Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Otkud više Juga?

Objavljeno

na

U prvoj četvrtini stoljeća međunarodno priznate hrvatske države odnos prema jugoslavenskoj prošlosti i nasljeđu prolazio je različite faze.

Za vrijeme Domovinskog rata i neposredno nakon njega Jugoslavija se na temelju bliskog sjećanja dominantno negativno percipirala kao nakaradna, nefunkcionalna država, silom sklepana i silom održavana, iz koje se hrvatski narod velikom mukom uspio iščupati.

Drugu, još goru Jugoslaviju pod kapom komunističkog totalitarizma obilježavalo je državno nasilje prema neuklopljenim pojedincima, društvenim skupinama pa i cijelim narodima (represija na Kosovu npr.). Bila je to zemlja u kojoj se išlo u zatvor zbog nepoćudne misli ili pjesme, koja je do samog kraja ubijala političke oponente po inozemstvu, promicala marksizam kao dogmu, titoizam kao državnu religiju.

Osamdesetih je planska privreda doživjela definitivni kolaps pa pamtimo Jugoslaviju kao zemlju nestašica i redukcija u kojoj je limenka Coca-Cole bila fetiš, a Commodore 64 morao se prošvercati iz inozemstva. O cesti Zagreb – Split da ne govorimo.

Takva zemlja, dok je sjećanje na nju bilo svježe, definitivno nije izgledala kao okvir za kojim bi većina stanovništva Hrvatske trebala žaliti.

Rupelova inicijativa

No nakon 2000. gotovo preko noći, zahvaljujući političkom pritisku izvana i kolaboraciji iznutra, jugoslavenski okvir pod krinkom „regije” ili „zapadnog Balkana” (i u varijanti bez Slovenije, ali s Albanijom) počeo se u hrvatsku javnost uvlačiti kao nešto samorazumljivo. Jedan tekst s tom temom naslovio sam „Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji”.

Politički izrazi koji bi još jučer boli uši opetovanom su se uporabom „normalizirali”, a ono što označavaju i što je u osnovi konstruirano i umjetno uvedeno s vremenom se počelo percipirati kao nešto prirodno i samorazumljivo.

Priča o „balkanskim asocijacijama u koje nas neki žele ponovo gurnuti”, a koja se potkraj devedesetih činila kao babaroga, nakon 2000. postala je naš samorazumljivi politički okvir, čije nametanje nije prestalo ni nakon što je Hrvatska ipak pripuštena u EU izvan balkanskog paketa, štoviše, na proslavi u povodu ulaska u Uniju naši tadašnji čelnici održali su govore iz kojih se činilo kao da u EU nije ušla samostalna hrvatska država, već dio famozne „regije”, pri čemu oni obećavaju da će dati sve od sebe da preko europskog zida prebace i ostatak.

Malo tko zapitao se kako se pojam „regija” uspio neopaženo uvući u naš politički diskurs i tko određuje što nam je regija i zašto nam regija završava desetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, a proteže se osamsto kilometara na jugoistok. Zašto nismo u regiji s Trstom, Grazom ili Budimpeštom, a jesmo sa Skopljem i Tiranom? Koga smo i kada ovlastili da u naše ime pristaje na to?

Nije se radilo o prirodnoj, interesnoj suradnji zemljopisno i jezično bliskih zemalja, već je priča gurana kao koncept izvana, o čemu svjedoči i to da su nevladine udruge i medijski projekti puno lakše dobivali sredstva ako su promicali „regionalnu suradnju”.

O tome kako priča još nije završila govori i prošlotjedna inicijativa dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Slovenije Dimitrija Rupela objavljena u Delu o podjeli EU na manje jedinice, tzv. megaregije koje bi „prema geografskom ili interesnom načelu” sačinjavale srodne države.

Slovenija bi u jednoj od varijanti bila u središnjoj „megaregiji”, a Hrvatska u južnoj s Bugarskom i Rumunjskom, a očekivano i s novopridošlom ekipom iz stare „regije”.

Simptomatično je da i danas, nakon četvrt stoljeća neovisne hrvatske države, na javnoj televiziji čujemo sintagme poput „na našim prostorima”, a na Hrvatskom radiju emisiju „Postjugoslavenska književnost”. Je li desetljećima nakon raspada itko govorio o „postaustrougarskoj književnosti”?

Svjesno guran projekt

Mit Jugoslavije, s jedne strane, očito je svjesno guran projekt. S druge strane, kod dijela ljudi, kako je vrijeme odmicalo, a nada u budućnost tanjila, jugovanje se javljalo kao spontan refleks „prije je sve bilo bolje” – kad sam bila mlada i zdrava, kad sam mogao itd. Prije je nogomet bio kvalitetniji, žene ljepše, sintetičke košulje i mesni doručci zdraviji i sl.

Zaboravljaju se negativnosti, nestašice, redukcije struje, vožnja par-nepar, autocesta koja završava kod Karlovca, drndanje do Trsta da se kupe pristojne cipele ili traperice, a pamte se glazba, prve ljubavi i nada u bolju budućnost.

Ne treba smetnuti s uma ni to da je dijelu stanovništva zasigurno i bilo bolje.

Onima koji su bili dio vladajuće strukture, ili pak nisu talasali oko politike, a živjeli su u privilegiranim sredinama, a to su dijelom bili socijalistički gradovi i planska industrija u kojoj su našli mjesto, za razliku od današnjeg društva. Neki od njih uspjeli su indoktrinirati svoju djecu koja se toga ne sjećaju i koja su danas posljednji vjernici jugoslavenstva.

Priče se više ne mogu utrapiti

Ali heroji Jugoslavije i njezina ljepša lica neumitno polagano odlaze. Nekadašnji seks-simboli danas su ocvale gnjavatorke, buntovni rokeri stari smarači koji isključivo gledaju kako se prikačiti na proračun, a mitovi o Poletu, Zvečki ili urnebesnim doživljajima sa služenja vojnog roka u JNA ne mogu se više utrapiti nikome mlađem od četrdeset godina.

Ako prestane njegovo izvanjsko pumpanje radi guranja Hrvatske u neku novu (makro)regiju, mit Jugoslavije sljedećih će se godina prirodno istanjivati dok se do kraja ne ofuca i iščezne. Konačno će valjda odapeti u trenutku kad neovisna Hrvatska i kronološki preraste Jugoslaviju, tj. za dvadesetak godina kad domovina napuni 46 godina od međunarodnog priznanja.

Nino Raspudić / Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari