Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićev talac – Gabrijela Žalac

Objavljeno

na

Može se svakome dogoditi. Da postane ministar, premijer pa čak i predsjednik. Dodatna nevolja, kad vam se već dogodi takav peh, leži u tome što bdijete nad poretkom u uređenoj zajednici pa se pretpostavlja da ćete ga i sami poštivati.

To se odnosi i na članak 218. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i na njemu utemeljen Pravilnik o vozačkim dozvolama.

No vrijede li uvijek zakoni i za vlastodršce, za one koji upravljaju njihovim donošenjem i provođenjem? “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita” donesen je četiri godine nakon njegove smrti 1984.

Šteta što nije donesen za maršalova života, u vrijeme kad su po tom još živom čovjeku nazivali gradove, ulice i trgove. Da je to bio slučaj, dakle, da je zakon o zaštiti Titovog lika i djela bio na snazi za njegova života, javilo bi se važno pitanje – bi li se taj zakon odnosio i na njega?

Primjerice, ako Tito nehotice obori čašu s viskijem i kaže “Baš sam glup” – bi li dobio pola godine zatvora jer je vrijeđao Tita?
 Tko je istinski suveren i kakva je njegova poziciju u odnosu na pravni poredak?

Giorgio Agamben, suvremeni filozof koji je tom pitanju posvetio puno pozornosti, ukazuje na važnu činjenicu da je suveren istovremeno i unutar pravnog poretka i izvan njega, točnije, stoji na granici koju sam određuje, piše Nino Raspudić / Večernji list

Suveren je nekada odlučivao o životu i smrti, nešto od toga je i danas ostalo u institutu pomilovanja, kojim raspolažu naši predsjednici.

Suveren je onaj koji može suspendirati pravni poredak, uvesti izvanredno stanje, u kojem dotadašnji zakoni i pravila više ne važe.

Izvanredno stanje bilo bi, primjerice, ono u kojem, voljom suverena, više nije problem upravljati autom bez važeće vozačke dozvole. Ili prestati poštivati semafore, ili pravilo vožnje desnom stranom.

Ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac vozeći auto udarila je u subotu u Vinkovcima 10-godišnju djevojčicu koja je, kako javljaju mediji, neoprezno istrčala na cestu.

Nažalost, to je nešto što se doista može dogoditi svakome. Svi koji vozimo svjesni smo da i bez ikakve naše krivnje možemo sudjelovati u nesreći koja nam može trajno obilježiti život.

Srećom, prema izjavi liječnika, djevojčica nakon zalječenja loma noge neće imati trajnih posljedica. No, potom je otkriven drugi problem, koji se itekako tiče ministrice Žalac. Upravljala je autom bez važeće vozačke dozvole.

Dokument koji je kvalificira za zakonito uključenje u automobilski promet istekao joj je prije dvije godine i devet mjeseci, točnije 9. 6. 2016. Revni oporbenjaci izračunali su da je bez važeće dozvole vozila auto 1003 dana, budući da je sama priznala kako je vozila vikendom u Vinkovcima. Dozvolu je mogla produžiti unutar 24 sata. Zašto to kroz tako dugo vrijeme nije učinila?

Ministrica je postala nešto više od četiri mjeseca nakon isteka vozačke dozvole, dakle opterećenost poslom nije dovoljno objašnjenje.

Dvije i pol godine kasnijeg ministriranja s isteklom dozvolom nije malo. Ako je potreba produživanja vozačke dozvole apsurdna i nepotrebna formalnost, u te dvije i pol godine ju je aktualna vlast mogla ukinuti. Ako takvo ograničenje ima smisla, a nekakvog valjda ima, mora ga se poštivati. Uključivati se autom u promet uvijek nosi rizik mogućnosti izazivanja nesreće.

Ovo su rezultati ministrice Gabrijele Žalac i njezinog tima

Upravljamo s tonom željeza, često velikom brzinom, pa ako netko ima probleme s vidom, ili neki drugi zdravstveni problem, logično je da se barem svako desetljeće treba pregledati kako bi produžio vozačku dozvolu. Tome i služi uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, jer kao što se nažalost često pokazuje, dovoljan je trenutak previda ili slabosti da trajno uništi živote.

Gledano iz političke perspektive, nakon što je ministrica Žalac ponudila ostavku, krivnja više nije na njoj. Istina, mogla je dati neopozivu. Premijer Plenković je ostavku odbio, prosudivši kako sudjelovanje u prometnoj nesreći s gotovo tri godine nevažećom vozačkom dozvolom nije dovoljan razlog za odlazak ministrice.

On je, dakle, suveren, on odlučuje jesu li nepisani zakoni moralne i političke odgovornosti prekršeni. Presudio je da nisu. I time spustio ljestvicu, ispod koje su svojevremeno ostajali Holy, Čačić, Crnoja, Karamarko, Dalić.
Kakva zemlja, takva vlast, a kakva vlast, takva i famozna “ljestvica”.

Još u mom djetinjstvu, u šlampavoj Jugoslaviji, kružio je mit o direktoru japanskih željeznica koji je izvršio harakiri nakon što je jedan vlak zakasnio deset sekundi. Slučaj nije potvrđen, ali jesu neki drugi gdje su se ostavke davale zbog kašnjenja koja bi na brdovitom Balkanu bila interpretirana kao da je vlak uranio jer nije zakasnio koliko je uobičajeno.
 Japanskoj strogosti i formalnosti smo se divili, ali je nismo priželjkivali u tako radikalnoj mjeri.

Birokracije i formalizma kod nas nikada nije nedostajalo, ali jeste odgovornosti te dosljedne i pravične primjerene zakona. Godine 2019. živimo u zemlji u kojoj besmislene formalnosti nisu nestale, već su s Europskom unijom još umnožene, pri čemu su balkanske navade ostale netaknute.
 Osnovno obilježje europske administracije je birokratski formalizam i cjepidlačenje do krajnjih granica.

Onaj tko je aplicirao na bilo što vezano uz EU zna o čemu je riječ. Znamo i mi koji predajemo na fakultetima jer su nam se s “Bolonjom” pojavili formulari u koje za svaki kolegij unosimo osim “sadržaja” kolegija i “ciljeve”, a napose i “ishode” učenje. Ista formalizam vrijedi za sve, bez obzira baviš li se proizvodnjom govedine, Petrarkinom poezijom, fizikom čvrstoga stanja ili poviješću hrvatskog srednjovjekovlja.

Aplicirati za fondove EU znači probijati se kroz toliku šumu pravila, propisa, formi da za to postoje specijalizirane tvrtke koje za naknadu rade taj posao umjesto vas. Cjepidlači se oko svakog detalja, jedan zarez ili ispušteni znak u tom sitničavom svijetu znače nemilosrdnu eliminaciju. 
I onda osoba koja je na čelu te priče za Hrvatsku i koja propovijeda strogo poštivanje procedura, nakon što je, ne svojom krivicom, sudjelovala u prometnoj nesreći u kojoj je teže ozlijeđena djevojčica, kao nešto zanemarivo ističe da vozi unatoč tome što joj je dozvola istekla prije dvije godine i devet mjeseci. U tome odzvanja nešto besramno i uznemirujuće.

Machiavelli poučava kako je najgora stvar kad se vlastodržac ne pridržava zakona koje nameće podanicima. To fatalno ubrzava i pad s vlasti, pri čemu navodi primjer neformalnog gospodara tadašnje Firence fratra Girolama Savonarole.

Za ministricu Žalac bi bilo bolje, i u profesionalnom i u ljudskom smislu, da je dala neopozivu ostavku. Ovako postaje idealan kadar današnjeg HDZ-a. Teško “ranjena” ostala je u sedlu zahvaljujući milosti Premijera, dakle, politički je mrtva, bezopasna i ubuduće apsolutno poslušna.

U Plenkovićevoj je viziji politike očito vrjednije dobiti takav kadar, nego zadržati ili podignuti ljestvicu, što iznenađuje u vrijeme kada se za oporbene lidere, poput Anke Mrak Taritaš, iz u dan otkrivaju divote poput neprijavljenih honorara iz članstava u kojekakvim povjerenstvima i ispitnim komisijama.

Dobar običaj je, kada komentiramo osobe iz javnog života, govoriti isključivo o njihovom javnom djelovanju ili o stvarima koje se odnose na njega. U privatnom životu imamo pravo na svoje temperamente i načine iskazivanja emocija, no kada bilo tko, pa i Gabrijela Žalac, govori u funkciji ministrice, suze su neprihvatljive.

Od čovjeka na važnoj javnoj funkcije očekuje se da prije svega postupa kao racionalno biće. Suze i smijeh su granična ponašanja, tjelesne reakcije tamo gdje riječi nisu dovoljne. Kao što građanima EU nije bilo lako gledati kako Federica Mogherini, koja bi im trebala garantirati sigurnosti, nakon terorističkog napada u Bruxellesu plače na tiskovnoj konferenciji i govori kako joj je teško, neprihvatljive su i suze ministrice Žalac u javnom nastupu u kojem govori o nečemu što se tiče njenog posla, točnije njene pozicije.

Zaključni dojam nakon ovog slučaja je da se famozna moralna “ljestvica” za političare dodatno spustila. Običnim smrtnicima preostaje i dalje postupati drugačije od onih koji trenutno bdiju nad zakonima i državom. Riječima premijera Plenkovića: “To što ona nije produljila vozačku dozvolu ne znači da drugi ljudi ne trebaju produljivati vozačku dozvolu”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari