Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Praljkov poučak o kopanju groba

Objavljeno

na

Bio je to najšokantniji trenutak u povijesti naše televizije. Gledali smo kako je, nakon što mu je haaški sudac izrekao presudu, general Praljak neočekivano uzeo riječ i izjavio: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ubio se u prijenosu uživo popivši otrov iz bočice.

Trebat će još ne nekoliko dana, nego mjeseci da se dojam slegne i da se uopće uspije do kraja racionalno pojmiti što se dogodilo. U tom trenutku izgledalo je kao da je došlo do pucanja „realnog“svijeta i njegovih granica. Nastao je kratki spoj, kao da je isječak antičkog mita odjednom prodro u naš uobičajeni, prozaični i kalkulantski svijet. Netko je dobro napisao da je general Praljak tim činom farsu preokrenuo u tragediju. Farsa Međunarodnog tribunala pravde bila je kolektivna, globalna, dok je tragedija njegova osobna, uz katarzu onih koji se u njoj prepoznaju.

Prva analiza tog krajnjeg čina pokazuje kako je Praljak, što danas izgleda naivno, do samoga kraja vjerovao u taj sud, tj. u to da će suočen s argumentima, dokumentima, svjedočenjima donijeti pravičnu odluku. Bio je uvjeren u vlastitu nevinost, jer je znao da nije počinio ni zapovjedio nikakav zločin. Lako je bilo sa strane uvidjeti da je taj sud ruglo. Od tužiteljstva koje je optužnicama, a još više strahom od njih, služilo za modeliranje političkih odnosa na području bivše Jugoslavije pa sve do većine sudaca, skupljenih zbrda-zdola.

Karikaturu međunarodne pravde utjelovljivali su ishlapjeli starkelje u bademantilima i s perikama, među kojima se posebno ističe jedan koji je Praljka tijekom suđenja, nakon što je već prezentirao tisuće dokumenata, prenuvši se iz drijemeža upitao u kojem smjeru teče Neretva u Mostaru, prema gore ili dolje. A Praljak je govorio kako moraš znati barem tridesetak glavnih točaka u gradu da bi uopće išta shvatio što se tu događalo. Unatoč svemu tome Praljak je poštovao sud i oslovljavao ga do kraja s „časni sude“. I prije podizanja optužnice, dok je njezina prijetnja visjela nad njim, nije se ulizivao, trgovao, teretio druge, pristao na izdaju, a bilo je u to vrijeme svega – tužiteljstvo je politički određivalo kako će podići optužnice i tko će biti obuhvaćen, a tko ne. Neki su pristajali na igru, plesali po taktovima međunarodne zajednice, osnivali nove stranke, davali iskaze u kojima su teretili koga god je trebalo, i tako su se izvukli, a neki su unatoč potpunoj kooperativnosti na kraju ipak suđeni i osuđeni.

Praljak nije pristajao na takve suradnje, otišao je dragovoljno, obraćao se s „časni sude“, iznosio gomilu dokumenata. Nije koristilo. Isto bi mu bilo da ih je titulirao „smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „raspamećeni danski alkoholičar Frederik“„najveći idiot haaškog tužiteljstva Martijas“, „južnokorejska gnjida O-Gon Kvon“, „narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“itd., kao što je u naslovima svojih haaških knjiga činio Vojislav Šešelj, danas slobodan i zdrav u Beogradu. Praljak je na kraju žrtvovao sebe šaljući poruku – nisam kriv, dajem svoj život kao zalog te istine. Do dobrog glasa drže ljudi kojima je stalo do drugih ljudi i njihova mišljenja. Apsolutni sebičnjak operiran je od toga. Baš ga briga kakav će glas ostati o njemu nakon smrti. O ugledu i obrazu čovjek se potpuno prestane brinuti nakon što ih konačno izgubi pa, primjerice, može danas ustašovati, a sutra biti počasni predsjednik SUBNOR-a.

Pamtim jedan važan Praljkov poučak. Govorio je da ga je kao malog začuđivala u vesternima ona situacija kada neprijatelji uhvate tipa i daju mu lopatu da iskopa vlastiti grob. I većina ga iskopa. Kad već znaš da će te ubiti, zašto da im prišteđuješ trud kopanja?, pitao se. Neću kopati sebi grob, ubij me odmah!, pouka je priče. Praljak je doveden, gledano iz pozicije njegovih moralnih načela, u bezizlaznu situaciju. Daljnje biološko egzistiranje bilo bi svakodnevno kopanje groba u koji je već bio strovaljen. Ostao je samo jedan, krajnji izlaz. Njegov čin nije bio ishitren, već dobro promišljen jer, ako ništa drugo, morao je organizirati kako doći do otrova. Možemo samo zamišljati kako mu je bilo živjeti zadnjih tjedana s tom već donesenom odlukom. Nakon gotovo dvadeset godina šutnje u hrvatskoj javnosti ovih se dana konačno govori o muslimansko-hrvatskom ratu bez zadrške. Nitko nije dovodio u sumnju da su zločini s hrvatske strane počinjeni i nisu se čule gluposti poput „naš vojnik ne može počiniti ratni zločin“. Za većinu tih zločina izravni počinitelji i nalogodavci odgovarali su ili im se pripremaju suđenja u BiH.

Dobro je da se konačno čulo kako za brojnije bošnjačke zločine nad Hrvatima golemom većinom nitko nije odgovarao, a i oni malobrojni koji su suđeni dobili su minimalne kazne. Dovoljno je usporediti kako je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s onih pod kontrolom Armije BiH 172.000 Hrvata da bi se shvatilo da u osudi jednog ratnog vodstva, a potpunoj amnestiji drugog nešto ne štima. Dodatni problem javlja se kada se danas u cijelu priču upliću menadžeri bošnjačke patnje koje zanima samo to kako će moralni kredit ubijenih, zatočenih, ponižavanih, protjeranih Bošnjaka za vrijeme rata na prostoru Herceg-Bosne investirati u aktualni proces političkog eliminiranja Hrvata u BiH. To najbolje pokazuje objava na Twitteru mlade zvijezde bošnjačke ljevice Reufa Bajrovića, miljenika, štoviše zeta američke ambasade, čija je žena na čelu moćne američke fondacije NED-a za Europu, a koji nakon presude piše: „Prva posljedica pravosudno utvrđene činjenice da su ratni ciljevi HZHB zločinački će biti HDZ-ov izborni zakon. Naime, ne može se zločinački cilj ostvariti u parlamentarnoj proceduri“. Zločinački cilj je izmjena izbornog zakona, kakvu je svojom presudom naložio i Ustavni sud BiH, a koja bi osigurala da jedan narod drugom ne može birati političke predstavnike.

Ako je za najmilijeg američkog zeta borba za jednakopravnost Hrvata isti zločin kao i ratni zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, teško je odlučiti opterećuje li više time borbu za pravičan izborni zakon ili devalvira ratne zločine. No u svijetu u kojem je Praljak bio agresor u svojoj zemlji, a tri tisuće mudžahedina njezini branitelji, sve je moguće. Haaški je sud Hrvatskoj posredno presudio i da je najidiotskija zemlja na svijetu. Dijeliš susjednu zemlju tako što je podijeliš na srpski i muslimanski dio, a svoj narod ostaviš bez entiteta, iako si ratni pobjednik. Na vlastitoj javnoj televiziji narodu ti se sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a sud u Haagu ti presudi da si se kao jedini vanjski agresor uplitao u građanski rat u BiH. Unatoč nesumnjivoj agresiji s prostora BiH na Hrvatsku, od napada na Dubrovnik do prekosavskog granatiranja, Hrvatska nikada nije potegla to pitanje, već se hvali da je prva priznala BiH i da će je bezuvjetno gurati u EU. Hrvatski idiotizam vidio se u naoružavanju muslimanske vojske, liječenju njezinih ranjenika, propuštanju nekoliko tisuća mudžahedina, primanju stotina tisuća izbjeglica, istodobno dok Armija BiH ubija i protjeruje Hrvate u Srednjoj Bosni i Dolini Neretve. Sad bi mogla i njima plaćati odštete.

Političke makinacije haaškog tužiteljstva najgore su politički i moralno preorale upravo Hrvatsku. Od Mesićeva „svjedočenja“i dilanja transkripata preko tvrdnje Vesne Pusić da je Hrvatska bila agresor u BiH pa do kukavičke HDZ-ovske nezainteresiranosti i pranja ruku. Mediji i NVO udruge svemu su tome dali golem prilog. Zarobljeni umovi vladaju i danas, i to se vidi iz njihovih priopćenja. Svjesno ili ne, pristaju na izjednačavanje Izetbegovićeve ratne vlasti s Bosnom i Hercegovinom kao takvom. Kao veliku zaslugu ističu da „ne bi bilo BiH bez pomoći Hrvatske“što bi, uzevši u obzir kako BiH izgleda 2017. godine i kakva je pozicija Hrvata u njoj, stvarno bila velika šteta. Sve to više nije Praljkov problem, on je šokantno i časno otišao.

Njegov čin uspoređuju sa Sokratovim. Ali ima tu i stoicizma, na bazi stare argumentacije kako su robovi sami krivi za svoj položaj, tj. krivi su što su živi u tom ponižavajućem stanju, jer bi se slobodan čovjek radije ubio nego zauvijek bio rob. Praljak nije olako digao ruke od ovozemaljske slobode, naradio se tijekom četrnaest godina obrane, da bi na kraju, umjesto uvjetne haaške slobode, na koju je mogao izaći uskoro, odabrao slobodu kao moralni, krajnji čin. Postao je mit. Onaj tko je vidio, neće do kraja života moći zaboraviti prizor izravnog prijenosa, u kojem stari, golemi general kaže: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ispija otrov. U ušima odzvanja – neću biti budala, neću kopati vlastiti grob.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Ivo Lučić: General Praljak odlučio je prekinuti farsu pretvorivši je u tragediju

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđman: HDZ je stranka demokratskog centra

Objavljeno

na

Objavio

Puno se zadnjih dana, tjedana, mjeseci, pa i godina, govori o tome kako je politički bio pozicioniran HDZ u vrijeme dok je predsjednik stranke bio gospodin doktor Franjo Tuđman.

I  uglavnom, s  ljevice u Hrvatskoj šalje se slika kako su Tuđman i njegov HDZ bili nekakva ultra-desničarska, fašistička babaroga koja povazdan nije činila ništa osim smišljala kako je provoditi  kojekakve „udružene zločinačke poduhvate“.

A onda, s desnice u Hrvatskoj, bar one medijski eksponirane, imate u biti istu ocjenu Tuđmana  i njegova HDZ-a, samo uz  dodatak kako u svemu tome nema ničeg lošeg.

To sve skupa nema veze s mozgom. U jednoj prilici, prof. dr. Ivo Lučić rekao je kako je Tuđman  najoklevetanija osoba u Hrvatskoj. I to je točno.  Ali ova kleveta, koja dolazi podjednako i s desnice i  ljevice je  jedna od najtežih i najštetnijih.
Za  ljevicu takve klevete su razumljive, one su smišljene i imaju svoj  cilj. Naime, ako se  nećemo lagati, hrvatska ljevica na postoji, odnosno postoji samo  deklarativno, dok je u realnosti riječ o pripadnicima jugo-komunističke ideologije i protivnika svake hrvatske  države kao takve.
Što se pak desnice tiče, tu se radi o čistoj političkoj gluposti i nepoznavanju činjenica te onom što se u  engleskom slengu zove „wishful thinking“ odnosno po naši „što se babi  snilo…“.

Na desnici postoji  i podvrsta tipa „pravi pravaši“ (klasični izdanci: Dobroslav Paraga, Zlatko Hasanbegović, Denis Šešelj itd.) koja ima slične parole tipa „izdan Vukovar“ pa „prodana  Posavina“, pa „ubijen Blaž Kraljević da bi se moglo zaratiti s Muslimanima“ i slične maloumne laži.

S obzirom da, kad se pogleda sva ta medijska eksponirana desnica, i kad se svima njima zbroji ratni put, on u svom zbroju ne iznosi jednu desetinu ratnog puta moje malenkosti, to ću ja sad sebi uzeti za pravo i iznijeti svoj sud o  Tuđmanu i  njegovom HDZ-u,  a  koji neće biti baziran na bajkama, mitomaniji, babinom wishful-thinking snivanju, nego na onom što je  govorio upravo doktor Tuđman. A evo  što je  rekao doktor Tuđman na 1. Općem  saboru  HDZ-a u svezi programskih ciljeva stranke:

Kao dosljedno demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica dopušta i različitost gledišta u svojim redovima u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ odgovornost snosi njezino vodstvo, a  za osobna istupanja samo pojedini njeni članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar  u hrvatskom političkom životu, ali, kao i u svakoj demokratskoj stranci, normalno je  postojanje i u njezinu  sastavu, uz središnjicu, i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovom međusobnom nadmetanju u  oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.“
(Izvor: govor dr. Franje  Tuđmana na 1. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine u  dvorani „Vatroslav Lisinski“ https://www.youtube.com/watch?v=xAV9H-s4Yy8&t=8m7s)

Svakoj politički pismenoj osobi jasno je što je dr. Tuđman ovdje rekao. Problem nastaje u svezi  činjenice da je ogromna većina, po mom sudu preko 90%  hrvatskog naroda politički nepismeno, a što  je posljedica koju je za sobom ostavilo 45  godina totalitarnog jugo-komunističkog terora i zatupljivanja svekolikog hrvatskog puka. Ali, i to treba razumjeti. Kako god nas vjera uči da je čovjek slab i da  zato pada u grijeh, i da se samo putem ispovjed-pokajanje-molitva može doći do istinskog obraćenja koje nije nikakav nagli nego cjeloživotni proces, a riječ je o esenciji svakog ljudskog života, ovdje je ipak riječ o politici,  dakle disciplini koja je manje bitna od vjere, pa se prema tome, i sa tog stajališta, mora razumjeti nemogućnost velikog djela naroda da se jednostavno izdigne iznad te zadane matrice mentalnog jugo-komunizma. Posljedično tome, vi zato imate na desnici (jer je čovjek slab, a tako je lakše) pojavu da su neki umjesto jugoslavenske zastave uzeli  hrvatsku, umjesto jugoslavije Hrvatsku, umjesto petokrake hrvatski grb, a modus operandi je ostao isti „kraćim putem, da drži vodu  dok majstori odu, a što će biti sutra o tom ćemo sutra“ oblikovanu u onu  pogubnu „snađi se druže“ parolu.

Tuđmanova politička filozofija dijametralno je suprotna tome.  Tuđman je  gledao 20, 30 pa i 50 godina unaprijed, kao što to uostalom čini svaki odgovoran državnik bilo gdje u svijetu.
Meni  osobno ovdje se može prigovoriti da sam možda kontradiktoran, jer Tuđman spominje ljevicu a ja tvrdim kako hrvatska ljevica ne postoji. Međutim, Tuđman ovaj govor drži  1990. godine, a danas je  2019. godina, pa ja sam ja za razliku od Tuđmana u poziciji da mogu post hoc sagledati situaciju, dakle, nakon što se dogodilo sve ono što se dogodilo, posebno u razdoblju 1991. – 1995.
Tuđman je po svojoj prirodi bio optimist, pa je  vjerovao da može postojati hrvatska ljevica i to mu nitko ne može uzeti za krimen. Tuđman, iako nije bio praktični vjernik u smislu redovitog odlaska u crkvu bio je po svom ponašanju i načinu razmišljanja veći kršćanin od velike većine  praktičnih vjernika. On je u ljudima uvijek gledao i  tražio dobre osobine, a preko loših bi prelazio i praštao, pa je tako on  bio sposoban čak i  u osobama poput Manolića, Boljkovca ili Mesića vidjeti neku klicu dobrote i ljudskosti, a što ja, moram priznati, ne mogu ni uz najbolju volju.

Dakle, zašto ne bi postojala ljevičarska, recimo socijal-demokratska stranka koja bi se u skladu s  načelima socijal-demokracije borila za veća prava radnika, sirotinje, i za  interese širih masa naspram interesa krupnog kapitala, a u isto vrijeme dosljedno branila hrvatske nacionalne interese? Na primjer, u našem slučaju zašto ljevica ne bi branila istinu o Domovinskom ratu? Zašto ne bi, kad dođu  Srbi i kažu  „Oluja je zločin“ jasno i glasno rekla „Vi lažete“,  ili kad dođu Muslimani i kažu „Hrvatska  je izvršila agresiju na BiH“ također jasno rekla „Vi lažete“, a pritom, po  načelima socijal-demokracije  nastavila braniti prava radnika i socijalno ugroženih skupina?
Prema tome, ne može se zamjeriti Tuđmanu jer je 1990. bio optimist i u budućnosti vidio stvari  onakve kakvima bi one trebale biti, kao  što se ne može zamjeriti ni meni što 29 godina kasnije moram zaključiti, nakon svega što se u tih 29 godina dogodilo,  da je Tuđmanov optimizam bio  nerealan, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. I  to ne samo na ljevici, nego i na desnici.

Mene često pitaju, „što ti imaš protiv Hasanbegovića, ti  si naš, on  je naš, samo se djelimo i svađamo  bez veze?“ Taj čovjek meni osobno nije učinio ništa nažao pa nemam protiv njega ništa osobno. Međutim, imam puno toga protiv njegovih političkih stajališta, a za ovaj tekst izdvojit ću  samo tri primjera: Prvo, ja ne mislim kao on da je za rat s Muslimanima kriv Tuđman i „Tuđmanova ideja podjele BiH, zadebljanje pereca na jugu,  intervju Slobodnoj Dalmaciji  s kraja  1991.“ i  slične, izvorno ljevičarske papajzanije. Ja naime smatram da je za rat  s Muslimanima kriv Alija Izetbegović, namjera muslimanskog vodstva da u sukobu s Hrvatima kompenziraju teritorije koje su izgubili od Srba i  provedba strateškog ofenzivnog vojnog plana od strane  muslimanske vojske, tzv. A BiH.

Drugo, ja ne mislim da je unitaran ustroj dobar za BiH, odnosno nemam ništa protiv uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u BiH i konfederalnom ustroju te države na  nacionalnim načelima, točno onako kako stoji  u točki 1. plana  Carrington-Cutilleiro. Tu se radi, na posve konkretnom primjeru, o srazu dva dijametralno suprotna politička načela,  unitarističkom i nacionalističkom.  Pritom se ja nimalo ne snebivam deklarirati kao pristaša nacionalističkih načela, jer mene nimalo ne impresionira medijski  tretman pojma „nacionalizam“ a kojeg su razni ultra-ljevičari od  Milana Kankrge pa sve do  Georga Sorosa nekom čudnom alkemijom uspjeli pretvoriti u pojam koji bi sam po sebi trebao biti negativan.

I onda, kako je  čovjek slab, pa ide linijom manjeg otpora, imate čitav niz javnih osoba koje se percipiraju kao dio političke desnice a koji pojam „nacionalizam“ rabe u negativnom kontekstu. Na  primjer, Nino Raspudić je  izmislio pojam „bošnjački  nacionalizam“ koji sam po sebi predstavlja  oksimioron. Mi možemo govoriti samo o muslimanskom (ja pojam „bošnjak“ ne priznajem i to je  moje osobno demokratsko pravo) unitarizmu, a ponavljam, pojam „unitarizam“ je dijametralno  suprotan pojmu „nacionalizam“. Jer, kako to može biti nacionalizam kad  je  notorna činjenica da taj  muslimanski unitarizam a ne nacionalizam očevidno  krši  nacionalna prava hrvatskog  naroda, a u svijetlu činjenice da nacionalizam oslobađa umjesto što krši nacionalna prava?
Ili s ljevice, recimo tezu koju često i silno  kroz medijski prostor gura stari jugo-komunistički medijski aparatčik Mirko Galić, da je, citiram  „Slobodan Milošević – nacionalist“. Ma možeš misliti. Milošević je bio socijalist i unitarist, pa imate tu epizodu kad je sve do  1995. godine socijalistička internacionala odbila  u svoje članstvo primiti prvo SKH-SDP a  od 1994. samo  SDP uz obrazloženje kako je  „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana umjesto da je stao na stranu druga i socijalista Miloševića“. Tek kad se dogodio  Vukovar, pa  se dogodio Prijedor, pa se dogodila Srebrenica itd, i kad je svakom razboritom stvoru  postalo jasno da je  Milošević notorni  zločinac, počelo je ljevičarsko medijsko  prevođenje Miloševića iz socijalista  u nacionalista. Milošević je  kršio nacionalna  prava hrvatskog naroda a to nacionalisti  ne čine jer nacionalizam je po definiciji obrana a ne gušenje nacionalnih  prava. Da sad ne gubim vrijeme i prostor teoretizirajući o notornoj činjenici da nacionalizam sam  po sebi  nije  nikakav zločin nego upravo suprotno, uputio  bih vas na  sjajan tekst  Ivice Šole (https://kamenjar.com/ivica-sola-glupi-nacionalisti-i-opasni-internacionalisti/) u kojem on prvo citirajući  Mišćevića kaže kako „nepristrani nacionalizam priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija“ (sličnu definiciju možete naći u  Klaićevom rječniku iz 1988. u nakladi NZMH na str. 922  gdje on definira nacionalizam kao „borbu za prava svog, ali i  svih ostalih naroda“)  a zatim citira Melanie Philipps i  kaže kako “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”
(Izvorni link:  https://www.thetimes.co.uk/article/nationalism-has-been-a-dirty-word-for-too-long-6lt79vns5).
Osim toga, globalisti odnosno mondijalisti (a što predstavlja jedan širi vid ideologije unitarizma) često vole Hrvate „disciplinirati“ kojekakvim zaključcima s haškog suda. Pa evo i njima jedan s istog izvora, kaže ovako: „Prije svega, vijeće je prihvatilo da širenje ´nacionalističke´ ideologije samo po sebi nije zločinačko!“ (Izvor, Predmet Šešelj, sažetak presude, stranica 11.    http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summary.pdf) Toliko  o tome.

Treća stvar u kojoj  se je ne slažem s Hasanbegovićem, a za ovaj  tekst je nabitnija, je njegova, u više navrata opetovana teza, kako „ne postoji  Tuđmanova politička doktrina“ odosno, da „ako i  postoji  ona je svoju svrhu ispunila u Domovinskom ratu  i  stvaranju  Hrvatske države pa je prevaziđena“  odnosno „vrijeme ju je pregazilo“ (npr.  http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hasanbegovic-Ne-treba-zabraniti-ni-Za-dom-spremni-ni-svastiku-ni-petokraku-ni-cetnicku-kokardu). Zanimljivo, i u  ovom intervjuu novinar  Ciglenički koji  je ovaj intervju poklonio  Hasanbegoviću kao nagradu jer je ovaj  tri dana prije poklopio Kolindu Grabar Kitarović izjavom kako je ZDS ustaški a ne stari hrvatski pozdrav (isti  dan kad su Kolindu napali Bakir Izetbegović i „majke Srebrenice“ u svezi njene istinite izjave o islamskom ekstremizmu u BiH) uspio je primjetiti kako Hasanbegovič Tuđmanovu političku misao smatra  anakronom a  u isto vrijeme se poziva  na Antu Starčevića, dakle političara iz 19. stoljeća čija  bi politička misao valjda trebala biti moderna!?

Tuđmanova politička misao i politička doktrina i te kako postoje. Oni su sažeti u gore citiranom ulomku iz Tuđmanovog govora na prvom općem saboru HDZ-a. Riječ je o političkoj doktrini koja se svrstava u  demokratski centar, odnosno, što je dalje moguće kako od  ljevičarskih  (socijalisti, komunisti, neoliberali, gay-paraderi itd) ekstremista, tako i od desničarskih (fašisti, šovinisti, rasisti, ksenofobi itd) ekstremista, jer, upravo ti ekstremisti su oni koji Hrvatsku vuku prema dnu i  ne daju  joj  zraka kako bi prodisala punim plućima.

Stoga  ja mirne duše mogu reći kako Andrej Plenković iznosi neistinu kad opetovano,  poput pokvarane ploče ponavlja: „Želim usidriti HDZ  točno tamo gdje ga je htio doktor Tuđman, u  desnom  centru!“  Imate gore link na  video  snimku pa poslušajte spominje li doktor Tuđman  „desni centar“ ili  „demokratski centar“. Ma spominje demokratski a  ne desni  centar i to je  notorna činjenica, a to što je Plenković samo čovjek, pa  je slab, pa i on ide linijom manjeg otpora pa bez veze laže, umjesto da kaže što je  na stvari, nije moj problem.

Zašto  onda Plenković gura HDZ desno u odnosu  na Tuđmanov HDZ?
Zato što mora!

Zato jer, ako želi održati HDZ na postavkama Tuđmanove političke doktrine, on ga mora odvesti u desno i to zato jer je desni centar politički  prostor koji je  jednako udaljen od ekstrema s obje strane, a tome je  u stvarnosti  tako zato jer puno više ekstremista ima na lijevom nego na desnom dijelu  političkog spektra!

Stoga mi nije jasno zašto neki koji se proklamiraju desničarima i pozivaju se  na Tuđmana napadaju  Plenkovića zato jer gura HDZ  udesno u odnosu na Tuđmanov HDZ, i još pritom lažu kako ga  gura ulijevo koristeći iste infatilne „argumente“ kakve koriste i ekstremni ljevičari?

Odgovor je naravno jasan, jer ovo sad se čini kao otklon u lijevo u odnosu na Karamarkov, a ne na Tuđmanov HDZ. A Tuđman i  Karamarko su politički dijametralno suprotni, kao  nacionalizam i   unitarizam. U mašti, u  alternativnoj stvarnosti, Karamarko je nekakav veliki  desničar i Tuđmanovac.

U  pravoj, zbiljskoj  stvarnosti, Karamarko je jedan od najznačajnijih  protagonista detuđmanizacije, čovjek koji je vodio Mesića na Pantovčak, čovjek koji je  razvalio Tuđmanov obavještajni sustav a koji je do 2000. godine radio kao švicarski sat,  čovjek koji je krvnički progoniio sudionike OA Haag  koji su  imali zadaću spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo na zloglasni datum 29. studenog 2017., čovjek je to  kojeg su čak i  Račan i Ozren Žunec morali sprječavati da skroz ne uništi Tuđmanov obavještajni aparat  jer je već sama Hrvatska postala izložena raznim špijunskim utjecajima od kojih više nije imala obrane, čovjek je to koji se zbog toga poput  uvrijeđene frajle pokupio iz  Ureda za nacionalnu sigurnost da bi se krajem 2004. godine na Mesićevo inzistiranje i  nakon  iskonstruirane  „afere Puljiz“ vratio na čelo POA-e kako bi Mesiću osigurao bok za  izbore u siječnju 2005. i drugi mandat na Pantovčaku, čovjek je to koji je  potpisao dokument  POA-e u kojem on izvješćuje američku i britansku obavještajnu službu što je poduzeo po pitanju progona Gotovine i njegovih „jataka“ a taj dokument su 2005 objavili i Nacional i Hrvatski list, čovjek je to koji je postao  predsjednik  HDZ-a u manje od godinu dana nakon što je dobio stranačku iskaznicu HDZ-a, čovjek je to koji je kao šef oporbe odbio izaći na sučeljavanje ne koje ga je pozivao šef uvjerljivo najgore vlade u povijesti Hrvatske Milanović, čovjek je to koji je, kad se podvuče crta malo mahao rovokopačem da bi se stvorio dojam kako je on taj koji će rješiti komunističke zločine, da bi se na kraju priče dogodilo upravo suprotno, i da bi svi ti  „desničarski“ potezi zapravo bili taktički  potezi s ciljem zavaravanja i manipuliranj desnicom u svrhu  strateškog  nauma da bi se sačuvala udbaška parastruktura duboke države kojoj je jedina prava prijetnja bio zapravo 1. srpanj  2013. odnosno datum  ulaska Hrvatske u  EU, odnosno datum aktiviranja europskog uhidbenog naloga za dva udbaša (da vas  podsjetim, to je bilo onda kad je za „desnicu“ u Hrvatskoj Angela  Merkel bila svetica koja umjesto hrvatskih institucija provodi lustraciju, koja  je heroina desnice jer pritišće povjerenicu EU-a Vivian Reding da ne popušta ni za jotu udbaškim smicalicama tipa lex-perković itd).

Što je onda desna politika? Desno je kad Plenković najavi osnivanje visokog kaznenog  suda pa se udbaška parastruktura propne na stražnje noge i preko Nobila i Večernjeg lista  (https://www.vecernji.hr/premium/skh-se-podijelio-na-komunisticki-i-nacionalisticki-na-sdp-i-hdz-i-to-je-danasnja-rh-1311527) otvoreno  napadne taj potez  nakon čega kompletna ljevičarska medijska falanga  krene s napadima na Plenkovića i to onda dovede  do onoga što jedan drugi profesor s malim IQ nazove „efektom crnog labuda“, dakle to, a ne neka konzervativna revolucija, Bujanec, Zekanović, Tomašić, Hasanbegović i hrpa sličnih  likova kojima ništa nije jasno itd.

Dakle, srž Tuđmanove političke doktrine je centristička politika, i to bar do onog trenutka dok Hrvatska ne bude posve stabilna na svojim nogama (a što još uvijek nije, nešto zbog djelovanja desnice a puno više zbog djelovanja ljevice)  a nakon  toga, kao prvo, snažna institucija predsjednika (kao u SAD-u) i  politički duopol (kao u SAD-u), gdje bi bile dvije stranke od kojih bi jedna bila desna (kao u  SAD-U Republikanci) i jedna lijeva (kao u  SAD-u Demokrati) a  sve ostalo bi se rješavalo između frakcija unutar stranke.

Nisu Amerikanci glupi  pa na  njih 350 milijuna idu dvije stranke  a Hrvati pametni pa na njih 4  i pol milijuna ide preko 160 stranaka. Kao da nije prostim okom vidljivo koji model je funkcionalniji. A ne da se za svako političko pitanje osniva po jedna stranka (na primjer stranka umirovljenika koja  je izgubila svoju svrhu čim je vlada Ive Sanadera vratila dug umirovljenicima i danas  postoji samo zato da bi  se izvjesni Silvano Hrelja – koji  se  btw čini sposoban  za rad  jer posao saborskog zastupnika je upravo to, posao a ne mirovina – imao gdje uhljebiti pa stranka blokiranih itd) nego se to rješava frakcijama unutar jedne stranke, a da ne  govorimo da mi imamo samo na temelju jedne anakrone, zastarjele ideologije kao  što je pravaška ideologija desetak  stranaka od kojih svaka  tvrdi da je upravo ona „prava pravaška“  i da upravo ona „dosljedno slijedi političku misao Ante Starčevića“ itd. Dajte ljudi, ako vas netko nije  obavjestio mi smo u  21. stoljeću.

Najgore od svega je  što je sad jasno da Tuđmanova politička doktrina neće zaživjeti, bar ne dok na scenu ne stupe nove generacije rođene nakon 1990., koje  se ni fizički nisu mogle zaraziti toksičnim virusom jugo-komunizma i tog sotonskog, naopakog mentaliteta, mentaliteta prečice, mentaliteta „snađi se druže“.

Tuđmanova politička doktrina ne da ne postoji kako to tvrdi Hasanbegović, nego je to jedina politička doktrina  koja jamči opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda na ovom  prostoru, jednako  kao  što  je Tuđmanova ratna politika prema BiH bila jedina moguća politika koja se mogla voditi u datom trenutku i datim okolnostima uz uvažavanje svih čimbenika, napose onih  međunarodnih.

I  zato je danas Plenkovićeva politika najbliža Tuđmanovoj politici, jer je to realna politika kako u geopolitičkom tako i gospodarskom smislu, koja uvažava sve čimbenike, napose one međunarodne, a uostalom, zato i  je HDZ  dobio 75% glasova  u hrvatskoj Herceg-Bosni, za koju ja  tvrdim da je bila i ostala politički najpismenija i najpametnija sastavnica hrvatskog nacionalog bića…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari