Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari