Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Teški izbori u teško vrijeme

Objavljeno

na

Osmi parlamentarni izbori u Hrvatskoj održat će se sljedeće nedjelje. Prvi su to izbori nakon što je Hrvatska prije dvije godine postala članica EU, time i prvi bez sjene dugo sanjanog cilja kojem je sve bilo podređeno, a koji je, kad je ostvaren, poprilično razočarao. I nakon ulaska u EU nastavila se gospodarska i socijalna kriza, ona koja je globalno započela 2008, a u Hrvatskoj, za razliku od ostatka EU, još nije završila.

[ad id=”68099″]

Neki pozitivni pokazatelji u zadnjem kvartalu su rezultat povoljne šire konstelacije, a rezultati su također prilično frizirani, poput fiktivnog smanjenja broja nezaposlenih. Taj je trend i rezultat činjenice da velik broj ljudi iseljava, zadnji podaci o odlasku u Njemačku su porazni, a događa se iseljavanje i u druge zemlje, poput pravog malog egzodusa mladih ljudi iz Slavonije u Irsku. Ne samo što EU nije donijela sanjano blagostanje, već nosi nove probleme. Dosad je trista tisuća migranata prošetalo kroz zemlju, fenomenu se ne vidi kraj, a što će se dogoditi kad se fizički zatvore granice prema sjeverozapadu, nitko se niti ne usudi razmišljati javno. Najavljeni migrantski val dočekan  je potpuno nepripremljeno od strane vlasti, ali su zato mediji, mahom u stranom vlasništvu, i te kako pripremili i preparirali javnost, kako nitko ne bi ni zucnuo nešto protiv kad prvi migranti pređu granicu. Opći osjećaj nije samo puka razočaranost i apatija, već odnedavno i nova svijest da može biti još i gore, dakle izbori se održavaju u atmosferi u kojoj dominiraju neizvjesnost i strah za budućnost.

Postojeći izborni zakon održava status quo i priječi bilo kakvu novu političku dinamiku. Naime, Hrvatska je podijeljena na deset izbornih jedinica u kojima se bira po četrnaest zastupnika (plus izborna jedinica za “dijasporu”, koja bira fiksna tri zastupnika, te liste manjina, koje biraju osam). Izborni prag je vrlo visok i iznosi pet posto. Razdiobom na 10 jedinica je donekle omogućen pluralizam u smislu da i stranke koje na nacionalnoj razini nemaju niti jedan posto u prosjeku, ako su regionalno koncentrirane, mogu dobiti nekoliko zastupnika, kao IDS u Istri ili HDSSB u Slavoniji. No, zato neka stranka ukupno može dobiti puno više glasova na razini države, a ostati izvan parlamenta jer nigdje nije prešla prag od pet posto.

Problem je i što su omogućene koalicijske liste pa se na kraju izbor fatalno sužava na dvije velike koalicijske kobasice, jednu lijevu okupljenu oko SDP-a i jednu desnu oko HDZ-a. Većina posla se odradi unaprijed stranačkim trgovinama s malim koalicijskim partnerima, pa birači samo mogu odabrati koji će od dva složenca formirati vlast. Ovakav izborni zakon omogućava paradoksalne situacije: ako ste stranka koja ide na izbore samostalno i dobiva četiri posto nećete ući u Sabor, a ako težite 0,5 posto, ali uđete u kobasicu i uspješno ispregovarate, u igri ste, i to ne samo da dobijete par zastupnika, nego možda i ministarsko mjesto. Problem je u tome što se nakon izbora ne zna koliko tko teži. U sadašnjoj vlasti imamo HNS, koji je po istraživanjima javnosti varirao između jedan i dva posto, a upravlja s pola javnog novca, jer su se nametnuli kao manji koalicijski partner SDP-u. Nesrazmjerno golemu moć tako dobivaju stranke i krugovi bez izbornog legitimiteta, a veliki segmenti biračkog tijela ostaju nepredstavljeni u Saboru. Tako i ovaj put, uz dvije velike koalicije i dva regionalna igrača, koji će u svojim lenima izgledno preći prag, IDS i HDSSB, te osam manjinaca uvijek spremnih na trgovinu, bilo tko drugi tko uđe u Sabor može smatrati da je ostvario veliki podvig.

Nezahvalno je prognozirati rezultat jer su se agencije za istraživanje javnosti srozale do karikaturalne razine i izgubile su svaku vjerodostojnost, pa uglavnom služe za dezinformiranje i manipuliranje biračkog tijela. Tako su pred zadnje predsjedničke izbore davale 12 posto prednosti kandidatu Ivi Josipoviću, koji je na kraju izgubio. Stvar se brzo zaboravila i evo ih opet sa svojim prognozama. Mediji imaju uvijek i svoje favorite, službeni “Treći put” koji dobiva veliki medijski prostor. Je li to zato što su atraktivni kao nova lica ili zato što ih smatraju bezopasnima pa bolje oni nego neki tvrđi Orah lijevo ili U ime obitelji desno, ostaje nepoznato. Iznenađenje predsjedničkih izbora bio je relativni uspjeh kandidata Živog zida, stranke nabujale na socijalnom očaju koja sprečava deložacije i budi iracionalnu nadu ljudima da neće morati vraćati dugove i kredite. Živi zid je imao velike ambicije i za parlamentarne izbore, ali čini se da im zvijezda već tamni. Mediji kao najizgledniju treću opciju ističu Most nezavisnih lista, inicijativu nastalu kao pokušaj da se na nacionalnoj razini ponudi lokalni model iz Metkovića, gdje se skupina mladih, neokaljanih ljudi uspjela organizirati i srušiti s vlasti dotad neupitnog i nedodirljivog lokalnog mogula Stipu Gabrića Jambu.

Uz par pojačanja, od kojih su neka respektabilna, poput izravno izabranog potpredsjednika HDZ-a Drage Prgometa, koji je, zbog neslaganja s Karamarkom, napustio stranku, a neka promašena, poput ridikuloznog načelnika Primoštena Stipe Petrine, Most izlazi na parlamentarne izbore i ako se okolnosti poklope mogli bi biti faktor koji će odlučiti tko će formirati vlast. Od ostalih igrača, na lijevom krilu tu su već spomenuti Orah, zeleno-crvena stranka bivše SDP-ove ministrice Mirele Holy i veteranska koalicija Josipović – Čačić – Linić s Jadrankom Kosor, ljutom protivnicom sa zadnjih izbora, a sada saveznicom, bez prevelike šanse. Od njih nije daleko ni Milan Bandić, koji nakon zadnjeg debakla na parlamentarnim izborima opet pokušava zaigrati izvan svog prirodnog, lokalnog zagrebačkog terena. S konzervativne strane nekoliko postotaka bi mogla uzeti U ime obitelji, medijski znakovito bojkotirana ekipa koja je uspješno provela referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškaraca, te umalo uspjela prikupiti i potpise za referendum o promjeni izbornog zakona, kojem su se zajedničkim snagama grčevito protivili HDZ i SDP. Taj referendum je predviđao promjenu izbornog zakona, zabranu predizbornog koaliranja, snižavanje izbornog praga i uvođenje preferencijalnog glasovanja. Prikupljeno je preko 380.000 glasova, ali vladajući su rekli da to nije dovoljno i da je 10% biračkog tijela, čije potpise treba sakupiti za raspisivanje referenduma, 410.000. Pred ove izbore ministar uprave izlazi s podatkom da je birača 3.791.341, i nikom ništa. Nakon svega U ime obitelji, najjača inicijativa na civilnoj sceni, povukla je riskantan potez i ušla u političku borbu. Vidjet ćemo s kojim rezultatom.

Kako sada stvari stoje, čini se da će HDZ dobiti više zastupnika od SDP-a, ali to ne jamči da će uspjeti okupiti saborsku većini i formirati vlast. To ovisi o rezultatu manjih opcija i koalicijskim pregovorima i trgovini. Najgori izborni ishod je toliko izjednačen rezultat da se ne uspije formirati vlast ili pak da ona bude vrlo nategnuta i krhka, što bi u problemima s kojima je Hrvatska suočena gotovo izvjesno značilo prijevremene izbore. No, za tjedan dana ćemo po tom pitanju svi biti pametniji.

Piše: Nino Raspudić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari