Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako su se masoni Čede Zareza infiltrirali u hrvatske institucije?

Objavljeno

na

Objavio

Dok se ulicama naših gradova slijevaju vesele i razigrane maškarane povorke, u hrvatskim medijima ovih dana glavna su tema “maškare opasnih namjera” – skupina uglednika željnih moći i utjecaja, koje je netko za velike novce dobro namaškarao i uvjerio da su masoni.

Ali ni to što nisu “pravi” masoni ih nije spriječilo da se kroz parapolitičko djelovanje i međusobno interesno povezivanje infiltriraju u hrvatske institucije i zavrbuju – ni manje, ni više – nego glavnog državnog odvjetnika.

I dok se cjelokupna hrvatska javnost, kao i obični puk, smije njihovoj gluposti i javnoj sramoti, čitava stvar nije nimalo bezazlena kako se na prvi pogled čini.

Zato bi sve ovo što vam sad želim ispričati bilo smiješno da nije tragično. Naime, sve što ovih dana gledamo i slušamo oko masona i afere koja potresa državno odvjetništvo svoj početak ima ni manje ni više nego u Beogradu.

Ukratko, tamo je samoprozvani “veliki meštar” Čedomir Vukić, zvani “Čeda Zarez”, koji se negdje u Italiji domogao lažnih papira koji su mu poslužili da druge uvjeri kako je on mason, osnovao svoju paramasonsku ložu, koju je nazvao Veliki Orijent Srbije.

Obećavajući im lažne privilegije i papreno naplaćujući učlanjenje, Čeda Zarez je od nekoliko stotina naivčina u samo godinu dana zaradio više od dva milijuna eura.

Jedan od članova kojima je Čeda Zarez prodao status velikog majstora je i izvjesni Vojvođanin – Zoran Vojnić Tunić. On se iz Novog Sada seli u zagrebačku Dubravu, i po uzoru iz Srbije 2017. osniva Veliki Orijent Hrvatske. Upravo zato su svi članovi ove paramasonske lože uvjereni kako im je “svjetlo” došlo iz Beograda.

Kada je već čitava hrvatska javnost brujala o tome kako će novi glavni državni odvjetnik postati Dražen Jelenić, početkom ožujka 2018. pristupa mu ekipa iz lože i vrbuje ga da im se pridruži. Njemu je to očito toliko “imponiralo” da je po brzom postupku, mjesec dana prije nego će postati glavni državni odvjetnik, primljen u ložu. Za daljnji tijek priče zanimljivo je da je upravo to vrijeme u kojem Nikica Gabrić preuzima vođenje lože, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ubrzo nakon toga dolazi do raskola, jer je dijelu članova smetalo to što se hrvatskim masonima upravlja iz Beograda. Zato oni osnivaju svoju ložu “Velika loža Croatia”, koju uglavnom čine poslovni ljudi, obavještajni djelatnici i lokalni političari desnog uvjerenja.

Njih vodi zagrebački odvjetnik i počasni konzul Rusije, Damir Pokupec. Jelenić pak tvrdi kako on zbog brojnih poslovnih obveza ni na koji način ne sudjeluje ni u radu udruge Nikice Gabrića iz koje je istupio, a ni u radu novoosnovane udruge. To je važno znati, jer je upravo sukob između tih dviju paramasonskih loža doveo do ovog javnog cirkusa, zbog kojega je Jelenić ostao bez funkcije glavnog državnog odvjetnika.

Naime, priča eskalira na Valentinovo kada javnost doznaje kako je policija privela glavnog urednika, njegovog zamjenika i direktoricu tjednika “7dnevno” zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela pokušaja iznude, a da je oštećeni oftalmolog Gabrić kako ovaj tjednik ne bi objavio vijest da je on “šef hrvatskih masona”.

Po puštanju na slobodu privedeni pak na svom portalu objavljuju članak u kojemu tvrde kako oni nisu nikoga reketarili, nego je dan prije objave Gabrić njima prijetio da bi bilo kakva objava tekstova o njemu mogla rezultirati žestokom osvetom. S druge strane Gabrić je znao da se radi o istinitom sadržaju, jer je osobu koja je priču objavila nazvao “izdajnikom” kojemu su dali da uredi časopis “Loža”, i koji je zloupotrijebio njihovo povjerenje i sve objavio “u svojim novinama”.

Priča će eskalirati u trenutku kada Nacional objavljuje priču da je glavni državni odvjetnik mason. Vidjevši što je na stvari, odvjetnik optužuje Gabrića da je “pokušavao utjecati na tijek postupka”, na što ovaj uzvraća kako ga je “Jelenić izdao” i u svoju obranu javnosti predočava njihovu internu prepisku.

Jelenić je dan kasnije dao ostavku i maknuo se na drugu poziciju – ali je u zraku ostala lebdjeti priča što se to upravo dogodilo? Tek sad s odmakom, kad se izjave aktera i prepiske stave u kronološki redoslijed priča dobija svoje obrise. Iz te je prepiske vidljivo kako je Nikica Gabrić, nudeći se kao netko tko želi nadopuniti iskaz, aktivno sudjelovao u usmjeravanju istrage.

Prvo je ujutro 14. veljače, na dan uhićenja osumnjičenih, Gabrić poslao poruku Jeleniću: “Mjere su vam probijene već odavno. Imam dokaze!!!” Na to mu je Jelenić mudro odgovorio da te dokaze dostavi policiji. Gabrić mu odgovara kako je to učinio, ali optužuje Jelenića kako “traljavo vodi postupak”, te dodaje kako zna da će “kriminalce i reketare danas pustiti kući”.

Nakon što su urednici i vlasnica 7dnevno pušteni da se brane sa slobode, oni objavljuju članak u kojemu tvrde kako im je Nikica Gabrić prijetio. Iz daljnje prepiske vidi se kako je Nikica Gabrić poslao Jeleniću članak u kojem je priča o tome kako je direktor Belupa postao Veliki majstor masonske lože.

Smisao slanja te poruke postao je jasan kada smo doznali kako je upravo taj gospodin pozvao Jelenića u masone. Time mu Gabrić stavlja do znanja da je i Jelenić podložan ucjenama druge strane, te da bi, ako bi čitava stvar došla na sud, optužba pala zbog sukoba interesa. Zbog toga Gabrić poziva Jelenića da se izuzme i prepusti nekom drugom da vodi slučaj, ali ovaj to odbija.

Tri dana nakon toga, 18. veljače, izlazi spomenuti članak u Nacionalu, koji će dovesti do Jelenićeve ostavke. Na naslovnici je pisalo: “Dražen Jelenić je mason. To ga uvodi u sukob interesa u slučaju iznude Nikice Gabrića”, dok je u podnaslovu pisalo: “I Vuk Radić, jedan od osumnjičenih iznuđivača, mason je koji je prisustvovao Jelenićevoj inicijaciji i mogao je i njega ucjenjivati da će ga javno prokazati.

Policija je iznuđivače htjela pritvoriti zbog zločinačkog udruživanja, ali DORH je sugerirao blaži pristup pa su pušteni da se brane sa slobode. Je li se to dogodilo zbog Jelenićeva sukoba interesa?” Kada se pogleda kontekst u kojem se na naslovnici objavljuje da je Jelenić mason, postaje jasno tko je imao motiv dostaviti Nacionalu dokumente o tome.

Čitavo objašnjenje ponavlja glavne momente Gabrićeve prepiske s Jelenićem. Tom je objavom Gabrić htio zaštititi sebe. Njegov je rezon bio sljedeći: “oni njega ucjenjuju jer znaju da je mason, a ako ja to objavim onda ga neće moći više ucjenjivati”.

Tragikomična situacija u kojoj netko tko sebe naziva masonom dostavlja medijima podatke o drugom bratu masonu. Ali ne samo to, nego i čitavo vrijeme snima njihovu konverzaciju.

Doista, tko ne bi poželio ući u ložu koja garantira takav stupanj tajnosti i u kojoj je normalno da Veliki majstor snima razgovore i sve dokumentira, a onda to dostavlja medijima? Velikom majstoru i uglednom liječniku koji priča o GDPR-u i važnosti zaštite podataka, a onda javno iznosi podatke o pacijentima i hvali se čiju je majku operirao.

Kada se sve ovo uzme u obzir, u zraku ostaje lebdjeti još jedno pitanje – je li Nikica Gabrić počinio kazneno djelo, odnosno, nezakonito snimao glavnog državnog odvjetnika Jelenića i naređivao mu što treba napraviti?

Kako bilo, ispada da su dvije parapolitičke lože, preko leđa državnog odvjetnika, koji je njihov član – što dovoljno govori o njegovoj moći prosudbe – vode međusobni obračun. A on je smijenjen ne zato što je mason, nego zato što se u ovoj bizarnoj situaciji našao u sukobu interesa, odnosno, doveo sebe u poziciju da ga se može ucjenjivati.

Dok svi mediji tvrde kako je otišao s mjesta glavnog državnog odvjetnika jer je mason, moglo bi se ironizirati pa reći kako je njegov brzi odlazak upravo potvrda kako nije pravi mason. I sad je zanimljiva situacija u kojoj je glavni državni odvjetnik ostao bez posla jer je umislio da je mason, ali to ga ne sprječava da ostane zamjenik državnog odvjetnika.

Što će biti ako sutra netko objavi članak u kojemu će tvrditi kako je “zamjenik glavnog državnog odvjetnika mason”? A još su zanimljiviji navodni uglednici koji sad sami izlaze pred javnost s priznanjima kako su članovi Gabrićeve lože. “Priznaj prije nego što te prepoznaju”, jer bolje izići sam, nego da te netko razotkriva.

Posebno je zanimljivo kako netko nesumnjivo promućuran poput odvjetnika Veljka Miljevića ispada smiješan dok javno govori o svom viskom statusu unutar lože koja naivcima za par tisuća eura prodaju masonske statuse i smiješne regalije. Zar to što nemaju pristup niti u jednu regularnu ložu nije dovoljan dokaz da se radi o lažnjacima?

Dovoljno je bilo vidjeti par javnih nastupa Gabrića da bi postalo jasno kako on nema nikakve veze s masonima. Tako “veliki majstor” središnju figuru masonskog kulta Hirama Abifa naziva “Hibdo Arifi”, dok njegove riječi o tome kako su “danas masoni pozitivni s Crkvom, pozitivni su s jezuitima, nešto malo smetnji ima s Opus deiom u komunikaciji – ali Crkva nije protiv masona” svjedoče o njegovom “pernarovskom” uvidu u odnos Crkve i masonerije.

Čovjek ne može vjerovati da odrasli ljudi mogu pričati takve gluposti i javno se razmetati elementarnim neznanjem. A što tek reći na zanimljivost kada je Gabrić vodio svoje masone u Italiju, kod onih kod kojih je i Čeda Zarez nabavio svoje lažne papire, pa su se pomalo razočarali načinom na koji su im otkrivene “drevne tajne talijanske masonerije”.

Tamo ih je dočekao neuredan tip u trenirci, koji ih je, prema svjedočenju, “uveo u podrum zgrade koji je imao tek dvije prostorije, s njima je obavio obred inicijacije u navodno red Memphis-Misraim u roku od dvadesetak minuta, podijelio im diplome te im ponudio da ih odvede u kvartovsku pizzeriju na ručak”.

Možemo samo pretpostaviti koliko im je naplatio tih dvadeset minuta “inicijacije”? Ali, umjesto da odmah shvate kako se radi o prijevari, prema svjedočenju, pred tim su prizorom Gabrić i ekipa osjetili ponos, jer su to shvatili kao da su u boljem stanju nego Talijani koji imaju stoljetnu tradiciju.

Tako se postavlja pitanje hoće li Miljenić, koji s ponosom tvrdi kako ima visok “stupanj inicijacije”, kada se osvijesti, tužiti Gabrića i Tunića za prijevaru, jer se ovi lažno predstavljaju i izvlače lovu od ambicioznih naivaca koji su misli da se napredovanje unutar loža može ubrzati novcem?

Dovoljno je samo pogledati javno dostupne podatke, pa vidjeti kako su oni samo u 2018. godini “prosvijetljenima” uzeli gotovo 1,4 milijuna kuna. Ali ni to nije sve, jer se iz dokumenata koje je objavio tjednik Nacional vidi kako, pored žiro računa udruge, uplate primaju i na žiro račun tvrtke VRHOVNO VIJEĆE 33°, prijavljene na adresi Vodička ulica 20, Zagreb, na kojoj su igrom slučaja prijavljene i sve ostale tvrtke Zorana Vojnića Tunića.

Ne kaže se uzalud – dok je ovaca bit će i vune. Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu.

Oni se osjećaju toliko moćno i zaštićeno da mogu vrbovati, ucjenjivati i smjenjivati državne odvjetnike. Sve to dodatno narušava povjerenje u ionako slabe državne institucije, jer je pitanje lojalnosti zakonima i zakonitog postupanja ugroženo pitanjem lojalnosti “tajnom društvu” visokih državnih dužnosnika.

Kriminalcu koji bi angažirao odvjetnika masona, svakako bi bilo lakše ako bi s druge strane bio državni odvjetnik ili sudac koji su također “braća masoni”, a kojima masonski kodeks nalaže da se međusobno pomažu. Tako naša tragikomična zbilja potvrđuje istinitost starog Chestertonova uvida kako je “hereza istina koja prikriva sve druge istine”, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina: Je li Jelenić pao kao žrtveni ‘mejson’ među većim ‘mejsonima’

Objavljeno

na

Objavio

U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason. Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.

Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.

I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…

Ja ne mislim da bi glavni državni odvjetnik smio biti član bilo koje tajne organizacije, osobito onih čija ga pravila djelovanja dovode u poziciju podijeljene lojalnosti i potencijalno ga sukobljavaju s hrvatskim zakonima čiji bi glavni odvjetnik trebao biti. Ali hrvatsko pravosuđe, baš kao niti ostatak državnih i javnih službi, nikada nije prošlo bilo kakvu lustraciju od tajnih organizacija koje ga po svojoj prirodi djelovanja i po širini svojih suradničkih mreža najviše ugrožavaju – a to su tajne službe bivše komunističke Jugoslavije. Pa nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti nije ozbiljno propitivao taj problem, čak i u slučajevima kada je bilo očito da DORH ili sudske instance djeluju kao nastavak udbaško-kosovskih mreža u novome obliku.

Visoko pozicionirani sudac je doslovce uhvaćen s prstima u eurima, kao prijenosnik mita za kupnju presude. Jer je bio malo nespretan. Oni kojima treba znaju kako se to radi i koliko košta presuda na kojem sudu. Pa nitko to javno ne propituje. Niti se itko ozbiljno pita zašto smo EU prvaci u klijentelizmu i korupciji i zašto nam je pravosuđe rak-rana sustava. A onda je odjednom najveći problem hrvatskog pravosuđa to što se saznalo da je Dražen Jelenić pripadnik jedne od masonskih loža.

Ja zbilja nisam ekspert za masoneriju, ali malo su mi čudne ove naše masonske organizacije koje posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, koje kao po definiciji tajne organizacije javno ratuju jedna protiv drugih i objavljuju svoje tajne rituale po novinama.

Možda sam u krivu, ali izgledaju mi te hrvatske nove lože upravo kao preoblikovane mreže onih najraširenijih tajnih organizacija “na ovim našim prostorima“, udbokosovskih organizacija, u skladu s novim vremenima. Uostalom, nije li ljepše biti pripadnik “lože“, nego recimo KOS-ova prkna? Pa onda u loži više niste stari udbaš ili stari kosovac već ste mason. Ili ako još malo zakoračite na globalnu scenu, više niste ni samo mason, već ste, štono bi rekli Englezi – “mejson”. Pa onda meštar i veliki meštar, sudac i veliki sudac…. Tko ne bi radije bio “mejson” nego olinjali kosovac?

Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala.

U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.

Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima?

Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati