Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Uvrijeđena Tri asa Mesić, Bebić i Sanader

Objavljeno

na

Bivši HDZ-ovi čelnici pišu svojim nasljednicima, koje su dobrim dijelom sami proizveli. Zašto se čude postupcima vlastite “djece” u družbi u kojoj odavno nema ideala i zahvalnosti, već samo laktarenja, ulizivanja, uspinjanja preko leševa, pa i vlastitih političkih “očeva”, a duh te družine su i sami oblikovali? Kakve su ljude promicali i kakav su im primjer davali, tako im se danas vraća

Prije dva tjedna Hrvatska je obilježila deset godina članstva u NATO paktu. Važna je to stvar, ostvarenje starog sna koji je trajao još od snova o mitskoj Šestoj floti koja će srušiti komunizam i izbaviti Hrvate iz Jugoslavije.

No, kad je bilo najgušće, NATO-o nije bio tu da zaštiti Hrvatsku već je bila prepuštena sama sebi. Paradoksalno, trebalo se izboriti, preživjeti agresiju, zaštiti sam sebe uz goleme žrtve i razaranja kako bi dočekali međunarodno priznanje i kasnije mogli postati dio saveza koji će nas navodno štititi ubuduće.

Usmjerenost prema “euroatlantskim integracijama” definirana je već u počecima hrvatske države kao neupitan nacionalni interes. U pristupnim pregovorima plaćena je izvjesna cijena, činjeni su, često i ponižavajući ustupci, koji možda nisu bili nužni, ali danas smo tu gdje jesmo, i gdje smo veći dio povijesti i bili, na istočnoj granici Zapada.

Istina, teško da bi netko na početku tog procesa i pomislio kako ćemo 2019. godine imati ovoliki gospodarski upliv Rusije i Kine, ili da će hrvatski mediji više od onoga što se događa u sjevernom i zapadnom susjedstvu pratiti Lepu Brenu i Karleušine bračne peripetije, ali što je tu je, piše Nino Raspudić / Večernji list

Proces pristupanja NATO savezu okončan je u vrijeme kada su predsjednici Republike, Sabora i Vlade bili Stjepan Mesić, Luka Bebić i Ivo Sanader.

Ta tri umirovljenika su prije nekoliko dana poslali otvoreno pismo aktualnim predsjednicima Kolindi Grabar-Kitarović, Gordanu Jandrokoviću i Andreju Plenkoviću uvrijeđeni jer nisu bili pozvani na svečanost kojom je obilježena 10. godišnjica članstva Hrvatske u NATO-u.

Iskupili se oko zajedničkog pisma ad hoc, otprilike kao prije četiri godine Tereza, Gabi i Radojka u zajedničkom projektu ‘Dive’. No tri dive su neupitno hrvatsko kulturno dobro, poštovane i omiljene u narodu, dok bi se o Tri asa dalo raspraviti. Bizarno je da je pismo datirano 4. travnja 2019., isti dan kad je Ivo Sanader nakon razmatranja Vrhovnog suda pravomoćno osuđen na 6 godina zatvora i odmah utamničen u Remetincu.

Prema presudi, u slučaju Planinska državni proračun je zbog prenapuhane cijene sporne nekretnine oštećen za 15 milijuna kuna, a Sanader je u tom pothvatu od poduzetnika Stjepana Fiolića dobio “proviziju” od 17 milijuna kuna, deset milijuna u kunama, a ostalo u eurima. Toliki novac u kešu običan smrtnik inače vidi samo u filmovima.

U to vrijeme njegove svemoći činilo se da je Sanaderu samo nebo granica, a sada će možda cijeli ostatak života provesti zbijen u pet kvadrata zatvorske ćelije. Od vlasnika luksuznih satova čija je vrijednost procijenjena milijun i pol kuna, spao je na to da više nije gospodar vlastitog vremena, već se mora ustajati u 6.30 a televizor mu se gasi u 22 sata.

Može, primjerice, “na knap” odgledati Peti dan, ali Ligu prvaka samo prvo poluvrijeme. Sa 66 godina prosječan čovjek uživa u mirovini, bavi se unucima i hobijima, dok nekadašnji svemoćnik bere gorke plodove onoga što je sam sijao.

Tko je čitao Danteov Pakao, vječno će pamtiti prizor jezivo mršave vučice, simbola pohlepe, koja je, nakon što poždere, još gladnija nego prije. Ta glad je nezasitna, ne zaustavlja ni na desetom ni na petnaestom ni na stotom skupocjenom satu već ide sve dalje i dalje, do propasti, do pada u provaliju. Riječ je o duhovnoj crnoj rupi, nekoj vrsti bolesti duše, koja se, kako kažu upućeniji, uz pokajanje eventualno može izliječiti odgovarajućom pokorom.

Dok je Sanader vladao Hrvatskom, nije vladao sobom, već je njime vladao taj zloduh koji ga je na kraju doveo do dna u pet zatvorskih kvadrata, ali mu je tim konačnim padom dana prilika da se pokaje i spasi dušu. To je primjer starog paradoksa, prema kojem čovjek može biti slobodniji u zatvoru, oslobođene duše i uma, nego na “slobodi” ako je rob strasti.

Ironično na kraju prosvjednog pisma uvrijeđena Tri asa kažu sljedeće: “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika”.

To pišu nekadašnji HDZ-ovi čelnici svojim nasljednicima, koje su dobrim dijelom sami proizveli. Zašto se onda čude postupcima vlastite “djece” u družbi u kojoj odavno nema ideala i zahvalnosti, već samo laktarenja, ulizivanja, uspinjanja preko leševa, pa i vlastitih političkih “očeva”, a duh te družine su i sami oblikovali?

Kakve su ljude promicali i kakav su im primjer davali, tako im se danas vraća. Izgledaju kao roditelji nezahvalne političke djece koji su šutnuti u starački dom i zaboravljeni. Dovoljno se prisjetiti kako se Mesić odnosio prema Tuđmanu i njegovom političkom naslijeđu.

Da Tri asa ne čine monolitan savez, već ih je interes spojio trenutni interes, može se iščitati iz izjave Luke Bebića koji se od svih njih čini najzadovoljnijim, jer je dobio malo publiciteta, na tragu rubrike “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Bebić je na novinarski upit o zajedničkom pismu između ostalog rekao i sljedeće: “Ako su imali razloga ne pozvati jednoga od nas, za preostalu dvojicu nisu.

Ako su imali razloga izbjeći dvojicu, trećeg nisu morali”, kazao je Bebić, očito misleći na sebe, kao na najmanje problematičnog “trećeg čovjeka”. “Je li normalno da se među pet stotina pozvanih na svečanost nisu našli ni tadašnji predsjednik države, ni predsjednik Sabora, ni premijer? Nismo ni ljuti ni ogorčeni, nego upozoravamo na osnovna načela i bonton”, dodaje Bebić. I tu je potpuno u pravu.

Iz poštovanja prema instituciji, što god mislili o tome kako su obnašali svoje funkcije, trebalo ih je pozvati. Koliko god ranije bio odbojan kao primjer komunističkog, a kasnije HDZ-ovog aparatčika, Bebić je nakon Sanaderova pada, pokazao izvjesno “čojstvo” kada ga se nije odrekao kao prijatelja, za razliku od J. Kosor, Jandrokovića i niza drugih Sanaderovih štićenika koji su se nakon njegova pada pravili kao da ga nikada u životu nisu vidjeli.

Iz Ureda predsjednice poslali su ispriku Bebiću, Mesiću i Sanaderu, navodeći kako Ured nije bio neposredni organizator svečanosti, niti je slao pozivnice, ali prihvaća prigovor.

Tri asa nisu bili na vlasti tako davno, prošlo je samo deset godina, ali toliko toga se dogodilo u međuvremenu da se čini kao da su političari iz nekog pretpotopnog razdoblja. No dovoljno je, primjerice, prizvati u sjećanje ime Ivana Tepeša, koji je bio potpredsjednik Sabora prije manje od tri godine, a teško da ga se itko više i po čemu sjeti.

Od svih njih Mesić se najviše trsio ostati u igri, sve dok na zadnjim parlamentarnim izborima nije doživio debakl, ne uspjevši prijeći prag od 10 posto preferencijalnih glasova SDP-ove koalicijske liste.

Mesić je danas na margini koju najbolje simbolizira funkcija počasnog gosta Sajma šljive u Gradačcu, Bebić je u masliniku, Sanader u Remetincu, a Hrvatska u NATO-u. Kad ih ne bude više da pišu uvrijeđena pisma, teško da će ih itko spominjati.

Stigla ih je kob vlastitog djelovanja. Kakvim ljudima su se okruživali, takvi su ih i naslijedili, i danas se u skladu s vlastitim habitusom odnose i prema najvišim državnim funkcijama, i prema onima koji su ih, poput naša tri junaka, nažalost, nekada obnašali.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: Schuman je rekao da demokracija može biti samo kršćanska jer ako nije kršćanska postaje ili tiranija ili anarhija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari