Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Referendum za spas demokracije u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Čini se kao da je bilo jako davno, a dogodilo se prije samo četiri godine. Zoran Milanović je bio premijer, Ivo Josipović predsjednik, i što je najvažnije, Arsen Bauk ministar uprave, te 2014. kad je inicijativa “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” prikupila više od 380 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog zakona.

Prema Baukovu mišljenju, kojeg je potvrdio i Ustavni sud, prikupljenih 380.649 potpisa nije bilo dovoljno da ispuni uvjet od 10 posto registriranih birača – jer su po njima tada u Republici Hrvatskoj su bila registrirana 4,042.522 birača.

Iako su podaci Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pokazivali da je u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba referendum nije raspisan. Kao minimalan ustupak volji naroda uveden je jedan preferencijalni glas, ali koji može promijeniti poredak na listi samo ako je kandidat preferencijalno dobio više od deset posto ukupnih glasova liste.

No vrijedan usputni rezultat te kampanje bilo je prvo javno pokazivanje velike koalicije – svjedočili smo kako su se HDZ i SDP bratski žučno protivili referendumu o promjeni izbornog sustava. Sve što se događalo nakon toga dodatno je potvrdilo kako je izborni zakon omča oko vrata hrvatske demokracije.

Imali smo dvoje parlamentarnih izbora u godinu dana koji su doveli do krhkih vlada, vratolomnih koalicija i najsramnijih političkih trgovina viđenih u novijoj hrvatskoj povijesti.
To je sasvim dovoljan razlog da mnogi, i s lijeva i s desna, koji prije četiri godine nisu dali svoji potpis za referendum, sada to učine. Ako si na prošlim izborima bio sklon lijevoj koaliciji, dajući glas za listu predvođenu SDP-om sigurno nisi glasovao za to da se dio te liste (zvani HNS) odvoji i održava HDZ na vlasti nakon raspada koalicije s Mostom.

S druge strane, ako si glasovao za HDZ, teško je da pretpostaviti da si glasao za to da HNS vodi obrazovnu politiku ili da je i tebi namijenjen onaj opsceni pljesak kojim su SDP-ovci nagradili kolege iz HDZ-a nakon što su većinski izglasali ratifikaciju Istanbulske konvencije.
 Četiri godine nakon prvog, sumnjivo zaustavljenog pokušaja, Građanska inicijativa “Narod odlučuje” najavila je da će pokrenuti prikupljanje potpisa za izmjenu izbornog zakona od 13. do 27. svibnja.

Prema onome što su najavili, a sve detalje ćemo saznati sutra, referendumsko pitanje sadržavat će tri važna elementa: povećanje broja preferencijalnih glasova, uvođenje elektroničkog i dopisnog glasovanja, i onemogućavanje manipulacije manjinama u političkoj trgovini oko formiranja vlasti. Referendumsko pitanje kao glavnu novost uvodi tri preferencijalna glasa bez praga. Prema sadašnjem izbornom sustavu birači mogu koristiti samo jedan preferencijski glas koji je ograničen pragom od 10% glasova liste. Tako je na zadnjim izborima u Sabor ušlo 11 zastupnika koji su preskočili one ispred sebe, ali i uspjeli dobiti više od 10% glasova koliko je dobila cijela lista.

Da nije bilo tog praga, osmišljenog upravo zato da ograniči utjecaj i tog jednog jedinog preferencijalnog glasa, u Saboru bismo imali 30 zastupnika izabranih mimo redoslijeda na listama kojeg su odredili šefovi stranaka. S tri preferencijalna glasa koliko se predlaže na referendumu, stvorila bi se potpuno drugačija politička dinamika, prije svega u pogledu kadrova.
Zastupnici danas umjesto biračima, podnose račun šefovima stranaka, a poltronstvo je najvažniji talent za ulazak u Sabor.

Intelektualna i moralna razina Sabora je niža nego ikada, a zastupnici su se većinom pretvorili u mehaničke podizače ruke, točnije pritiskače gumba. Veći broj preferencijalnih glasova usmjerio bi buduće saborske zastupnike znatno više prema biračima, prema radu na terenu, umjesto partijskih dvorskih igara oko šefovog prijestolja. Umjesto ulizivanja šefu morali bi se više potruditi zaslužiti povjerenje birača.
Već je mogućnost jednog preferencijalnog glasa pokazala koliko partitokracija pervertira volju birača.

Sadašnji predsjednik Sabora Jandroković na izborima je dobio samo 808 glasa, što ga ne priječi da, primjerice, naziva politički marginalnom Brunu Esih koja ih je dobila 10.471. Mitski Saucha je dobio 534 preferencijalna glasa. Tako slaboj bazi nije teško okrenuti leđa. Za moćnog ministra Božinovića glasalo je 472 birača, što je manje ljudi nego što ih se okupi u prosječnim hercegovačkim svatovima. Rekorderka je ipak jedna od HDZ-ovih ratifikatorica Istanbulske konvencije, koja je dobila 169 preferencijalnih glasova.

Dotična ne bi vidjela Sabora da je šef nije postavio dovoljno visoko, zato tako spremno diže ruku, bez obzira na volju baze, koja ionako nije glasovala za nju.
Uz preusmjeravanje odgovornosti sa šefa partije na birače, uvođenje tri preferencijalna glasa dokida i trgovačke predizborne koalicije. Primjer HNS-a najbolje pokazuje do čega su do sada dovodile. Na klackalici dvije predizborne koalicijske trakavice, HNS je sa svojih nekoliko postotaka uspijevao ucijeniti SDP i, kad su bili na vlasti, upravljati s pola državnog novca. Poslije kopernikanskog obrata i odlaska u naručje HDZ-a godinu dana nakon što su se uvukli u Sabor na leđima SDP-a, HNS je danas spao na jedan posto podrške birača.

Unatoč tome vodi reformu obrazovanja, kapitalni projekt za kojeg je u normalnim zemljama preduvjet najširi mogući konsenzus i široki politički legitimitet. Uzevši sve to u obzir, nije pretjerano reći da je HNS hodajuća reklama za referendum o promjeni izbornog zakona.
 Drugi element referendumskog pitanja koji se odnosi na uvođenje mogućnosti glasovanja dopisnim i elektroničkim putem jednako je važan. Nevjerojatno je da u vrijeme kada već godinama sve obavljam mobitelom, od plaćanja parkinga, tramvajske karte, računa, kupovine avionske karte ili špeceraja, ne mogu i glasovati tako.

Estonija je već 2005. uvela internetsko glasovanje na lokalnim izborima. Na posljednjim izborima je oko 25% Estonaca glasovalo elektroničkim putem.
Dopisno i elektroničko glasovanje uvelike preporučuje i Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija). Kod nas je problem i starinsko, papirnato dopisno glasovanje, koje odavno funkcionira, primjerice u Italiji ili BiH. Zašto toliko zaostajemo? Odgovor je jednostavan. Izlaznost na izbore u Hrvatskoj je niska, na prošlim parlamentarnim bila je samo 52%. Na izbore svakako izlazi klijentelistička baza HDZ-a i SDP-a. Manja izlaznost, dakle, znači veći razmjerni udio njihovih sigurnih glasača.

Zato onemogućavaju lakše glasovanje.
Treći element referendumskog pitanja odnosi se na predstavnike manjina koji su svoju funkciju zadnjom političkom trgovinom u preslagivanju Vlade doveli do apsurda. Iako bi najlogičnije bilo da se Hrvatska povede za većinom europskih zemalja koje nemaju rezervirana mjesta za manjine u parlamentu kao što su, među ostalima i Austrija, Češka, Mađarska, Italija, Litva, Nizozemska, Poljska, organizatori su išli s mekšom varijantom, prema kojoj u Saboru i dalje ostaju zastupnici manjina izabrani na posebnim listama, ali više ne mogu odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.

Nešto što je donedavno bio samorazumljiv dobar običaj, a to je da tek kad se formira saborska većina, ona dobije potporu i predstavnika manjina, sada se očito mora zakonski utvrditi jer su Pupovac & co počeli otvoreno politički trgovati svojom privilegiranom pozicijom. Za razliku od ostalih zastupnika koje biraju svi građani, onaj s manjinske liste je izabran na poseban način, u prosjeku s deset puta manjim brojem birača, jer ima specifičnu ulogu, artikulirati u Saboru posebne interese zajednice koju predstavlja. Ali umjesto da postupaju u skladu s takvim statusom, oni trguju i odlučuju tko će biti na vlasti, kao što je trenutno slučaj.

Referendumsko pitanje je dobro osmišljeno, i ako prođe, bez sumnje će već srednjoročno biti ljekovito za većinu boljki hrvatske politike. 
Za razliku od prošlog puta, kad su se HDZ i SDP udruženim snagama borili protiv referenduma aktivno, sada su, nakon svih svinjarija koje su se u međuvremenu dogodile i potvrdile nužnost promjene izbornog sustava, izgleda odabrali strategiju medijskog ignoriranja. Oglasio se ipak Vladimir Šeks tezom kako te izmjene “ne vode stabilnosti političkog sustava”. Istina. Ne vode stabilnosti dosadašnjeg političkog sustava, koji nas vrlo stabilno vodi u društvenu, političku i moralnu propast.

Nestabilnost već imamo – HDZ-ova vlada se kao klimav zub održava na Sauchi, HNS-u, manjincima, Bandiću, sutra možda i na Hrelji i još pokojem SDP-ovom disidentu. Jedina nestabilnost koju predložena promjena izbornog zakona može proizvesti je nestabilnost onih koji drže omču nad hrvatskom politikom, jer bi im se demokratska volja birača konačno otela kontroli.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari