Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa?

Jednu od važnijih životnih lekcija naučio sam od starijeg i iskusnijeg (kako godine prolaze takvih je sve manje) prijatelja za jednom neobveznom kvartovskom kavom.

Čitali smo novine i u jednom trenutku mi je pokazao članak o tome kako je gđa Višnja Pevec snimila pjesmu i spot.

Rekao je samo: “majstore, ovi su gotovi”. Kako to misliš?, pitao sam ga. Pevec je u to vrijeme poslovao izvrsno, a uza Zdravka i Višnju Pevec nisu se vezali nikakvi problemi ni afere. “Vidjet ćeš”. I uskoro sam, kad je došlo do propasti Peveca, vidio. I shvatio lekciju. Potreba gđe Pevec da se u pedesetoj godini baca na pjevanje bila je iracionalna gesta, neka vrsta zaumnog oduška u velikim problemima, koji su ih već tada očito tištali, iako javno još nisu bili vidljivi.

Iznenadno “čudinjanje”, kako bi rekli stariji ljudi, znak je da nešto u vašem svijetu dubinski nije u redu i ljudi obično “čudinjaju” netom prije propasti. Jedan drugi dragi prijatelj je, par godina kasnije, potpuno neuobičajeno za njegovo ranije ponašanje, odjednom pustio bradurinu i počeo kružiti skuterom po gradu. Nakon mjesec dana je poslovno krahirao. To ne znači da svako neuobičajeno ponašanje i iznenadni ekshibicionizam kod poslovnih ljudi i političara nužno znači skori krah, niti da svaki od njih neposredno prije propasti mora malo javno “čudinjati”, ali sam uvjeren da se u velikom broju slučajeva to događa.
Iskustvo je mogućnost prepoznavanja već viđenog u nekoj sadašnjoj stvari. Zato iskusni ljudi, koji znaju gledati i pamtiti, dobro predviđaju.

Iznenadno blogiranje Ivice Todorića neodoljivo me podsjeća na pjevanje gđe Pevec. Otkud mu odjednom potreba da piše blog? Najdemokratskiju, najskromniju formu komuniciranja sa širim masama?
Kanadski teoretičar Marshall McLuhan davno je izrekao sad već pomalo otrcanu tvrdnju: medij je poruka. Što to znači? I kakve to veze ima s Ivicom Todorićem? To znači da, primjerice, medij televizije već svojom formom utječe na sadržaj, komunikacijski rečeno – poruku, koju prenosi. Spljoštava je, pojednostavljuje, skraćuje, ubrzava, stavlja u kontinuirani niz s puno drugih “novosti”, od vanjske politike i ekonomije, preko crne kronike do sporta i vremenske prognoze, svodeći ih sve na istu razinu.

Mogli bismo reći da i sam izbor medija koji će se koristiti već šalje poruku. U slučaju Todorića, veća vijest od bilo čega što piše na svojim blogovima jest sama činjenica da nekada nedodirljivi Gazda piše blog. To je najvažnija poruka. A ona se može interpretirati i kao svojevrsno “čudinjanje”, što, prema ranije navedenom iskustvu, sugerira kako je Gazda pred konačnim krahom, jer se čini, riječima korumpiranog socijalističkog direktora iz srpske komedije “Tesna koža”, kako “dolazi vreme ćorke”.
 Todorić je donedavno bio toliko jak da se i fizički odvajao od ostalih smrtnika. Tri su prve asocijacije na Gazdu bile dvorac, helikopter i otok.
 Vlastiti otok je vrhunski simbolički izraz krajnje suverenosti i moći – od Tita na Brijunima pa do otoka velikih gazda s privatnim vojskama u književnosti i filmu poput Bondovog protivnika dr. Noa do zlog milijardera Hana u kultnom filmu Bruce Leeja U zmajevom gnijezdu.

Dvorac je drugi simbol izdvojenosti i moći – njegov vlasnik i stanovnik je i spacijalno iznad kmetova. Iz njega polijeće helikopter koji ga vozi visoko iznad prometnih gužvi, semafora, čepova, smrada ispušnih plinova, problema s parkiranjem, stresa i nervoza običnog puka.
Gazda je, dakle, kao pravi suveren, bio iznad i izvan ostatka Hrvatske. 
A onda, odjednom, evo ga s blogom. Blog je potpuna suprotnost izdvojenom, nedohvatljivom i nevidljivom Gazdi. Blogeri su u pravilu otvoreni, demokratični, komunikativni, u neku ruku i skromni. Za blog se ne dobiva honorar, nitko ga ne gura osim samoga sebe.

Za razliku od ove kolumne iza koje stoji ime novine, njenih šezdesetak godina tradicije i sav drugi sadržaj broja na kojem su radile desetine ljudi, bloger je, u golemoj većini slučajeva, a kod nas u potpunosti, autsajder kojem ništa drugo ne pomaže izaći na medijsku površinu. Malobrojni blogeri koji su u Hrvatskoj postali poznatiji široj javnosti ne ističu se ni obrazovanjem, ni pameću, ni stilom, ni raspolaganjem bogzna kakvim informacijama, već su se probili, pa se rado čitaju, dijele i citiraju, uglavnom oni koji su pogodili srednju struju, raspoloženje, bilo naroda, oni kroz koje progovara fantomski “mali čovjek”. I sad odjednom, pod stare dane, ode Todorić u blogere, kao Višnja Pevec u pjevačice.
Ako to nije “čudinjanje”, ne znam što jest.

Propast je, dakle, na vidiku, a u javnosti prevladava tumačenje Gazdinog blogiranja, kao očajničkog čupanja i nepristajanja na to da potone sam, što je razumljivo. Problemi s Agrokorom nisu od jučer i ako naš Bloger i jest najveći krivac, nije jedini. U interesu je države da što više umočenih i odgovornih povuče za sobom. Stigne još spasiti dušu, dijelom i obraz, ako kao pokajnik pomogne čišćenju naše politike, pravosuđa, medija, poslovnog svijeta i svega drugog što je omogućilo nastanak i rast čudovišta. Učinio bi time više dobra za Hrvatsku nego što je napravio lošeg s Agrokorom.

Jer greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa? Zašto bi Bloger jedini nadrapao? Kad izađe ova kolumna pojavit će se i izvješće revizije poslovanja Agrokora pa će puno toga već biti jasnije.

No izlišno je likovati nad propašću jednog čovjeka i njegove obitelji, ako oligarhija, čiji je do jučer bio važan dio, nastavi mljeti dalje. 
Gaetano Mosca, talijanski pravnik i politolog iz pretprošlog stoljeća, tvrdio je kako je najčešći privid u političkom životu uvjerenje da samo jedan čovjek vlada. To nam se samo čini jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”. Mosca, u svojoj analizi političke moći, stoga kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel je tvrdio kako postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih.

Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan jedini oblik vlasti i političke klase – oligarhija.
Oligarhija može, u svrhu očuvanja interesa većine svojih pripadnika, u kriznim situacijama žrtvovati i najmoćnije pojedince unutar sebe. Očito je kako je Todorić postao prevelik teret i da ga se više ne može spasiti. O tome svjedoči činjenica da ga danas najviše razapinju mediji koji su mu do jučer jeli iz ruke. Propast Agrokora je prilika da Hrvatska stane na zdravije noge. Ona će biti propuštena ako ne padne kompletna oligarhija već samo jedan dio okupljen oko Blogera, kojem očito više nema pomoći. 
Prilika je ovo i za njega da spasi dušu.

Parafrazirajući Milanovića koji je rekao “šaraj brate”, Blogeru možemo poručiti “pjevaj brate”! Ne kako bi olakšao sebi, kao svjedok pokajnik, već kako bi pomogao ozdravljenju ovog društva. Nitko više nema iluzije da se neće, i ako dođe do potpunog urušavanja stare, brzo oformiti nova oligarhija, no barem tinja nada da će ona igrati na nešto višoj, civiliziranijoj razini, uz više koristi ne samo za sebe nego i za društvo u cjelini. Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost.

Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest već i dvanaest i pet, zlatna kočija se pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za “raju”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ovaj novinar danas brani ‘medijske slobode’, a još 1991. za njega je predsjednik bio Borisav Jović, a ne Franjo Tuđman

Objavljeno

na

Objavio

U tjednu blagdana Velike Gospe kojoj su pohodile tisuće i tisuće Hrvata slaveći Uznesenje Bogorodice, čule su se brojne poruke mira, ljubavi i vjere s oltara. Među mnogima izdvaja se osobito poziv kardinala Bozanića mladima da se ne smiju miriti s osrednjošću i da se trebaju boriti za toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu. Budući da su i vladajući “Istanbulci” također pohodili brojna svetišta, nadajmo se da su dobro shvatili poruke.

Samo dan ranije u intervjuu Večernjem listu mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki te predsjednik Komisije HBK Iustitia et Pax, izjavio je da “vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe”. Istodobno stižu vijesti da ministar uprave “Hvaljen Isus i Marija”, Lovro Kuščević piše novi, rigorozniji zakon o referendumskim inicijativama, na tragu i SDP-ova prijedloga, što je naročito razveselilo bivšeg ministra istoga resora, Arsena Bauka.

Thompsonovi progonitelji najvjerniji su Bajagini promotori

U ovim ljetnim žegama, dok se čeka vruća politička jesen, zemlju su okupirala medijsko-estradna pitanja. Najprije je Končarevac Ivan Jakovčić zaprijetio Thompsonu, hrvatskom pjevaču i dragovoljacu Domovinskog rata da nikad neće pjevati u pulskoj Areni, pri čemu su tu zabranu i cenzuru mediji dobrohotno prihvatili i ocijenili. Posve su, međutim, drugačije primili vijest o otkazivanju nastupa Momčila Bajagića – Bajage na zahtjev braniteljskih udruga u Karlovcu.

Digla se kuka i novinarska, “tolerantna” motika. Komentatorske perjanice koje nikad ne bi popile bevandu s Mladenom Grdovićem, ali bi zato zdušno prihvatili svaku Bajaginu kriglu na karlovačkim Danima piva, silno je uznemirio, kako kažu, zabrinjavajući trend “zabranitelja” koji se, eto, ponašaju kao nekad SUBNOR. No, jedan važan detalj, namjerno ili ne, ne spominje se. Nitko nije protiv komercijalnih nastupa srpskih estradnih zvijezda, tko voli nek’ izvoli. Uostalom, stalno i nastupaju po Hrvatskoj. Međutim, posve je druga situacija kad se radi o proslavama koje se financiraju javnim novcem hrvatskih poreznih obveznika – tada njima nije svejedno tko im pjeva, pripadali oni braniteljskoj ili bilo kojoj drugoj građanskoj populaciji. Međutim, na udaru su braniteljske i udruge udovica poginulih branitelja, koji se ovih dana proglašavaju egzorcistima hrvatske kulture. Tako se ponovno spominju prosvjedi protiv Olivera Frljića i njegovih provokacija, koje se u vladajućoj kulturno-medijskoj hegemoniji proglašavaju neupitnom umjetnošću.

I “Masakar na Dvoru”, filmska krivotvorina HAVC-a koja lažima kompromitira Domovinski rat i Hrvatsku također spada u taj njihov zabrinjavajući trend braniteljskih “zabranitelja”. Kolumnistica Novog lista Sanja Modrić čak ironično poziva Vladu da osnuje Agenciju za ispravno hrvatstvo jer se više u Hrvatskoj ne može, kako tvrdi, disati od ideološkog terora koji na javnoj sceni provode, prema Modrićkinu sarkazmu, pojedine od milijun veteranskih udruga. Osobito je uzrujava to što Vlada i državne institucije mlako reagiraju na te, za nju, polupismene pritiske. Propišite, vapi Sanja Modrić, što je ispravno hrvatstvo, jer tvrdi ona, pod sumnjom su knjige, jezikoslovci, novinari. Ne može bivša novinarka “Borbe” bez propisa, ne leži joj hrvatstvo i treba je razumjeti. Za razliku od nje, branitelji dobro znaju što je protuhrvatstvo, jer su ga na vlastitoj koži osjetili.

I naravno da nikome u demokratskom društvu ne trebaju zabrane. No, u hrvatskom postpartijskom sustavu poredak je takav da političari koji se vole fotografirati s Titovom bistom, kao Ivan Jakovčić, mogu zabranjivati, a srpski pjevači ako je suditi barem po ovakvim i sličnim komentarima, postaju poželjniji od hrvatskih. I kad smo već kod pjesama, ovoga su tjedna u slavu Velike Gospe narod i Torcida pjevali jednu od najpoznatijih hrvatskih pjesama, Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Njezina autora, Makaranina Petra Pericu ubili su 1944. na Daksi uz brojne ugledne Dubrovčane, na pravdi Boga, maršalovi “osloboditelji”.

O tom totalitarnom fašizmu danas u Hrvatskoj nije popularno govoriti, kao što nije ni čuvati vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Zato je za “zabranitelje” Ivana Jakovčića, Anku Mrak-Taritaš, koja bi također u ime partizanskih pjesama cenzurirala Thompsonove iz Domovinskog rata, kao i ostalu blisku im ekipu, vrijedno ponoviti, upravo zbog licemjerenja dvostrukim kriterijima, da je od svih zemalja komunističkog režima Crkva u Hrvata na prvom mjestu po brojnosti njezinih mučenika. Titov režim ubio je 664 pripadnika svećenstva, a režim albanskog satrapa Envera Hoxe, za usporedbu – 67. Pa bi bilo pristojno od Anke Mrak-Taritaš i njezina političkog partnera Ivana Jakovčića da javnost poštede svojih glazbenih i političkih uzora.

Beškeru je još 1991. godine predsjednik bio Borisav Jović, a ne Tuđman

Prekomjernu dozu medijskog granatiranja demonstrirao je proteklog tjedna Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik “Jutarnjeg lista” i “Slobodne Dalmacije” iz Italije. Bard hrvatskog novinarstva, kako mu tepa HND, strukovna uduga novinarskih istomišljenika, objavio je vijest koja je izazvala pravu nevjericu i zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti. Pišući o napadu na homoseksualni par u belgijskom gradiću Gentu, dugogodišnji, iskusni novinar napisao je da su Hrvatica i njezin suprug Bugarin premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža, Amerikanca koji boluje od Alzheimerove bolesti.

Bez obzira na to što se nije radilo o Hrvatici, nego o Romkinji s hrvatskom putovnicom, o čemu su izvijestili i ostali strani mediji, Bešker je u tekstu zaključio da je to “epohalni uspjeh katoličke homofobne kulture”. Objavljujući neprovjerene činjenice ili pak, usprkos njima, dopisnik “Slobodne” pozivao se i na vrijednosti europske kulture, kojoj tobože, prema njegovu tekstu nije dorastao katolički zatucani hrvatski narod. Ova novinarska epizoda Inoslava Beškera koji je kao “Vjesnikov” kadar u bivšem režimu bio zadužen za “praćenje” Katoličke crkve podsjetila me na medijska vremena početkom devedesetih godina. Na vrijeme kad se srušio komunizam, kada je na prvim demokratskim izborima velikom većinom pobijedio HDZ i dr. Franjo Tuđman, a zloguke se prijetnje srpske agresije već nadvile nad Hrvatskom.

Tada je među starom novinarskom gardom društveno-političkih radnika nastala prava pometnja u kojoj su se neki priklonili novim okolnostima, neki oporbeno utaborili u HND-u, koji drže i danas, neki sklonili pod skute “Slobodne Europe”, a neki “izbjegli” u strana dopisništva, kao i Inoslav Bešker. Jugoslavija se već gotovo raspala, Slobodan Milošević već ju je okupirao, a njegova desna ruka, Borisav Jović joj formalno predsjedavao. Radila sam tada Vijesti na Drugom programu tek ustanovljenog HTV-a. Sutradan sam nakon Vijesti srela skupinu starije novinarske garde koja me žestoko kritizirala što sam napala protekle večeri Predsjednika. Zatečena i iznenađena odgovorila sam: “Pa predsjednika Tuđmana sinoć uopće nije bilo u Vijestima”. Uzvratili su: “Tko na njega uopće misli, napala si Borisava Jović”.

I tada sam shvatila da će dugačak i mukotrpan biti put do hrvatskog profesionalnog novinarstva, pogotovo što se neki novinarstvom nisu bavili ni tada, a ni sada.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari