Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Oligarhijska mreža se već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava!

Objavljeno

na

Da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red

Iako je, navodno, trebalo biti okončano u nedjelju 15. 7. sa zadnjim sučevim zviždukom, mitsko iskustvo svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. za Hrvate još nije gotovo i nikada neće biti u potpunosti gotovo, jer će na ovoj generaciji ostaviti trajni trag. Završilo je nogometno prvenstvo, završila su slavlja i veličanstveni dočeci, ali novi osjećaj još traje.

Uvjerili smo se da možemo uspjeti, vidjeli smo kako može biti lijepo, radosno, svjetski, a tipično naše. Očekivani medijski pokušaji prljanja ove priče zanemarivi su ćorci, djeluju poput lajanja na zvijezde, cijukanja zlobnih, iskompleksiranih miševa na pobjedničke lavove. Velika se stvar dogodila u Rusiji, ali velika se stvar dogodila i nakon nje. Dočeci nogometaša bili su golemi, pozitivni, prštali su veseljem i energijom, a protekli su u potpunom miru i redu.

Nekoliko stotina tisuća ljudi u Zagrebu slilo se na ulice na putu od zračne luke do Trga bana Jelačića i na sam Trg, ludilo je trajalo satima, bez ikakvog incidenta, bez razbijenog izloga. Isto se ponovilo i sljedećih dana u drugim gradovima. Ruski neovisni novinar i bloger Elia Kabanov javlja mi u ponedjeljak o općem oduševljenju Hrvatskom u ruskoj javnosti. Čitajući komentare Talijana u Gazzetti dello Sport na vijest o slavlju u Zagrebu, bio sam posebno ponosan, nikada nisam vidio tolike talijanske izljeve ljubavi i poštovanja za Hrvate, a doktorirao sam na temi kako su nas kroz povijest gledali s tog Bliskog Zapada. Ovoga se tjedna talijansko viđenje istočnih jadranskih susjeda gotovo unisono svodilo na – čast Hrvatskoj, ponosan narod, uređena zajednica koja krajnje emotivno ali uzorno civilizirano slavi svoje heroje. Još kad bi znali da tako nije bilo zbog organizacije, nego unatoč njoj.

Organizatore dočeka u Zagrebu navodno je iznenadio toliki broj ljudi koji su izašli na ulice. Tanka izlika, jer već je u prošlu srijedu, nakon pobjede na Engleskom i prolaska u finale, bilo jasno da je ostvaren čudesan rezultat i da bi vatrene, bez obzira na ishod u nedjelju, mogao dočekati dosad neviđen broj ljudi na zagrebačkim ulicama. Imali su punih pet dana za pripremu. Izgleda da je glavna briga organizatora bila iskazati primjerenu budnost u sprečavanju eventualnih izljeva hrvatskog nacionalizma, kao da smo u Jugoslaviji 1989. a ne u hrvatskoj državi čija reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. No bit će vremena pozabaviti se tim strukturama čija se oligarhijska mreža već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava.

Neumjesno je na njih trošiti riječi u ovim danima ponosa i slave jer najbolje se dogodilo mimo i bez organizacije, a to je toliki odziv ljudi i atmosfera pozitivnog ludila u kojem su svi bili dobrodošli i svi su pazili jedni na druge.

Katarzično je djelovalo kolektivno iskustvo ponosa i sreće zbog onoga što je izabrana vrsta pokazala na svjetskoj razini. Kao da smo se nakon puno zapinjanja i stranputica odjednom kvalitetno resetirali. U slavlju na dočecima, jednako kao i Francuzi i Belgijanci, kao pripadnici svoje nacije ne slavimo i ne pozdravljamo samo igrače, iako su oni, naravno u prvom planu, već putem njih pozdravljamo i sebe kao imaginarnu zajednicu koju, iako se pojedinačno nikada nećemo upoznati, spajaju isti simboli, a ova nogometna reprezentacija i Dalić na njezinu čelu upravo su postali neuništiv simbol i novi pozitivan hrvatski mit. Oni su dio zajednice, skupina najboljih u određenoj domeni, u ovom slučaju nogometnoj, koja nas je predstavljala (re-prezentirala) na svjetskoj razini, jer ne možemo svi stati na teren, već se iz svake države delegira najboljih jedanaest, plus rezerve. Nakon herojske borbe i velikog rezultata “izabrana vrsta”, dakle najbolji dio zajednice u toj djelatnosti, vraća se kući i ritualno se dočekom i proslavom ponovno spaja s cjelinom. Dobro je kod nogometa što one koji podbace, poput Nijemaca ili Argentinaca, na povratku ne čeka milijun ljudi da plače i kuka s njima. Sportska je radost kolektivna, dok se tuga i razočarenje proživljavaju individualno. Budući da svaka država šalje najbolju skupinu igrača, ne drži vodu priča o malim i velikim državama, jer suverena nacija ili jesi ili nisi. Jesmo li mi krivi što se nismo mogli dovoljno naštancati kao narodi koji su imali sretniju povijest i okolnosti?

Kad bi brojnost nacije promatrali ne samo kao puki broj stanovnika već kao brojnost različitih genetskih tipova, upitno je koga bi bilo više a koga manje. Fascinantno je, primjerice, vidjeti fotografiju zagrljenih Luke Modrića i Stojka Vrankovića, dvaju vrhunskih sportaša čiji su preci rođeni u krugu nekoliko desetaka kilometara (iz kineske ili američke perspektive – prvi susjedi), a koji su tako fizički različiti i dimenzijama i obličjem. Takvi smo kakvi smo, takav nam je genetski potencijal, od malih svjetlokosih harambaša poput Modrića do velikih crnih poput Ćorluke i Lovrena. Takve su naše obitelji unutar kojih još uvijek vlada solidarnost i spremnost na odricanje za djecu, takve su nam nogometne škole, treneri od najranijih uzrasta, o kojima se premalo govori, a od kojih sve počinje, takva nam je nogometna tradicija, liga, takvi su nam menadžeri, jaki krokodili s obzirom na to koliko je mala bara u kojoj posluju, takva nam je na koncu i struka. Taj je sklop, sa svim svojim vrlinama i manama na kraju pridonio da se između svih nas koji smo se ikada okušali u nogometu na kraju izlučilo njih dvadesetak koji su nas predstavljali i na kraju priče bili drugi na svijetu! Ono što se dogodi jednom, poput trećeg mjesta u Francuskoj 1998. može biti slučajno, no ono što se dogodi dvaput više nije slučajnost i nema nikakve racionalne prepreke nadi da se u sljedećoj generaciji može ponoviti, i to na još višoj razini. Često se poturala priča kako su vatreni iz 1998. bili produkt jugoslavenskog nogometa, veće države, veće i jače lige i da se takvo nešto više ne može ponoviti. Kad vidi ovo, momci stasali u neovisnoj Hrvatskoj otišli su korak dalje.

Geni će i dalje biti kameni, i dalje će se rađati slični talenti, no da bismo se opet mogli nadati ovakvim uspjesima potrebno je srediti nogometni sustav, koji je dosad više bio parasustav individualnog menadžeriranja na rubu zakona, bez kojega, sa žaljenjem konstatiram, većina igrača ne bi izrasla u ono što su danas, jer ih je trebalo prepoznati i u njih investirati, a kad nešto institucionalno nije dobro uređeno, onda ide parainstitucionalno. No takav (para) sustav više se ne može održati. Kako bi se stvorili preduvjeti da i sljedeća generacija može dobaciti ovako daleko, treba izgraditi jasno definiran i legalan okvir.

Ne može se i ne smije više realizacija hrvatskog nogometnog potencijala prepuštati isključivo menadžerskom investiranju pojedinaca poput Mamića. No da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red. Bez toga teško se nadati da će se ponoviti sretan splet okolnosti koji je izbacio ovu generaciju.

No može li put ozdravljenja biti obrnut? Može li mikrosustav poput nogometne reprezentacije s čijm se uspjehom ljudi snažno identificiraju dati pozitivan impuls za reformu makrosustava države i društva u cjelini? Dalićev put i modele smo vidjeli, a na nama svima ostaje dovinuti se kako ga interpretirati i “prevesti” i na drugim razinama. Sami su se javili i oni koji čine sve da do toga ne dođe i umnogome olakšali posao budućim čistačima političke, medijske i ine kaljuže.

Teško je povjerovati kako narod, čija je izabrana skupina u složenoj djelatnosti (koja se nipošto ne može svesti samo na puku fizičku kvalificiranost) zadivila svijet, ne može iznjedriti i vodstvo koje će u cijelosti znati kako izvući sav njegov potencijal i dovesti ga, ako ne na drugo mjesto u svijetu, a ono barem do toga da se pomakne sa začelja u Europi. Ovaj nogometni impuls dar je s neba u tom pravcu. Promjene su nužne brzo, dok još traje živo sjećanje na taj osjećaj.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari