Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Tko se poigrao Tolušićevom glavom?

Objavljeno

na

Afera oko ministra Tolušića (ne pišem “afera ministra Tolušića” jer, iako tjednik Nacional još uvijek nije zamijenio Narodne novine kao službeno glasilo RH, nemamo razloga sumnjati u navode tog lista kako je SOA utvrdila da afere nema), glavna je medijska tema ovog tjedna koja, između ostalog, potiče i neka filozofska, točnije ontološka pitanja o odnosu stvarnosti i privida u svijetu suvremene tehnologije.

Što je stvarnost? I koji je njen slikovni prikaz istinit? Fotografsko manipuliranje stvarnošću moguće je na više načina.

Najbenigniji je stroga selekcija, što je danas zahvaljujući digitalnoj fotografiji silno olakšano. Ne tako davno, nakon slikanja nisi odmah znao ishod, već si morao čekati razvijanje filma u foto-studiju da vidiš “kako si ispao”, dok danas, zahvaljujući digitalcima, a pogotovo otkako su inkorporirani u mobitele, okidaš bezbroj slika, a onda probereš najbolju koju memoriraš ili pokazuješ.

Stoga te stvarni izgled s kojim se suočiš uživo nakon što si ranije vidio samo izabrane fotografije, u pravilu razočara, bilo da je riječ o nekoj osobi ili Parizu. Od tisuću fotografija bilo čega, na jednoj će se poklopiti prava kombinacija kuta i osvjetljenja, zbog čega i najveća grdoba izgleda podnošljivo. Taj prikaz nije lažan, ali je rezultat goleme selekcije koja navodi na pogrešan dojam i procjenu nečijeg izgleda.

Drugi najčešći način manipulacije je dorada koju kolokvijalno nazivamo fotošopiranje, po najpoznatijem grafičkom računalnom programu za obradu fotografija. Iz godine u godinu takvi programi su sve bolji i jednostavniji za uporabu pa je većina fotografija iz svijeta showbiza, ali i predizbornih kampanja političara, manje ili više poboljšana, bilo da se tanji struk Kardashianke ili peglaju bore naše političarke, piše Nino Raspudić / Večernji list

Treći način je potpuno krivotvorenje stvarnosti inkorporiranjem stvarnih segmenata u drugačiji kontekst, što danas kompjuteri rade do zadnjeg piksela. Tehnika je toliko usavršena da se bez problema bilo tko može “umetnuti” u svaki video.

Tako Obama može održati Trumpov govor, a Trump Obamin, vašu glavu mogu savršeno uklopiti u dobitnika Oscara za najbolju mušku ulogu, Federerovo tijelo dok podiže pehar u Wimbledonu ili Bandića dok vozi bager.

Kad bi se željelo politički eliminirati ljude, nekada su im se glave doslovno kidale, dok ih je danas dovoljno namontirati u nepriličan kontekst, kao što se izgleda dogodilo s Tolušićevom.

Oni koju su mu radili o glavi, doslovno su mu radili glavom, tj. stavili je na tijelo drugog muškarca s damom u krilu koja ne ostavlja dojam kao da je s njom u zakonski reguliranoj trajnoj vezi, i koji, uz to, nešto radi nosom na površini mobitela, pri čemu je teško pretpostaviti da nazalno surfa rezultate rukometnog prvenstva ili vremensku prognozu.

Glava potpredsjednika Vlada i ministra poljoprivrede, kad bi se u stvarnosti našla na takvom zadatku, bila bi kompromitirana i njena politička karijera ugrožena, pa ju je “banda”, kako ih naziva vlasnih navedene glave, a što je, po Nacionalu, potvrdila SOA, odnekud izrezala i sofisticirano zalijepila u tu delikatnu situaciju.

Kad se počela spominjati Tolušićeva glava imao sam snažan osjećaj déjà-vu. Na koncu sam se prisjetio da sam o njoj pisao prije dvije i pol godina na ovom istom mjestu u tekstu “Kad HDZ-ovci ponesu glave”. U vrijeme bezglavog slijeđenja Karamarka u njegovom famoznom preslagivanju, uoči sjednice predsjedništva HDZ-a, njegov član Tolušić je na novinarski upit o sjednici rekao je da će na nju doći “sa svojom glavom”.

Drugi član predsjedništva, Butković, složio se s njim i rekao da će i on ponijeti svoju. Zapitao sam se tada kakva je to ekipa koja treba posebno napominjati da na sastanak dolazi “sa svojom glavom” i zar se to ne bi trebalo podrazumijevati? Znači li to da su inače znali doći bez glave ili ponijeti tuđu? Kakvo je bilo stanje s njihovim glavama kad su povjerovali Karamarku da će presložiti Vladu?

Zaključak je bio kako je nekim HDZ-ovcima vlastita glava dugo služila kao puki ukras, accessoire i kako su je izgleda nosili samo ponekad, ovisno o prigodi, kao kravatu ili šešir. Sada se te metaforički plutajuće glave, računalnim krivotvorinama koriste za političku kompromitaciju. No valja istaknuti i kako je u današnjem stanju hrvatske politike i društva i sam pojam kompromitantnog postao relativan.

Je li veća bruka za potomstvo vidjeti pradjeda uslikanog s razgolićenom damom u krilu koja im nije prababa ili u timu s Lovrom Kuščevićem i ostatkom Plenkovićeve ekipe kako, primjerice, guši demokratsku volju građana, sudjeluje u provođenju antropološkog pokusa nad vlastitim narodom pod krinkom konvencije o zaštiti žena od nasilja, tetošenju Vučića i njegovih emisara i prihvaćanju međunarodnih sporazume koji potiču masovne migracije nasuprot volji većine građana? Vrijeme će pokazati.

Uza sva druga čudesa, tjednik Nacional se danas pojavljuje kao važan, ugledan partner vladajućih kojem premijer javno zahvaljuje. Oni u SOA-u, kao da je riječ o nekoj uslužnoj djelatnosti provjere potencijalno kompromitirajućeg materijala, nose na provjeru fotografije koje dobivaju od anonimnih izvora.

A onda ih objavljuju kao raskrinkavanje lažnih vijesti, budeći kod dijela javnosti sumnju da je riječ o lažnim vijestima. Ljudi su, nažalost, često povodljivi i skloni, unatoč zvaničnoj potvrdi, špekulirati u smislu– da tu nema nešto, ne bi se ni spominjalo, gdje ima dima ima i vatre i slično. Možda je forma u kojoj je cijela priča prezentirana samo lijep način da se kaže – vidite što se sve može dogoditi, ali srećom mi vas branimo, što je stari reketaški princip.

Pogotovo jer je kao argument izašlo ne samo računalno vještačenje iz SOA-e, već i par bizarnih, sporednih argumenata poput onog da ministar uvijek nosi cipele na špic, a na fotografiji su zaobljene, kao da je riječ o nekakvom fetišistu cipela koje na sjeveru nazivaju “picolovke” ili “špic-papak”, koji nikada i ni po koju cijenu ne može obuti nikakve druge.

Jesu li ti bezvezni detalji pušteni upravo da pothranjuju crv sumnje, kao da je bit identifikacije oblik cipela i boja sata? Ni Tolušićeva prva reakcija nije bila najprimjerenija. Uza sve razumijevanje povrijeđenosti teško oklevetane osobe, neprihvatljivo je da on govori kako zna o kojoj je “bandi” riječi i da će ti uskoro završiti u zatvoru, jer nije u nadležnosti ministra poljoprivrede trpati bandu u zatvor već je o tome trebao obavijestiti nadležne službe i s javnošću pričekati epilog. I na koncu, važnije od samog ovog slučaja, pitanje je budućnost interneta i kontrole sadržaja koji se objavljuju na njemu.

Hasanbegović: Sve dolazi iz Bruxellesa jer tamošnja oligarhija više ne može manipulirati javnim mnijenjem

Talijanski filozof Gianni Vattimo u knjizi Transparentno društvo, objavljenoj 1989., vizionarski je tvrdio kako će razvoj medija u budućnosti voditi prema stvaranju transparentnije, slobodnije zajednice.

Za razliku od većine lijevih intelektualaca koji su u to vrijeme imali izrazito skeptičan stav prema razvoju masovnih medija, pri čemu su na umu uglavnom imali dr. Goebbelsa koji iz strogo kontrolirane radijske stanice naciji ispire mozak, Vattimo je tvrdio da razvoj medija neće dovesti do većeg porobljavanja, već do veće slobode, štoviše do eksplozije mnoštva različitih gledišta na svijet. Tada je imao na umu lokalne radijske i TV postaje.

Njegova predviđanja potvrdila su se u sljedećem desetljeću neslućenim širenjem i dostupnošću interneta, zahvaljujući kojem danas svatko može, uz minimalnu opremu stavljati tekstove, slike, zvuk ili živi prijenos po volji. Problem plasmana bilo koje informacije više ne postoji. Gradu i svijetu možemo objaviti sve što želimo, besplatno i anonimno.

Danas je, dakle, svatko potencijalni nakladnik. Osim emitiranja, olakšana je i distribucija – ako imamo vruć sadržaj, ona je munjevita i besplatna zahvaljujući društvenim mrežama. No, tko može kontrolirati tolike “nakladnike”?

I hoće li eventualna sredstva za kontrolu lažnih vijesti (o kojima treba razmisliti, jer vidimo kako vješto krivotvorena fotografija javne osobe za čas obiđe cijelu mrežu i nanese joj štetu koja se kasnijim opovrgavanjem autentičnosti nikada do kraja ne može ispraviti), sutra u nekim autoritarnim rukama postati instrumenti cenzure i kontrole mišljenja?

Vodi li nas reguliranje objava na internetu korak unatrag po pitanu medijskih sloboda? Što se želi postići “Zakonom o suzbijanju lažnih vijesti”? To su ključna pitanja za budućnost demokracije u bliskoj budućnosti, čija god glava trenutno bila na vlasti ili na tapetu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari