Pratite nas

Kolumne

NINO RASPUDIĆ: Prvotravanjska 
šala s registarskim oznakama

Objavljeno

na

Travanj je najokrutniji mjesec, davno je napisao pjesnik T. S. Eliot. S godinama sve više dijelim njegovo uvjerenje, a u tome me utvrđuje početak “najokrutnijeg mjeseca”, međunarodni dan šale, koji je postao naporan i Bogu i narodu. Prvoaprilske šale su očekivane, stoga uglavnom loše i naporne.

Taj dan ustajemo dodatno oprezni, napeti, sumnjičavi, spremni na to da će nam cijeli dan svi koji mogu pokušati podvaliti, jer eto, 1. travnja tako treba biti. Portali donose tradicionalno neduhovite pokušaje šale, tako da “prvi april” na koncu ispada prilično tegoban dan, opterećeni obavezom da budu dovitljivi i humoristični, koja upravo sprječava mogućnost da takvima doista i budu.

ploceIpak, solidnu sam prvoaprilsku šalu ove srijede vidio na portalu Večernjeg, a onda su je prenijeli i neki drugi mediji. Prvotravanjska vijest kaže da je MUP predstavio izgled novih automobilskih registarskih oznaka, na kojima će umjesto hrvatskog državnog grba, biti dio starog grba SDP-a, s crvenom i plavom kockicom. Šala je vrhunska jer briljantno parodira paranoju oko rashrvaćivanja domovine, potencirajući do kraja tobožnju ujdurmu lijevog partijskog krila, oličenog u ministru Ranku Ostojiću, kojeg klevetnici nazivaju Ostoja Ranković.

Takvi tvrde da drugovi s tobožnjom promjenom pločica nastavljaju praksu koju su započeli bezveznim mijenjanjem već uhodanog Dana državnosti, čime su stvorili zbrku koja ni dandanas nije riješena, pa većina ljudi više nije sigurna kada Domovina slavi rođendan. Pri tome iskorištavaju fiksacije nekih dizajnera koji nisu uspjeli nametnuti svoju viziju nacionalnih simbola prije četvrt stoljeća, kada su stvarani, pa danas žele barem preinaku registarskih oznaka. Umjesto jednostavnog dodavanja europskih zvjezdica i oznake “HR” na lijevom rubu pločice, bez javne rasprave nametnuli su potpuno redizajniranu oznaku iz koje je, vidi čuda, za volju suvremenog dizajna ispao baš hrvatski državni grb. Ono što je ipak bilo pretjerano u ovoj prvoparilskoj šali o promjeni pločica je dodatak kako će, osim promjene izgleda, svi gradovi, pa i najmanji, dobiti svoje. Umjesto dosadašnjih 34 bit će ih tako 128, pa će Komiža konačno dobiti zasluženi KM, a Klanjec KL. E to je već bilo previše, pa sam shvatio da je riječ o prilogu za dan šale. Slijedile su izmišljene jadikovke gradonačelnika Orahovice kako njima dodijeljeni OH nema veze s tradicijom grada pa traže OR, ali, jao, to je već rezervirano za Oroslavje. Kruže šale da će Babina Greda dobiti BG. Šale su krenule i dalje kombiniranjem inicijala grada i završna dva slova nakon brojeva, ali te nisu za pristojne kolumne. Oglašavaju se gradonačelnici novoutabličenih mjesta, koji su osim što su administrativno postali gradovi, sada konačno svojom vlastitom pločicom urbano posvećeni. Pogotovo su sretni oni koju su emancipirani od tradicionalno mrskih susjednih, neznatno većih gradova, čije su inicijale do sada morali trpjeti na svojim autima, što ih je peklo kao neke hrvatski grb.

Promjena registarskih oznaka u BiH bila je jedna od rijetkih pozitivnih nametnutih odluka

Ima nekog fetišizma u toj priči o registarskim oznakama. U ratu je puno toga nemogućeg postajalo moguće pa su nastale i neke ranije nezamislive pločice. Herceg-Bosna je imala oznake za svako općinsko središte, u fazi KR-KI-KO, pa se vrlo precizno moglo po autu znati odakle je tko. Promjena registarskih oznaka u BiH bila je jedna od rijetkih pozitivnih nametnutih odluka, jer je omogućila slobodu kretanja. Hrvatske, srpske i bošnjačke simbole zamijenile su apstraktne “brojke i slova”, a kojima su svi mogli voziti po cijeloj zemlji, bez straha od kamena ili čega goreg. Tu je, iz razumljivih razloga, promjena triju različitih pločica u zajedničke apstraktne bila obvezna i unutar ograničenog roka. U nekim zemljama, kao u šaljivu hrvatskom prijedlogu, nije postavljen nikakav rok za zamjenu, već se stare pločice mogu koristiti sve dok auto prolazi tehnički pregled. Najveća meni poznata konfuzija nastala je po tom pitanju u Italiji, jer se oznake više puta mijenjalo pa ih i danas možemo vidjeti tri-četiri vrste, od starih s karakterističnim malim prednjim pločicama do najnovijih, “europskih”.

Među brojnim promjenama, sredinom devedesetih su i Talijani uveli “brojke i slova”, dakle apstraktna obilježja, iz kojih se ne može vidjeti iz kojeg je grada vozilo. Prijatelji iz Trevisa su mi se u to vrijeme žalili da ih je ta promjena teško pogodila jer na cesti više nisu mogli Venecijancima spominjati majku. Stanovnici Venecije, jedinog velegrada u kojem nema automobilskog prometa, su na glasu kao loši vozači, jer ako i imaju auto, drže ga u Mestreu i rijetko voze. Ipak, oznaka grada na vozilu ne mora uvijek značiti i zavičajnu ili navijačku pripadnost vozača. U vrijeme igranja derbija znalo se dogoditi da neki tupan u Splitu polupa staklo na autu zagrebačkih oznaka, iako je devedeset posto vjerojatno da je riječ o vozilu navijača Hajduka nastanjenog u Zagrebu. Neupućen stranac u Hrvatskoj bi na temelju pločica mogao zaključiti da je Daruvar najveći grad u našoj zemlji. Već kultne registracije DA način su da se uštedi na davanju državi, jer Daruvar ima najmanju tarifu. Svojedobno su tako i neke naše velike nogometne zvijezde znale registrirati Ferrari u provinciji da uštede za gorivo.

Čemu uopće pločice?

U prvoaprilskom vicu o promjeni pločica mediji su pretjerali i s dodatkom da svatko može birati koju će tablicu, tj. kojeg grada, imati. Meni se tako može prohtjeti IM, nekome iz Županje DU, a nekom Petru Urliću oznaka Pule. Čemu onda uopće imati oznake gradova kad svatko može birati koju hoće? Kažu da će pločica imati čip pa ako iz nekog razloga odaberete RI, nećete moći ostvariti povlasticu za prijelaz Krčkog mosta, jer čip govori da niste “pravi Riječanin”. Ali, kad je već čip tu, i kad je tehnologija došla dotle da očita i žvakaće ili papirnatu maramicu za kunu, čemu uopće pločice? Svatko može imati obvezan čip na autu koji policija, parking-služba i ostali koji trebaju mogu lako odčitati.

Šala oko pločica, osim na anacionalne komunjare, cilja i na dizajnere i njihove fiksacije. Dotična gospoda ne razumiju da nije sve u dizajnu, i da označitelji dobivaju težinu vremenom i upotrebom. Neka zastava i grb, i ako su u trenutku nastanka mogli biti bolje i skladnije dizajnirani, nakon godina uporabe, bitaka vođenih pod njima, kasnije dobivenih i izgubljenih utakmica, proslavljenih blagdana i odrađenih svatova i sprovoda, taloži slojeve memorije i emocija, i ne može ih se preko noći “redizajnirati”. Inače bismo mogli i ime države ili naroda promijeniti, jer je malo teško za izgovor strancima i nije dovoljno “cool”. Štoviše, moglo bi ih se mijenjati svakih desetak godina, kao slogan turističke zajednice.

Moram napomenuti da je ovo bio pokušaj, na kraju vjerojatno otužne meta-šale, jer u pitanju registarskih oznaka, nažalost, nije riječ o prvotravanjskoj šali već o stvarnoj odluci da se nešto što svakodnevno stotine puta imamo pred očima na taj način redizajnira, da je dobiju svi gradovi i da svatko može birati što hoće. No, u sustavu vrijednosti koji smatra da se može ad hoc birati i spol/rod, zašto se ne bi mogla i automobilska registarska oznaka. Važno je samo da nema opterećujućeg grba.

[ad id=”68099″]

Nino Raspudić/Vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari