Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Referendum za spas demokracije u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Čini se kao da je bilo jako davno, a dogodilo se prije samo četiri godine. Zoran Milanović je bio premijer, Ivo Josipović predsjednik, i što je najvažnije, Arsen Bauk ministar uprave, te 2014. kad je inicijativa “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” prikupila više od 380 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog zakona.

Prema Baukovu mišljenju, kojeg je potvrdio i Ustavni sud, prikupljenih 380.649 potpisa nije bilo dovoljno da ispuni uvjet od 10 posto registriranih birača – jer su po njima tada u Republici Hrvatskoj su bila registrirana 4,042.522 birača.

Iako su podaci Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pokazivali da je u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba referendum nije raspisan. Kao minimalan ustupak volji naroda uveden je jedan preferencijalni glas, ali koji može promijeniti poredak na listi samo ako je kandidat preferencijalno dobio više od deset posto ukupnih glasova liste.

No vrijedan usputni rezultat te kampanje bilo je prvo javno pokazivanje velike koalicije – svjedočili smo kako su se HDZ i SDP bratski žučno protivili referendumu o promjeni izbornog sustava. Sve što se događalo nakon toga dodatno je potvrdilo kako je izborni zakon omča oko vrata hrvatske demokracije.

Imali smo dvoje parlamentarnih izbora u godinu dana koji su doveli do krhkih vlada, vratolomnih koalicija i najsramnijih političkih trgovina viđenih u novijoj hrvatskoj povijesti.
To je sasvim dovoljan razlog da mnogi, i s lijeva i s desna, koji prije četiri godine nisu dali svoji potpis za referendum, sada to učine. Ako si na prošlim izborima bio sklon lijevoj koaliciji, dajući glas za listu predvođenu SDP-om sigurno nisi glasovao za to da se dio te liste (zvani HNS) odvoji i održava HDZ na vlasti nakon raspada koalicije s Mostom.

S druge strane, ako si glasovao za HDZ, teško je da pretpostaviti da si glasao za to da HNS vodi obrazovnu politiku ili da je i tebi namijenjen onaj opsceni pljesak kojim su SDP-ovci nagradili kolege iz HDZ-a nakon što su većinski izglasali ratifikaciju Istanbulske konvencije.
 Četiri godine nakon prvog, sumnjivo zaustavljenog pokušaja, Građanska inicijativa “Narod odlučuje” najavila je da će pokrenuti prikupljanje potpisa za izmjenu izbornog zakona od 13. do 27. svibnja.

Prema onome što su najavili, a sve detalje ćemo saznati sutra, referendumsko pitanje sadržavat će tri važna elementa: povećanje broja preferencijalnih glasova, uvođenje elektroničkog i dopisnog glasovanja, i onemogućavanje manipulacije manjinama u političkoj trgovini oko formiranja vlasti. Referendumsko pitanje kao glavnu novost uvodi tri preferencijalna glasa bez praga. Prema sadašnjem izbornom sustavu birači mogu koristiti samo jedan preferencijski glas koji je ograničen pragom od 10% glasova liste. Tako je na zadnjim izborima u Sabor ušlo 11 zastupnika koji su preskočili one ispred sebe, ali i uspjeli dobiti više od 10% glasova koliko je dobila cijela lista.

Da nije bilo tog praga, osmišljenog upravo zato da ograniči utjecaj i tog jednog jedinog preferencijalnog glasa, u Saboru bismo imali 30 zastupnika izabranih mimo redoslijeda na listama kojeg su odredili šefovi stranaka. S tri preferencijalna glasa koliko se predlaže na referendumu, stvorila bi se potpuno drugačija politička dinamika, prije svega u pogledu kadrova.
Zastupnici danas umjesto biračima, podnose račun šefovima stranaka, a poltronstvo je najvažniji talent za ulazak u Sabor.

Intelektualna i moralna razina Sabora je niža nego ikada, a zastupnici su se većinom pretvorili u mehaničke podizače ruke, točnije pritiskače gumba. Veći broj preferencijalnih glasova usmjerio bi buduće saborske zastupnike znatno više prema biračima, prema radu na terenu, umjesto partijskih dvorskih igara oko šefovog prijestolja. Umjesto ulizivanja šefu morali bi se više potruditi zaslužiti povjerenje birača.
Već je mogućnost jednog preferencijalnog glasa pokazala koliko partitokracija pervertira volju birača.

Sadašnji predsjednik Sabora Jandroković na izborima je dobio samo 808 glasa, što ga ne priječi da, primjerice, naziva politički marginalnom Brunu Esih koja ih je dobila 10.471. Mitski Saucha je dobio 534 preferencijalna glasa. Tako slaboj bazi nije teško okrenuti leđa. Za moćnog ministra Božinovića glasalo je 472 birača, što je manje ljudi nego što ih se okupi u prosječnim hercegovačkim svatovima. Rekorderka je ipak jedna od HDZ-ovih ratifikatorica Istanbulske konvencije, koja je dobila 169 preferencijalnih glasova.

Dotična ne bi vidjela Sabora da je šef nije postavio dovoljno visoko, zato tako spremno diže ruku, bez obzira na volju baze, koja ionako nije glasovala za nju.
Uz preusmjeravanje odgovornosti sa šefa partije na birače, uvođenje tri preferencijalna glasa dokida i trgovačke predizborne koalicije. Primjer HNS-a najbolje pokazuje do čega su do sada dovodile. Na klackalici dvije predizborne koalicijske trakavice, HNS je sa svojih nekoliko postotaka uspijevao ucijeniti SDP i, kad su bili na vlasti, upravljati s pola državnog novca. Poslije kopernikanskog obrata i odlaska u naručje HDZ-a godinu dana nakon što su se uvukli u Sabor na leđima SDP-a, HNS je danas spao na jedan posto podrške birača.

Unatoč tome vodi reformu obrazovanja, kapitalni projekt za kojeg je u normalnim zemljama preduvjet najširi mogući konsenzus i široki politički legitimitet. Uzevši sve to u obzir, nije pretjerano reći da je HNS hodajuća reklama za referendum o promjeni izbornog zakona.
 Drugi element referendumskog pitanja koji se odnosi na uvođenje mogućnosti glasovanja dopisnim i elektroničkim putem jednako je važan. Nevjerojatno je da u vrijeme kada već godinama sve obavljam mobitelom, od plaćanja parkinga, tramvajske karte, računa, kupovine avionske karte ili špeceraja, ne mogu i glasovati tako.

Estonija je već 2005. uvela internetsko glasovanje na lokalnim izborima. Na posljednjim izborima je oko 25% Estonaca glasovalo elektroničkim putem.
Dopisno i elektroničko glasovanje uvelike preporučuje i Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija). Kod nas je problem i starinsko, papirnato dopisno glasovanje, koje odavno funkcionira, primjerice u Italiji ili BiH. Zašto toliko zaostajemo? Odgovor je jednostavan. Izlaznost na izbore u Hrvatskoj je niska, na prošlim parlamentarnim bila je samo 52%. Na izbore svakako izlazi klijentelistička baza HDZ-a i SDP-a. Manja izlaznost, dakle, znači veći razmjerni udio njihovih sigurnih glasača.

Zato onemogućavaju lakše glasovanje.
Treći element referendumskog pitanja odnosi se na predstavnike manjina koji su svoju funkciju zadnjom političkom trgovinom u preslagivanju Vlade doveli do apsurda. Iako bi najlogičnije bilo da se Hrvatska povede za većinom europskih zemalja koje nemaju rezervirana mjesta za manjine u parlamentu kao što su, među ostalima i Austrija, Češka, Mađarska, Italija, Litva, Nizozemska, Poljska, organizatori su išli s mekšom varijantom, prema kojoj u Saboru i dalje ostaju zastupnici manjina izabrani na posebnim listama, ali više ne mogu odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.

Nešto što je donedavno bio samorazumljiv dobar običaj, a to je da tek kad se formira saborska većina, ona dobije potporu i predstavnika manjina, sada se očito mora zakonski utvrditi jer su Pupovac & co počeli otvoreno politički trgovati svojom privilegiranom pozicijom. Za razliku od ostalih zastupnika koje biraju svi građani, onaj s manjinske liste je izabran na poseban način, u prosjeku s deset puta manjim brojem birača, jer ima specifičnu ulogu, artikulirati u Saboru posebne interese zajednice koju predstavlja. Ali umjesto da postupaju u skladu s takvim statusom, oni trguju i odlučuju tko će biti na vlasti, kao što je trenutno slučaj.

Referendumsko pitanje je dobro osmišljeno, i ako prođe, bez sumnje će već srednjoročno biti ljekovito za većinu boljki hrvatske politike. 
Za razliku od prošlog puta, kad su se HDZ i SDP udruženim snagama borili protiv referenduma aktivno, sada su, nakon svih svinjarija koje su se u međuvremenu dogodile i potvrdile nužnost promjene izbornog sustava, izgleda odabrali strategiju medijskog ignoriranja. Oglasio se ipak Vladimir Šeks tezom kako te izmjene “ne vode stabilnosti političkog sustava”. Istina. Ne vode stabilnosti dosadašnjeg političkog sustava, koji nas vrlo stabilno vodi u društvenu, političku i moralnu propast.

Nestabilnost već imamo – HDZ-ova vlada se kao klimav zub održava na Sauchi, HNS-u, manjincima, Bandiću, sutra možda i na Hrelji i još pokojem SDP-ovom disidentu. Jedina nestabilnost koju predložena promjena izbornog zakona može proizvesti je nestabilnost onih koji drže omču nad hrvatskom politikom, jer bi im se demokratska volja birača konačno otela kontroli.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari