Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Uvrijeđena Tri asa Mesić, Bebić i Sanader

Objavljeno

na

Bivši HDZ-ovi čelnici pišu svojim nasljednicima, koje su dobrim dijelom sami proizveli. Zašto se čude postupcima vlastite “djece” u družbi u kojoj odavno nema ideala i zahvalnosti, već samo laktarenja, ulizivanja, uspinjanja preko leševa, pa i vlastitih političkih “očeva”, a duh te družine su i sami oblikovali? Kakve su ljude promicali i kakav su im primjer davali, tako im se danas vraća

Prije dva tjedna Hrvatska je obilježila deset godina članstva u NATO paktu. Važna je to stvar, ostvarenje starog sna koji je trajao još od snova o mitskoj Šestoj floti koja će srušiti komunizam i izbaviti Hrvate iz Jugoslavije.

No, kad je bilo najgušće, NATO-o nije bio tu da zaštiti Hrvatsku već je bila prepuštena sama sebi. Paradoksalno, trebalo se izboriti, preživjeti agresiju, zaštiti sam sebe uz goleme žrtve i razaranja kako bi dočekali međunarodno priznanje i kasnije mogli postati dio saveza koji će nas navodno štititi ubuduće.

Usmjerenost prema “euroatlantskim integracijama” definirana je već u počecima hrvatske države kao neupitan nacionalni interes. U pristupnim pregovorima plaćena je izvjesna cijena, činjeni su, često i ponižavajući ustupci, koji možda nisu bili nužni, ali danas smo tu gdje jesmo, i gdje smo veći dio povijesti i bili, na istočnoj granici Zapada.

Istina, teško da bi netko na početku tog procesa i pomislio kako ćemo 2019. godine imati ovoliki gospodarski upliv Rusije i Kine, ili da će hrvatski mediji više od onoga što se događa u sjevernom i zapadnom susjedstvu pratiti Lepu Brenu i Karleušine bračne peripetije, ali što je tu je, piše Nino Raspudić / Večernji list

Proces pristupanja NATO savezu okončan je u vrijeme kada su predsjednici Republike, Sabora i Vlade bili Stjepan Mesić, Luka Bebić i Ivo Sanader.

Ta tri umirovljenika su prije nekoliko dana poslali otvoreno pismo aktualnim predsjednicima Kolindi Grabar-Kitarović, Gordanu Jandrokoviću i Andreju Plenkoviću uvrijeđeni jer nisu bili pozvani na svečanost kojom je obilježena 10. godišnjica članstva Hrvatske u NATO-u.

Iskupili se oko zajedničkog pisma ad hoc, otprilike kao prije četiri godine Tereza, Gabi i Radojka u zajedničkom projektu ‘Dive’. No tri dive su neupitno hrvatsko kulturno dobro, poštovane i omiljene u narodu, dok bi se o Tri asa dalo raspraviti. Bizarno je da je pismo datirano 4. travnja 2019., isti dan kad je Ivo Sanader nakon razmatranja Vrhovnog suda pravomoćno osuđen na 6 godina zatvora i odmah utamničen u Remetincu.

Prema presudi, u slučaju Planinska državni proračun je zbog prenapuhane cijene sporne nekretnine oštećen za 15 milijuna kuna, a Sanader je u tom pothvatu od poduzetnika Stjepana Fiolića dobio “proviziju” od 17 milijuna kuna, deset milijuna u kunama, a ostalo u eurima. Toliki novac u kešu običan smrtnik inače vidi samo u filmovima.

U to vrijeme njegove svemoći činilo se da je Sanaderu samo nebo granica, a sada će možda cijeli ostatak života provesti zbijen u pet kvadrata zatvorske ćelije. Od vlasnika luksuznih satova čija je vrijednost procijenjena milijun i pol kuna, spao je na to da više nije gospodar vlastitog vremena, već se mora ustajati u 6.30 a televizor mu se gasi u 22 sata.

Može, primjerice, “na knap” odgledati Peti dan, ali Ligu prvaka samo prvo poluvrijeme. Sa 66 godina prosječan čovjek uživa u mirovini, bavi se unucima i hobijima, dok nekadašnji svemoćnik bere gorke plodove onoga što je sam sijao.

Tko je čitao Danteov Pakao, vječno će pamtiti prizor jezivo mršave vučice, simbola pohlepe, koja je, nakon što poždere, još gladnija nego prije. Ta glad je nezasitna, ne zaustavlja ni na desetom ni na petnaestom ni na stotom skupocjenom satu već ide sve dalje i dalje, do propasti, do pada u provaliju. Riječ je o duhovnoj crnoj rupi, nekoj vrsti bolesti duše, koja se, kako kažu upućeniji, uz pokajanje eventualno može izliječiti odgovarajućom pokorom.

Dok je Sanader vladao Hrvatskom, nije vladao sobom, već je njime vladao taj zloduh koji ga je na kraju doveo do dna u pet zatvorskih kvadrata, ali mu je tim konačnim padom dana prilika da se pokaje i spasi dušu. To je primjer starog paradoksa, prema kojem čovjek može biti slobodniji u zatvoru, oslobođene duše i uma, nego na “slobodi” ako je rob strasti.

Ironično na kraju prosvjednog pisma uvrijeđena Tri asa kažu sljedeće: “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika”.

To pišu nekadašnji HDZ-ovi čelnici svojim nasljednicima, koje su dobrim dijelom sami proizveli. Zašto se onda čude postupcima vlastite “djece” u družbi u kojoj odavno nema ideala i zahvalnosti, već samo laktarenja, ulizivanja, uspinjanja preko leševa, pa i vlastitih političkih “očeva”, a duh te družine su i sami oblikovali?

Kakve su ljude promicali i kakav su im primjer davali, tako im se danas vraća. Izgledaju kao roditelji nezahvalne političke djece koji su šutnuti u starački dom i zaboravljeni. Dovoljno se prisjetiti kako se Mesić odnosio prema Tuđmanu i njegovom političkom naslijeđu.

Da Tri asa ne čine monolitan savez, već ih je interes spojio trenutni interes, može se iščitati iz izjave Luke Bebića koji se od svih njih čini najzadovoljnijim, jer je dobio malo publiciteta, na tragu rubrike “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Bebić je na novinarski upit o zajedničkom pismu između ostalog rekao i sljedeće: “Ako su imali razloga ne pozvati jednoga od nas, za preostalu dvojicu nisu.

Ako su imali razloga izbjeći dvojicu, trećeg nisu morali”, kazao je Bebić, očito misleći na sebe, kao na najmanje problematičnog “trećeg čovjeka”. “Je li normalno da se među pet stotina pozvanih na svečanost nisu našli ni tadašnji predsjednik države, ni predsjednik Sabora, ni premijer? Nismo ni ljuti ni ogorčeni, nego upozoravamo na osnovna načela i bonton”, dodaje Bebić. I tu je potpuno u pravu.

Iz poštovanja prema instituciji, što god mislili o tome kako su obnašali svoje funkcije, trebalo ih je pozvati. Koliko god ranije bio odbojan kao primjer komunističkog, a kasnije HDZ-ovog aparatčika, Bebić je nakon Sanaderova pada, pokazao izvjesno “čojstvo” kada ga se nije odrekao kao prijatelja, za razliku od J. Kosor, Jandrokovića i niza drugih Sanaderovih štićenika koji su se nakon njegova pada pravili kao da ga nikada u životu nisu vidjeli.

Iz Ureda predsjednice poslali su ispriku Bebiću, Mesiću i Sanaderu, navodeći kako Ured nije bio neposredni organizator svečanosti, niti je slao pozivnice, ali prihvaća prigovor.

Tri asa nisu bili na vlasti tako davno, prošlo je samo deset godina, ali toliko toga se dogodilo u međuvremenu da se čini kao da su političari iz nekog pretpotopnog razdoblja. No dovoljno je, primjerice, prizvati u sjećanje ime Ivana Tepeša, koji je bio potpredsjednik Sabora prije manje od tri godine, a teško da ga se itko više i po čemu sjeti.

Od svih njih Mesić se najviše trsio ostati u igri, sve dok na zadnjim parlamentarnim izborima nije doživio debakl, ne uspjevši prijeći prag od 10 posto preferencijalnih glasova SDP-ove koalicijske liste.

Mesić je danas na margini koju najbolje simbolizira funkcija počasnog gosta Sajma šljive u Gradačcu, Bebić je u masliniku, Sanader u Remetincu, a Hrvatska u NATO-u. Kad ih ne bude više da pišu uvrijeđena pisma, teško da će ih itko spominjati.

Stigla ih je kob vlastitog djelovanja. Kakvim ljudima su se okruživali, takvi su ih i naslijedili, i danas se u skladu s vlastitim habitusom odnose i prema najvišim državnim funkcijama, i prema onima koji su ih, poput naša tri junaka, nažalost, nekada obnašali.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: Schuman je rekao da demokracija može biti samo kršćanska jer ako nije kršćanska postaje ili tiranija ili anarhija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari