Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Praljkov poučak o kopanju groba

Objavljeno

na

Bio je to najšokantniji trenutak u povijesti naše televizije. Gledali smo kako je, nakon što mu je haaški sudac izrekao presudu, general Praljak neočekivano uzeo riječ i izjavio: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ubio se u prijenosu uživo popivši otrov iz bočice.

Trebat će još ne nekoliko dana, nego mjeseci da se dojam slegne i da se uopće uspije do kraja racionalno pojmiti što se dogodilo. U tom trenutku izgledalo je kao da je došlo do pucanja „realnog“svijeta i njegovih granica. Nastao je kratki spoj, kao da je isječak antičkog mita odjednom prodro u naš uobičajeni, prozaični i kalkulantski svijet. Netko je dobro napisao da je general Praljak tim činom farsu preokrenuo u tragediju. Farsa Međunarodnog tribunala pravde bila je kolektivna, globalna, dok je tragedija njegova osobna, uz katarzu onih koji se u njoj prepoznaju.

Prva analiza tog krajnjeg čina pokazuje kako je Praljak, što danas izgleda naivno, do samoga kraja vjerovao u taj sud, tj. u to da će suočen s argumentima, dokumentima, svjedočenjima donijeti pravičnu odluku. Bio je uvjeren u vlastitu nevinost, jer je znao da nije počinio ni zapovjedio nikakav zločin. Lako je bilo sa strane uvidjeti da je taj sud ruglo. Od tužiteljstva koje je optužnicama, a još više strahom od njih, služilo za modeliranje političkih odnosa na području bivše Jugoslavije pa sve do većine sudaca, skupljenih zbrda-zdola.

Karikaturu međunarodne pravde utjelovljivali su ishlapjeli starkelje u bademantilima i s perikama, među kojima se posebno ističe jedan koji je Praljka tijekom suđenja, nakon što je već prezentirao tisuće dokumenata, prenuvši se iz drijemeža upitao u kojem smjeru teče Neretva u Mostaru, prema gore ili dolje. A Praljak je govorio kako moraš znati barem tridesetak glavnih točaka u gradu da bi uopće išta shvatio što se tu događalo. Unatoč svemu tome Praljak je poštovao sud i oslovljavao ga do kraja s „časni sude“. I prije podizanja optužnice, dok je njezina prijetnja visjela nad njim, nije se ulizivao, trgovao, teretio druge, pristao na izdaju, a bilo je u to vrijeme svega – tužiteljstvo je politički određivalo kako će podići optužnice i tko će biti obuhvaćen, a tko ne. Neki su pristajali na igru, plesali po taktovima međunarodne zajednice, osnivali nove stranke, davali iskaze u kojima su teretili koga god je trebalo, i tako su se izvukli, a neki su unatoč potpunoj kooperativnosti na kraju ipak suđeni i osuđeni.

Praljak nije pristajao na takve suradnje, otišao je dragovoljno, obraćao se s „časni sude“, iznosio gomilu dokumenata. Nije koristilo. Isto bi mu bilo da ih je titulirao „smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „raspamećeni danski alkoholičar Frederik“„najveći idiot haaškog tužiteljstva Martijas“, „južnokorejska gnjida O-Gon Kvon“, „narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“itd., kao što je u naslovima svojih haaških knjiga činio Vojislav Šešelj, danas slobodan i zdrav u Beogradu. Praljak je na kraju žrtvovao sebe šaljući poruku – nisam kriv, dajem svoj život kao zalog te istine. Do dobrog glasa drže ljudi kojima je stalo do drugih ljudi i njihova mišljenja. Apsolutni sebičnjak operiran je od toga. Baš ga briga kakav će glas ostati o njemu nakon smrti. O ugledu i obrazu čovjek se potpuno prestane brinuti nakon što ih konačno izgubi pa, primjerice, može danas ustašovati, a sutra biti počasni predsjednik SUBNOR-a.

Pamtim jedan važan Praljkov poučak. Govorio je da ga je kao malog začuđivala u vesternima ona situacija kada neprijatelji uhvate tipa i daju mu lopatu da iskopa vlastiti grob. I većina ga iskopa. Kad već znaš da će te ubiti, zašto da im prišteđuješ trud kopanja?, pitao se. Neću kopati sebi grob, ubij me odmah!, pouka je priče. Praljak je doveden, gledano iz pozicije njegovih moralnih načela, u bezizlaznu situaciju. Daljnje biološko egzistiranje bilo bi svakodnevno kopanje groba u koji je već bio strovaljen. Ostao je samo jedan, krajnji izlaz. Njegov čin nije bio ishitren, već dobro promišljen jer, ako ništa drugo, morao je organizirati kako doći do otrova. Možemo samo zamišljati kako mu je bilo živjeti zadnjih tjedana s tom već donesenom odlukom. Nakon gotovo dvadeset godina šutnje u hrvatskoj javnosti ovih se dana konačno govori o muslimansko-hrvatskom ratu bez zadrške. Nitko nije dovodio u sumnju da su zločini s hrvatske strane počinjeni i nisu se čule gluposti poput „naš vojnik ne može počiniti ratni zločin“. Za većinu tih zločina izravni počinitelji i nalogodavci odgovarali su ili im se pripremaju suđenja u BiH.

Dobro je da se konačno čulo kako za brojnije bošnjačke zločine nad Hrvatima golemom većinom nitko nije odgovarao, a i oni malobrojni koji su suđeni dobili su minimalne kazne. Dovoljno je usporediti kako je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s onih pod kontrolom Armije BiH 172.000 Hrvata da bi se shvatilo da u osudi jednog ratnog vodstva, a potpunoj amnestiji drugog nešto ne štima. Dodatni problem javlja se kada se danas u cijelu priču upliću menadžeri bošnjačke patnje koje zanima samo to kako će moralni kredit ubijenih, zatočenih, ponižavanih, protjeranih Bošnjaka za vrijeme rata na prostoru Herceg-Bosne investirati u aktualni proces političkog eliminiranja Hrvata u BiH. To najbolje pokazuje objava na Twitteru mlade zvijezde bošnjačke ljevice Reufa Bajrovića, miljenika, štoviše zeta američke ambasade, čija je žena na čelu moćne američke fondacije NED-a za Europu, a koji nakon presude piše: „Prva posljedica pravosudno utvrđene činjenice da su ratni ciljevi HZHB zločinački će biti HDZ-ov izborni zakon. Naime, ne može se zločinački cilj ostvariti u parlamentarnoj proceduri“. Zločinački cilj je izmjena izbornog zakona, kakvu je svojom presudom naložio i Ustavni sud BiH, a koja bi osigurala da jedan narod drugom ne može birati političke predstavnike.

Ako je za najmilijeg američkog zeta borba za jednakopravnost Hrvata isti zločin kao i ratni zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, teško je odlučiti opterećuje li više time borbu za pravičan izborni zakon ili devalvira ratne zločine. No u svijetu u kojem je Praljak bio agresor u svojoj zemlji, a tri tisuće mudžahedina njezini branitelji, sve je moguće. Haaški je sud Hrvatskoj posredno presudio i da je najidiotskija zemlja na svijetu. Dijeliš susjednu zemlju tako što je podijeliš na srpski i muslimanski dio, a svoj narod ostaviš bez entiteta, iako si ratni pobjednik. Na vlastitoj javnoj televiziji narodu ti se sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a sud u Haagu ti presudi da si se kao jedini vanjski agresor uplitao u građanski rat u BiH. Unatoč nesumnjivoj agresiji s prostora BiH na Hrvatsku, od napada na Dubrovnik do prekosavskog granatiranja, Hrvatska nikada nije potegla to pitanje, već se hvali da je prva priznala BiH i da će je bezuvjetno gurati u EU. Hrvatski idiotizam vidio se u naoružavanju muslimanske vojske, liječenju njezinih ranjenika, propuštanju nekoliko tisuća mudžahedina, primanju stotina tisuća izbjeglica, istodobno dok Armija BiH ubija i protjeruje Hrvate u Srednjoj Bosni i Dolini Neretve. Sad bi mogla i njima plaćati odštete.

Političke makinacije haaškog tužiteljstva najgore su politički i moralno preorale upravo Hrvatsku. Od Mesićeva „svjedočenja“i dilanja transkripata preko tvrdnje Vesne Pusić da je Hrvatska bila agresor u BiH pa do kukavičke HDZ-ovske nezainteresiranosti i pranja ruku. Mediji i NVO udruge svemu su tome dali golem prilog. Zarobljeni umovi vladaju i danas, i to se vidi iz njihovih priopćenja. Svjesno ili ne, pristaju na izjednačavanje Izetbegovićeve ratne vlasti s Bosnom i Hercegovinom kao takvom. Kao veliku zaslugu ističu da „ne bi bilo BiH bez pomoći Hrvatske“što bi, uzevši u obzir kako BiH izgleda 2017. godine i kakva je pozicija Hrvata u njoj, stvarno bila velika šteta. Sve to više nije Praljkov problem, on je šokantno i časno otišao.

Njegov čin uspoređuju sa Sokratovim. Ali ima tu i stoicizma, na bazi stare argumentacije kako su robovi sami krivi za svoj položaj, tj. krivi su što su živi u tom ponižavajućem stanju, jer bi se slobodan čovjek radije ubio nego zauvijek bio rob. Praljak nije olako digao ruke od ovozemaljske slobode, naradio se tijekom četrnaest godina obrane, da bi na kraju, umjesto uvjetne haaške slobode, na koju je mogao izaći uskoro, odabrao slobodu kao moralni, krajnji čin. Postao je mit. Onaj tko je vidio, neće do kraja života moći zaboraviti prizor izravnog prijenosa, u kojem stari, golemi general kaže: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“i ispija otrov. U ušima odzvanja – neću biti budala, neću kopati vlastiti grob.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Ivo Lučić: General Praljak odlučio je prekinuti farsu pretvorivši je u tragediju

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari