Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa?

Jednu od važnijih životnih lekcija naučio sam od starijeg i iskusnijeg (kako godine prolaze takvih je sve manje) prijatelja za jednom neobveznom kvartovskom kavom.

Čitali smo novine i u jednom trenutku mi je pokazao članak o tome kako je gđa Višnja Pevec snimila pjesmu i spot.

Rekao je samo: “majstore, ovi su gotovi”. Kako to misliš?, pitao sam ga. Pevec je u to vrijeme poslovao izvrsno, a uza Zdravka i Višnju Pevec nisu se vezali nikakvi problemi ni afere. “Vidjet ćeš”. I uskoro sam, kad je došlo do propasti Peveca, vidio. I shvatio lekciju. Potreba gđe Pevec da se u pedesetoj godini baca na pjevanje bila je iracionalna gesta, neka vrsta zaumnog oduška u velikim problemima, koji su ih već tada očito tištali, iako javno još nisu bili vidljivi.

Iznenadno “čudinjanje”, kako bi rekli stariji ljudi, znak je da nešto u vašem svijetu dubinski nije u redu i ljudi obično “čudinjaju” netom prije propasti. Jedan drugi dragi prijatelj je, par godina kasnije, potpuno neuobičajeno za njegovo ranije ponašanje, odjednom pustio bradurinu i počeo kružiti skuterom po gradu. Nakon mjesec dana je poslovno krahirao. To ne znači da svako neuobičajeno ponašanje i iznenadni ekshibicionizam kod poslovnih ljudi i političara nužno znači skori krah, niti da svaki od njih neposredno prije propasti mora malo javno “čudinjati”, ali sam uvjeren da se u velikom broju slučajeva to događa.
Iskustvo je mogućnost prepoznavanja već viđenog u nekoj sadašnjoj stvari. Zato iskusni ljudi, koji znaju gledati i pamtiti, dobro predviđaju.

Iznenadno blogiranje Ivice Todorića neodoljivo me podsjeća na pjevanje gđe Pevec. Otkud mu odjednom potreba da piše blog? Najdemokratskiju, najskromniju formu komuniciranja sa širim masama?
Kanadski teoretičar Marshall McLuhan davno je izrekao sad već pomalo otrcanu tvrdnju: medij je poruka. Što to znači? I kakve to veze ima s Ivicom Todorićem? To znači da, primjerice, medij televizije već svojom formom utječe na sadržaj, komunikacijski rečeno – poruku, koju prenosi. Spljoštava je, pojednostavljuje, skraćuje, ubrzava, stavlja u kontinuirani niz s puno drugih “novosti”, od vanjske politike i ekonomije, preko crne kronike do sporta i vremenske prognoze, svodeći ih sve na istu razinu.

Mogli bismo reći da i sam izbor medija koji će se koristiti već šalje poruku. U slučaju Todorića, veća vijest od bilo čega što piše na svojim blogovima jest sama činjenica da nekada nedodirljivi Gazda piše blog. To je najvažnija poruka. A ona se može interpretirati i kao svojevrsno “čudinjanje”, što, prema ranije navedenom iskustvu, sugerira kako je Gazda pred konačnim krahom, jer se čini, riječima korumpiranog socijalističkog direktora iz srpske komedije “Tesna koža”, kako “dolazi vreme ćorke”.
 Todorić je donedavno bio toliko jak da se i fizički odvajao od ostalih smrtnika. Tri su prve asocijacije na Gazdu bile dvorac, helikopter i otok.
 Vlastiti otok je vrhunski simbolički izraz krajnje suverenosti i moći – od Tita na Brijunima pa do otoka velikih gazda s privatnim vojskama u književnosti i filmu poput Bondovog protivnika dr. Noa do zlog milijardera Hana u kultnom filmu Bruce Leeja U zmajevom gnijezdu.

Dvorac je drugi simbol izdvojenosti i moći – njegov vlasnik i stanovnik je i spacijalno iznad kmetova. Iz njega polijeće helikopter koji ga vozi visoko iznad prometnih gužvi, semafora, čepova, smrada ispušnih plinova, problema s parkiranjem, stresa i nervoza običnog puka.
Gazda je, dakle, kao pravi suveren, bio iznad i izvan ostatka Hrvatske. 
A onda, odjednom, evo ga s blogom. Blog je potpuna suprotnost izdvojenom, nedohvatljivom i nevidljivom Gazdi. Blogeri su u pravilu otvoreni, demokratični, komunikativni, u neku ruku i skromni. Za blog se ne dobiva honorar, nitko ga ne gura osim samoga sebe.

Za razliku od ove kolumne iza koje stoji ime novine, njenih šezdesetak godina tradicije i sav drugi sadržaj broja na kojem su radile desetine ljudi, bloger je, u golemoj većini slučajeva, a kod nas u potpunosti, autsajder kojem ništa drugo ne pomaže izaći na medijsku površinu. Malobrojni blogeri koji su u Hrvatskoj postali poznatiji široj javnosti ne ističu se ni obrazovanjem, ni pameću, ni stilom, ni raspolaganjem bogzna kakvim informacijama, već su se probili, pa se rado čitaju, dijele i citiraju, uglavnom oni koji su pogodili srednju struju, raspoloženje, bilo naroda, oni kroz koje progovara fantomski “mali čovjek”. I sad odjednom, pod stare dane, ode Todorić u blogere, kao Višnja Pevec u pjevačice.
Ako to nije “čudinjanje”, ne znam što jest.

Propast je, dakle, na vidiku, a u javnosti prevladava tumačenje Gazdinog blogiranja, kao očajničkog čupanja i nepristajanja na to da potone sam, što je razumljivo. Problemi s Agrokorom nisu od jučer i ako naš Bloger i jest najveći krivac, nije jedini. U interesu je države da što više umočenih i odgovornih povuče za sobom. Stigne još spasiti dušu, dijelom i obraz, ako kao pokajnik pomogne čišćenju naše politike, pravosuđa, medija, poslovnog svijeta i svega drugog što je omogućilo nastanak i rast čudovišta. Učinio bi time više dobra za Hrvatsku nego što je napravio lošeg s Agrokorom.

Jer greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa? Zašto bi Bloger jedini nadrapao? Kad izađe ova kolumna pojavit će se i izvješće revizije poslovanja Agrokora pa će puno toga već biti jasnije.

No izlišno je likovati nad propašću jednog čovjeka i njegove obitelji, ako oligarhija, čiji je do jučer bio važan dio, nastavi mljeti dalje. 
Gaetano Mosca, talijanski pravnik i politolog iz pretprošlog stoljeća, tvrdio je kako je najčešći privid u političkom životu uvjerenje da samo jedan čovjek vlada. To nam se samo čini jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”. Mosca, u svojoj analizi političke moći, stoga kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel je tvrdio kako postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih.

Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan jedini oblik vlasti i političke klase – oligarhija.
Oligarhija može, u svrhu očuvanja interesa većine svojih pripadnika, u kriznim situacijama žrtvovati i najmoćnije pojedince unutar sebe. Očito je kako je Todorić postao prevelik teret i da ga se više ne može spasiti. O tome svjedoči činjenica da ga danas najviše razapinju mediji koji su mu do jučer jeli iz ruke. Propast Agrokora je prilika da Hrvatska stane na zdravije noge. Ona će biti propuštena ako ne padne kompletna oligarhija već samo jedan dio okupljen oko Blogera, kojem očito više nema pomoći. 
Prilika je ovo i za njega da spasi dušu.

Parafrazirajući Milanovića koji je rekao “šaraj brate”, Blogeru možemo poručiti “pjevaj brate”! Ne kako bi olakšao sebi, kao svjedok pokajnik, već kako bi pomogao ozdravljenju ovog društva. Nitko više nema iluzije da se neće, i ako dođe do potpunog urušavanja stare, brzo oformiti nova oligarhija, no barem tinja nada da će ona igrati na nešto višoj, civiliziranijoj razini, uz više koristi ne samo za sebe nego i za društvo u cjelini. Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost.

Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest već i dvanaest i pet, zlatna kočija se pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za “raju”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari