Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Terorizam od Pariza do ‘komšiluka’

Objavljeno

na

“Ako sve ostane na represiji nad zaluđenim mladićima, a ne krene se dublje prema financijerima i političkim pokroviteljima, vrlo je izvjesno da će uskoro uslijediti nova epizoda terorističkog serijala.” Tim riječima završio sam kolumnu “Teror u Zvorniku samo je epizoda dugačkog serijala” prije malo više od šest mjeseci i, nažalost, bio u pravu.

[ad id=”68099″]

Nakon terorističkog napada u Zvorniku, kad je Nerdin Ibrić, povezan s vehabijama, usmrtio jednog i ranio dva policajca, prije nego što je i sam ubijen, nije se učinilo ništa pa se danas možemo samo čuditi onima koji se iščuđavaju najnovijem terorističkom napadu u Sarajevu, čiji počinitelj dolazi iz istog miljea.

Teroristički serijal o kojem sam već pisao, a na koji se očito opet mora podsjetiti, započeo još za vrijeme rata u BiH, kad je nekoliko tisuća dragovoljaca iz islamskih zemalja, koje su tada, po afganistanskim veteranima, skupno nazivali mudžahedinima, sudjelovalo na strani bošnjačke Armije BiH. Većina je došla preko Hrvatske za vrijeme početnog hrvatsko-muslimanskog savezništva.

Ratovali su u okviru jedinice El Mudžahid Armije BiH i počinili teške zločine, među kojima se ističe ritualno odsijecanje glave zarobljenika, najprije srpskih, a onda, u drugom poluvremenu rata, i hrvatskih. Uz blagoslov tadašnje bošnjačke vrhuške dijeljena su im državljanstva bez nadzora, a dio njih poslije rata ostao je živjeti u BiH, uglavnom u izoliranim zajednicama, gdje su im se pridruživali i neki domaći mladići. Te će zajednice postati rasadnici budućih terorista. Neki od njih marljivo su odrađivali i poslijeratni posao maltretiranja hrvatskih povratnika, pretežno u Srednjoj Bosni, što je u Hrvatskoj uglavnom prešućivano.

U Hrvatskoj se o islamskom terorizmu govori kao o nečemu dalekom, što se tiče velikoga svijeta, npr. Pariza, no i građani Hrvatske bili su mete islamskog terorizma, od pokolja dvanaest radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. do terorističkog napada koji je u listopadu 1995. organizirala Al-Gama al-Islamija u Rijeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika. Tada se bombaš samoubojica automobilom bombom zabio u riječku policijsku postaju, ranjeno je trideset ljudi, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više.

U BiH islamistički terorizam prisutan je u kontinuitetu od rata. Godine 1997. izveden je veliki teroristički napad u Mostaru. U zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada eksplodirala je autobomba. Napad je organizirao Ahmed Zuhair Handala, islamist koji je kasnije završio u Guantanamu. Bombe su bile podmetnute pod katoličke crkve u Bugojnu 1996. i u Sarajevu 1997. Iste godine spriječen je atentat na papu Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta Sarajevu, eksploziv je na vrijeme pronađen ispod mosta kojim je trebao proći. Godinu dana kasnije islamisti su u odvojenim akcijama podmetnutim bombama ubili dva hrvatska policajca povratnika u Travnik.

Sljedeće godine, 1999., bombom u automobilu ubijen je zamjenik ministra unutarnjih poslova Jozo Leutar. Počinitelji do danas nisu otkriveni, iako postoje brojne indicije da je atentat izvela ista islamistička ekipa, povezana s dijelom bošnjačke političke vrhuške.

Najpotresniji primjer je sudbina povratničke obitelji Anđelić iz Kostajnice kod Konjica, koju je na Badnju večer 2002. u njezinu domu pobio vehabija Muamer Topalović. U robnoj kući FIS Vitez, jednoj od najuspješnijih hrvatskih gospodarskih priča u BiH, 2008. podmetnuta je bomba, od koje je jedna osoba poginula.

Islamski teroristi nisu napadali samo “vlahe” nego i institucije BiH, o čemu svjedoči napad na policijsku postaju u Bugojnu 2010., u kojem je poginuo jedan policajac. Sljedeće godine, 2011. vehabija Mevlid Jašarević je usred dana pola sata iz kalašnjikova pucao po američkom veleposlanstvu u Sarajevu.

U međuvremenu, uz stare ratne mudžahedine i kasnije vehabije, novu opasnost počele su predstavljati stotine boraca iz BiH koji su se borili, i još se bore, u Siriji i Iraku na strani Islamske države. Odlasci iz BiH u džihad na Bliski istok poprimili su tolike razmjere da je u BiH lani donesen poseban Zakon o zabrani odlaska na inozemna ratišta. Pametnome bi samo to bilo dosta da shvati razmjere terorističke opasnosti u “komšiluku“.

Hrvatski mediji sramežljivo su prenijeli vijest da se ISIL-ove crne zastave povremeno zavijore u vehabijskim selima, koja su potpuno izvan sustava države BiH. Hrvatskoj najbliže nalazi se na području općine Velika Kladuša, samo sat vožnje automobilom od Zagreba.

Tko je odgovoran za takvo stanje? Prije svega oni koji su dovodili islamiste i tolerirali njihovo djelovanje. Pisao sam nakon napada u Zvorniku kako je vehabijski pokret uvezen i uglavnom financiran iz Saudijske Arabije. Obavještajne i sigurnosne agencije BiH više puta su saudijski centar “Kralj Fahd” u Sarajevu označile kao mjesto okupljanja radikalnih islamista. I nikom ništa, jer je, najblaže rečeno, do sada nedostajalo političke volje da se stvar raščisti. Saudijska Arabija je veliki američki saveznik, a Amerikanci su najjači faktor u BiH, pa im valjda nije zgodno. Da su samo djelić energije, vremena i novca koje su zadnja dva desetljeća uložili u političko slamanje najmalobrojnijih u BiH, Hrvata, posvetili borbi protiv islamističkog terorizma, danas ne bi imali taj problem.

Američki odnos prema muslimanima u BiH je shizofren, s jedne strane su im držali stranu u pokušajima političkog eliminiranja Hrvata, pljačkali i uništavali banke (v. slučaj Hercegovačka banka), groteskno krojili izborni zakon, podržavali i tetošili “poštene Hrvate”, od Lijanovića do Komšića, a s druge strane su Bošnjake u cjelini stalno konotirali kao potencijalni teroristički poligon, u slučaju da “ostanu sami”.

Na sličnom tragu je i dio hrvatskih medija, zanimljivo upravo onih koji su do jučer sotonizirali Hrvate u BiH, a sve probleme u BiH relativizirali pričom o ćevapima, raji i šegi, a koji danas, valjda prema novim direktivama, pumpaju sve što Bošnjake u BiH stavlja apriori u islamistički kontekst, poput anonimnog portala na bošnjačkom jeziku Vijesti ummeta, koji je slavio pokolj u Parizu.

Istina, materijala ne nedostaje – svijet je obišla i vijest da su pojedini navijači reprezentacije BiH, u uzvratnoj utakmici dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo protiv Irske, uzvicima “Palestina, Palestina” prekinuli minutu šutnje za žrtve napada u Parizu.

A Daily Mail pod naslovom “Bosanski izbjeglice koji su financijski pomagali američke neprijatelje” ovaj tjedan prenosi već staru vijest da su američke vlasti optužile najmanje 66 osoba za planiranje terorizma povezanog s ISIL-om na tlu Amerike, među kojima je i šest osoba iz Bosne i Hercegovine, a koje su uhićene i optužene još u veljači.

Jutarnji list piše ovaj tjedan da bi borbena skupina EU, čiji će dio biti i hrvatski vojnici, trebala postati aktivna sljedeće godine. Ističu kako se, prema dostupnim informacijama, “u ovom trenutku najznačajniji hrvatski doprinos očekuje kroz obavještajni rad u Bosni i Hercegovini i nadziranje ekstremnih islamističkih skupina u toj zemlji te kroz pojačani nadzor izbjeglica koji prolaze kroz našu zemlju.”

Čini se da i unutar Amerike dolazi do pucanja po tom pitanju. Dok predsjednik Obama tvrdi da bi zatvaranje vrata sirijskim izbjeglicama bila izdaja američkih vrijednosti, istodobno se čak 34 američka guvernera ne slažu s njim i odbijaju prihvatiti migrante iz Sirije, jer strahuju da među njima ima infiltriranih terorista te bi se lako mogao dogoditi pokolj poput onog u Parizu.

A dr. Ben Carson, kako stvari stoje najizgledniji republikanski predsjednički kandidat, izjavljuje kako, uzevši u obzir događaje u Parizu, SAD jednostavno “ne može, ne bi trebao i ne smije prihvatiti nijednog sirijskog izbjeglicu.” Za puno blažu izjavu bi se u Hrvatskoj prije mjesec dana dobilo etiketu fašista i ksenofoba od istih onih medija koji nas danas uvjeravaju da bismo trebali biti silno ponosni što ćemo “komšijama” biti kerber u tuđoj službi.

Nino Raspudić / Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari