Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa?

Jednu od važnijih životnih lekcija naučio sam od starijeg i iskusnijeg (kako godine prolaze takvih je sve manje) prijatelja za jednom neobveznom kvartovskom kavom.

Čitali smo novine i u jednom trenutku mi je pokazao članak o tome kako je gđa Višnja Pevec snimila pjesmu i spot.

Rekao je samo: “majstore, ovi su gotovi”. Kako to misliš?, pitao sam ga. Pevec je u to vrijeme poslovao izvrsno, a uza Zdravka i Višnju Pevec nisu se vezali nikakvi problemi ni afere. “Vidjet ćeš”. I uskoro sam, kad je došlo do propasti Peveca, vidio. I shvatio lekciju. Potreba gđe Pevec da se u pedesetoj godini baca na pjevanje bila je iracionalna gesta, neka vrsta zaumnog oduška u velikim problemima, koji su ih već tada očito tištali, iako javno još nisu bili vidljivi.

Iznenadno “čudinjanje”, kako bi rekli stariji ljudi, znak je da nešto u vašem svijetu dubinski nije u redu i ljudi obično “čudinjaju” netom prije propasti. Jedan drugi dragi prijatelj je, par godina kasnije, potpuno neuobičajeno za njegovo ranije ponašanje, odjednom pustio bradurinu i počeo kružiti skuterom po gradu. Nakon mjesec dana je poslovno krahirao. To ne znači da svako neuobičajeno ponašanje i iznenadni ekshibicionizam kod poslovnih ljudi i političara nužno znači skori krah, niti da svaki od njih neposredno prije propasti mora malo javno “čudinjati”, ali sam uvjeren da se u velikom broju slučajeva to događa.
Iskustvo je mogućnost prepoznavanja već viđenog u nekoj sadašnjoj stvari. Zato iskusni ljudi, koji znaju gledati i pamtiti, dobro predviđaju.

Iznenadno blogiranje Ivice Todorića neodoljivo me podsjeća na pjevanje gđe Pevec. Otkud mu odjednom potreba da piše blog? Najdemokratskiju, najskromniju formu komuniciranja sa širim masama?
Kanadski teoretičar Marshall McLuhan davno je izrekao sad već pomalo otrcanu tvrdnju: medij je poruka. Što to znači? I kakve to veze ima s Ivicom Todorićem? To znači da, primjerice, medij televizije već svojom formom utječe na sadržaj, komunikacijski rečeno – poruku, koju prenosi. Spljoštava je, pojednostavljuje, skraćuje, ubrzava, stavlja u kontinuirani niz s puno drugih “novosti”, od vanjske politike i ekonomije, preko crne kronike do sporta i vremenske prognoze, svodeći ih sve na istu razinu.

Mogli bismo reći da i sam izbor medija koji će se koristiti već šalje poruku. U slučaju Todorića, veća vijest od bilo čega što piše na svojim blogovima jest sama činjenica da nekada nedodirljivi Gazda piše blog. To je najvažnija poruka. A ona se može interpretirati i kao svojevrsno “čudinjanje”, što, prema ranije navedenom iskustvu, sugerira kako je Gazda pred konačnim krahom, jer se čini, riječima korumpiranog socijalističkog direktora iz srpske komedije “Tesna koža”, kako “dolazi vreme ćorke”.
 Todorić je donedavno bio toliko jak da se i fizički odvajao od ostalih smrtnika. Tri su prve asocijacije na Gazdu bile dvorac, helikopter i otok.
 Vlastiti otok je vrhunski simbolički izraz krajnje suverenosti i moći – od Tita na Brijunima pa do otoka velikih gazda s privatnim vojskama u književnosti i filmu poput Bondovog protivnika dr. Noa do zlog milijardera Hana u kultnom filmu Bruce Leeja U zmajevom gnijezdu.

Dvorac je drugi simbol izdvojenosti i moći – njegov vlasnik i stanovnik je i spacijalno iznad kmetova. Iz njega polijeće helikopter koji ga vozi visoko iznad prometnih gužvi, semafora, čepova, smrada ispušnih plinova, problema s parkiranjem, stresa i nervoza običnog puka.
Gazda je, dakle, kao pravi suveren, bio iznad i izvan ostatka Hrvatske. 
A onda, odjednom, evo ga s blogom. Blog je potpuna suprotnost izdvojenom, nedohvatljivom i nevidljivom Gazdi. Blogeri su u pravilu otvoreni, demokratični, komunikativni, u neku ruku i skromni. Za blog se ne dobiva honorar, nitko ga ne gura osim samoga sebe.

Za razliku od ove kolumne iza koje stoji ime novine, njenih šezdesetak godina tradicije i sav drugi sadržaj broja na kojem su radile desetine ljudi, bloger je, u golemoj većini slučajeva, a kod nas u potpunosti, autsajder kojem ništa drugo ne pomaže izaći na medijsku površinu. Malobrojni blogeri koji su u Hrvatskoj postali poznatiji široj javnosti ne ističu se ni obrazovanjem, ni pameću, ni stilom, ni raspolaganjem bogzna kakvim informacijama, već su se probili, pa se rado čitaju, dijele i citiraju, uglavnom oni koji su pogodili srednju struju, raspoloženje, bilo naroda, oni kroz koje progovara fantomski “mali čovjek”. I sad odjednom, pod stare dane, ode Todorić u blogere, kao Višnja Pevec u pjevačice.
Ako to nije “čudinjanje”, ne znam što jest.

Propast je, dakle, na vidiku, a u javnosti prevladava tumačenje Gazdinog blogiranja, kao očajničkog čupanja i nepristajanja na to da potone sam, što je razumljivo. Problemi s Agrokorom nisu od jučer i ako naš Bloger i jest najveći krivac, nije jedini. U interesu je države da što više umočenih i odgovornih povuče za sobom. Stigne još spasiti dušu, dijelom i obraz, ako kao pokajnik pomogne čišćenju naše politike, pravosuđa, medija, poslovnog svijeta i svega drugog što je omogućilo nastanak i rast čudovišta. Učinio bi time više dobra za Hrvatsku nego što je napravio lošeg s Agrokorom.

Jer greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa? Zašto bi Bloger jedini nadrapao? Kad izađe ova kolumna pojavit će se i izvješće revizije poslovanja Agrokora pa će puno toga već biti jasnije.

No izlišno je likovati nad propašću jednog čovjeka i njegove obitelji, ako oligarhija, čiji je do jučer bio važan dio, nastavi mljeti dalje. 
Gaetano Mosca, talijanski pravnik i politolog iz pretprošlog stoljeća, tvrdio je kako je najčešći privid u političkom životu uvjerenje da samo jedan čovjek vlada. To nam se samo čini jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”. Mosca, u svojoj analizi političke moći, stoga kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel je tvrdio kako postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih.

Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan jedini oblik vlasti i političke klase – oligarhija.
Oligarhija može, u svrhu očuvanja interesa većine svojih pripadnika, u kriznim situacijama žrtvovati i najmoćnije pojedince unutar sebe. Očito je kako je Todorić postao prevelik teret i da ga se više ne može spasiti. O tome svjedoči činjenica da ga danas najviše razapinju mediji koji su mu do jučer jeli iz ruke. Propast Agrokora je prilika da Hrvatska stane na zdravije noge. Ona će biti propuštena ako ne padne kompletna oligarhija već samo jedan dio okupljen oko Blogera, kojem očito više nema pomoći. 
Prilika je ovo i za njega da spasi dušu.

Parafrazirajući Milanovića koji je rekao “šaraj brate”, Blogeru možemo poručiti “pjevaj brate”! Ne kako bi olakšao sebi, kao svjedok pokajnik, već kako bi pomogao ozdravljenju ovog društva. Nitko više nema iluzije da se neće, i ako dođe do potpunog urušavanja stare, brzo oformiti nova oligarhija, no barem tinja nada da će ona igrati na nešto višoj, civiliziranijoj razini, uz više koristi ne samo za sebe nego i za društvo u cjelini. Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost.

Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest već i dvanaest i pet, zlatna kočija se pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za “raju”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari