Connect with us

Kolumne

Nino Raspudić pravi je antipod Gojka Šuška

Objavljeno

-

Foto: screenshot

Iako ih je u najmlađim i mladim danima grijalo isto sunce, teško je u političkoj povjesnici na tako malom prostoru naći dvije u svemu bitnome toliko suprotne figure kao što su pokojni ministar obrane Gojko Šušak i Mostu blizak „nezavisni“ saborski zastupnik Nino Raspudić. Ne razlikuju se njih dvojica tek stupnjem formalne naobrazbe i posve oprečnim životnim iskustvom, jer jedan je bio proganjan, a drugi mažen i pažen.

Razlike među njima ponajprije odaju ostavljeni tragovi. Šuška je krasilo bogatstvo značajnim djelima i škrtost na riječima, nasuprot čemu stoji Raspudićeva rječitost, popraćena tankom i neuglednom brošuricom djela. U svemu ipak ponajviše zapanjuje posvemašnja suprotnost Šuškovih djela i Raspudićevih riječi, napose imajući u vidu da su se obojica, svak’ u svoje vrijeme, deklarativno zalagala za dobro Hrvata u BiH. Što je tomu uzrok?

Opći hrvatski interes ili partikularni interesi?

Ako nešto, osim rodnog kraja, povezuje Šuška i Raspudića, onda su to zacijelo poslušnost i odanost – Šuškova graditelju Tuđmanu, a Raspudićeva razgraditelju Milanoviću. To, međutim, nije sličnost koja spaja, nego, štoviše, pojačava nepremostiv raskorak između ova dva markantna Hercegovca. Pritom je glavni Šuškov unutarnji pokretač bio opći hrvatski interes, utemeljen na pomirenju katkad i žestoko suprotstavljenih partikularnih unutarhrvatskih stremljenja. Dočim Raspudića iznutra pokreće isključivo partikularni, lokalni interes, makar on i štetio općemu, a time neminovno i samom tom lokalnom za kojeg se navodno svim srcem zalaže.

Ukratko, Šuška je pokretao vizionarski ‘i-i’, dok Raspudića pokreće instant ‘ili-ili’. Kad se Šušak ratne ’94 u izrazito složenim okolnostima, šire geopolitički gledano poprilično nalik današnjima, laćao nezahvalne zadaće izgradnje mosta prema neprijatelju, sigurno mu nije bilo lako pridobiti one koji su u tom krvavom ratu dotad već puno izgubili, kao i one koji su već tada naslućivali da federacija Hrvata u BiH s višestruko brojnijim narodom, zasnovana na principima ravnopravnosti i paritetne zastupljenosti u najvišim tijelima vlasti, teško može biti dugoročno održiva. Ali izvršio je zadatak, koji je doveo do stvaranja političkih preduvjeta da izvrši još jedan zadatak – slavodobitno okončanje rata na korist Hrvatske i BiH Hrvata!

Raspudić, pak, olako previđa šire geopolitičke datosti, pritom zanemarujući opći hrvatski interes, k tome mu i suprotstavljajući interes Hrvata u BiH. U toj raboti ponavlja gotovo sve zablude razarača hrvatskog zajedništva viđene u nedavnoj i nešto daljoj prošlosti. Jer čak i kad bi se neraskidiva isprepletenost interesa Hrvatske i Hrvata u BiH mogla ostaviti postrani, a ne može se, ključni nedostatak prijedloga rješavanja izbornog zakona u BiH ucjenom ulaska Finske (i Švedske) u NATO savez leži u tome što realno nema nikakvih izgleda za uspjeh. Već i stoga što se radi o globalnom pitanju prvog reda, na što mala zemlja ne može presudno utjecati. No, zbog samog načina izvedbe takav manevar Hrvatsku neminovno dovodi u nepovoljniji položaj, kako, uostalom, pokazuje poučan primjer slovenske ustrajne blokade ulaska Hrvatske u EU u neusporedivo manje izazovnim vremenima, a potom i šamaranje „Dežele“ u svim bilateralnim sporovima s „Lijepom Našom“.

Uz to, u situaciji kad stvari u BiH još nisu riješene, niti su svi mehanizmi djelovanja izdaleka iscrpljeni, takav nagao i nepromišljen pristup dugoročno umanjuje hrvatske izglede za uspjeh. Naime, elementarna logika nalaže da kad bi se nakon Milanovićeva destruktivnog ekscesa Hrvatima u BiH udovoljilo, time bi se i drugim članicama euroatlantskih integracija dao signal da je takav način rješavanja problema prihvatljiv. To bi, pak, otvorilo Pandorinu kutiju i drastično narušilo koheziju Saveza, nužnu u ovako sudbonosnim općim sigurnosnim prilikama. Kako je Milanovićevom eskapadom napravljena šteta i budućim hrvatskim diplomatskim naporima glede poboljšanja položaja Hrvata u BiH, njegova nedavna iznenadna ruka pomirnica Vladi, nakon što je prethodno uneredio i šefa i stanicu, nipošto se ne može protumačiti kao znak dobre volje, nego prije kao iskaz vrhunaravnog cinizma.

Hrvati u BiH kao Vukovar naših dana

U svojoj srži Milanović-Raspudićevo nestrpljivo prelamanje sudbine Hrvata u BiH preko koljena uvelike podsjeća na prijedloge vojne deblokade Vukovara ujesen ’91. Smisao bacanja svih karata na taj potez, također bez realnih izgleda za uspjeh, sastojao se u tome kako bi se moglo reći da se sve pokušalo i tako našlo moralno opravdanje za navodno častan put u propast. Kao obrana Vukovara onomad, i pitanje Hrvata u BiH danas je važno, možda i, pojedinačno gledano, najvažnije aktualno hrvatsko pitanje. No, baš kao i Vukovar tada, nije jedino. Štoviše, kao što je u danima ponosa i slave, među ostalim i zalaganjem Gojka Šuška za provedbu Washingtonskog sporazuma kao preduvjeta najsjajnijih hrvatskih pobjeda, Vukovar zaobilaznim putem utkan u Hrvatsku bez ispaljena metka i izgubljenog života (uvjetno rečeno, jer metci su ispaljivani i krvarilo se drugdje), tako i danas jedino osnaživanje pozicije Hrvatske za međunarodnim stolom, nasuprot njezinu slabljenju, čemu očito vode metode i postupci Milanovića i Raspudića, može pridonijeti poboljšanju položaja Hrvata u BiH.

Znakovito, po istom obrascu kao što je ’91 pod brižnom paskom KOS-a Hrvatima nutkana jabuka razdora da je Vukovar izdan i prodan za Hercegovinu, danas se plasira teza da su BiH Hrvati prodani za nekakav bezvrijedni Schengen. S time da ulogu KOS-a i onih koji su tada zagrizli njegov mamac, obilno pridonijevši širenju razdora između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH, danas igraju Milanović, Raspudić i njihovi sljedbenici. Stoga nema mjesta većem čuđenju što njihove verbalne „bravure bez lavura“ tako silno oduševljavaju zimzelene zgubidane da u ekstazi kliču kako je Zoran Milanović hrvatski sazrio. Je, sazrio je koliko i oni sami.

Mitomanski fatalizam

U središtu takvog doživljaja i načina rješavanja problema stoji pojedinim istočnjačkim kulturama svojstven mitomanski fatalizam – uvjerenje da se jednim, jedincatim, čudotvornim potezom, nekakvim papirnatim jamstvom problemi rješavaju za sva vremena. A da papir sve trpi, danas vrlo gorko spoznaju Ukrajinci, s obzirom na jamstva dana im u papiru iz ’94, ali i Hrvati u BiH imajući u vidu papire iz ’94 i ’95. Fatalističko promišljanje odraz je mentaliteta koji preferira prečace i naizgled jednostavna, ad hoc rješenja za sva vremena, odbijajući prihvatiti golu stvarnost da se sve stečeno na papiru potom mora čuvati stalnom aktivnošću, izrazito neprivlačnom gotovanima naviklima mahati uokolo čarobnim štapićem. Jer ako je to netko zadnjih desetljeća mogao naučiti na vlastitu primjeru, onda su to upravo Hrvati u BiH.

Naime, baš kao što se Washingtonski i Daytonski sporazum, unatoč zvučnim kumovima, nisu pokazali jamstvom očuvanja ravnopravnosti Hrvata u BiH, budući da su naknadno, u trenutcima potpunog srozavanja Hrvatske, grubo narušeni amandmanima protivnima njihovu slovu i duhu, to zacijelo ne bi bio ni precizniji i pravedniji izborni zakon. On bi, doduše, znatno smanjio vjerojatnost da Muslimani izigraju Hrvate, tjerajući ih na dovitljivije načine da Hrvatima opet doskoče, no zbog njihove izrazite brojčane prevage, to ne bi posve onemogućio. Optimalnim rješenjem za osiguravanje legitimne zastupljenosti Hrvata u vlasti, premda ne i jamstvom za sva vremena, čini se vraćanje na donošenje svih ključnih odluka običnom većinom, a ne tek trećinom glasova Hrvata u Domu naroda, što može nametnuti samo visoki predstavnik, te izbor članova Predsjedništva BiH u parlamentu, u Domovima naroda, umjesto izravno, čemu se oštro protive Milanovićev bivši prijatelj Komšić i današnji mu kamerad Dodik, čija je suglasnost za to nužna jer podrazumijeva promjenu na razini čitave BiH.

Raspudić se duri kao Greta Thunberg

Ruku pod ruku s mitomanskim fatalizmom ide ukopavanje u nepoštenu i nadasve nerazumnu poziciju spram hrvatske službene politike, čega je Nino Raspudić jedan od najrevnijih promicatelja. Naime, sad, kad napokon netko nešto konkretno radi za Hrvate u BiH, i pritom još ostvaruje znatan, mjerljiv, itekako vidljiv pomak, optužuje ga se da to radi neiskreno, sa zadrškom i figom u džepu. Istodobno se onome koji ništa nije radio dok je mogao unaprijed vjeruje na pustu, ničim obvezujuću riječ. Pa onda neka netko kaže da takvo ponašanje ne vuče na ozbiljnu dijagnozu. Pritom, Raspudić Plenkoviću spremno pakira golem poraz, pod izlikom da je Hrvatima u BiH navodno jamčio novi izborni zakon, kao da se rezultat neke političke utakmice može unaprijed zajamčiti. A što je to Plenković trebao činiti – izražavati vjeru u uspjeh ili čitavo vrijeme defetistički govoriti kako su šanse za to male?

Općenito, infantilno traženje jamstava za bilo što u politici, kako to u maniri razmaženog derišta a la Greta Thunberg traži Nino Raspudić glede izbornog zakona u BiH, a po pitanju protuinflacijskih učinaka uvođenja eura saborski mu sudrug Božo Petrov, razgolićava sav njihov politikantski diletantizam. Odlijepljeni od stvarnosti, pokazuju da nemaju žicu, a ni vještina, znanja i kapaciteta, u konačnici ni strpljenja za fino tkanje koje politika kao disciplina zahtijeva. To im, doduše, nimalo ne smeta da nadmeno dociraju nemjerljivo boljima i uspješnijima od sebe. Još manje ih sprječava da, poput nevladinih udruga u aktualnom slučaju zahtjeva za eutanazijom bolesnog djeteta u poodmaklom stadiju trudnoće, sole pamet mjerodavnim stručnim povjerenstvima, stožerima i Vladinim službama, čiji su članovi, svak’ u svojoj grani, posvetili čitav profesionalni vijek. Osim logike i metode djelovanja, s ljevičarskim nevladinim udrugama dijele i stajalište da se ne treba boriti za život kad je ugrožen. Štoviše, što je jače ugrožen, to manje ima smisla za njega se boriti. Suglasni su i u zalaganju za prava onih koji nisu neposredno ugroženi, da se ne pate bezveze zbog itekako ugroženih. Razlika među njima je tek u tome što jedni višak vide u nerođenima, a drugi u starijima i bolesnima, pri čemu se ne libe opstruirati mjere zaštite života čak i referendumskim putem. Pritom obje frakcije iste aždaje uživaju jednodušnu potporu viđenijih medija – lijevo-liberalna otvoreno navijačku, dok nominalno desnoj, neokonzervativnoj, susretljivo progledavaju kroz prste ono što nikom drugom ne bi.

Tko su Hamdija i Hakija?

Istom logikom kojom se okrivljuje Andreja Plenkovića za neuspjeh oko izbornog zakona u BiH moglo bi se i Zlatka Dalića optužiti za golemi poraz u finalu svjetskog nogometnog prvenstva. Jer ako je to bio uspjeh, gdje mu je dokaz – pehar (kao pandan donošenju pravednijeg izbornog zakona u BiH)? Pritom valja imati na umu kako je Hrvatska i prije svjetskog nogometnog srebra u tom sportu ipak bilo netko i nešto, dok se „sportom“ zalaganja za prava BiH Hrvata počela intenzivnije i ozbiljnije baviti tek unazad 5-6 godina. Imajući to u vidu, poštenije bi bilo donošenje novog izbornog zakona, da je postignuto, ocijeniti golemom pobjedom, dok navodni poraz ili, bolje rečeno, primljen gol – jer utakmica još traje – i nije toliko neočekivan, dijelom i kao posljedica nečasnih radnji aktera uz teren. Poglavito imajući u vidu kako su se tijekom utakmice ponašali neki „hrvatski navijači“.

Primjerice, Milanović i Raspudić su djelovali više poput huligana, bacajući bengalke i petarde na teren, samo kako bi se, eto, i njih vidjelo i čulo. A to što time čine ogromnu štetu hrvatskoj ekipi na terenu, i prijete dovesti ju na prag administrativne eliminacije i prije završnog turnira, koga briga? U konačnici, uzevši u obzir kome njihovo djelovanje ide najviše na mlin, Milanoviću i Raspudiću bi čak i bolje od Loleka i Boleka pristajali nadimci Hamdija i Hakija, samo im preostaje dogovoriti se koji je koji.

Mentalni katolici i mentalni pravoslavci

Vlada Andreja Plenkovića se već jednom iskazala neutralizacijom nogometnih huligana, stvorivši preduvjete da se hrvatska reprezentacija uopće plasira na svjetsko prvenstvo i izbori povijesno srebro. Stoga još uvijek ima mjesta nadi da može neutralizirati i pogubno djelovanje političkih huligana – Milanovića i Raspudića – te sanirati štetu nastalu uslijed njihova divljanja. To, međutim, ne će ići bez pomoći svih Hrvata zdrave pameti i dobre volje, ma gdje bili. Neka im u tome nadahnuće bude Gojko Šušak, kao pomiritelj i duhom katolik, a ne Nino Raspudić, kao raskolnik i pristojni akademski malj u rukama Raskoljnikova s Pantovčaka, duboko korumpiran mentalnim pravoslavljem. Upravo je zapanjujuće koliko se, ne bez pozamašnog putra na glavi nominalno katoličkih medija i visokoškolskih ustanova, to mentalno pravoslavlje proširilo Katoličkom crkvom u Hrvata, čega su raširene simpatije za ruskog vraga tek jedan simptom u nizu.

Kako se taj proces nesumnjivo ne zbiva slučajno, to navodi na slutnju kako tim novokomponiranim šizmaticima, silno željnima klanjati se nacionalnom zlatnom teletu, projekt Hrvatske pravoslavne crkve očito ne služi tek kao sredstvo za asimilaciju ionako već visokoateizirane srpske nacionalne manjine, nego i kao poželjno institucionalno utočište za njih same. I nije to crta razdjelnica samo između Šuška i Raspudića, nego i sljedbenika njihovih doktrina. Posrijedi je nepomirljiv jaz, jaz čije je premošćenje nedohvatljivo čak i pomiriteljima, jer da bi do pomirenja došlo, netko se mora odreći srži svoga identiteta i mentaliteta, onoga po čemu jest to što jest – pomiritelj ili raskolnik!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari