Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Praljkov poučak o kopanju groba

Objavljeno

na

Bio je to najšokantniji trenutak u povijesti naše televizije. Gledali smo kako je, nakon što mu je haaški sudac izrekao presudu, general Praljak neočekivano uzeo riječ i izjavio: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ubio se u prijenosu uživo popivši otrov iz bočice.

Trebat će još ne nekoliko dana, nego mjeseci da se dojam slegne i da se uopće uspije do kraja racionalno pojmiti što se dogodilo. U tom trenutku izgledalo je kao da je došlo do pucanja „realnog“svijeta i njegovih granica. Nastao je kratki spoj, kao da je isječak antičkog mita odjednom prodro u naš uobičajeni, prozaični i kalkulantski svijet. Netko je dobro napisao da je general Praljak tim činom farsu preokrenuo u tragediju. Farsa Međunarodnog tribunala pravde bila je kolektivna, globalna, dok je tragedija njegova osobna, uz katarzu onih koji se u njoj prepoznaju.

Prva analiza tog krajnjeg čina pokazuje kako je Praljak, što danas izgleda naivno, do samoga kraja vjerovao u taj sud, tj. u to da će suočen s argumentima, dokumentima, svjedočenjima donijeti pravičnu odluku. Bio je uvjeren u vlastitu nevinost, jer je znao da nije počinio ni zapovjedio nikakav zločin. Lako je bilo sa strane uvidjeti da je taj sud ruglo. Od tužiteljstva koje je optužnicama, a još više strahom od njih, služilo za modeliranje političkih odnosa na području bivše Jugoslavije pa sve do većine sudaca, skupljenih zbrda-zdola.

Karikaturu međunarodne pravde utjelovljivali su ishlapjeli starkelje u bademantilima i s perikama, među kojima se posebno ističe jedan koji je Praljka tijekom suđenja, nakon što je već prezentirao tisuće dokumenata, prenuvši se iz drijemeža upitao u kojem smjeru teče Neretva u Mostaru, prema gore ili dolje. A Praljak je govorio kako moraš znati barem tridesetak glavnih točaka u gradu da bi uopće išta shvatio što se tu događalo. Unatoč svemu tome Praljak je poštovao sud i oslovljavao ga do kraja s „časni sude“. I prije podizanja optužnice, dok je njezina prijetnja visjela nad njim, nije se ulizivao, trgovao, teretio druge, pristao na izdaju, a bilo je u to vrijeme svega – tužiteljstvo je politički određivalo kako će podići optužnice i tko će biti obuhvaćen, a tko ne. Neki su pristajali na igru, plesali po taktovima međunarodne zajednice, osnivali nove stranke, davali iskaze u kojima su teretili koga god je trebalo, i tako su se izvukli, a neki su unatoč potpunoj kooperativnosti na kraju ipak suđeni i osuđeni.

Praljak nije pristajao na takve suradnje, otišao je dragovoljno, obraćao se s „časni sude“, iznosio gomilu dokumenata. Nije koristilo. Isto bi mu bilo da ih je titulirao „smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „raspamećeni danski alkoholičar Frederik“„najveći idiot haaškog tužiteljstva Martijas“, „južnokorejska gnjida O-Gon Kvon“, „narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“itd., kao što je u naslovima svojih haaških knjiga činio Vojislav Šešelj, danas slobodan i zdrav u Beogradu. Praljak je na kraju žrtvovao sebe šaljući poruku – nisam kriv, dajem svoj život kao zalog te istine. Do dobrog glasa drže ljudi kojima je stalo do drugih ljudi i njihova mišljenja. Apsolutni sebičnjak operiran je od toga. Baš ga briga kakav će glas ostati o njemu nakon smrti. O ugledu i obrazu čovjek se potpuno prestane brinuti nakon što ih konačno izgubi pa, primjerice, može danas ustašovati, a sutra biti počasni predsjednik SUBNOR-a.

Pamtim jedan važan Praljkov poučak. Govorio je da ga je kao malog začuđivala u vesternima ona situacija kada neprijatelji uhvate tipa i daju mu lopatu da iskopa vlastiti grob. I većina ga iskopa. Kad već znaš da će te ubiti, zašto da im prišteđuješ trud kopanja?, pitao se. Neću kopati sebi grob, ubij me odmah!, pouka je priče. Praljak je doveden, gledano iz pozicije njegovih moralnih načela, u bezizlaznu situaciju. Daljnje biološko egzistiranje bilo bi svakodnevno kopanje groba u koji je već bio strovaljen. Ostao je samo jedan, krajnji izlaz. Njegov čin nije bio ishitren, već dobro promišljen jer, ako ništa drugo, morao je organizirati kako doći do otrova. Možemo samo zamišljati kako mu je bilo živjeti zadnjih tjedana s tom već donesenom odlukom. Nakon gotovo dvadeset godina šutnje u hrvatskoj javnosti ovih se dana konačno govori o muslimansko-hrvatskom ratu bez zadrške. Nitko nije dovodio u sumnju da su zločini s hrvatske strane počinjeni i nisu se čule gluposti poput „naš vojnik ne može počiniti ratni zločin“. Za većinu tih zločina izravni počinitelji i nalogodavci odgovarali su ili im se pripremaju suđenja u BiH.

Dobro je da se konačno čulo kako za brojnije bošnjačke zločine nad Hrvatima golemom većinom nitko nije odgovarao, a i oni malobrojni koji su suđeni dobili su minimalne kazne. Dovoljno je usporediti kako je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s onih pod kontrolom Armije BiH 172.000 Hrvata da bi se shvatilo da u osudi jednog ratnog vodstva, a potpunoj amnestiji drugog nešto ne štima. Dodatni problem javlja se kada se danas u cijelu priču upliću menadžeri bošnjačke patnje koje zanima samo to kako će moralni kredit ubijenih, zatočenih, ponižavanih, protjeranih Bošnjaka za vrijeme rata na prostoru Herceg-Bosne investirati u aktualni proces političkog eliminiranja Hrvata u BiH. To najbolje pokazuje objava na Twitteru mlade zvijezde bošnjačke ljevice Reufa Bajrovića, miljenika, štoviše zeta američke ambasade, čija je žena na čelu moćne američke fondacije NED-a za Europu, a koji nakon presude piše: „Prva posljedica pravosudno utvrđene činjenice da su ratni ciljevi HZHB zločinački će biti HDZ-ov izborni zakon. Naime, ne može se zločinački cilj ostvariti u parlamentarnoj proceduri“. Zločinački cilj je izmjena izbornog zakona, kakvu je svojom presudom naložio i Ustavni sud BiH, a koja bi osigurala da jedan narod drugom ne može birati političke predstavnike.

Ako je za najmilijeg američkog zeta borba za jednakopravnost Hrvata isti zločin kao i ratni zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, teško je odlučiti opterećuje li više time borbu za pravičan izborni zakon ili devalvira ratne zločine. No u svijetu u kojem je Praljak bio agresor u svojoj zemlji, a tri tisuće mudžahedina njezini branitelji, sve je moguće. Haaški je sud Hrvatskoj posredno presudio i da je najidiotskija zemlja na svijetu. Dijeliš susjednu zemlju tako što je podijeliš na srpski i muslimanski dio, a svoj narod ostaviš bez entiteta, iako si ratni pobjednik. Na vlastitoj javnoj televiziji narodu ti se sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a sud u Haagu ti presudi da si se kao jedini vanjski agresor uplitao u građanski rat u BiH. Unatoč nesumnjivoj agresiji s prostora BiH na Hrvatsku, od napada na Dubrovnik do prekosavskog granatiranja, Hrvatska nikada nije potegla to pitanje, već se hvali da je prva priznala BiH i da će je bezuvjetno gurati u EU. Hrvatski idiotizam vidio se u naoružavanju muslimanske vojske, liječenju njezinih ranjenika, propuštanju nekoliko tisuća mudžahedina, primanju stotina tisuća izbjeglica, istodobno dok Armija BiH ubija i protjeruje Hrvate u Srednjoj Bosni i Dolini Neretve. Sad bi mogla i njima plaćati odštete.

Političke makinacije haaškog tužiteljstva najgore su politički i moralno preorale upravo Hrvatsku. Od Mesićeva „svjedočenja“i dilanja transkripata preko tvrdnje Vesne Pusić da je Hrvatska bila agresor u BiH pa do kukavičke HDZ-ovske nezainteresiranosti i pranja ruku. Mediji i NVO udruge svemu su tome dali golem prilog. Zarobljeni umovi vladaju i danas, i to se vidi iz njihovih priopćenja. Svjesno ili ne, pristaju na izjednačavanje Izetbegovićeve ratne vlasti s Bosnom i Hercegovinom kao takvom. Kao veliku zaslugu ističu da „ne bi bilo BiH bez pomoći Hrvatske“što bi, uzevši u obzir kako BiH izgleda 2017. godine i kakva je pozicija Hrvata u njoj, stvarno bila velika šteta. Sve to više nije Praljkov problem, on je šokantno i časno otišao.

Njegov čin uspoređuju sa Sokratovim. Ali ima tu i stoicizma, na bazi stare argumentacije kako su robovi sami krivi za svoj položaj, tj. krivi su što su živi u tom ponižavajućem stanju, jer bi se slobodan čovjek radije ubio nego zauvijek bio rob. Praljak nije olako digao ruke od ovozemaljske slobode, naradio se tijekom četrnaest godina obrane, da bi na kraju, umjesto uvjetne haaške slobode, na koju je mogao izaći uskoro, odabrao slobodu kao moralni, krajnji čin. Postao je mit. Onaj tko je vidio, neće do kraja života moći zaboraviti prizor izravnog prijenosa, u kojem stari, golemi general kaže: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ispija otrov. U ušima odzvanja – neću biti budala, neću kopati vlastiti grob.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Ivo Lučić: General Praljak odlučio je prekinuti farsu pretvorivši je u tragediju

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari