Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Tko se boji Živog zida?

Objavljeno

na

Prvi stranački kongres Živog zida održan prošlog tjedna u Lisinskom izazvao je neuobičajeno žučne reakcije na dijelu političkog spektra koji se eufemistički naziva hrvatska ljevica.

Predsjednica Pametnog Marijana Puljak nazvala je obećanja Živog zida iznesena u Lisinskom ‘ludima’ i dramatično pozvala: ‘Uključite se i pomozite nam spasiti ovu zemlju od letećeg cirkusa. Opasnije od svega je promatrati ovo sa strane i ne činiti ništa’.

Zašto bi ti samodefinirani Pametni bili ekskluzivno pozvani spašavati “ovu zemlju” iako su izvanparlamentarna stranka s minimalnom potporom, nije do kraja jasno. Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, stranke kojoj se Živi zid približio na samo nekoliko postotaka, zamjerio im je što se na kongresu nije čuo njihov stav oko valjda ključnih stvari koje tište sve hrvatske građana kao što su antifašizam, stav o reviziji Vatikanskih ugovora, stav o vjeronauku, pobačaju te naročito o LGBT zajednici. Birač kojem se obraća Bernardić izgara od brige oko LGBT-a i antifašizma, a najveća mu je politička aspiracija uskratiti tuđoj djeci mogućnost pohađati vjeronauk u školi. To je ljevica za 21. stoljeće.

I SDP je na najboljem putu da se svede na okvire biračkog tijela kojem je to najvažnije. S tim da im Plenkovićev HDZ pomalo i tu čini konkurenciju. Predsjednik SDP-ova saborskog kluba Arsen Bauk bio je još oštriji – izjavio je kako je Živi zid skupina simpatičnih političara s ‘vrlo opasnim idejama’ i s ‘nesagledivim posljedicama za državu i društvo’. Što se tako strašno dogodilo u Lisinskom? Nije tamo rečeno ništa novo što od Živog zida nismo čuli i ranije.

Javnosti su predstavili svog kandidata za premijera, Sinčića i još jednom su istaknuli kako će djelovati u korist siromašnih, obespravljenih, ovršenih, protiv banaka i kapitalista, te kako neće koalirati s drugim parlamentarnim strankama. Čuli smo i da se protive obveznom cijepljenju, zalažu za zabranu isključivanja vode i struje i legalizaciju konoplje. Time odgrizaju dio tradicionalnih birača ljevice što objašnjava ranije spomenuti bijes.

Pernar je među programskim točkama svoje stranke istaknuo izlaz Hrvatske iz NATO-a i Europske unije, a među potencijalnim budućim zemljama suradnicama naveo je Kinu, Rusiju, Indiju i Brazil. Osebujno izlaganje imala je i njihova potencijalna ministrica obrazovanja Jasmina Adžić Sikirić, koja već sad ima četrnaest puta veći legitimitet od aktualne ministrice. Populistički se založila za manji broj obaveznih predmeta, a više izbornih i izvanškolskih aktivnosti, kao i više stranih jezika, pri čemu je, zanimljivo, navela ruski, kineski i arapski.

‘Škola se treba prilagoditi učeniku, a ne učenik školi’, poentirala je Adžić Sikirić. Šteta što nije išla do kraja i zauzela se da učenici sami određuju što će i koliko učiti i sami sebe ocjenjuju. Živi zid se zalaže i za besplatno obrazovanje u cijelosti, u što po njima spada i besplatan prijevoz i topli obrok. Otkud će to platiti ne spominju.

Pored ukazivanja na nesporne društvene nepravde, vođe Živog zida izrekle su hrpu populističkih besmislica, no i to je njihovo pravo. Demokracija nužno nosi i dozu nesavršenosti. Živi zid definitivno nije moja opcija, smatram ih skupinom nekompetentnih populista najniže vrste, ali oni imaju pravo, kao i svi drugi građani, aktivno se uključiti u politiku i natjecati se na tržištu glasa, zastupajući vrijednosti u okviru ustava i zakona, bez da ih se etiketira kao mračnjake i opasne.

Uspjeh takve opcije pokazatelj je stvarnih problema u društvu. Kako to da Sinčić, Pernar i ekipa po anketama imaju deset puta veću potporu od HNS-a koji nam danas kroji obrazovanje ili od stranke Pametno, koju valjda silna pamet sprječava da, unatoč golemom medijskom prostoru koji im se daje, snažnije dotaknu umove i srca birača?

Radi se o prvoj značajnoj domaćoj manifestaciji nove vrste medijskog populizma, koju se ne može razumjeti bez uzimanje u obzir promjene u poimanju politike i autoriteta do koje su doveli masovni mediji, prvo televizija, a kasnije i Internet. Ranije se činilo samorazumljivim da će ljudi za vođe izabirati bolje od sebe, one za koje smatraju da će, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima, optimalno zastupati njihove interese. Zastupnik je po mogućnosti trebao biti pametan, obrazovan, iskusan, artikuliran, marljiv, hrabar.

No vremena su se promijenila. Politika se sve više pretvara u spektakl, a u toj domeni, ako mora izabrati, dio birača definitivno više voli komediju više nego tragediju, u smislu u kojem Aristotel kaže kako tragedija govori o ljudima boljima od nas, a komedija o gorima od nas.

U legendarnom tekstu Fenomenologija Mikea Buongiorna objavljenom 1961. Umberto Eco je analizirao nastup i razloge uspjeha najveće talijanske televizijske zvijezde. Uvidio je kako Buongiorno nije postao zvijezda zbog svoje nadarenosti, ljepote, pameti, rječitosti, već radi izostanka takvih posebnih kvaliteta. On osvaja publiku upravo svojim mediokritetstvom. Ne izaziva im komplekse manje vrijednosti. ‘On predstavlja ideal za čije se postizanje nitko ne treba truditi jer se bilo tko već nalazi na njegovoj razini. Svaka sličnost s nekim saborskim zastupnicima je sasvim namjerna.

Pedeset godina kasnije, pred kraj života, Eco je doživio i strelovit porast utjecaja društvenih mreža, koje je smatrao još pogubnijim od televizije: ‘Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju isto pravo na riječ kao i neki nobelovac. Radi se o invaziji imbecila.’

Tko glasa za Živi zid? Otprije znamo kako u Hrvatskoj postoji skupina povodljivih birača u potrazi za brzim spasom. Na njihovim krilima svojevremeno su uzletjeli Laburisti i Orah pa brzo nestali. Dio tih birača je otišao Živom zidu. No i oni se, uz razočarane pridošlice koji su ranije glasali za druge stranke i friško punoljetne mlade kojima je Pernar velika fora, dijele u više skupina.

U prvu spadaju birači koji doista smatraju kako Živi zid može doći na vlast i u potpunosti provesti svoj program. Nije ugodna spoznaja, ali moramo se pomiriti s tim da dio naših punoljetnih sugrađana, koji imaju pravnu sposobnosti i pravo glasa vjeruje kako se problemi mogu riješiti tako da se natiska novca i podijeli raji, da se minimalna zajamčena plaća povisi na deset tisuća kuna, ili da se završen osmi razred osnovne škole digne na razinu doktorata pa ćemo time preko noći postati najobrazovanija nacija na svijetu.

No takvih ima među biračima svih stranaka. Takvi vjeruju i u dvjesto tisuća radnih mjesta, ‘Vjerodostojno’ HDZ-a, ‘Pošteno’ SDP-a, njima će kurva govoriti o poštenju, vojnik o skraćenju, apsolvent o produženju i oni će im povjerovati, a da ne trepnu.

Drugi skupina birača je pametnija i sebičnija. To su ljudi u problemima, na koje je Živi zid fokusiran – blokirani računi, ovrhe, prijetnja deložacije. Svjesni su kako Živi zid nema kapacitet doći na vlast, ali vjeruju da može pritiskati, pa time posredno i natjerati vlast da im olakša situaciju. Vođeni su uskim vlastitim interesima kao i umirovljenik koji glasa za svoju cehovsku stranku koja se zalaže za podizanje mirovina pa makar sve drugo propalo.

Ovršeni, blokirani, deložirani glasač je fokusiran samo na sebe i teško je očekivati da će voditi brigu o cjelini zajednice, što je legitimno. Ali nečija financijska neodgovornost koja ga je dovela u dug ili blokadu ne smije pasti na teret cijelog društva, čiji dobar dio čine i oni kojima je također teško, ali su pazili na svaku kunu, nisu se zalijetali u kredite, ne stanuju u tuđim stanovima.

Na ovoj razini Živi zid ukazuje na istinske strukturne nepravde na koje se dosadašnja politička elita nije obazirala. Od lihvarskih kamata stranih banaka do ovršnog zakona koji je dovodio do banditskog višestrukog naplaćivanje duga. Nepravda postoji i Živi zid je glasnom borbom protiv nje politički profitirao i za sebe trajno vezao dio očajnih birača.

Treći skupina glasača Živog zida su pravi prosvjedni birači.

Oni znaju da Pernar i Sinčić ne mogu napraviti ništa, ali će barem podbadati oligarhiju. No, ako se bolje promisli, Živi zid je zbog svojih limitiranih kapaciteta bezopasan za sistem, zato su otpočetka i dobivali toliko medijskog prostora. Idealan su kanal za usmjeravanje desetak posto nezadovoljnika u bezopasnom smjeru i to im je plafon.

Kad će početi njihov pad? Ili kad dobiju neki komadić vlasti, primjerice općinu u kojoj mogu pokazati svoju (ne)sposobnost, ili kad se pokaže da su u Saboru trajno beskorisni. Budući da sada nose sigurnu zalihu saborskih mandata, već im se počinju ušlepavati različiti smutljivci, koji im nude privid stručnosti u zamjenu za saborski mandat.

Predviđam da čvrsta jezgra Živog zida ni ubuduće neće ni s kim koalirati, jer bi im to bio kraj, ali može im se dogoditi da će uvući u Sabor dosta ljudi koji će se, u situaciji teškog formiranja većine, brzo sauhizirati, odvojiti i pristati uz vlasti.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari