Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Preimenovanje Milana Bandića

Objavljeno

na

Intimna drama Milana Bandića oko preimenovanja trga ispred HNK u Zagrebu, koji iz teško objašnjivih razloga i nakon gotovo tri desetljeća demokratske hrvatske države nosi ime jugoslavenskog diktatora, ovih dana doseže vrhunac.

“Svidio bi se mnogima da se nisi trudio svidjeti svima” misao je koju bi na umu morao imati svaki populist, pa tako i Bandić. Totalno sviđanje je nemoguće, postoje neke granice i izbori koje moraš učiniti, jer inače ćeš se zamjeriti svima upravo nastojeći da se ne zamjeriš nikome. Bandićev populistički poklopac nakon što je narušen ideološki status quo u zagrebačkoj Skupštini tako sada počinje puštati i slijeva i zdesna.

Na obilježavanju Dana antifašističke borbe, točnije raspada nacističko-komunističkog savezništva nakon Hitlerova vjerolomnog napada na Sovjetski Savez, sisačka gradonačelnica Katarina Ikić-Baniček je u šumi Brezovica oprala nazočnog Bandića zbog davanja nagrade Jakovu Sedlaru, kojega ona naziva “ustaški falsifikator”. Nije pritom dovodila u pitanje njegov filmski opus i umjetničku kvalificiranost za takvu nagradu, već samo ideološku nepoćudnost.

Bandić, dakle, u očima lijevih vedeta više nije dovoljno antifašist, jer mu očito popušta “budnost”, a s druge strane pet ruka u Skupštini izabranih s liste Brune Esih neće dobiti bez preimenovanja Trga maršala Tita. Njegovu životnu dilemu u jednom prošlom tekstu sveo sam na tezu – draga mu je vlast, ali drag mu je i Tito, zaključujući kako se Bandić trenutačno nalazi u situaciji Buridanova magarca, koji gladan stoji između dva jednaka plasta sijena i na kraju, neodlučan od kojeg započeti, krepa od gladi. No čini se da je Bandić donio odluku te potvrdio tezu da ipak nije savršen populist jer će, doveden pred zid, na kraju postupiti kao titoist, iako će time ići protiv volje većine svojih birača. Čovjek, dakle, ima neka načela i “vrijednosti”. Neće popustiti i ne da Trg maršala Tita. Sad preostaju dvije mogućnosti. Ili ćemo ponovo na izbore jer se ne može sastaviti većina u gradskoj skupštini ili ćemo dobiti novu titoističku koaliciju.

U nju Bandić pod Titom kao vrhovnim označiteljem može primiti i SDP, i HNS, i dobar dio ljudi s liste Sandre Švaljek, možda i tradicionalno vjerodostojan HDZ, ali i svoju ljutu oporbu iz platforme Zagreb je naš. Bizarno je da je ta tobože nova lijeva scena na prvom koraku pokazala staro totalitarno lice. Puna su im usta tolerancije, inkluzivnosti, zelenih politika, grada koji treba pripadati građanima, a onda ti super cool urbani, liberalni, tolerantni mladi ljudi žučljivo brane jugoslavenskog komunističkog diktatora koji je silom došao na vlast i silom se održavao na njoj, uz najgora kršenja ljudskih prava.

Ljevica u Hrvatskoj, da joj dostaje pameti, prva bi se trebala obračunati s titoizmom, ali se njezini lideri očito ne mogu osloboditi simboličnog kapitala nekada pobjedničke strane, na kojem već treća generacija umišlja da je neka vrsta duhovnog plemstva, moralna viša bića čija su se djedovi, najčešće slučajnošću tadašnjih razgraničenja, ideološkom zabludom, reakcijom na represiju ili pukim slijedom etničke pripadnosti, našli na “strani pobjednika”. I danas u opravdanju titoizma ponavljaju “ne treba zaboraviti tko je dobio rat”, ali gube iz vida da je to samo jedno poluvrijeme, jer je odmah po okončanju ad hoc koalicije počeo hladni rat, u kojem je njihova strana na koncu izgubila.

Pobijedio je zapadni demokratski, antitotalitarni model, u kojem živimo danas kao najmanje lošem, uza sve njegove slabosti i mane. Hrvatska je pritom, i nakon pada komunističkog totalitarizma, bila prisiljena igrati i “produžetke” borbe za nacionalnu samostalnost kako bi se iščupala iz okvira Titove Jugoslavije, čija je JNA kao sljednica partizanske vojske, napadala i razarala zemlju. Dakle, dvije tekovine titoizma, komunizam i Jugoslavija, poražene su u dva sljedeća rata, jednom “hladnom” i jednom “vrućem” lokalnom na području te sretne tvorevine. Titoisti ove sezone furaju inkluzivnost. Tako predsjednik SABA RH Franjo Habulin, rođen 1957., u govoru u Brezovici odnekud vadi kako je “veliki broj svećenika podržao antifašizam”, i besramno relativizira komunističke zločine ističući: “govori se kako su partizani pobili ne znam koliko svećenika a da se ne spominje kako su ti svećenici i blisko surađivali s ustaškim vlastima u borbi protiv partizana”. U šumi su viđene i jugoslavenske zastave, a bio je prisutan i Stipe Mesić, kojem ove godine nisu dali govoriti, valjda da ne bi pobrkao fazu pa krenuo u povijesna objašnjenja koja je iznosio 1991.-1992.

U Splitu je osnovana bizarna, tobože zajednička udruga antifašističkih boraca i branitelja iz Domovinskog rata VeDRA, čiji čelnik najavljuje veliki mimohod i izložbu. U veličinu mimohoda bismo još mogli i povjerovati, ali što će pokazati na izložbi? Koja obilježja? Antifašistička koja su 1991.-1992. nosili Šljivančanin i Mladić? Partizansko znakovlje braniteljskih postrojba? Lakrdija bi bila potpuna da su najavili i koncert partizanskih pjesama koje su hrvatski branitelji rado pjevali u Domovinskom ratu. Providna zamka leži u nametanju dihotomije Tito – Pavelić, izvan koje tobože nema ničega drugog, pa ispada ako nisi za Tita, onda si za konclogore i rasne zakone. Nasuprot tome, osnovna stvarna podjela je na antitotalitariste i totalitariste, s dvije podvrste, komunističke i fašističke.

Čest je argument lijevih jugototalitarista da današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo njih? Kako? Netko bi izvršio masovne zločine nad Hrvatima još gore od onih 1945.? Bi li granica između angloameričkih i sovjetskih snaga išla onim što se dogovaralo u Jalti? Drinom? Granicama Banovine Hrvatske? Kako je poslije rata bilo Italije i Finske? Je li bilo Hrvata i Hrvatske prije ustaša i partizana? Koliki su dio biračkog tijela na svojoj strani prije rata imali Pavelić i Broz? Kako to da nijedan nije došao na vlast slobodnim izborima niti kasnije na njima potvrdio svoj legitimitet?

U ovih nekoliko tjedana sezone partizanskih festivala, između INmusica i Ultre, lijevi totalitaristi rado izvlače kao primjer generala Janka Bobetka, koji je 22. lipnja 1941. bio jedan od onih koji su otišli u Brezovicu. Hvale ga, ali samo u tom ratu, isti oni koji su drukali da ga se na samrti, pod nategnutom optužnicom, izruči Haaškom sudu. Na sličan način im je Tuđman bio pozitivac u Drugom svjetskom, da bi nekim čudom postao problematičan u Domovinskom ratu. Uporno se laže da je skupina sisačkih komunista koja se okupila u Brezovici 22. lipnja 1941. bila prvi naoružani antifašistički odred u okupiranoj Europi, iako znaju da je takav postojao godinu dana ranije u Poljskoj. Za njih rat i antifašizam ionako počinju tek nakon što je dotadašnji saveznik u komadanju Poljske Hitler prekršio pakt Ribbentrop – Molotov i napao SSSR.

Što nas u demokratskoj Hrvatskoj, članici NATO-a i EU, briga za te nacističko-komunističke saveze i razvode? Pogotovo ako uzmemo u obzir da je “antifašizam” staljinistički eufemizam za prikrivanje vlastita totalitarizma, da je službeni naziv Berlinskog zida u komunističkom DDR-u bio “antifašistički zaštitni zid” pa, između ostalog, i da se Ratko Mladić u vrijeme agresije na Hrvatsku pozivao na antifašizam. Nakon takve resemantizacije pojma koji je samo nominalno negacija velikog zla, a prikriva slično drugo, jedina primjerena kvalifikacija u demokratskom društvu je reći za sebe da si protufašist i antiantifašist.

No da se vratimo našem junaku. Bandić je dakle prelomio, ne da Tita pa makar i po cijenu novih izbora. No, ostala je još jedna mogućnost koju bi gradonačelnik mogao razmotriti i ponuditi je kao rješenje kojim bi bio i vuk sit i ovce na broju. Solomonsko rješenje sastoji se u tome da se lijepi trg ispred HNK preimenuje u Kazališni trg, a da Milan Bandić promijeni svoje ime u Josip Broz Tito. Tako bi se demokratska hrvatska javnost zadovoljila jer trg konačno ne nosi ime jugoslavenskog diktatora, a titoistima bi se ostvario eshatološki san da im ponovo vlada Josip Broz Tito, premda samo u gradu Zagrebu.

Pa bi mogli s fetišističkim užitkom govoriti da je Tito sagradio fontane, Tito 2018. otvara sljemensku žičaru, članovi stranke J. B. Tito 365 stranka rada i solidarnosti uklanjali ambroziju u Odranskom Obrežu, gradonačelnik Zagreba Josip Broz Tito izrazio solidarnost gradonačelniku Londona povodom terorističkih napada, Tito i Rudi u ranojutarnjoj šetnji Bundekom, Tito dijelio grah građanima u Maksimiru, Tito donirao novac za obnovu crkvenog krova u rodnoj Hercegovini, Esih i Hasanbegović podržavaju Titov prijedlog gradskog proračuna, gradonačelnik J. B. Tito kum na krštenju 13. djeteta obitelji iz S. Kraljevca…

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari