Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićev talac – Gabrijela Žalac

Objavljeno

na

Može se svakome dogoditi. Da postane ministar, premijer pa čak i predsjednik. Dodatna nevolja, kad vam se već dogodi takav peh, leži u tome što bdijete nad poretkom u uređenoj zajednici pa se pretpostavlja da ćete ga i sami poštivati.

To se odnosi i na članak 218. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i na njemu utemeljen Pravilnik o vozačkim dozvolama.

No vrijede li uvijek zakoni i za vlastodršce, za one koji upravljaju njihovim donošenjem i provođenjem? “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita” donesen je četiri godine nakon njegove smrti 1984.

Šteta što nije donesen za maršalova života, u vrijeme kad su po tom još živom čovjeku nazivali gradove, ulice i trgove. Da je to bio slučaj, dakle, da je zakon o zaštiti Titovog lika i djela bio na snazi za njegova života, javilo bi se važno pitanje – bi li se taj zakon odnosio i na njega?

Primjerice, ako Tito nehotice obori čašu s viskijem i kaže “Baš sam glup” – bi li dobio pola godine zatvora jer je vrijeđao Tita?
 Tko je istinski suveren i kakva je njegova poziciju u odnosu na pravni poredak?

Giorgio Agamben, suvremeni filozof koji je tom pitanju posvetio puno pozornosti, ukazuje na važnu činjenicu da je suveren istovremeno i unutar pravnog poretka i izvan njega, točnije, stoji na granici koju sam određuje, piše Nino Raspudić / Večernji list

Suveren je nekada odlučivao o životu i smrti, nešto od toga je i danas ostalo u institutu pomilovanja, kojim raspolažu naši predsjednici.

Suveren je onaj koji može suspendirati pravni poredak, uvesti izvanredno stanje, u kojem dotadašnji zakoni i pravila više ne važe.

Izvanredno stanje bilo bi, primjerice, ono u kojem, voljom suverena, više nije problem upravljati autom bez važeće vozačke dozvole. Ili prestati poštivati semafore, ili pravilo vožnje desnom stranom.

Ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac vozeći auto udarila je u subotu u Vinkovcima 10-godišnju djevojčicu koja je, kako javljaju mediji, neoprezno istrčala na cestu.

Nažalost, to je nešto što se doista može dogoditi svakome. Svi koji vozimo svjesni smo da i bez ikakve naše krivnje možemo sudjelovati u nesreći koja nam može trajno obilježiti život.

Srećom, prema izjavi liječnika, djevojčica nakon zalječenja loma noge neće imati trajnih posljedica. No, potom je otkriven drugi problem, koji se itekako tiče ministrice Žalac. Upravljala je autom bez važeće vozačke dozvole.

Dokument koji je kvalificira za zakonito uključenje u automobilski promet istekao joj je prije dvije godine i devet mjeseci, točnije 9. 6. 2016. Revni oporbenjaci izračunali su da je bez važeće dozvole vozila auto 1003 dana, budući da je sama priznala kako je vozila vikendom u Vinkovcima. Dozvolu je mogla produžiti unutar 24 sata. Zašto to kroz tako dugo vrijeme nije učinila?

Ministrica je postala nešto više od četiri mjeseca nakon isteka vozačke dozvole, dakle opterećenost poslom nije dovoljno objašnjenje.

Dvije i pol godine kasnijeg ministriranja s isteklom dozvolom nije malo. Ako je potreba produživanja vozačke dozvole apsurdna i nepotrebna formalnost, u te dvije i pol godine ju je aktualna vlast mogla ukinuti. Ako takvo ograničenje ima smisla, a nekakvog valjda ima, mora ga se poštivati. Uključivati se autom u promet uvijek nosi rizik mogućnosti izazivanja nesreće.

Ovo su rezultati ministrice Gabrijele Žalac i njezinog tima

Upravljamo s tonom željeza, često velikom brzinom, pa ako netko ima probleme s vidom, ili neki drugi zdravstveni problem, logično je da se barem svako desetljeće treba pregledati kako bi produžio vozačku dozvolu. Tome i služi uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, jer kao što se nažalost često pokazuje, dovoljan je trenutak previda ili slabosti da trajno uništi živote.

Gledano iz političke perspektive, nakon što je ministrica Žalac ponudila ostavku, krivnja više nije na njoj. Istina, mogla je dati neopozivu. Premijer Plenković je ostavku odbio, prosudivši kako sudjelovanje u prometnoj nesreći s gotovo tri godine nevažećom vozačkom dozvolom nije dovoljan razlog za odlazak ministrice.

On je, dakle, suveren, on odlučuje jesu li nepisani zakoni moralne i političke odgovornosti prekršeni. Presudio je da nisu. I time spustio ljestvicu, ispod koje su svojevremeno ostajali Holy, Čačić, Crnoja, Karamarko, Dalić.
Kakva zemlja, takva vlast, a kakva vlast, takva i famozna “ljestvica”.

Još u mom djetinjstvu, u šlampavoj Jugoslaviji, kružio je mit o direktoru japanskih željeznica koji je izvršio harakiri nakon što je jedan vlak zakasnio deset sekundi. Slučaj nije potvrđen, ali jesu neki drugi gdje su se ostavke davale zbog kašnjenja koja bi na brdovitom Balkanu bila interpretirana kao da je vlak uranio jer nije zakasnio koliko je uobičajeno.
 Japanskoj strogosti i formalnosti smo se divili, ali je nismo priželjkivali u tako radikalnoj mjeri.

Birokracije i formalizma kod nas nikada nije nedostajalo, ali jeste odgovornosti te dosljedne i pravične primjerene zakona. Godine 2019. živimo u zemlji u kojoj besmislene formalnosti nisu nestale, već su s Europskom unijom još umnožene, pri čemu su balkanske navade ostale netaknute.
 Osnovno obilježje europske administracije je birokratski formalizam i cjepidlačenje do krajnjih granica.

Onaj tko je aplicirao na bilo što vezano uz EU zna o čemu je riječ. Znamo i mi koji predajemo na fakultetima jer su nam se s “Bolonjom” pojavili formulari u koje za svaki kolegij unosimo osim “sadržaja” kolegija i “ciljeve”, a napose i “ishode” učenje. Ista formalizam vrijedi za sve, bez obzira baviš li se proizvodnjom govedine, Petrarkinom poezijom, fizikom čvrstoga stanja ili poviješću hrvatskog srednjovjekovlja.

Aplicirati za fondove EU znači probijati se kroz toliku šumu pravila, propisa, formi da za to postoje specijalizirane tvrtke koje za naknadu rade taj posao umjesto vas. Cjepidlači se oko svakog detalja, jedan zarez ili ispušteni znak u tom sitničavom svijetu znače nemilosrdnu eliminaciju. 
I onda osoba koja je na čelu te priče za Hrvatsku i koja propovijeda strogo poštivanje procedura, nakon što je, ne svojom krivicom, sudjelovala u prometnoj nesreći u kojoj je teže ozlijeđena djevojčica, kao nešto zanemarivo ističe da vozi unatoč tome što joj je dozvola istekla prije dvije godine i devet mjeseci. U tome odzvanja nešto besramno i uznemirujuće.

Machiavelli poučava kako je najgora stvar kad se vlastodržac ne pridržava zakona koje nameće podanicima. To fatalno ubrzava i pad s vlasti, pri čemu navodi primjer neformalnog gospodara tadašnje Firence fratra Girolama Savonarole.

Za ministricu Žalac bi bilo bolje, i u profesionalnom i u ljudskom smislu, da je dala neopozivu ostavku. Ovako postaje idealan kadar današnjeg HDZ-a. Teško “ranjena” ostala je u sedlu zahvaljujući milosti Premijera, dakle, politički je mrtva, bezopasna i ubuduće apsolutno poslušna.

U Plenkovićevoj je viziji politike očito vrjednije dobiti takav kadar, nego zadržati ili podignuti ljestvicu, što iznenađuje u vrijeme kada se za oporbene lidere, poput Anke Mrak Taritaš, iz u dan otkrivaju divote poput neprijavljenih honorara iz članstava u kojekakvim povjerenstvima i ispitnim komisijama.

Dobar običaj je, kada komentiramo osobe iz javnog života, govoriti isključivo o njihovom javnom djelovanju ili o stvarima koje se odnose na njega. U privatnom životu imamo pravo na svoje temperamente i načine iskazivanja emocija, no kada bilo tko, pa i Gabrijela Žalac, govori u funkciji ministrice, suze su neprihvatljive.

Od čovjeka na važnoj javnoj funkcije očekuje se da prije svega postupa kao racionalno biće. Suze i smijeh su granična ponašanja, tjelesne reakcije tamo gdje riječi nisu dovoljne. Kao što građanima EU nije bilo lako gledati kako Federica Mogherini, koja bi im trebala garantirati sigurnosti, nakon terorističkog napada u Bruxellesu plače na tiskovnoj konferenciji i govori kako joj je teško, neprihvatljive su i suze ministrice Žalac u javnom nastupu u kojem govori o nečemu što se tiče njenog posla, točnije njene pozicije.

Zaključni dojam nakon ovog slučaja je da se famozna moralna “ljestvica” za političare dodatno spustila. Običnim smrtnicima preostaje i dalje postupati drugačije od onih koji trenutno bdiju nad zakonima i državom. Riječima premijera Plenkovića: “To što ona nije produljila vozačku dozvolu ne znači da drugi ljudi ne trebaju produljivati vozačku dozvolu”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari