Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa?

Jednu od važnijih životnih lekcija naučio sam od starijeg i iskusnijeg (kako godine prolaze takvih je sve manje) prijatelja za jednom neobveznom kvartovskom kavom.

Čitali smo novine i u jednom trenutku mi je pokazao članak o tome kako je gđa Višnja Pevec snimila pjesmu i spot.

Rekao je samo: “majstore, ovi su gotovi”. Kako to misliš?, pitao sam ga. Pevec je u to vrijeme poslovao izvrsno, a uza Zdravka i Višnju Pevec nisu se vezali nikakvi problemi ni afere. “Vidjet ćeš”. I uskoro sam, kad je došlo do propasti Peveca, vidio. I shvatio lekciju. Potreba gđe Pevec da se u pedesetoj godini baca na pjevanje bila je iracionalna gesta, neka vrsta zaumnog oduška u velikim problemima, koji su ih već tada očito tištali, iako javno još nisu bili vidljivi.

Iznenadno “čudinjanje”, kako bi rekli stariji ljudi, znak je da nešto u vašem svijetu dubinski nije u redu i ljudi obično “čudinjaju” netom prije propasti. Jedan drugi dragi prijatelj je, par godina kasnije, potpuno neuobičajeno za njegovo ranije ponašanje, odjednom pustio bradurinu i počeo kružiti skuterom po gradu. Nakon mjesec dana je poslovno krahirao. To ne znači da svako neuobičajeno ponašanje i iznenadni ekshibicionizam kod poslovnih ljudi i političara nužno znači skori krah, niti da svaki od njih neposredno prije propasti mora malo javno “čudinjati”, ali sam uvjeren da se u velikom broju slučajeva to događa.
Iskustvo je mogućnost prepoznavanja već viđenog u nekoj sadašnjoj stvari. Zato iskusni ljudi, koji znaju gledati i pamtiti, dobro predviđaju.

Iznenadno blogiranje Ivice Todorića neodoljivo me podsjeća na pjevanje gđe Pevec. Otkud mu odjednom potreba da piše blog? Najdemokratskiju, najskromniju formu komuniciranja sa širim masama?
Kanadski teoretičar Marshall McLuhan davno je izrekao sad već pomalo otrcanu tvrdnju: medij je poruka. Što to znači? I kakve to veze ima s Ivicom Todorićem? To znači da, primjerice, medij televizije već svojom formom utječe na sadržaj, komunikacijski rečeno – poruku, koju prenosi. Spljoštava je, pojednostavljuje, skraćuje, ubrzava, stavlja u kontinuirani niz s puno drugih “novosti”, od vanjske politike i ekonomije, preko crne kronike do sporta i vremenske prognoze, svodeći ih sve na istu razinu.

Mogli bismo reći da i sam izbor medija koji će se koristiti već šalje poruku. U slučaju Todorića, veća vijest od bilo čega što piše na svojim blogovima jest sama činjenica da nekada nedodirljivi Gazda piše blog. To je najvažnija poruka. A ona se može interpretirati i kao svojevrsno “čudinjanje”, što, prema ranije navedenom iskustvu, sugerira kako je Gazda pred konačnim krahom, jer se čini, riječima korumpiranog socijalističkog direktora iz srpske komedije “Tesna koža”, kako “dolazi vreme ćorke”.
 Todorić je donedavno bio toliko jak da se i fizički odvajao od ostalih smrtnika. Tri su prve asocijacije na Gazdu bile dvorac, helikopter i otok.
 Vlastiti otok je vrhunski simbolički izraz krajnje suverenosti i moći – od Tita na Brijunima pa do otoka velikih gazda s privatnim vojskama u književnosti i filmu poput Bondovog protivnika dr. Noa do zlog milijardera Hana u kultnom filmu Bruce Leeja U zmajevom gnijezdu.

Dvorac je drugi simbol izdvojenosti i moći – njegov vlasnik i stanovnik je i spacijalno iznad kmetova. Iz njega polijeće helikopter koji ga vozi visoko iznad prometnih gužvi, semafora, čepova, smrada ispušnih plinova, problema s parkiranjem, stresa i nervoza običnog puka.
Gazda je, dakle, kao pravi suveren, bio iznad i izvan ostatka Hrvatske. 
A onda, odjednom, evo ga s blogom. Blog je potpuna suprotnost izdvojenom, nedohvatljivom i nevidljivom Gazdi. Blogeri su u pravilu otvoreni, demokratični, komunikativni, u neku ruku i skromni. Za blog se ne dobiva honorar, nitko ga ne gura osim samoga sebe.

Za razliku od ove kolumne iza koje stoji ime novine, njenih šezdesetak godina tradicije i sav drugi sadržaj broja na kojem su radile desetine ljudi, bloger je, u golemoj većini slučajeva, a kod nas u potpunosti, autsajder kojem ništa drugo ne pomaže izaći na medijsku površinu. Malobrojni blogeri koji su u Hrvatskoj postali poznatiji široj javnosti ne ističu se ni obrazovanjem, ni pameću, ni stilom, ni raspolaganjem bogzna kakvim informacijama, već su se probili, pa se rado čitaju, dijele i citiraju, uglavnom oni koji su pogodili srednju struju, raspoloženje, bilo naroda, oni kroz koje progovara fantomski “mali čovjek”. I sad odjednom, pod stare dane, ode Todorić u blogere, kao Višnja Pevec u pjevačice.
Ako to nije “čudinjanje”, ne znam što jest.

Propast je, dakle, na vidiku, a u javnosti prevladava tumačenje Gazdinog blogiranja, kao očajničkog čupanja i nepristajanja na to da potone sam, što je razumljivo. Problemi s Agrokorom nisu od jučer i ako naš Bloger i jest najveći krivac, nije jedini. U interesu je države da što više umočenih i odgovornih povuče za sobom. Stigne još spasiti dušu, dijelom i obraz, ako kao pokajnik pomogne čišćenju naše politike, pravosuđa, medija, poslovnog svijeta i svega drugog što je omogućilo nastanak i rast čudovišta. Učinio bi time više dobra za Hrvatsku nego što je napravio lošeg s Agrokorom.

Jer greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa? Zašto bi Bloger jedini nadrapao? Kad izađe ova kolumna pojavit će se i izvješće revizije poslovanja Agrokora pa će puno toga već biti jasnije.

No izlišno je likovati nad propašću jednog čovjeka i njegove obitelji, ako oligarhija, čiji je do jučer bio važan dio, nastavi mljeti dalje. 
Gaetano Mosca, talijanski pravnik i politolog iz pretprošlog stoljeća, tvrdio je kako je najčešći privid u političkom životu uvjerenje da samo jedan čovjek vlada. To nam se samo čini jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”. Mosca, u svojoj analizi političke moći, stoga kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel je tvrdio kako postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih.

Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan jedini oblik vlasti i političke klase – oligarhija.
Oligarhija može, u svrhu očuvanja interesa većine svojih pripadnika, u kriznim situacijama žrtvovati i najmoćnije pojedince unutar sebe. Očito je kako je Todorić postao prevelik teret i da ga se više ne može spasiti. O tome svjedoči činjenica da ga danas najviše razapinju mediji koji su mu do jučer jeli iz ruke. Propast Agrokora je prilika da Hrvatska stane na zdravije noge. Ona će biti propuštena ako ne padne kompletna oligarhija već samo jedan dio okupljen oko Blogera, kojem očito više nema pomoći. 
Prilika je ovo i za njega da spasi dušu.

Parafrazirajući Milanovića koji je rekao “šaraj brate”, Blogeru možemo poručiti “pjevaj brate”! Ne kako bi olakšao sebi, kao svjedok pokajnik, već kako bi pomogao ozdravljenju ovog društva. Nitko više nema iluzije da se neće, i ako dođe do potpunog urušavanja stare, brzo oformiti nova oligarhija, no barem tinja nada da će ona igrati na nešto višoj, civiliziranijoj razini, uz više koristi ne samo za sebe nego i za društvo u cjelini. Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost.

Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest već i dvanaest i pet, zlatna kočija se pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za “raju”.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dva referenduma za konačnu pobjedu Crkve nad Partijom

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju 22. travnja obilježili smo 28. obljetnicu obnove hrvatskog višestranačja. Važna je to obljetnica jer je nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora od 1938. poneka sunčeva zraka ipak pronašla put do ljudi i razbila komunistički mrak.

Ali tek poneka jer nije dugo trebalo da se krhko višestranačje pretvori u duopol najvećih stranaka proizašlih iz Komunističke partije. Hrvatski komunisti prebjegli su u HDZ, a jugoslavenski su ostali u SDP-u. Tu počinju i završavaju sve razlike između ovih dviju stranaka.

Jedni su uspješno uspostavili monopol na domoljublje, a drugi na ljudska i građanska prava. Jedni tek 2018. otkrivaju glasovanje po savjesti, a drugi još uvijek ne mogu probaviti drukčije mišljenje i slobodu medija. U pitanjima zapošljavanja stranačkih kadrova i jačanja svojih povlastica bratski se dogovore.

Prošla su skoro tri desetljeća, a Partija je ista. Kumrovečke škole više nema, ali stranačke političke akademije i organizacije mladih te negativna selekcija u seniorskim kategorijama odrađuju besprijekoran posao. No proboj protestnih opcija i lomovi koje je izazvala ratifikacija Istanbulske konvencije pokazuju da je duopol opasno načet. A dokrajčiti bi ga mogla Crkva preko dvaju referenduma.Prvi je onaj o promjeni izbornog sustava za koji će se prikupljati potpisi 13. – 27. svibnja.

Nije tajna da aktualni sustav favorizira velike stranke – ponajviše HDZ – i da bi predloženim izmjenama plavi dio Partije najviše izgubio. Budući da sama inicijativa dolazi iz njihova biračkog bazena, otpor i opstrukcije ugrožene nomenklature su zajamčeni. Crkva bi u ovom slučaju mogla odigrati važnu ulogu odluči li se, manje ili više suptilno, podržati novo višestranačje u kojemu će Sabor biti reprezentativniji, birači moćniji, a Hrvatska spašena od ocvalog duopola koji je zemlju doveo do sadašnjeg stanja. Istinabog, sve ovo dolazi u nezgodno vrijeme jer su se crkvene strukture prilično oštro suprotstavile HDZ-ovoj vlasti oko Istanbulske konvencije i sad bi sasvim sigurno rado zakopale ratnu sjekiru na neko vrijeme.

Kao kod svih velikih odluka javlja se kušnja – staviti u prvi plan svoj interes ili interes naroda. Valjati se i dalje u istom blatu s Partijom ili ponovno biti Stepinčeva Crkva koja je s narodom bila jedno tijelo. Sad je prilika da se Kaptol konačno iskobelja iz poraznog odnosa s političkim establišmentom i pomogne politički osnažiti građane. To bi stvorilo preduvjete za dugoročno vrijednosno oblikovanje društva bez poruka s oltara za koje od dva zla glasovati, što bi ugledu Crkve samo koristilo.

Pomoć stiže i od onih od kojih bi se najmanje nadali. Čelnici lijevih oporbenih stranaka sve češće spominju reviziju Vatikanskih ugovora, a nedavno su iznijeli i ideju referenduma. Sjajna ideja jer bi tako konačno potonuli u potpunu irelevantnost. Prezreni od radnika i seljaka čije su interese u više navrata izdali, napušteni od manjinaca kojima je dobro s aktualnom vlasti i zasjenjeni od Andreja Plenkovića u borbi za ženska prava, ovim bi referendumom suzili svoje biračko tijelo na militantne sekulariste i mrzitelje Crkve. Premalo za izborni rezultat vrijedan spomena.

Zamka koju Kaptol mora izbjeći leži u činjenici da, zahvaljujući bezidejnoj ljevici koja igra na najniže strasti dijela birača, HDZ opet ima priliku ispasti zaštitnik Crkve i vjernika. Bijeg pod Plenkovićeve skute zbog Vatikanskih ugovora, čija revizija izvjesno pada na referendumu za koji ustavni stručnjaci nisu uvjereni da se uopće može održati, bila bi velika pogreška.

Crkva se nema zašto bojati ni jednog ni drugog referenduma. Dapače, oni su joj prilika da zajedno s narodom konačno pobijedi Partiju.

Mate Mijić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati