj više od petnaest tisuća, pretežito civila, među njima i četiri stotine djece (o kojoj se ne snimaju hrvatski filmovi) eh, to su zanemarive „brojke“ i ne bi trebalo previše žaliti, bol je bila i prošla, valjda, a glede hrvatskih branitelja – nisu oni jedini bili hrabri, hrabro su se borili i agresori sa sto puta nadmoćnijom ratnom tehnikom, hrabro su mjesecima i mjesecima pokušavali zauzeti Vukovar, njih 60.000 hrabrih protiv četiri tisuće i manje branitelja.

Eto tako, a onda autor malo umiješa i Crkvu u Hrvata, bez toga se ne može, ne kaže što se njoj ima predbaciti, ali neka se nađe. I zaključuje da će zbog svega navedenog Franjo Tuđman u skorijoj budućnosti biti odbačen. Ma tko će ga to odbaciti? Ni to nije rečeno, ali neka se nađe.

Jedino čega se mogu dosjetiti da mali misli na skori nestanak hrvatskoga naroda u demografskom slomu, na iseljavanje i mogućnost da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji su Tuđmana već odavno odbacili, to jest nikada ga nisu prihvatili jer (im) je učinio što je učinio. Pa ako tako noviju povijest predaju profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako tako zaplotnjački pretvaraju krvavu istinu u izmišljene priče, junačku hrvatsku obranu u Andersenove bajke, onda smo doista u problemima.

Ne ću dalje o „preispitačima“ niti prevaspitačima, samo bih još htio ispričati jedan gotovo privatni doživljaj: ja sam, naime, jedini koji je dvaput bio u počasnoj straži uz odar Franje Tuđmana. Prvi put po napisanom protokolu, a zatim sam se zadržao u pokrajnjoj prostoriji, netko predviđen nije stigao, pa je nedostajao još jedan čovjek za sljedeću počasnu stražu, i ja sam uskočio. Da, tako sam bio uz Tuđmana od spomenute veljače 1989. do prosinca 1999., ponekad vrlo blizu, ponekad podosta udaljen jer su između nas stali novopridošli, osjećajući da bi se moglo profitirati. Ispričavam se na ovom sjećanju, riječ je samo o crtici, a memoare nemam namjeru pisati. O početcima jesam, već 1992. u knjizi Lijepa moja. Vjerojatno nije najbolja, ali je prva. I moja.

PISA

Uz sve nevolje sa školnicima i školarcima, stigla je još i neugodna vijest da je PISA napisala lošu ocjenu hrvatskom školstvu, koje je prikazano kao kosi toranj u prosvjetno uspravnoj međunarodnoj zajednici. Pa što, mi ćemo to nadoknaditi preko praznika i tijekom ljeta, a i PISA-ina trik-metodologija ne drži vodu. Dobra je vijest, naoko, da Hrvati znaju engleski, znatno bolje nego hrvatski, što će im dobro doći kada postanu pomoćna znanstvena i ina snaga u vrlo razvijenim državama. Nakon te sjajne ocjene za Hrvatima će se jagmiti, s njima će biti lakše jer tečno govore engleski i ne moraju na dodatno (jezično) školovanje. Znači, i u tom smislu dajemo velikim silama gotov proizvod, kojemu one nisu trebale plaćati školovanje.

Kultura nova

FTDa postoji takva zaklada ili što već jest, dugo nisam znao. Po nazivu vidim da se bavi kulturom. Lijepo. Kulturno. Čujem da se financira novcem od igara na sreću, raspolaže velikom količinom novaca. Pa je HKV kupio nekoliko srećaka, ali se pokazalo da nema sreće – projekt koji smo ponudili glatko je odbijen s obrazloženjem vrlo neugodnim, da, naime, ne djelujemo na području suvremene kulture i umjetnosti.

To nas je u prvi mah rasrdilo, jer smo naivno mislili da djelujemo. Kada bi se zbrojile sve stranice napisane na portalu HKV-a s temama iz kulturnog života, bilo bi ih na tisuće i tisuće, kada bi se navela imena članova HKV-a među kojima su i vodeća imena suvremene hrvatske kulture – teško bi bilo progutati spomenuto obrazloženje. Odbijeni naš projekt pod naslovom „Suvremeno književno i publicističko stvaranje“ više je nego poželjan, a polazi od neosporne činjenice da se objavljuju mnoge knjige, a o većini njih mediji ne prozbore ni slova, jer im se ne sviđaju ni teme ni autori, ili se jednostavno knjigama ne bave osim kada im je autor blizak ili čak kao kolumnist piše za iste novine, portale itd. U tom slučaju, ako takav autor „napiše“ i slikovnicu, eto njemu nekoliko stupaca. Elem, portal HKV-a imao je namjeru kontinuirano prikazivati više-manje sve što je vrijedno u suvremenom književnom i publicističkom hrvatskom svijetu (činimo to i sada, nesustavno), pa kako su za to potrebne i neke financije, skromne, bacili smo oko na Kulturu novu. A ona nas odbacila. Kaže da „djelatnost portala nije usmjerena na razvijanje aktivnosti publike koje bi predstavljalo dodatnu vrijednost.“

Dobro, pogledali smo malo što bi to trebalo značiti i vidjeli: s velikom svotom financira se stanovita mreža kulturnih praksi (hrv. stand. bi bilo praksa) jugoistočne Europe, a ta mreža obuhvaća Zagreb, Beograd, Skopje, Ljubljanu itd., to jest neumrlu Jugoslaviju. Lijepo. Nadalje, vidi se da LGBT centri vrlo dobro kotiraju, primjerice onaj u Splitu, da je udruga Domino cijenjena, kao i izložba Qeer sezone, ne znam gdje. Iz svega rečenoga zaključujemo o čemu se radi, a i vi drage čitateljice i čitatelji. Nismo odmah shvatili što je Kultura nova, odnosno što je nova kultura koja podupire „suvremene feminističke i kritičke intervencije u kulturno-umjetničkom polju“, te otvara prostor za „rodne i medijske kulture.“ QeerANarchive.

Razumjeli smo ipak da se mi, valjda, bavimo starom kulturom, a ne novom. No, za razliku od Kulture nove, ne postoji zaklada (ili što već) koja bi se zvala Kultura stara ili tek Suvremena kultura uopće, a da ne podupire samo jugoslavenske i istospolne“ kulturne aktivnosti koje imaju „dodanu vrijednost“. Inače, Kulturu novu vodi u kulturnom polju anonimni voditelj, premda je voditeljica. Financije osigurava, kao što je rečeno, Lutrija, a ona je hrvatska državna ustanova koja prodaje srećke (i ostalo) hrvatskim građanima, a oni, u neimaštini, traže sreću, ha.

Zaključno, na prvoj godišnjoj skupštini predložit ću novi naziv za HKV, to jest prošireni: HK, queer kulturno vijeće. I još jednu promjenu statuta: HKV djeluje na cjelokupnom području istospolne Jugoslavije. I onda neka mi tko kaže da to nije dodana vrijednost.

Balogovi hamburgeri

Prilog u Dnevniku HTV-a o Hrvatima u Hamburgu. Sve ih je više. Djeca teško usvajaju hrvatski, razgovaraju na njemačkom. Slučajno mi je baš ovih dana iz neke knjige ispao separat, na njemu pjesma Zvonimira Baloga, pokoj mu duši, iz 1985.

Bio je Balog jedan od onih čarobnjaka koji se znao igrati riječima i jezikom uopće. Pjesma se zove Otvoreno pismo jednog gastarbajtera domovini.

Neodoljiva je, pa ju citiram djelomično (sve pisano malim slovima): majne libe domovina/ alte slave djedovina, šrajben ti ovo pismo/jer se lange vidli nismo/halbe pišem/pola ću prešutit/ neću libe da te brižnu ljutim….ne ljuti se što sve više mucam /i hrvatski što samo natucam….kako also da se čovjek onda /kao neka anakonda / ne smota oko svoje boli/ i još jače te ne voli/ i još jače te ne moli….halbe pijem pola geben marku/učini da opet tobom ozaren hodim/kamen rukom/ srce zemljom da oplodim/ dosta u tuđini ja se krich/ich liebe nur dich.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari