Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić – Pa da mi je i dolinom smrti proći…

Objavljeno

na

Za nametljiv ljetni hit koji napada sa svih strana sve dok nam se fatalno ne uvuče u uho pa ga se poslije tjednima ne možemo riješiti Talijani imaju zgodan naziv “tormentone estivo”, ljetna mora. Tu spadaju sve one silne Lambade, Macarene, Despacita uz još gore lokalne inačice. U početku zarazne, nakon izvjesnog vremena te pjesme postanu naporne, ali nakon što prođu godine i desetljeća, kad negdje iskoče, drmnu nas nostalgijom jer vuku sjećanje na sretna ljeta, pa tada čak i „Minus i plus“ ili „Co to maš“ može djelovati kao Proustov madeleine, kolačić čiji okus oživljava sjećanja na davne dane.

Po učestalosti puštanja na radijskim stanicama i zaraznosti moj sicilijanski „tormentone“ je pjesma „Senza pensieri“, mladog i vižljastog Fabija Rovazzia uz gostovanje velike dive Loredane Bertè, koja danas izgleda kao Mickey Rourke, ali moćni glas isti joj je kao na početku karijere, a bila je zvijezda kad se nisam rodio ni sredovječni ja, a kamoli mladi Rovazzi, piše Nino Raspudić/VečernjiList

„Bez problema, bez misli, imamo ravnu zemlju i vedro nebo…“, fina ironija u kojoj ima pola istine. Drugi tormentone ljeta 2019. je „Vento del sud“ skupine Tiromancino, nostalgični reggae kojim dominira thompsonovski motiv – lirski subjekt obraća se vjetru, ali ga ne ispituje o stanju u zavičaju kao naš dinarski Dylan, već mu daje teži zadatak da zaustavi ljeto, ako može, da ga ukrade vremenu samo za njega i dragu… Ljetni raspust je u djetinjstvu, kada vrijeme subjektivno prolazi znatno sporije jer se puno novoga otkriva i doživljava, trajao kao cijeli jedan život. Sada mi prolijeće kao tren i već u daljini vidim toksičnu političku jesen i Kratki espresso daleko od sicilijanske lakoće.

Ako je lakoća (leggerezza) najčešća riječ ljetnih hitova, ključna sicilijanska riječ je „minchia“ (minkija). Imenica se razvila od latinskog „mencla“, označava muški spolni organ, a zabavno je što je ženskog roda. U govornom sicilijanskom „minchia“ je najčešće upotrebljavana riječ, izražava široki dijapazon osjećaja, a služi i kao poštapalica. Kasnije se proširila na cijelu Italiju, a čuo sam je kao uzvik čuđenja i od naših pomoraca koji su plovili sa Sicilijancima. Kad ste na Siciliji, gotovo neopazice uvuče vam se u vokabular.

O kultnom statusu te riječi uvjerio sam se prije dvadeset godina kad sam kao apsolvent prevodio jedan poslovni sastanak na kojem sam upoznao Giuseppea, Sicilijanca nastanjenog u Milanu. Bio je utjelovljeni stereotip Talijana, mali, zalizan, brz, crveni kabriolet, veliki poštovatelj Berlusconija (tvrdio je da su protiv Silvija samo neradnici). Kad mi je rekao da je sa Sicilije, uzviknuo sam „minchia“!, htijući pokazati upućenost. Na to me prijekorno pogledao i rekao: „Kako se usuđuješ reći ‘minchia’ ti koji nisi Sicilijanac!“ Oko falocentrizma i srodnih tematika danas skrbe čitavi fakulteti pa neću dalje razvijati temu, ostaje činjenica da su „minchia“ i sva simbolika oko nje važni na Siciliji.

Tamo su i inače dodatno pojačane sve ključne životne manifestacije. Vjenčanja su velika i važna, kao i sprovodi. Kult smrti posebno se vidi u Palermu. Jedno od najintenzivnijih životnih iskustva bio mi je posjet tamošnjem Kapucinskom samostanu u čijim katakombama je izloženo nekoliko stotina mumija i kostura. Pokojnici izloženi vise sa zidova u „spooky” odjeći iz 19. i 18. stoljeća, starije mumije imaju zaleđenu agoniju na licu, djeca izgledaju kao lutke.

Neki imaju kartone s imenom, zvanjem i godinom smrti, neki ne. Podijeljeni su u kategorije pa imamo hodnik s udanim ženama, djevicama, djecom, svećenicima, fratrima kapucinima, vojnim časnicima itd. To izloženo groblje pod zemljom je dobro ventilirano ali zapušteno. Na ulazu sjedi čovjek nemila izgleda i naplaćuje tri eura bez izdavanja računa, dok iza njega sjedi skutren stari kapucin. Onda se silazi u Had u kojem nije dozvoljeno slikanje. Sličan jeziv prizor vidio sam u filmu Nosferatu: Fantom noći Wernera Herzoga, koji je na početak filma stavio dokumentarne snimke mumija iz Guanajuata u Meksiku, koje su sve bile žrtve kolere iz 1833.

Putnici na Grand Touru posjećivali su kapucinske katakombe u Palermu kao važnu potporu meditaciju o prolaznosti života. „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim…“ odzvanjalo mi je u glavi među tim leševima jer sam u zagrobni svijet ispod Palerma došao iz raja koji se nalazi iznad njega, a to je katedrala u Moneraleu. Izvana skromno zdanje iz 12. stoljeća, u svojoj utrobi krije čudo od 6500 m² prekrasnih i savršeno očuvanih bizantskih mozaika koji prikazuju sve važne prizore iz Starog i Novog zavjeta.

Katedrala, dakle, slikama priča priču, ona je bila Biblija za nepismene. Čini mi se kako opet idemo prema dobu u kojem će golema većina ljudi biti nečitači koji svijet spoznaju samo preko gotovih slika. Ali ove u Monrealeu su nebeske. Između uzvišene ljepote mozaika u Monrealeu i mraka kapucinskih katakombi cijeli je nijansirani spektar Palerma, grada koji je stoljećima bio lavlja glava na mačjem tijelu.

Za razliku od sjeverne i središnje Italije gdje je od 11. stoljeća nadalje došlo do procvata mnoštva gradova, na Jugu se nastavila feudalna tradicija i sve se koncentrira u nekoliko velikih središta, Napulj i Palermo prije svega. Nekadašnju raskoš već odavno je nemoguće održavati pa Palermo danas u nekim dijelovima izgleda poput Havane, ocvao, oguljen, dekadentan, veličanstven. Štoviše, taj dodir dekadencije samo naglašava njihovu ljepotu, pa i u začudnim spojevima koji se mogu vidjeti samo u Palermu, poput jeftine autopraonice u oronuloj baroknoj palači.

Promet u gradu je kaotičan, u praksi nema traka nego se razlijeva zamršeni splet auta, autobusa, skutera, pješaka, uz puno buke, trubljenja, uzvika „minchia!“. Svi su auti izlupani, no čini se da im to nimalo ne smeta. Arapski dodir u Palermu se osjeti i dandanas, dok je, primjerice, Siracusa nepogrešivo grčka. Uza sve navedeno, manji gradovi kao što su Ragusa, Erice, Taormina, Noto i niz drugih, sami po sebi pojedinačno su vrijedni dolaska na Siciliju. Jedan Raguž pitao me ima li sicilijanska Ragusa veze s našim Dubrovnikom (tal. Ragusa). Odgovaram mu da, koliko znam, nema, a s Ragužima ima veze kao Charlie Chaplin s Čapljinom.

Za kraj, uza sve prirodne ljepote, arheologiju, drevne gradove, ljude, kulturu, najviše me se na Siciliji ipak dojmila Etna. Ona je majka sjeveroistočnog dijela otoka, koji njoj duguje plodnu zemlju, vodu, divne plaže od vulkanskog pijeska koji ne prlja nego se osušen samo strese s tijela pri čemu djeluje kao prirodni piling.

Etna je aktivan vulkan, dakle kanal koji spaja užareno podzemlje i najveću visinu, planina trenutačno visoka 3326 m (visina se mijenja jer je živa, raste). Autom se može doći do 2000 metara, cestom znatno boljom od Sljemenske. Krenete od razine mora s 35 celzija i za malo više od pola sata ste na friških 13, okruženi krajolikom s kraterima koji podsjeća na Mars kako ga prikazuju stari SF filmovi.

Rifugio Sapienza naziv je nekadašnjeg planinarskog doma do kojeg je cesta došla u Mussolinijevo vrijeme. Tu su sada odmorište, restoran i nekoliko suvenirnica. Dalje prema vrhu Etne može se još žičarom, ali već i na tih 2000 metara dohvatljivih autom prizor je svemirski. Lava je friška, prije desetak godina, za jedne erupcije, civilna zaštita jedva je obranila to sklonište.

Kad smo kod Ducea, valja primijetiti kako se u suvenirnicama na Etni, ali i u Cataniji, uza sve druge suvenire izrađene od lave kao što su nakit, mala Etna, Majka Božja, padre Pio, Liotru, slon simbol Catanije, i druge stvari, koče i velike Mussolinijeve biste. Ćelava glava dobro izgleda napravljena od crne lave, ali izaziva nelagodu, kao da Pavelića ili Broza od bračkog kamena vidiš u suvenirnicama u Supetru ili Splitu. Istina, za razliku od tog dvojca, Mussolini je barem dobio izbore, ali ih poslije nije raspisivao.

Talijanski nostalgičari, dok nisu izumrli, uobičavali su govoriti „Quando c’era lui…“ (u njegovo vrijeme), pa nabrajati kako su vlakovi su dolazili na vrijeme, kako si mogao spavati na klupi u parku i slične divote. Uvijek sam se pitao zašto bi netko spavao na klupi u parku i što ti znači ta mogućnost kad istovremeno nisi od režima bio siguran ni u svojoj kući, no tu su već druge teme. Polijećem sa Sicilije prema sjeveru s osjećajem da, ako i nisam na njoj pronašao ključ svega (kako je pisao Goethe), barem sam malo zavirio kroz ključanicu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kako je krenulo, cijeli bi Zapad mogao postati Kina

Objavljeno

na

Objavio

O jeftinoj kineskoj robi raznih fela koja je preplavila Zapad uglavnom se priča kao o škartu, proizvodima koji su kvalitetom puno lošiji od zapadnih, ali su jeftiniji.

No ovih dana ljudi su se na društvenim mrežama malo korigirali i posprdali se: “Daleko najkvalitetniji izvozni proizvod Made in China je koronavirus.” U svakoj šali ima istine, ali ipak, vrag je odnio šalu. Osim koronavirusa, Kina je, da je opet “pohvalim”, izvoznik i nekih ekoloških proizvoda koje uzgaja na ljudskim glavama, a rastu prirodno. Naime, prošlog tjedna savezne vlasti New Yorka zaplijenile su 13 tona ilegalno uvezene ljudske kose iz Kine koja služi u estetskoj industriji, za ekstenzije.

Ta kosa potječe iz modernog ropstva koje komunistički režim nameće vjerskim manjinama unutar državnih granica. Kršćani i muslimani prednjače. U potonjem slučaju, ujgurska manjina, islamske vjere, osim što je zajedno s kršćanima krvavo progonjena, služi i kao ovce za, doslovno, šišanje, pa njihovu kosu, oćelavljenih žena i muškaraca, izvoze.

Pošiljka zaplijenjene ljudske kose dolazi od dva kineska izvoznika, oba iz regije Xinjiang na krajnjem zapadu Kine. Tamo, prema izvješćima Ujedinjenih naroda, postoji oko 1300 koncentracijskih logora za Ujgure, koje kineske vlasti ne zovu tako, nego centrima za edukaciju i obrazovanje.

RADNI LOGORI

Prošle je godine Associated Press pokušao posjetiti jednu od “tvornica”, čitaj koncentracijskih logora, iz koje je stigla zaplijenjena ljudska kosa, ali zaustavila ih je kineska policija. Na toj ogromnoj “tvornici” crvenim slovima piše “Haolin – pribor za kosu”, a okružena je bodljikavom žičanom ogradom i nadzornim kamerama; na ulazu je i policija s kacigama.

Budući da te logore i “tvornice” Partija smatra odgojno-obrazovnim ustanovama za Ujgure, ima i jasan slogan: “Država ima moć, pokoravajte se Komunističkoj partiji.” Bivši zatvorenici rekli su da su ih danju prevozili u tvornice za šišanje, a noću ih odvodili u logore.

Ujgurske i tajlandske žene steriliziraju, prisiljavaju ih na abortuse čak i u osmom mjesecu trudnoće. Kineska vlada i vlasti pokrajine Xinjianga sve to negiraju, tvrde da su logori zatvoreni, da ne postoje, nego oni koji završe odgojni proces i diplomiraju onda vjerojatno idu na maturalac.

Drugim riječima, zbog prisilnog rada, teškog kršenja temeljnih ljudskih prava vjerskih i nacionalnih manjina, Kinezi Zapadu stalno poručuju kao i Ujgurima: ‘Ko te šiša!

I dok pokreti poput “Crni život vrijedi” protestiraju protiv rasizma na Zapadu na način autorasizma, dok se bore protiv islamofobije (Ujguri su muslimani), koja je drugo ime za (autocenzuru), dok se bore protiv ropstva kojeg na Zapadu odavno nema, dok se bore zapravo protiv cijele prošlosti Zapada, koja je, kao i svaka, ambivalentna, ali ponajviše veličanstvena, od znanosti do ljudskih prava i demokracije, svega toga danas nema na Zapadu, ali u Kini je to stvarnost, no o tome šute.

Njima je problem Zapad, najbolje i najhumanije mjesto na svijetu za život, gdje feministice mogu mirne savjesti otići na ekstenziju od kose ćelavih ujgurskih žena i drugih milijuna robova i ropkinja u Kini.

ZABORAVLJENI UJGURI

Ali ne zabrinjava mene toliko Kina, nego Zapad i njegove kapitalističke oligarhije koji su Kinu, monstruma, sami stvorili delokalizacijom proizvodnje.

O čemu se radi? Čikaška škola, na čelu s nobelovcem Miltonom Friedmanom, tvrdila je da su demokracija i sloboda inherentno povezani s kapitalizmom, da jedno bez drugog ne ide. Kina je tu dogmu srušila.

Kapitalizam, eto, može savršeno funkcionirati i bez demokracije i slobode. Kao i prosvjetitelji nekoć, koji su na narod gledali s prijezirom, tako i današnji prosvjetitelji i “filantropi” poput Billa Gatesa i slične ekipe gledaju na narod i narode s prijezirom, zagovarajući malo ili više uvijeno neku vrstu globalnog prosvijećenog apsolutizma, pogotovo nakon što im je demokracija i taj prezrivi narod izbacio Trumpa i Brexit. Narod je postao opasan, demokracija je za njih postala opasna.

Virtualizacijom svega, od novca do obrazovanja, idemo ka svijetu potpune kontrole pojedinaca i institucija, ostvarenju orvelovske distopije. S druge strane, poput riba šute na sve te silne zločine i kršenja elementarnih ljudskih prava u Kini, dočim sole pamet na Zapadu upravo o tome.

Jedini koji je ustao, kad smo kod zaštite torturiranih ljudi u Kini poput Ujgura, jest, eto ti ga na, Trump, koji je prošle godine 17. lipnja potpisao “Ujgurski zakon o ljudskim pravima”. O Trumpu vi ili ja možemo misliti ovako ili onako, ali on je pokrenuo, kako ga je časopis Economist opisao, proces deglobalizacije.

Naime, nacionalna je država najbolji okvir za demokraciju, a ako izbrišete države, nacije, njihove ljudske i demokratske vrijednosti za koje se Zapad krvavo borio stoljećima, onda te iste države i narodi postaju virtualni entiteti kojima će upravljati šaka globalne digitalne mafije kojoj jest do kapitalizma, ali za demokraciju im se zapravo fućka.

Kako se stvari za sada razvijaju, Zapad bi mogao na svoj način, i ne tako drastičan, postati Kina: kapitalizam da, demokracija? Hm, neki privid…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Donald Trump: Kina je spremna učiniti sve kako bih izgubio na izborima u studenome

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Croatian lives matter too?

Objavljeno

na

Objavio

Ili je prevruće ili olujno, a idemo i prema Oluji koja će – kako se stvari razvijaju – biti obilježena tiho i dostojanstveno, s razmakom od dva metra i pod maskama. Sve je više virusnih događanja ili odgađanja, preskaču se festivali na koje samo navikli do dosade, samo se Dubrovačke ljetne igre nisu dale, ali su i one otvorene izvan zidina, prilagodile se vremenu, kao što je savjetovao Marin Držić, ali se u političkoj akciji svoga savjeta nije pridržavao, te zato umro kao prognanik. Umjesto gužve pred sv. Vlahom, predstava otvorenja bila je ove godine u staroj luci iz davnoga vremena prije kruzera, a umjesto Negromanta vidjeli smo Negromanticu,po zahtjevu Me too. I nije bila loša, uopće, pa što – u Držićevo doba navodno su muškarci igrali ženske role, pa zašto ne bi i obratno.

Malo sam se zabrinuo na početku kada je Negromantica doplovila na palubi barke, jer me je neugodno podsjetilo na Operu industriale u Rijeci, ali dalje se sve odvijalo dobro, lepršavo i propošno, suvremeno i klasično, plesno, pjevno i covidno rasprostranjeno po luci, s uvijek dojmljivom, veličanstvenom odom Dubrovniku iz pera Gundulićeva i Gotovčeva, te podizanjem zastave Slobode, koja je često u povijesti bila u opasnosti, od vremena Saracena koji su mjesec dana opsjedali Dubrovnik (a spasila ga romejska, znači bizantska mornarica) pa do nedavnih dana koje je spomenuo gradonačelnik Dubrovnika, a opsadnike nazvao „nekim ljudima“. Ljudi nahvao, jest, a oni bez odore i u udobnim sobama, srbijanski akademici, opsjedaju Dubrovnik i sada, kao što su činili i tada, prisvajajući i Dubrovnik i dubrovačku književnost posebno, uz vrlo blag ili nikakav odgovor iz Hrvatske.

Prisvajaju i Boškovića, kao što znate, a možda manje znate da je diplomat Bošković uvelike zaslužan što ruska flota u njegovo vrijeme nije pucala po Dubrovniku i samostanskim knjižnicama. A Dubrovnik i dalje stoji, čak ga ni prirodne sile (velika trešnja) nisu uništile, a treba pročitati zapise suvremenika koji tvrde da su se zidine u trenutku potresa podignule dva metra, pa opet spustile, i koliko je ljudi poginulo, i da se ozbiljno razmišljalo zauvijek napustiti to mjesto, tako katastrofalno razoreno. Nakon prve prepasti, ipak se odustalo, donesen je zakon o obnovi Dubrovnika (ha), nešto brže nego zakon o obnovi Zagreba jer tada parlamentarnih izbora nije bilo, a kneževi se mijenjali svakih mjesec dana. Demokracija, da, doduše pridržana za aristokraciju, ali je li danas što drukčije? Nije.

Demos se, doduše, dočepao blagodati da može utjecati na svoju sudbinu, glasovati na izborima, a kada izbori dođu više od polovice ode u ribolov ili ribičiju, pa relativni pobjednik (u svako vrijeme) dolazi na vlast s dvadeset posto potpore birača neribiča, od koji se mnogi uhvate na udicu ovakve ili onakve retorike, izbornih obećanja i trikova. Jedan od trikova jest: mi ćemo koalirati samo sa strankama sličnoga svjetonazora. Tako reče i relativni pobjednik, pa čim relativno pobijedi, osvrne se oko sebe da vidi koje to stranke imaju sličan svjetonazor, i oko mu padne na Pupovca i SDSS, koji jedini imaju sličan svjetonazor.

Ljudi su srditi, ali kako je, tako je, sve je ostalo kako je bilo u novijoj hrvatskoj povijesti (s manjim skretanjima), ne će Hrvati s Hrvatima, pa uskače bratska pomoć i hrvatsko-srpska koalicija postaje naša realnost. Zahvaljujući Ustavu, odnosno ustavnim promjenama i izbornom zakonu, zahvaljujući krupnim ostatcima jugoslavenskih mudrosti, zadržanih upravo mazohistički i protueuropski (jer nema te države u Europi koja svoje manjine podiže na pijedestal izvršne vlasti, niti ih u tolikom broju, ili uopće ne, trpa u parlament gdje bi, kao što je slučaj s Hrvatskom, ulazili na komičan način unaprijed zajamčenim putovima). Ali jest kako jest, što ne znači da mora tako i ostati. A dok ostaje i opstaje, znači jedino da se jugoslavenskoga kompleksa nismo oslobodili. I ne može se reći da su birači prevareni, jer su znali s kim imaju posla i da je taj s kim imaju posla i do sada činio isto, pa će i dalje, ovaj put i drskije, što su manjine shvatile i mašu sa svojih osam kao s barjakom, apetiti su porasli.

Kajtazi se malo zaletio, ali nije bio daleko od istine: ne će manjine imati tri ministra, ali ćete ih sretati u svim ministarstvima na nešto nižim položajima, s tim da su ti niži obično utjecajniji od ministarskih. SDSS će pogotovo osim javnih imati i tajne dogovore s relativcima, za koje ćete saznati kada dođe vrijeme, ili ne ćete. Relativnima nije važno što je Pupovac za cijeli vrijeme rata imao dobre veze s „pobunjenicima“ (slučaj dr. Šretera je paradigmatičan, jer je Šreter predstavljao HDZ na pakračkom području), što je Srbe u zapadnoj Slavoniji ohrabrivao da izdrže (kako piše i govori Đakula), a kada je vidio da su karte drukčije pomiješane, održao je govor koji se Tuđmanu jako dopao, okrenuo pilu naopako. Nije mu naškodilo ni što se uključio u sastav SDSS-a, osnovanog 1997. u vrijeme srpske Srijemsko-baranjske oblasti, minutu prije mirne reintegracije.

Da, tadanja Pupovčeva Samostalna srpska stranka (SSS) ušla je u sastav SDSS osnovanog na prijedlog Gorana Hadžića i Stanimirovića. I to je činjenica. O djelovanju SDSS-a zadnjih desetljeća nije potrebno govoriti, suvremenici, javnost, o tome sve znaju. Pa ako je to taj svjetonazor sličan hrvatskim relativcima, onda se nalazimo na moralnom dnu. Je li se moglo drukčije? Moglo se da se htjelo. U zadnjem javljanju iskarikirao sam do beskraja mogućnost koalicije Hrvata s Hrvatima, toliko naoko ozbiljno te su mnogi povjerovali da sam šenuo iliti otišao na kvasinu. No, nada uvijek ostaje, a i vrijeme čini svoje, ako se ova sablazan s covidom nastavi i nastanu veliki nemiri, relativci će biti prisiljeni zahvatiti šire, čak pozvati u pomoć neku hrvatsku stranku, kojoj za sada milostivo prepuštaju jedno dopredsjedničko mjesto u Saboru. Ali život je dinamičan. Enormni izborni trijumf Vučićev vrlo se brzo pokazao kao Pirova pobjeda, pa ako tko ne uči iz starije povijesti, eto mu najnovija iz komšiluka.

Moje pjesme, moji snovi

Iz (gotovo) susjedne Austrije stižu novosti kao da su prepisane iz „Novosti“. Austrijski se parlament obrušio na Bleiburg i nakanio (uspio) donijeti rezoluciju o zabrani komemoracije na Beiburškom polju, jerbo se ondje slavi ultranacionalizam, nacizam, fašizam i biciklizam. Tko je to kazao parlamentarcima, možemo slutiti, a što je u pozadini, i to znamo. Austrija pokušava svoju drugosvjetskoratnu povijest prikazati otprilike kao u mjuziklu „Moje pjesme, moji snovi“, što je krivotvorenje jer je Anschluss bio oduševljeno dočekan, a otpor neznatan. I austrijski su mladići, naravno, ratovali u sklopu njemačke vojske, ali su na svršetku rata imali sreću da su ih „saveznici“ propuštali prema sjeveru, dok su istodobno ne samo zadržali bjegunce iz NDH nego ih i izručili komunističkim krvnicima. I sada moderni Austrijanci peru savjest, ne do Bog da se netko sjeti njihove uloge u Drugom svjetskom ratu, a mogao bi s prisjetiti kada vidi da se na njihovu tlu obilježava genocid nad Hrvatima, pa pripisati Austriji domaćinstvo, tako reći, slavljenju „ nacizma i fašizma“. I otud rezolucija, otud parlamentarna svinjarija uobličena u rezoluciju kojom se zabranjuje sjećanje na stotine tisuća ubijenih Hrvata, vojnika, civila, žena, djece. Onu drugu, europsku rezoluciju, o žrtvama komunizma ( i ostalih totalitarnih režima) nisu čitali, kao što ju uostalom nisu pročitale ni hrvatske vlasti koje su ju ignorirale.

U ruke mi je došlo pismo koje je austrijskom parlamentu uputio dr. Edward Yambrusic, naše gore list, odvjetnik i stručnjak za međunarodno pravo, bivši pukovnik američke vojske. Čitatelji ove rubrike znaju da je Yambrusic obavio velik posao lobirajući svojedobno za uhićene hrvatske generale, a sudjelovao je i na skupovima HKV-a o haaškoj temi u Zagrebu, napisao i knjigu. No, znači, taj i takav Yambrusic piše austrijskim parlamentarcima u svezi s rezolucijom o zabrani komemoriranja bleiburške tragedije ovo: „ Jedna od temeljnih vrijednosti judeo-kršćanstva zapadne civilizacije jest da se pokapaju naši mrtvi s poštovanjem i dostojanstvom… Bleiburško polje je epicentar međunarodnog zločina nad ljudskošću. Masakr je započeo u na Bleiburškom polju, kada su saveznici dali Titu „licencu za genocid“ i na taj su način umiješani u međunarodni kriminal. Europska rezolucija 1481. govori o sjećanju na žrtve svih totalitarnih režima, a Bleiburg je upravo to – sjećanje na žrtve. Bleiburg ne smije nikada biti zaboravljen. Croatian lives matter too, poantira Yambrusic, a austrijsku rezoluciju naziva sramotnom. (Usput, pita kako takvu neutemeljenu rezolucije može donijeti austrijski parlament, koji znade da je pokrovitelj „Bleiburga“ hrvatski parlament).

Yambrusic - Austrian Parliament Letter

A eto, Austrija i Hrvatska su prijateljske su zemlje, takoreći. Pa kada sam, ne znam po koji puta, govorio i pisao da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat, evo još jednoga dokaza, ne dolaze svi iz Srbije ili sličnih predjela, iz Mađarske itd. I kakve će biti posljedice? Ma nikakve, iz Hrvatske se ne čuju ni slabašni glasovi, to jest iz vlasti. Njoj takva rezolucija valjda nije sramotna. Iz hrvatskih medija nema glasa, konstatiraju što se dogodilo u Beču,ali jedna tiskovina – a znamo koja – uz tekst o austrijskoj rezoluciji donosi sliku dva muškarca u ustaškoj odori, dva provokatora. Rezoluciji u prilog.

U svibnju ove uklete godine, objavio je Ante Beljo u nakladi Hrvatskoga žrtvoslovnog društva knjigu uz 75. obljetnicu bleiburške tragedije. Na početku citira Solženjicina koji piše o „akcijama vlada zapadnih zemalja, o masovnom izručivanju običnog ruskog svijeta (Kozaci, op.) u progonstvo i smrt“, što se u SSSR-u skrivalo i lagalo. „Nasilje se može skrivati“, kaže Solženjicin samo pomoću laži, a laž se može podržavati samo nasiljem.“ Istovrsna je situacija s Hrvatima, odnosno s genocidom nad Hrvatima, koji su komunisti skrivali kao zmija noge, a ni danas nije tema s kojom se treba previše baviti – ako se tko bavi njome, postane sumnjivim.

Knjiga Ante Belje donosi dokumente (top secret) iz britanskih arhiva, a kronološki zalazi u zbivanja mnogo prije Bleiburga, dokazujući da su zločini nad Hrvatima počeli davno prije. Tako se piše o četničkom krilu Orjune, o genocidu nad Hrvatima i muslimanima u Hercegovini 1942., o četničkim masakrima u Dalmaciji, o partizanskim zločinima u biokovskom kraju. Zatim, najkasnije 1944. četnici se presvlače u partizanske odore. Komunisti ulaze u Dubrovnik, gdje ustanovljuju obrazac (Daksa) uništenja Hrvata za sve sljedeće gradove koje će osvojiti. I Zagreb, o čemu (još koječemu) postoji svjedočanstvo zgroženoga Bogdana Radice. Bleibrug i Križni putovi samo su, znači „kruna“ genocida nad Hrvatima. Možda najveće stratište hrvatskoga naroda 1945. u Kočevskom Rogu detaljno je opisao Ivan Gugić, partizan kojega su zločini prestravili, pa je poslije dao vjerodostojan iskaz o umorstvima više od trideset tisuća uglavnom Hrvata i nešto Slovenaca i njemačkih časnika, ali i žena koje si silovane i ubijene, bačene u jamu s ostalima. O tome i potresan iskaz Milana Zajeca, preživjelog slovenskog domobrana.

Suvremene hrvatske vlasti, bilo koje opcije, zaziru od teme, kao što rekoh, a (gotovo)ništa ne poduzimaju da mrtvi budu dostojno pokopani, s imenom i prezimenom, ako je moguće. Štoviše, kao što također rekoh, ne osvrću se na europsku rezoluciju koja zahtijeva počast i sjećanje na žrtve totalitarnih režima, navodeći istodobno u rezoluciji da je taj čin „od ključne važnosti za jedinstvo Europe“. Je li? Kako za koga. Očito je važnije ukinuti kunu i prijeći na euro, što će povećati siromaštvo ionako siromašnih, a umjesto povijesnih hrvatskih likova i spomenika imat ćemo na novčanicama neke neutralne sličice. Ne pitajući narod (nema više referenduma), Hrvatska se olako odriče zadnjih ostataka suvereniteta, no o tome će još biti govora. To odricanje na svim poljima je karijes koji će nas ostaviti bespomoćnima na vjetrometini povijesnih poljana. (Inače, glede karijesa, ja sam najavio već u početku da od Milanovića tek možemo očekivati krupnije bisere, koje bi netko trebao početi zapisivati i potom objaviti knjigu, u suradnji s dobrim karikaturistima. Milanović je nedavno boravio u Beču, u službenom posjetu, razgovaralo se o covidu, turizmu i klimi, a je li Milanović iskazao ogorčenje tada već prigotovljenom austrijskom rezolucijom o Bleiburgu, nismo čuli. Ne čujemo dobro.)

Hrvatski Samson

Ponekad, kada je nizak tlak, čitam Bibliju. Nisam Bonaventura Duda ni Marko Grčić, samo čitač, a uvijek naiđem na nešto što mi je, ne znam kako, promaknulo. Tako se navratim jednoga dana na priču o Samsonu i Delili (nije Dalila) i napokon shvatim da je Samson bio ne samo jak nego i bedast. Do čuvenoga rezanja kose koje ga je oslabilo, došlo je tek nakon višekratnih Delilinih napora da ga preda Filistejcima. Prvo ga je Delila vezala sa sedam svježih žila, ali ih je on potrgao. Onda ga je svezala užadima, ali ih je raskinuo, pa je sedam pramenova njegove kose otkala na tkalačkomm stanu i zabila klin, no Samson se oslobodio (i ostao s voljenom Delilom). Tada mu Delila reče: „Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.“ Samson napokon popušta i otkrije joj da ga treba obrijati. Delila ga za velik novac (po tisuću šekela od svakog filistejskoga kneza) preda Filistejcima. Dalje znate. Zašto sam stavio međunaslov Hrvatski Samson? Ah, valjda te tako…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari