Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Tko tebe Ustavnim sudom, ti njega referendumom

Objavljeno

na

Demokratski deficit ili nedovoljna legitimnost onih koji donose odluke dugoročno je najveća prijetnja demokraciji, slobodi i vladavini prava. Trend je globalni, no najjasnije se očituje u Europskoj uniji, počevši od referenduma u Danskoj 1992. kojim je odbačen Ugovor iz Maastrichta, kojim je stvorena EU, a čiji je ishod kasnije izigran.

Nakon toga građane se sve manje pitalo za mišljenje, a i kad se pitalo, najčešće su glasovali protiv želja oligarhije poput Britanaca 2016. ili Nizozemaca o proširenju EU na Ukrajinu iste godine.

Iz godine u godinu demokratski deficit se povećava – sve više odluka o našim životima donose ljudi, tijela, organizacije, komisije, agencije koje građani nisu izabrali niti im izravno odgovaraju. Od Europske komisije, preko UN-ovih agencija za sve i sja, preko čudno sročenih i nametnutih konvencija koje se nadređuju nacionalnim zakonodavstvima pa do aktivista miljenika oligarhijskih medija poput Grete Thunberg ili Jelene Veljače koji markiranjem iz škole, ili ovećim lajkanjem Facebook objave, dolaze preko noći u poziciju da sukreiraju javne politike.

Najnoviji sličan fenomen je naš, bolje rečeno HDZ-SDP-ov Ustavni sud. Munjevito su se oglasili odlukom kojom nalažu drugim sudovima i ostalim državnim tijelima omogućiti istospolnim parovima udomljavanje djece. Ustavni sud je po primljenoj tužbi trebao ocijeniti ustavnost Zakona o udomiteljstvu.

No, začuđujuće, istovremeno je potvrdio da je navedeni zakon u skladu s Ustavom i dao nalog da ga se tumači suprotno onome što u njemu stoji, izašavši tako iz svojih okvira, točnije preuzimajući ulogu zakonodavca, piše Nino Raspudić / Večernji list

Riječ je čistoj političkoj odluci, koju podupiru dvije stranke koje su taj sud iskrojile. Sve je podmazano medijskom mašinerijom, koja nas zasipa orvelovskim novogovorom, ovaj put je to sentimentalni kič o “duginim” obiteljima (za razliku od običnih, koje su valjda mračne ili monotone), koje se pozivaju na svoje pravo na dijete, pri čemu se u drugi plan stavljaju interesi djece bez roditeljske skrbi.

LGBT aktivisti, kojih je u Hrvatskoj doslovno šačica, postaju sve važniji politički akter. Djeluju kao samoproglašeni opunomoćeni zastupnici zajednice za koju nije jasno kada im je i kako dala legitimitet da je predstavljaju. Oni su za homoseksualce ono što je bila komunistička partija za radnike. Koriste ih kao neupitan moralni štit za svoje partikularne političke i ideološke ciljeve. Kad je održan prvi gej-pride, isticali su kako je riječ samo o tome da se pusti ljude da žive na miru svoje privatne živote i “ljube koga hoće”. Negirali su da će se tražiti brak ili usvajanje djece i isticali kako narod time sraše konzervativne babaroge.

Kasnije se priča nastavila s novim i novim zahtjevima, tj. žaba se pomalo kuhala po na Zapadu već viđenom scenariju. Sad je potpuno jasno da referendum kojim je prije šest godina definicija braka kao zajednice žene i muškarca unesena u Ustav, tj. spriječeno da je mimo narodne volje može promijeniti neki briselski ćato po nalogu izvana ili Ustavni sud istom linijom, nije bio puhanje na hladno ili neka nepotrebna konzervativna histerija već jedini način da se spriječi vršenje dubinskih antropoloških i društvenih eksperimenata bez dovoljnog demokratskog legitimiteta da se to čini.

Unatoč silnim pritiscima, izravnom miješanju tadašnjeg predsjednika i premijera, aktivnom suprotstavljanju tobože neovisnih promatrača izbornih procesa poput Gonga i goleme većine medija, referendum je prošao i zadan je prvi protuudarac oligarhiji i logici demokratskog deficita.

Zakon o referendumu kod nas ne služi, kao u zrelim demokracijama, tome da referendum omogući i regulira, već da ga onemogući, počevši od apsurdno visokog broja potpisa koje je potrebno prikupiti u vrlo kratkom vremenu, pri čemu se može dogoditi da vam Obersnel uskrati mogućnost prikupljanja potpisa, a na kraju vas čeka Kuščević koji ih broji. Volja građana izražena na tom referendumu nije šire uzeta u obzir nego je u praksi izigrana, ispalo je da je samo zaštićen izraz “brak”, kao jezična forma, a sadržajno će ga se izvrdati tako što će se istospolnim partnerima dati sva bračna prava. Upravo svjedočimo novom koraku udomljavanja koji vodi prema sljedećem – posvajanju djece.

Globalno su doživljavali medijski odstrjel ljudi homoseksualne orijentacije koji su se usudili reći da je to nepotrebno (v. slučaj Dolce&Gabbana), i kako se borba za pravo na različitost iz ideoloških razloga pretvorila u borbu za istost, malograđanski ideal, najprije braka, a sada i obitelji, i to benettonovski dovitljivo “dugine”.

Kod nas cijelu igru otpočetka odrađuje tobože demokršćanska stranka desnog centra kako sebi vole tepati HDZ-ovci. Počelo je u Sanaderovo vrijeme donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, a finiš se odvija pod Plenkovićem, odlukom Ustavnog suda, nepotrebne institucije koja se popunjava dealom HDZ-a i SDP-a.

Ustavni sud je slika i prilika velike koalicije, a Plenkovićevo nekomentiranje odluke je jasno odobravanje takve linije. I na Zapadu su nove politike često provođene preko sudova, upravo da bi se izbjegao glas naroda. Što će se na koncu dogoditi? Naše ćate, ili oni koji su ih požurivali, očito nisu naučili lekciju od prije šest godina. Kuhanje žabe ne može ići prebrzo, a oni je opet ubacuju u vruću vodu. Sve miriše na novi referendum, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Putin: Dok sam ja na vlasti neće biti istospolnih brakova

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari