Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Plenković – veliki vladar ili nenaoružani prorok?

Objavljeno

na

Dežurni medijski adoranti ovih dana hvale premijera Plenkovića na dvije razine. S jedne strane mu tepaju kako je moćan i odlučan lider, što je tobože pokazao kad je munjevito otpilio Mostove ministre, a s druge strane njegovu političku trgovinu s HNS-om nazivaju vrhunskim makijavelističkim potezom. Po tome Plenković spaja snagu lava i lukavost lisice. Kako se odjednom “briselski ćato” u dominantnim medijima preobrazio u velikog Vladara, Cesarea Borgiju 21. stoljeća?

Nesumnjivo je da se HDZ-ovci vole stisnuti uz velikog vođu. No kriteriji su im već toliko niski da je dovoljno biti u stanju povezati tri proširene rečenice na razini studentskog debatnog kluba i znati svezati kravatu da bi vas smatrali veleumom, a ako ste uz to viši od metar osamdesetpet i imate kosu onda ste “pojava” i “pravi vođa”. Sve češćim otresanjem na novinare još se više pojačava taj dojam liderstva. No je li to doista moć ili je prije izraz nemoći? Jedan od najdojmljivijih prikaza stvarne moći dala je svojevremeno velika talijanska novinarka Oriana Fallaci, opisujući svoj intervju iz 1974. s Giulijem Andreottijem, ključnom figurom talijanske politike tijekom nekoliko desetljeća.

Andreotti je izgledao kao dobroćudni, pristojni, grbavi starčić. Fallaci piše kako je govorio sporo, blago, uljudno poput ispovjednika. Ali, piše Fallaci, unatoč tome cijelo vrijeme je osjećala neku nelagodu koju nije znala imenovati. A onda je odjednom shvatila o čemu je riječ. Nije to bila nelagoda, već strah. Bilo ju je strah tog čovjeka. Nje, koja je prošla najgora svjetska ratišta i intervjuirale neke od najokrutnijih svjetskih revolucionara i diktatora. Zašto ju je bilo strah Andreottija? Primio ju je ljubazno, srdačno, par puta ju je i nasmijao suptilnim humorom. Njegov izgled ni po čemu nije bio prijeteći. Piše kako je bio sitan, pogrbljen, uskih ramena poput dječjih, lica na kojem ne možeš zamisliti bradu, izgledao je poput blage kornjače koja plaho izviruje iz oklopa.

Puno kasnije je shvatila da je strah proizlazio upravo iz toga, iz snage koja se nalazila iza tog krhkog i blagog izgleda i nastupa. Sa svakom sljedećom rečenicom bivalo je sve jasnije kako taj čovjek sve zna i kako drži sve konce u svojim rukama. Fallaci zaključuje: “Stvarna moć ne treba uobraženost, dugu bradu, jaki glas koji laje. Prava moć te davi svilenim nitima, uljudnošću, inteligencijom.” To je dakle, stvarna, trajna moć, a ne bahaćenje, paunsko napuhivanje koje ustvari pokazuje nemoć nošenja s pozicijom. Kao što bahatost nije nikakav izraz stvarne moći, već prije suprotno, tako nije svaki amoralni politički čin automatski i makijavelizam.

Uz, po potrebi, nemoralno djelovanje, makijavelizam prije svega podrazumijeva inteligenciju, racionalnu procjenu sredstava potrebnih za ostvarenje uspjeha u određenom kontekstu. Machiavelli kaže kako vladar ne mora nužno biti milosrdan, vjeran, čestit, pobožan, održati zadanu riječ i sl., ali jest neophodno izgledati da je takav, iako će, kad mu je nužno, raditi suprotno. Plenković pada na najbanalnijem svođenju makijavelizma na maksimu “cilj opravdava sredstvo”, jer je javno očito upotrijebio najnemoralnija sredstva, a na kraju nije ostvario cilj. Ispao je prevarant i trgovac, riječima biskupa Košića, “osjećajima i vrijednostima koje gaji većina hrvatskog naroda”, e da bi mu saborska većina zbog koje je trgovao i kapitulirao pred HNS-om opet visjela o koncu. Ukratko, prodao je obraz i stavio na kocku političku karijeru za vrlo sitnu naknadu od samo dva saborska glasa više, ako danas ima i toliko. Slab je to makijavelizam.

Čini se stoga kako Plenković nije “Vladar”, već prije jedna druga figura koju Machiavelli spominje – a to je “nenaoružani prorok”. Nenaoružani proroci propadaju, piše Machiavelli, a danas pod “proroka” možemo svrstati one koji bi provodili radikalne promjene, za koje treba imati veliku silu i povoljne okolnosti. Ovo što pokušava Plenković u zemlji koja je prije samo nekoliko godina na referendumu dvotrećinski glasala konzervativno, a da nije bilo neviđenog pritiska politike i medija vjerojatno bi to išlo do 80%, je nešto za što je potrebna, ako ćemo karikirati, sila koju je imao Kemal paša kad je nasilno sekularizirao i modernizirao Turke. Tako bi Plenković sada bahato provodio ideološko nasilje uz pomoć HNS-a. No ima li stvarnu moć i poluge u društvu za takvo nešto? Očito je da nema. Prvo otklizavanje kojim je doveo u sumnju svoju političku inteligenciju dogodilo se kad je samouvjereno otpilio Mostove ministre već pripremljenom replikom. Izvedba bi bila dojmljiva da je Plenković za par dana u Saboru imao iza sebe 85 ruku. Ali ih je na kraju skrpio jedva 76, kuhanjem Sauche u zadnji tren. Ne zna se koja je varijanta objašnjenja takvog diletantizma gora, da ga je netko od suflera iz stranke uvjerio kako imaju osiguranu obilnu većinu pa da može glumiti odlučnog lidera, ili da se kockao, tj. ušao u raskid s Mostom a da nije provjerio što će i kako dalje. Da je dostajalo odlučnosti i razumijevanja kod trojca Esih-Hasanbegović-Glasnović, kula od karata bi bila srušena već tada.

No oni su išli linijom manjeg otpora i predugo ostali uz Plenkovića ne želeći ponijeti stigmu nelojalnosti stranci na čijim su listama ušli u Sabor i odgovornosti za nove izbore. Ali u situaciji gdje je slijepcu jasno da ta stanka ide stranputicom ne moraš biti lojalan stranci, već narodu i državi, stoga su se novi desničari odmaknuli dva dana prekasno. Plenković je u tom trenutku imao više sreće nego pameti pa je od Fortune dobio još jednu šansu, no umjesto da odmah ide na izbore, ušao je u drugi rizik, očito davno dogovaranu koaliciju s HNS-om.

Odigrao je tu političku perverziju, prisilio HDZ da ideološki kapitulira pred HNSom izručivši im obrazovanje, no na koncu, zbog raspada HNS-a, nije ulovio devet ruku, već samo pet, točnije dvije jer je uvjet preostalih HNS-ovaca bio da otpili desnu trojku. Dakle, pljunuo je na većinu birača HDZ-a i stavio glavu na panj da bi se sa 76 popeo na 78 glasova u Saboru. I to nije sve. Stier mu se već odmaknuo, diferencirao na vrijeme, isto kao i on lani od Karamarka, te istaknuo kako se vraća u Sabor da bi promicao demokršćanske vrijednosti. Tu je i Hrastov Zekanović, koji mu je ionako visio jer su ga uvjerili kako se neće se mijenjati tim za provođenje kurikularne reformu.

Plenkovićeva većina, ako će poštovati dogovor s HNS-om, trenutno je, dakle, opet spala na minimalnih 76 saborskih zastupnika. Ta većina je, što bi jedan pjesnik rekao, stabilna kao u jesen na stablima lišće, s tim da je bura već krenula istupom biskupa Vlade Košića. Hoće li se 76 ručica tri i pol godine čvrsto držati uz brod koji tone? Preživjeti i slom Agrokora? Vjerojatno neće i čini se kako je izvjesno da će uskoro doći do pada Vlade (ne Košića) i raspisivanja novih izbora. HDZ bi nakon moralnog debakla s HNSom na njima dobio manje nego na prošlima, a s Plenkovićem na čelu ne bi mogao više koalirati ni s Mostom ni s desnima. Jedina opcija u kojoj Plenković ostaje na vlasti nakon eventualnih izbora je velika koalicija s SDP-om. Vjerojatnije od toga je da će ga prije novih izbora na stolici zamijeniti Stier, koji ima “koalicijski potencijal”. A ostaje vidjeti bi li se radilo samo o zamjeni čelne figure kako bi sve ostalo isto, tj. kako bi i dalje upravljala ista oligarhija, ili bi Stier uzeo u obzir vlastitu knjigu pa pokušao transformirati stranku.

Plenković, prorok prajdizanske “transformacijske politike” u HDZ-u, naoružan je ofucanom medijskom oligarhijom koja je prije desetak godina nekoga još i mogla indoktrinirati, dok sada djeluje smiješno. Po istom, najprimitivnijem manipulativnom obrascu izmišljenih insajderskih informacija koje obično daje “izvor iz vrha stranke”, vladin jutarnji bilten pljusku biskupa Košića nastoji ublažiti očitom izmišljotinom koju sada nazivaju “jedan poznati utjecajni svećenik”, i “visoki izvor s Kaptola”, a prema kojem su na Kaptolu “zgroženi” Košićevim pismom pa prijete da će se “Košićevim napadom baviti i Vatikan”. Kao što su najrevniji Miloševićevi mitingaši krajem osamdesetih u žaru traženja ostavki, zahtijevali i da papa Vojtila da ostavku, tako bi danas Jutarnji smjenjivao biskupa.

Taj tobožnji izvor bi ga cinkao Vatikanu kao nekada Moskvi, a u drugom dijelu teksta se, po starom obrascu, radi “uvjerljivosti” navodi i “drugi izvor iz vrha stranke”, u ovom slučaju tvrdnja: “Taj stav su nam iznijeli i drugi svećenici s kojima smo razgovarali”. Dakle, pazi se biskupe Vlado, ako budeš kritizirao Vladu mogu i Kulturnjaci pokrenuti peticiju, Kekin te spomenuti u pjesmi, ismijavati te Pupovčevi profesionalni rugači, a ako se potpiše i onaj dramatičar iz Venecuele koji je svojdobno tražio smjenu hrvatskog ministra kulture, morat ćeš tražiti prekvalifikaciju.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Obraz-koalicija” HDZ-a i HNS-a<<<

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari