Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Referendum za spas demokracije u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Čini se kao da je bilo jako davno, a dogodilo se prije samo četiri godine. Zoran Milanović je bio premijer, Ivo Josipović predsjednik, i što je najvažnije, Arsen Bauk ministar uprave, te 2014. kad je inicijativa “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” prikupila više od 380 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog zakona.

Prema Baukovu mišljenju, kojeg je potvrdio i Ustavni sud, prikupljenih 380.649 potpisa nije bilo dovoljno da ispuni uvjet od 10 posto registriranih birača – jer su po njima tada u Republici Hrvatskoj su bila registrirana 4,042.522 birača.

Iako su podaci Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pokazivali da je u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba referendum nije raspisan. Kao minimalan ustupak volji naroda uveden je jedan preferencijalni glas, ali koji može promijeniti poredak na listi samo ako je kandidat preferencijalno dobio više od deset posto ukupnih glasova liste.

No vrijedan usputni rezultat te kampanje bilo je prvo javno pokazivanje velike koalicije – svjedočili smo kako su se HDZ i SDP bratski žučno protivili referendumu o promjeni izbornog sustava. Sve što se događalo nakon toga dodatno je potvrdilo kako je izborni zakon omča oko vrata hrvatske demokracije.

Imali smo dvoje parlamentarnih izbora u godinu dana koji su doveli do krhkih vlada, vratolomnih koalicija i najsramnijih političkih trgovina viđenih u novijoj hrvatskoj povijesti.
To je sasvim dovoljan razlog da mnogi, i s lijeva i s desna, koji prije četiri godine nisu dali svoji potpis za referendum, sada to učine. Ako si na prošlim izborima bio sklon lijevoj koaliciji, dajući glas za listu predvođenu SDP-om sigurno nisi glasovao za to da se dio te liste (zvani HNS) odvoji i održava HDZ na vlasti nakon raspada koalicije s Mostom.

S druge strane, ako si glasovao za HDZ, teško je da pretpostaviti da si glasao za to da HNS vodi obrazovnu politiku ili da je i tebi namijenjen onaj opsceni pljesak kojim su SDP-ovci nagradili kolege iz HDZ-a nakon što su većinski izglasali ratifikaciju Istanbulske konvencije.
 Četiri godine nakon prvog, sumnjivo zaustavljenog pokušaja, Građanska inicijativa “Narod odlučuje” najavila je da će pokrenuti prikupljanje potpisa za izmjenu izbornog zakona od 13. do 27. svibnja.

Prema onome što su najavili, a sve detalje ćemo saznati sutra, referendumsko pitanje sadržavat će tri važna elementa: povećanje broja preferencijalnih glasova, uvođenje elektroničkog i dopisnog glasovanja, i onemogućavanje manipulacije manjinama u političkoj trgovini oko formiranja vlasti. Referendumsko pitanje kao glavnu novost uvodi tri preferencijalna glasa bez praga. Prema sadašnjem izbornom sustavu birači mogu koristiti samo jedan preferencijski glas koji je ograničen pragom od 10% glasova liste. Tako je na zadnjim izborima u Sabor ušlo 11 zastupnika koji su preskočili one ispred sebe, ali i uspjeli dobiti više od 10% glasova koliko je dobila cijela lista.

Da nije bilo tog praga, osmišljenog upravo zato da ograniči utjecaj i tog jednog jedinog preferencijalnog glasa, u Saboru bismo imali 30 zastupnika izabranih mimo redoslijeda na listama kojeg su odredili šefovi stranaka. S tri preferencijalna glasa koliko se predlaže na referendumu, stvorila bi se potpuno drugačija politička dinamika, prije svega u pogledu kadrova.
Zastupnici danas umjesto biračima, podnose račun šefovima stranaka, a poltronstvo je najvažniji talent za ulazak u Sabor.

Intelektualna i moralna razina Sabora je niža nego ikada, a zastupnici su se većinom pretvorili u mehaničke podizače ruke, točnije pritiskače gumba. Veći broj preferencijalnih glasova usmjerio bi buduće saborske zastupnike znatno više prema biračima, prema radu na terenu, umjesto partijskih dvorskih igara oko šefovog prijestolja. Umjesto ulizivanja šefu morali bi se više potruditi zaslužiti povjerenje birača.
Već je mogućnost jednog preferencijalnog glasa pokazala koliko partitokracija pervertira volju birača.

Sadašnji predsjednik Sabora Jandroković na izborima je dobio samo 808 glasa, što ga ne priječi da, primjerice, naziva politički marginalnom Brunu Esih koja ih je dobila 10.471. Mitski Saucha je dobio 534 preferencijalna glasa. Tako slaboj bazi nije teško okrenuti leđa. Za moćnog ministra Božinovića glasalo je 472 birača, što je manje ljudi nego što ih se okupi u prosječnim hercegovačkim svatovima. Rekorderka je ipak jedna od HDZ-ovih ratifikatorica Istanbulske konvencije, koja je dobila 169 preferencijalnih glasova.

Dotična ne bi vidjela Sabora da je šef nije postavio dovoljno visoko, zato tako spremno diže ruku, bez obzira na volju baze, koja ionako nije glasovala za nju.
Uz preusmjeravanje odgovornosti sa šefa partije na birače, uvođenje tri preferencijalna glasa dokida i trgovačke predizborne koalicije. Primjer HNS-a najbolje pokazuje do čega su do sada dovodile. Na klackalici dvije predizborne koalicijske trakavice, HNS je sa svojih nekoliko postotaka uspijevao ucijeniti SDP i, kad su bili na vlasti, upravljati s pola državnog novca. Poslije kopernikanskog obrata i odlaska u naručje HDZ-a godinu dana nakon što su se uvukli u Sabor na leđima SDP-a, HNS je danas spao na jedan posto podrške birača.

Unatoč tome vodi reformu obrazovanja, kapitalni projekt za kojeg je u normalnim zemljama preduvjet najširi mogući konsenzus i široki politički legitimitet. Uzevši sve to u obzir, nije pretjerano reći da je HNS hodajuća reklama za referendum o promjeni izbornog zakona.
 Drugi element referendumskog pitanja koji se odnosi na uvođenje mogućnosti glasovanja dopisnim i elektroničkim putem jednako je važan. Nevjerojatno je da u vrijeme kada već godinama sve obavljam mobitelom, od plaćanja parkinga, tramvajske karte, računa, kupovine avionske karte ili špeceraja, ne mogu i glasovati tako.

Estonija je već 2005. uvela internetsko glasovanje na lokalnim izborima. Na posljednjim izborima je oko 25% Estonaca glasovalo elektroničkim putem.
Dopisno i elektroničko glasovanje uvelike preporučuje i Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija). Kod nas je problem i starinsko, papirnato dopisno glasovanje, koje odavno funkcionira, primjerice u Italiji ili BiH. Zašto toliko zaostajemo? Odgovor je jednostavan. Izlaznost na izbore u Hrvatskoj je niska, na prošlim parlamentarnim bila je samo 52%. Na izbore svakako izlazi klijentelistička baza HDZ-a i SDP-a. Manja izlaznost, dakle, znači veći razmjerni udio njihovih sigurnih glasača.

Zato onemogućavaju lakše glasovanje.
Treći element referendumskog pitanja odnosi se na predstavnike manjina koji su svoju funkciju zadnjom političkom trgovinom u preslagivanju Vlade doveli do apsurda. Iako bi najlogičnije bilo da se Hrvatska povede za većinom europskih zemalja koje nemaju rezervirana mjesta za manjine u parlamentu kao što su, među ostalima i Austrija, Češka, Mađarska, Italija, Litva, Nizozemska, Poljska, organizatori su išli s mekšom varijantom, prema kojoj u Saboru i dalje ostaju zastupnici manjina izabrani na posebnim listama, ali više ne mogu odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.

Nešto što je donedavno bio samorazumljiv dobar običaj, a to je da tek kad se formira saborska većina, ona dobije potporu i predstavnika manjina, sada se očito mora zakonski utvrditi jer su Pupovac & co počeli otvoreno politički trgovati svojom privilegiranom pozicijom. Za razliku od ostalih zastupnika koje biraju svi građani, onaj s manjinske liste je izabran na poseban način, u prosjeku s deset puta manjim brojem birača, jer ima specifičnu ulogu, artikulirati u Saboru posebne interese zajednice koju predstavlja. Ali umjesto da postupaju u skladu s takvim statusom, oni trguju i odlučuju tko će biti na vlasti, kao što je trenutno slučaj.

Referendumsko pitanje je dobro osmišljeno, i ako prođe, bez sumnje će već srednjoročno biti ljekovito za većinu boljki hrvatske politike. 
Za razliku od prošlog puta, kad su se HDZ i SDP udruženim snagama borili protiv referenduma aktivno, sada su, nakon svih svinjarija koje su se u međuvremenu dogodile i potvrdile nužnost promjene izbornog sustava, izgleda odabrali strategiju medijskog ignoriranja. Oglasio se ipak Vladimir Šeks tezom kako te izmjene “ne vode stabilnosti političkog sustava”. Istina. Ne vode stabilnosti dosadašnjeg političkog sustava, koji nas vrlo stabilno vodi u društvenu, političku i moralnu propast.

Nestabilnost već imamo – HDZ-ova vlada se kao klimav zub održava na Sauchi, HNS-u, manjincima, Bandiću, sutra možda i na Hrelji i još pokojem SDP-ovom disidentu. Jedina nestabilnost koju predložena promjena izbornog zakona može proizvesti je nestabilnost onih koji drže omču nad hrvatskom politikom, jer bi im se demokratska volja birača konačno otela kontroli.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Režimski Bilten SNV-a proizvodi kolektivnu krivnju

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac spašava režim i boji se demokratizacije

Hrvatski narod, društvo i država nalaze se u stanju neoproštene pobjede i ideološke okupacije. Neoproštena pobjeda i ideološka okupacija svojim rezultatima pokazuju se opasnijima po narod, društvo i državu od srbijanske oružane agresije. Pregažene su nacionalne kulturalne ustanove.

Razorene su, ponajviše iznutra, stare nacionalne stranke poput HSP-a i HSS-a, a onda i moderne poput HSLS-a i HDZ-a. KPH/SKH/SDP nije se transformirala u hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Demokršćani su u pelenama. Ono što je preostalo, vidljivo je u nekoliko posljednjih prežalosnih saziva Sabora.

Odnos unutarnje i vanjske politike

Dok su nacionalne snage uzduž i poprijeko sustavno i temeljito destruirane, jačale su manjinske, protestne i partikularne. Konglomerat umiješan od destruiranih stranaka i favoriziranih, podmetnutih i privilegiranih liliputanaca s minimalističkim demokratskim legitimitetom pretvorio se u odnarođeni poredak (režim), koji je sam sebi i svrha i smisao.

Čimbenici režima imaju osnovne zadatke: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. S tim i takvim unutarnjim poretkom Hrvatska je na vanjskome planu zauzela posljednje mjesto država Europske unije. Nije ni čudo, ta, samo uspješna unutarnja politika može generirati učinkovitu vanjsku politiku.

Primjerice, dok je Tuđman stvarao jaku integrativnu unutarnju politiku, ministar vanjskih poslova mogao je biti čak i jedan netalentirani Mate Granić.

Osamnaest godina poslije Tuđmana, HDZ nije u stanju pronaći kvalitetnoga nasljednika Plenkovića, tvorca „inkluzivne vlade“, zagovornika „stabilnosti“, borca protiv „populizma“, zaštitnika protuhrvatskih ideologija 20. stoljeća i ratifikatora nove rodne ideologije.

To je pokazatelj dubine destrukcije povijesno značajnih stranaka. Ali i to da je na čelu HSS-a notorni K. Beljak, umjesto uljuđene Marijane Petir. Da ne spominjemo drvene puškice HSP-a i plastične HSLS-a. Drugim riječima, da se sad u HDZ-u rodi novi Tuđman, već na razini temeljnoga ogranka izbacili bi ga iz igre.

Da se u HSS-u dogodi novi Radić, Beljak bi ga nogom u tur. Da se pojavi novi Starčević, svi haespeovi, autohtoni, čisti, prečisti i „za dom spremni“ ili nespremni, ne bi ga ni prepoznali.

Ni na jedno goruće pitanje hrvatskoga naroda, društva i države, uspostavljeni poredak nema rješenje. S ovim gospodarskim tempom „razvitka“, primjera radi, mogli bismo dostići Sloveniju za nekih pedesetak godina. O tomu je izvrstan ekonomski komentator HTV-a, Željko Kardum, nedavno govorio u gluhom terminu četvrtoga programa, valjda da ga čuje što manje ljudi. Umjesto njegovih objektivnih analiza, udarni nedjeljni termin već nam godinama zagađuje stanoviti Aco.

Bilten SNV-a u službi režima

No, kad režim blokira zdravu pamet, volju naroda, referendume, on istodobno privilegira nezdravu pamet, volju odnarođenih elita i nametnute direktive. Tako, recimo, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb daju „podršku“ Srpskom narodnom vijeću, Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i izdavaču Miloradu Pupovcu. On je objavio „Bulletin 14“ pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.“ Riječ je o godišnjoj potjernici posttuđmanovskoga režima, stanoviti uhidbeni nalog s međunarodnim pretenzijama olajavanja.

Izdavač Pupovac u tom režimu predstavlja ključan faktor proglašene „političke stabilnosti“. On je režimlija prvoga reda. I radi svoj posao: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. Od njega hrvatski narod, društvo i država nemaju nikakve koristi, premda ga masno plaćaju. Nemaju ni lojalni Srbi.

U iole normalnome izbornome sustavu Pupovac bi Sabor mogao samo sanjati. Ali izborni sustav je i skrojen zato da proizvodi nenormalne odnose. Vrhunac proizvodnje nenormalnih odnosa predstavlja ratifikacija rodne ideologije, koju je upravo Pupovac požurivao, a Plenković prihvatio njegovu požurnicu.

Iz spomenuta Biltena razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod „historijskim revizionizmom“ smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma.

Također je jasno kako pod optužnicu za „govor mržnje“ spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod „nasilje“ spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.

Bilten uopće ne spominje četnike i pripadnike „pobunjenih Srba iz Hrvatske“. Oni su jednostavno nestali. Ne postoje, pa prema tome nisu nanijeli nikakav revizionizam, mržnju i nasilje prema Srbima. Ako komu i jesu, to nije problem, jer četnici su zapravo antifašisti, kao i Pupovac. Bilten, ipak, ne može sakriti osnovnu intenciju. Proizvodnju kontinuirane kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, društva i države.

Stoga je on proteza i sredstvo velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Nema nijedne nacionalne manjine u svijetu, kojoj državni poredak dopušta, kamoli financira djelovanje upereno protiv političkoga naroda, protiv zdravoga društva i same države.

Pupovac nije rješenje, već problem

Uostalom kako i zašto vjerovati Izdavaču Biltena u službi režima? On je izjavio u vrijeme pripreme srbijanske agresije i njezine opravdanosti, da je u Hrvatskoj prekršteno 10 ili 11 tisuća srpske djece.

Izjavio je da se u jami Jadovno skriva 40 tisuća žrtava, a uvidom u nju nije nađena nijedna. Dao je riječ kako će za dva zarobljena pobunjena Srbina trampom s pobunjenicima spasiti dr. Ivana Šretera, a on se i danas vodi kao nestali.

Kako, dakle, vjerovati Izdavaču, štoviše, uzeti ga za koalicijskoga partnera, kad je povrh svega u Hrvatskom saboru nataknuo žutu traku, hineći kako u Hrvatskoj vrijede rasni zakoni?

Napokon, kako režim može vjerovati Pupovcu, kad on izravno radi i protiv pripadnika samoga režima? Naime, kako pišu Izdavačeve Novosti – „Opasno je da su elementi etničke netrpeljivosti i revizionizam i dalje prisutni u medijima i izjavama javnih osoba.

Radi se o preko 50 javnih izjava, mahom političkih dužnosnika od najniže lokalne razine pa sve do vrha vlasti, rečeno je na predstavljanju Biltena“. Iako je Pupovac vlast, „već četvrtu godinu zaredom raste broj slučajeva govora mržnje i netolerancije, poziva na nasilje i historijskog revizionizma, pri čemu su najčešće mete pripadnici manjina i ranjivih skupina, prije svega Srbi“.

SNV

Dakle, koje je rješenje ne samo za „ranjivu skupinu“ Srba, već i za većinski narod, društvo i državu? Maknite Pupovca. Nije on rješenje, već problem svih hrvatskih državljana, bez obzira na nacionalnost. Sudeći prema pisanom izvještaju Novosti s predstavljanja Biltena, najviše je, međutim, govorio upravo Izdavač, predstavljen kao predsjednik SNV-a.

Nije sebe okrivio za navodni rast govora mržnje, napada i prijetnji, već „ultrakonzervativne udruge“, budući da one „napadaju Vladu koju podržavaju nacionalne manjine“. Tipično režimlijski. Zatim je vlastiti režim optužio da ne provodi zakone! I založio se da se mete označene u Biltenu ne procesuira prekršajno, već prema „Kaznenom zakonu“.

Tipično za represivca! Smetaju mu i „svadbe i različita druženja“, budući da završavaju „pjesmama“ koje mu se ne sviđaju. Tipično za totalitarne režime. Tri mjeseca prdekane za Vilu Velebita već je viđena praksa političke stabilnosti.

Podupire vladu, boji se neizvjesnosti, Crkve…

Podvalio je laž da je „RH po Ustavu temeljena na antifašizmu“. Žali se, međutim, „u svakodnevnici nema antifašizma, nego fašizma“. Da, ima ga, ali ne tamo gdje ga on vidi. Da se potrudi onoliko koliko se trudi fašizirati Hrvate, hrvatsko društvo i državu, pronašao bi ga bez puno muke u ostatcima velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, te u zagovornicima rodne ideologije.

Grozna je optužba „predsjednika SNV-a“ kako su za fašizam „odgovorni ključni akteri hrvatske političke scene“. Od njih zahtijeva da odlučnije djeluju na suzbijanju narodnih neprijatelja.

No, unatoč svemu, Pupovac će poduprijeti „aktualnu Vladu“. Zašto? Zato jer ga plaši „neizvjesnost oko toga tko će preuzeti vlast i Vladu“. Pita se „hoće se vratiti oni koji su otišli 2016.“, naime, upravo su oni „suodgovorni“ za rezultate neznanstvenih istraživanja objavljenih u Izdavačevu Biltenu.

Umjesto da stane u zaštitu Hrvatske pravoslavne crkve, koju režim otvoreno diskriminira, Bilten je opleo po njoj, a Izdavač po Katoličkoj crkvi: „Hoće li oni crkveni krugovi koji žele preuzeti dominaciju nad hrvatskom politikom i koji mobiliziraju cijelu kampanju koja traje preko svojih nevladinih organizacija i drugih krugova, hoće li oni uspostaviti onu vrstu poretka kakvu smatraju da je u Hrvatskoj prirodno da postoji poredak, tzv. prirodni hrvatski poredak“. Pupovac dominira hrvatskom politikom, a ne Crkva.

Prirodan hrvatski poredak je samo onda kad je pupovčad nedodirljiva vlast. To je ujedno i jedini ispravni antifašizam. Sve ostalo je fašizam, pa i referendumi.

Stoga Pupovac zaključuje „da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore ne će doći“. Premda, kaže, „svi pokazatelji govore da gore dolazi“. Time je izrazio stajalište ne samo SNV-a, već i odnarođenoga poretka u cjelini.

Nenad Piskač / HKV

 

Pupovac predstavio Bilten SNV-a ‘Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017. godini’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rušenjem istanbulske konvencije do rušenja Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

FAH

“Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se navještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našim životima”, napisao je papa Franjo u uvodu u zadnje poglavlje svoje pobudnice “Radujte se i kličite”. U poglavlju koje nosi naziv “Borba, budnost i razlučivanje” Sveti Otac nas poziva da stvari uzmemo u svoje ruke i idemo uz Božju pomoć mijenjati ono što se mijenjati može.

Građanska inicijativa “ Istinom protiv Istanbulske” na ulice je već do sada dovela veliki broj naših građana koji su uzeli stvari u svoje ruke i čine ono što mogu. Potpisati se za raspisivanje referunduma za otkazivanje Istanbulske konvencije mogu svi građani Republike Hrvatske. Ostalo je još pet dana. Sasvim dovoljno kako bismo razmislili i u vlastiti dnevni red uvrstili dovoljno vremena te kako bismo otišli do najbližeg punkta volontera inicijative i dali svoj potpis. Tim potpisom svaki građanin zapravo počinje slijediti riječi Svetog Oca iz pobudnice “Radujte se i kličite”. Potpisom se borimo protiv onih koji ne žele isitni pogledati u oči. Potpisom pokazujemo budnost i činimo ono što čini aktivni djelatni kršćanin. Potpisom razlučujemo i dobro od zla. Na prvim stranicama Staroga zavjeta jasno piše kako je Bog stvorio muškarca i ženu. Ne piše kako je Bog stvorio “ono”, nego jasno piše kako je stvorio muško i žensko. Istanbulskom konvencijom u društvo se pokušava ubaciti rodna ideologija, koja ostavlja prostora manipulacijama. A mi, katolici, znamo što nam je činiti. Naši su postulati određeni davno. Za nas nema manipulacija.

I zato učinimo sve kako bismo pokazali, uz razumijevanje i prihvaćanje katoličkih stavova i treću našu kršćansku odrednicu, djelatnu aktivnost. Sudjelujmo. Priključimo se brojnim volonterima koji neustrašivo stoje pored svojih malih stolića iščekujući svakog dobronamjernika i njegov potpis kao dokaz više kako nas ima i kako znamo biti tu kad je potrebito. Svi ti ljudi podsjećaju me na 90-te kada smo s puškama na grudima i krunicama oko vrata hitali zlu u susret. Nismo se bojali tenkova, strojnica, luđačkih pogleda. Nismo se bojali huškačke retorike i propagande. Ni danas se ne bojimo lokalnih moćnika i vlastodržaca, koji misle da su svijet izmislili. Ne bojimo se njihovih nasrtaja na um i srce. Pokažimo odlučnost. Nije važno u kojoj smo stranci. Važno je da smo Kristovci. Važno je da smo ljudi. Opravdajmo djelom ono što smo čuli na nedjeljnjoj misi. Dajmo prostora Duhu Svetom da nas povede.

U narednih pet dana, toliko je još ostalo do roka skupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma o otkazivanju dokumenta, koji je prekriven velom tajne i koji nam krije toliko toga, učinimo ono što je jedino ispravno.. I koliko god u njega ulazili s razumijevanjem i svom znanošću ovoga svijeta, ne možemo dokučiti što sve on može donijeti. Toliko je nejasnih upitnika u samom dokumentu. A tamo gdje su stvari nejasne otvara se prostora za nove nejasnoće i podjele. Ok.

Taj dokument je izglasan u Saboru, ali nisu niti saborski zastupnici neprikosnoveni. Neki nisu ni pogledali dokument. Samo su digli ruku i time pokazali, ne odgovornost, nego, toliko puta spominjani problem ove države, podobnost. Nitko me ne može uvjeriti kako neki od njih, HDZ-ovi zastupnici misle pozitivno o konvenciji, unatoč ruci u zraku tijekom glasovanja. Oni su jednostavno tako učinili. Evo prilike grešku ispraviti. Jednostavno se potpisati za Referendum i time dobiti novu priliku. Zapravo, oni samo time pokazuju pravo lice. Ono istinsko kršćansko, kakvo i imaju, samo nemaju hrabrosti za to, jer misle da bi se time mogli spotaknuti. Strah je veliko zlo ovoga društva. Treba biti hrabar. A to ne znači predati se. Građanska Inicijativa “Istinom protiv Istanbulske” učinila je sve što je bilo u njenoj moći. Sad smo tu mi, građani. Red je na nas.

Svi zajedno izađimo na ulice. Pomozimo volonterima na crti obrane, dajmo svoj mali doprinos kako bismo ostvarili sveopći cilj. Pokažimo da nas ima. Pokažimo kako ima i onih koji se ne kriju, koji jasno kažu tko su i što su. I to djelatno. Mi, koji u Hrvatskoj živimo od svojega rada ne ovisimo od Europske unije. Volimo ju. Dio smo Europe, ali ne pod svaku cijenu. Ne pod cijenu naših vrijednosti. Ako to još nisu “skužili” oni koji vode ovu državu to je njihov problem. Znamo da oni imaju i veći problem: kako se nositi sa svojom savješću, jer “sjemenje” se brzo raspe, a svjeotnazora ne bude. I zato gornji naslov. Istanbulska konvencija u ovoj državi treba doživjeti rušenje, kako bi naši vodeći poličari doživjeli katarzu. Priliku imaju. Možda i sami potpišu za Referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije. Jer, rušenje Istanbulske konvencije nije rušenje ljudi nego provođenja njihovih politika, na čijem ustrajavanju može doći do dubokih devijacija unutar društva.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati