Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Tko se boji Živog zida?

Objavljeno

na

Prvi stranački kongres Živog zida održan prošlog tjedna u Lisinskom izazvao je neuobičajeno žučne reakcije na dijelu političkog spektra koji se eufemistički naziva hrvatska ljevica.

Predsjednica Pametnog Marijana Puljak nazvala je obećanja Živog zida iznesena u Lisinskom ‘ludima’ i dramatično pozvala: ‘Uključite se i pomozite nam spasiti ovu zemlju od letećeg cirkusa. Opasnije od svega je promatrati ovo sa strane i ne činiti ništa’.

Zašto bi ti samodefinirani Pametni bili ekskluzivno pozvani spašavati “ovu zemlju” iako su izvanparlamentarna stranka s minimalnom potporom, nije do kraja jasno. Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, stranke kojoj se Živi zid približio na samo nekoliko postotaka, zamjerio im je što se na kongresu nije čuo njihov stav oko valjda ključnih stvari koje tište sve hrvatske građana kao što su antifašizam, stav o reviziji Vatikanskih ugovora, stav o vjeronauku, pobačaju te naročito o LGBT zajednici. Birač kojem se obraća Bernardić izgara od brige oko LGBT-a i antifašizma, a najveća mu je politička aspiracija uskratiti tuđoj djeci mogućnost pohađati vjeronauk u školi. To je ljevica za 21. stoljeće.

I SDP je na najboljem putu da se svede na okvire biračkog tijela kojem je to najvažnije. S tim da im Plenkovićev HDZ pomalo i tu čini konkurenciju. Predsjednik SDP-ova saborskog kluba Arsen Bauk bio je još oštriji – izjavio je kako je Živi zid skupina simpatičnih političara s ‘vrlo opasnim idejama’ i s ‘nesagledivim posljedicama za državu i društvo’. Što se tako strašno dogodilo u Lisinskom? Nije tamo rečeno ništa novo što od Živog zida nismo čuli i ranije.

Javnosti su predstavili svog kandidata za premijera, Sinčića i još jednom su istaknuli kako će djelovati u korist siromašnih, obespravljenih, ovršenih, protiv banaka i kapitalista, te kako neće koalirati s drugim parlamentarnim strankama. Čuli smo i da se protive obveznom cijepljenju, zalažu za zabranu isključivanja vode i struje i legalizaciju konoplje. Time odgrizaju dio tradicionalnih birača ljevice što objašnjava ranije spomenuti bijes.

Pernar je među programskim točkama svoje stranke istaknuo izlaz Hrvatske iz NATO-a i Europske unije, a među potencijalnim budućim zemljama suradnicama naveo je Kinu, Rusiju, Indiju i Brazil. Osebujno izlaganje imala je i njihova potencijalna ministrica obrazovanja Jasmina Adžić Sikirić, koja već sad ima četrnaest puta veći legitimitet od aktualne ministrice. Populistički se založila za manji broj obaveznih predmeta, a više izbornih i izvanškolskih aktivnosti, kao i više stranih jezika, pri čemu je, zanimljivo, navela ruski, kineski i arapski.

‘Škola se treba prilagoditi učeniku, a ne učenik školi’, poentirala je Adžić Sikirić. Šteta što nije išla do kraja i zauzela se da učenici sami određuju što će i koliko učiti i sami sebe ocjenjuju. Živi zid se zalaže i za besplatno obrazovanje u cijelosti, u što po njima spada i besplatan prijevoz i topli obrok. Otkud će to platiti ne spominju.

Pored ukazivanja na nesporne društvene nepravde, vođe Živog zida izrekle su hrpu populističkih besmislica, no i to je njihovo pravo. Demokracija nužno nosi i dozu nesavršenosti. Živi zid definitivno nije moja opcija, smatram ih skupinom nekompetentnih populista najniže vrste, ali oni imaju pravo, kao i svi drugi građani, aktivno se uključiti u politiku i natjecati se na tržištu glasa, zastupajući vrijednosti u okviru ustava i zakona, bez da ih se etiketira kao mračnjake i opasne.

Uspjeh takve opcije pokazatelj je stvarnih problema u društvu. Kako to da Sinčić, Pernar i ekipa po anketama imaju deset puta veću potporu od HNS-a koji nam danas kroji obrazovanje ili od stranke Pametno, koju valjda silna pamet sprječava da, unatoč golemom medijskom prostoru koji im se daje, snažnije dotaknu umove i srca birača?

Radi se o prvoj značajnoj domaćoj manifestaciji nove vrste medijskog populizma, koju se ne može razumjeti bez uzimanje u obzir promjene u poimanju politike i autoriteta do koje su doveli masovni mediji, prvo televizija, a kasnije i Internet. Ranije se činilo samorazumljivim da će ljudi za vođe izabirati bolje od sebe, one za koje smatraju da će, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima, optimalno zastupati njihove interese. Zastupnik je po mogućnosti trebao biti pametan, obrazovan, iskusan, artikuliran, marljiv, hrabar.

No vremena su se promijenila. Politika se sve više pretvara u spektakl, a u toj domeni, ako mora izabrati, dio birača definitivno više voli komediju više nego tragediju, u smislu u kojem Aristotel kaže kako tragedija govori o ljudima boljima od nas, a komedija o gorima od nas.

U legendarnom tekstu Fenomenologija Mikea Buongiorna objavljenom 1961. Umberto Eco je analizirao nastup i razloge uspjeha najveće talijanske televizijske zvijezde. Uvidio je kako Buongiorno nije postao zvijezda zbog svoje nadarenosti, ljepote, pameti, rječitosti, već radi izostanka takvih posebnih kvaliteta. On osvaja publiku upravo svojim mediokritetstvom. Ne izaziva im komplekse manje vrijednosti. ‘On predstavlja ideal za čije se postizanje nitko ne treba truditi jer se bilo tko već nalazi na njegovoj razini. Svaka sličnost s nekim saborskim zastupnicima je sasvim namjerna.

Pedeset godina kasnije, pred kraj života, Eco je doživio i strelovit porast utjecaja društvenih mreža, koje je smatrao još pogubnijim od televizije: ‘Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju isto pravo na riječ kao i neki nobelovac. Radi se o invaziji imbecila.’

Tko glasa za Živi zid? Otprije znamo kako u Hrvatskoj postoji skupina povodljivih birača u potrazi za brzim spasom. Na njihovim krilima svojevremeno su uzletjeli Laburisti i Orah pa brzo nestali. Dio tih birača je otišao Živom zidu. No i oni se, uz razočarane pridošlice koji su ranije glasali za druge stranke i friško punoljetne mlade kojima je Pernar velika fora, dijele u više skupina.

U prvu spadaju birači koji doista smatraju kako Živi zid može doći na vlast i u potpunosti provesti svoj program. Nije ugodna spoznaja, ali moramo se pomiriti s tim da dio naših punoljetnih sugrađana, koji imaju pravnu sposobnosti i pravo glasa vjeruje kako se problemi mogu riješiti tako da se natiska novca i podijeli raji, da se minimalna zajamčena plaća povisi na deset tisuća kuna, ili da se završen osmi razred osnovne škole digne na razinu doktorata pa ćemo time preko noći postati najobrazovanija nacija na svijetu.

No takvih ima među biračima svih stranaka. Takvi vjeruju i u dvjesto tisuća radnih mjesta, ‘Vjerodostojno’ HDZ-a, ‘Pošteno’ SDP-a, njima će kurva govoriti o poštenju, vojnik o skraćenju, apsolvent o produženju i oni će im povjerovati, a da ne trepnu.

Drugi skupina birača je pametnija i sebičnija. To su ljudi u problemima, na koje je Živi zid fokusiran – blokirani računi, ovrhe, prijetnja deložacije. Svjesni su kako Živi zid nema kapacitet doći na vlast, ali vjeruju da može pritiskati, pa time posredno i natjerati vlast da im olakša situaciju. Vođeni su uskim vlastitim interesima kao i umirovljenik koji glasa za svoju cehovsku stranku koja se zalaže za podizanje mirovina pa makar sve drugo propalo.

Ovršeni, blokirani, deložirani glasač je fokusiran samo na sebe i teško je očekivati da će voditi brigu o cjelini zajednice, što je legitimno. Ali nečija financijska neodgovornost koja ga je dovela u dug ili blokadu ne smije pasti na teret cijelog društva, čiji dobar dio čine i oni kojima je također teško, ali su pazili na svaku kunu, nisu se zalijetali u kredite, ne stanuju u tuđim stanovima.

Na ovoj razini Živi zid ukazuje na istinske strukturne nepravde na koje se dosadašnja politička elita nije obazirala. Od lihvarskih kamata stranih banaka do ovršnog zakona koji je dovodio do banditskog višestrukog naplaćivanje duga. Nepravda postoji i Živi zid je glasnom borbom protiv nje politički profitirao i za sebe trajno vezao dio očajnih birača.

Treći skupina glasača Živog zida su pravi prosvjedni birači.

Oni znaju da Pernar i Sinčić ne mogu napraviti ništa, ali će barem podbadati oligarhiju. No, ako se bolje promisli, Živi zid je zbog svojih limitiranih kapaciteta bezopasan za sistem, zato su otpočetka i dobivali toliko medijskog prostora. Idealan su kanal za usmjeravanje desetak posto nezadovoljnika u bezopasnom smjeru i to im je plafon.

Kad će početi njihov pad? Ili kad dobiju neki komadić vlasti, primjerice općinu u kojoj mogu pokazati svoju (ne)sposobnost, ili kad se pokaže da su u Saboru trajno beskorisni. Budući da sada nose sigurnu zalihu saborskih mandata, već im se počinju ušlepavati različiti smutljivci, koji im nude privid stručnosti u zamjenu za saborski mandat.

Predviđam da čvrsta jezgra Živog zida ni ubuduće neće ni s kim koalirati, jer bi im to bio kraj, ali može im se dogoditi da će uvući u Sabor dosta ljudi koji će se, u situaciji teškog formiranja većine, brzo sauhizirati, odvojiti i pristati uz vlasti.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo uprave uputilo je u javnu raspravu prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. Prema dostupnim informacijama glavne novine u zakonu odnose se na način financiranja referendumskih inicijativa te na rokove u kojima je dozvoljeno prikupljati potpise za raspisivanje pojedinih referenduma.

Prema riječima Arsena Bauka iz SDP-a radi se o SDP-ovom prijedlogu zakona koji je bio u pripremi pred kraj mandata Kukuriku vlade, a u saborsku proceduru nije došao samo zato što je u međuvremenu SDP izgubio vlast. Sadašnja postava u Ministarstvu uprave očito je odlučila nastaviti tamo gdje je SDP stao pa će tako oporbeni SDP u Saboru, prema najavama iz njihova kluba, dignuti obje ruke za spomenuti prijedlog zakona. Kako i ne bi kada je prijedlog njihovih ruku dijelo? Piše Željko Primorac/Hrsvijet

No, prisjetimo se okolnosti u kojima je nastajao spomenuti, SDP-ov, prijedlog Zakona o referendumu. SDP je nakon izbora Ive Josipovića za predsjednika i pobjede Kukuriku koalicije na izborima imao apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Toliko su se politički osilili da su počeli iz temelja mjenjati sve što nisu uspjeli za vrijeme Račanove vlade. Promjenjeni su nazivi ministarstva, ukinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburškom komemoracijom, ukinuto je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a počelo se naveliko pričati o korijenima Domovinskog rata u NOB-u i partizanima. Pored toga Milanovićeva vlada pripremala je paket „gospodarskih mjera“ koje su se trebale svesti na potpunu privatizaciju cestarskog i energetskog sektora. U tim okolnostima nezaustavljivog juriša na sve vrijednosti Domovinskog rata, ali i na ostatke ostataka gospodarskog potencijala zemlje jedini instrument kojim se moglo suprostaviti SDP-ovoj rekonkvisti bio je referendum. Prvi značajniji poraz SDP-a i njegovog ideološkog ludila dogodio se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Kada je još jedna referendumska inicijativa prikupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma protiv privatizacije cestarskog sektora u SDP-u se upalio alarm. Hitno je trebalo zakonski ograničiti – samovolju naroda. Međutim, kola su već bila krenula nizbrdo, bližili su se izbori, a Baukov prijedlog pričekati će u ladicama HDZ-ova ministra kojemu se učinio interesantan.

Problem je samo što su u cijeloj ovoj priči upravo HDZ-ova infrastrukura i birači, pored Crkve, najzaslužniji za uspjeh i jedne i druge referendumske inicijative. Pa zašto onda HDZ danas pila granu na kojoj sjedi i oduzima sebi jedno efikasno oružje za političku borbu kada, jednoga dana, više ne bude na vlasti. Prema prijedlogu spomenutog zakona znatno se postrožuju pravila za financiranje referendumskih inicijativa, te će se znatno strože kontrolirati sami proces prikupljanja potpisa. Ispada kako HDZ danas sam zauzdava referendumski pokret na krilima kojeg je došao na vlast. Koliko je ta politika mudra pokazat će vrijeme.

Teško se oteti dojmu kako HDZ nastavlja točno tamo gdje je SDP stao te kako je navedeni zakon usmjeren protiv konzervativnog katoličkog pokreta koji je postao dominantan u sektoru građanskog aktivizma. Do sada je dominaciju u sektoru civilnog društva i građanskog aktivizma imao skup lijevih i liberalnih udruga okupljenih oko GONG-a, Documente, Baba, Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije. No, bez ustezanja možemo kazati kako je ovaj spektar civilnih udruga bio i rezervna vojska SDP-a koji je djelovao tamo gdje, formalno, politika nije mogla i smjela djelovati. Nedavna aktivacija Dragana Zelića, dugogodišnjeg direktora GONG-a, kao izvršnog tajnika SDP-a najbolje oslikava povezanost SDP-a sa navedenim spektrom „civilnih udruga“.

Međutim, iz samo jednog razloga ovaj zakon neće pogoditi GONG, Documentu, Babe, Kuću ljudskih prava i Centar za mirovne studije. Jednostavno, unatoč silnim milijunima kuna koje dobivaju iz inozemstva i iz državnog proračuna oni nisu sposobni organizirati bilo kakvu referendumsku inicijativu ili pokret. Preživljavaju, odnosno, parazitiraju samo zahvaljujući uskoj koordinaciji sa medijima i silnim milijunima donacija od inozemnih vlada, državnog proračuna RH i inozemnih financijera koji zagovaraju globalističku viziju svijeta bez nacija i granica.

Jedna od glavnih novina novog zakona o referendumu kaže kako se zabranjuje financiranje referenduma od strane stranih vlada, pravnih osoba, državnih poduzeća, vjerskih zajednica i anonimnih donatora. Odlično! Pretpostavljam kako se ovime želi spriječiti direktno strano uplitanje u domaća politička pitanja. Međutim, nije li licemjerno na ovaj način zaustvljati financiranje konzervativnih katoličkih pokreta, a u isto vrijeme ostavljati mogućnost da se lijevi spektar civilnog sektora finjancira direktno s računa stranih veleposlanstva, vlada i globalističkih pokreta? Nadam se kako će HDZ-ovi saborski zastupnici pa i sam ministar Kuščević uvidjeti koliku štetu čine novim, za sada samo prijedlogom zakona, te kako će uvidjeti kako je Arsen Bauk zakon pisao protiv desnog konzervativnog pokreta. Istog onog koji ih je doveo na vlast!

Željko Primorac/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Stići će vas naša pjesma i u Srbiji’

Objavljeno

na

Objavio

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima,iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar),a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza , tu je rođen,kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1ooo. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti , ha!) tek 1820.,podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku,a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu „ Samo sreća, ništa drugo“, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostorogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

U Hrvatskoj ništa novo

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u „stići će vas naša pjesma i u Srbiji“.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) „Druže Tito mi ti se kunemo.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari