Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Tko se poigrao Tolušićevom glavom?

Objavljeno

na

Afera oko ministra Tolušića (ne pišem “afera ministra Tolušića” jer, iako tjednik Nacional još uvijek nije zamijenio Narodne novine kao službeno glasilo RH, nemamo razloga sumnjati u navode tog lista kako je SOA utvrdila da afere nema), glavna je medijska tema ovog tjedna koja, između ostalog, potiče i neka filozofska, točnije ontološka pitanja o odnosu stvarnosti i privida u svijetu suvremene tehnologije.

Što je stvarnost? I koji je njen slikovni prikaz istinit? Fotografsko manipuliranje stvarnošću moguće je na više načina.

Najbenigniji je stroga selekcija, što je danas zahvaljujući digitalnoj fotografiji silno olakšano. Ne tako davno, nakon slikanja nisi odmah znao ishod, već si morao čekati razvijanje filma u foto-studiju da vidiš “kako si ispao”, dok danas, zahvaljujući digitalcima, a pogotovo otkako su inkorporirani u mobitele, okidaš bezbroj slika, a onda probereš najbolju koju memoriraš ili pokazuješ.

Stoga te stvarni izgled s kojim se suočiš uživo nakon što si ranije vidio samo izabrane fotografije, u pravilu razočara, bilo da je riječ o nekoj osobi ili Parizu. Od tisuću fotografija bilo čega, na jednoj će se poklopiti prava kombinacija kuta i osvjetljenja, zbog čega i najveća grdoba izgleda podnošljivo. Taj prikaz nije lažan, ali je rezultat goleme selekcije koja navodi na pogrešan dojam i procjenu nečijeg izgleda.

Drugi najčešći način manipulacije je dorada koju kolokvijalno nazivamo fotošopiranje, po najpoznatijem grafičkom računalnom programu za obradu fotografija. Iz godine u godinu takvi programi su sve bolji i jednostavniji za uporabu pa je većina fotografija iz svijeta showbiza, ali i predizbornih kampanja političara, manje ili više poboljšana, bilo da se tanji struk Kardashianke ili peglaju bore naše političarke, piše Nino Raspudić / Večernji list

Treći način je potpuno krivotvorenje stvarnosti inkorporiranjem stvarnih segmenata u drugačiji kontekst, što danas kompjuteri rade do zadnjeg piksela. Tehnika je toliko usavršena da se bez problema bilo tko može “umetnuti” u svaki video.

Tako Obama može održati Trumpov govor, a Trump Obamin, vašu glavu mogu savršeno uklopiti u dobitnika Oscara za najbolju mušku ulogu, Federerovo tijelo dok podiže pehar u Wimbledonu ili Bandića dok vozi bager.

Kad bi se željelo politički eliminirati ljude, nekada su im se glave doslovno kidale, dok ih je danas dovoljno namontirati u nepriličan kontekst, kao što se izgleda dogodilo s Tolušićevom.

Oni koju su mu radili o glavi, doslovno su mu radili glavom, tj. stavili je na tijelo drugog muškarca s damom u krilu koja ne ostavlja dojam kao da je s njom u zakonski reguliranoj trajnoj vezi, i koji, uz to, nešto radi nosom na površini mobitela, pri čemu je teško pretpostaviti da nazalno surfa rezultate rukometnog prvenstva ili vremensku prognozu.

Glava potpredsjednika Vlada i ministra poljoprivrede, kad bi se u stvarnosti našla na takvom zadatku, bila bi kompromitirana i njena politička karijera ugrožena, pa ju je “banda”, kako ih naziva vlasnih navedene glave, a što je, po Nacionalu, potvrdila SOA, odnekud izrezala i sofisticirano zalijepila u tu delikatnu situaciju.

Kad se počela spominjati Tolušićeva glava imao sam snažan osjećaj déjà-vu. Na koncu sam se prisjetio da sam o njoj pisao prije dvije i pol godina na ovom istom mjestu u tekstu “Kad HDZ-ovci ponesu glave”. U vrijeme bezglavog slijeđenja Karamarka u njegovom famoznom preslagivanju, uoči sjednice predsjedništva HDZ-a, njegov član Tolušić je na novinarski upit o sjednici rekao je da će na nju doći “sa svojom glavom”.

Drugi član predsjedništva, Butković, složio se s njim i rekao da će i on ponijeti svoju. Zapitao sam se tada kakva je to ekipa koja treba posebno napominjati da na sastanak dolazi “sa svojom glavom” i zar se to ne bi trebalo podrazumijevati? Znači li to da su inače znali doći bez glave ili ponijeti tuđu? Kakvo je bilo stanje s njihovim glavama kad su povjerovali Karamarku da će presložiti Vladu?

Zaključak je bio kako je nekim HDZ-ovcima vlastita glava dugo služila kao puki ukras, accessoire i kako su je izgleda nosili samo ponekad, ovisno o prigodi, kao kravatu ili šešir. Sada se te metaforički plutajuće glave, računalnim krivotvorinama koriste za političku kompromitaciju. No valja istaknuti i kako je u današnjem stanju hrvatske politike i društva i sam pojam kompromitantnog postao relativan.

Je li veća bruka za potomstvo vidjeti pradjeda uslikanog s razgolićenom damom u krilu koja im nije prababa ili u timu s Lovrom Kuščevićem i ostatkom Plenkovićeve ekipe kako, primjerice, guši demokratsku volju građana, sudjeluje u provođenju antropološkog pokusa nad vlastitim narodom pod krinkom konvencije o zaštiti žena od nasilja, tetošenju Vučića i njegovih emisara i prihvaćanju međunarodnih sporazume koji potiču masovne migracije nasuprot volji većine građana? Vrijeme će pokazati.

Uza sva druga čudesa, tjednik Nacional se danas pojavljuje kao važan, ugledan partner vladajućih kojem premijer javno zahvaljuje. Oni u SOA-u, kao da je riječ o nekoj uslužnoj djelatnosti provjere potencijalno kompromitirajućeg materijala, nose na provjeru fotografije koje dobivaju od anonimnih izvora.

A onda ih objavljuju kao raskrinkavanje lažnih vijesti, budeći kod dijela javnosti sumnju da je riječ o lažnim vijestima. Ljudi su, nažalost, često povodljivi i skloni, unatoč zvaničnoj potvrdi, špekulirati u smislu– da tu nema nešto, ne bi se ni spominjalo, gdje ima dima ima i vatre i slično. Možda je forma u kojoj je cijela priča prezentirana samo lijep način da se kaže – vidite što se sve može dogoditi, ali srećom mi vas branimo, što je stari reketaški princip.

Pogotovo jer je kao argument izašlo ne samo računalno vještačenje iz SOA-e, već i par bizarnih, sporednih argumenata poput onog da ministar uvijek nosi cipele na špic, a na fotografiji su zaobljene, kao da je riječ o nekakvom fetišistu cipela koje na sjeveru nazivaju “picolovke” ili “špic-papak”, koji nikada i ni po koju cijenu ne može obuti nikakve druge.

Jesu li ti bezvezni detalji pušteni upravo da pothranjuju crv sumnje, kao da je bit identifikacije oblik cipela i boja sata? Ni Tolušićeva prva reakcija nije bila najprimjerenija. Uza sve razumijevanje povrijeđenosti teško oklevetane osobe, neprihvatljivo je da on govori kako zna o kojoj je “bandi” riječi i da će ti uskoro završiti u zatvoru, jer nije u nadležnosti ministra poljoprivrede trpati bandu u zatvor već je o tome trebao obavijestiti nadležne službe i s javnošću pričekati epilog. I na koncu, važnije od samog ovog slučaja, pitanje je budućnost interneta i kontrole sadržaja koji se objavljuju na njemu.

Hasanbegović: Sve dolazi iz Bruxellesa jer tamošnja oligarhija više ne može manipulirati javnim mnijenjem

Talijanski filozof Gianni Vattimo u knjizi Transparentno društvo, objavljenoj 1989., vizionarski je tvrdio kako će razvoj medija u budućnosti voditi prema stvaranju transparentnije, slobodnije zajednice.

Za razliku od većine lijevih intelektualaca koji su u to vrijeme imali izrazito skeptičan stav prema razvoju masovnih medija, pri čemu su na umu uglavnom imali dr. Goebbelsa koji iz strogo kontrolirane radijske stanice naciji ispire mozak, Vattimo je tvrdio da razvoj medija neće dovesti do većeg porobljavanja, već do veće slobode, štoviše do eksplozije mnoštva različitih gledišta na svijet. Tada je imao na umu lokalne radijske i TV postaje.

Njegova predviđanja potvrdila su se u sljedećem desetljeću neslućenim širenjem i dostupnošću interneta, zahvaljujući kojem danas svatko može, uz minimalnu opremu stavljati tekstove, slike, zvuk ili živi prijenos po volji. Problem plasmana bilo koje informacije više ne postoji. Gradu i svijetu možemo objaviti sve što želimo, besplatno i anonimno.

Danas je, dakle, svatko potencijalni nakladnik. Osim emitiranja, olakšana je i distribucija – ako imamo vruć sadržaj, ona je munjevita i besplatna zahvaljujući društvenim mrežama. No, tko može kontrolirati tolike “nakladnike”?

I hoće li eventualna sredstva za kontrolu lažnih vijesti (o kojima treba razmisliti, jer vidimo kako vješto krivotvorena fotografija javne osobe za čas obiđe cijelu mrežu i nanese joj štetu koja se kasnijim opovrgavanjem autentičnosti nikada do kraja ne može ispraviti), sutra u nekim autoritarnim rukama postati instrumenti cenzure i kontrole mišljenja?

Vodi li nas reguliranje objava na internetu korak unatrag po pitanu medijskih sloboda? Što se želi postići “Zakonom o suzbijanju lažnih vijesti”? To su ključna pitanja za budućnost demokracije u bliskoj budućnosti, čija god glava trenutno bila na vlasti ili na tapetu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari