Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Vrući mailovi – hladan tuš za duboku državu

Objavljeno

na

Nije nimalo pohvalno što potpredsjednica jedne europske vlade 2018. godine za privatnu korespondenciju još koristi Hotmail, najpopularniji besplatni e-mail servis devedesetih, koji je u međuvremenu beznadno zastario i smatra se krajnje nesigurnim.

Iznimno je problematična činjenica da Martina Dalić, privatni mail, i to tako nesiguran, koristi za dopisivanje koje se tiče odgovornog javnog posla kojeg obavlja.
 Katastrofalna je spoznaja da je privatnim Hotmailom, unutar neformalne frendovske mailing liste, kreirala zakon s ljudima koji će kasnije biti uključeni u njegovu provedbu i za to primati novac.

Sablažnjiva je činjenica da je premijer unatoč svemu tome ne smjenjuje, štoviše pokušava zataškati aferu ističući kako u tom dopisivanju ne vidi ništa problematično i pokušava je opravdati žurnošću kojom je zakon trebao biti donesen.

Žalosno je da u jeku te afere, javna televizija u večernjoj dijaloškoj emisiji Otvoreno ne govori o skandaloznim mailovima i Agrokoru, već o Bleiburgu, a dan kasnije umjesto saborske sjednice u kojoj zastupnici raspravljaju o toj aferi, prenose sjednicu Vlade, na kojoj potpredsjednica Dalić, kao da se ništa nije dogodilo, blaženo burgija o temi eksploatacije ugljikovodika. Još ne znamo je li riječ o hakiranju ili je netko s mailing liste M. Dalić objavio inkriminirajuću korespondenciju, ali to je sada manje važno.

Znakovito je da su vrući mailovi iscurili u javnost odmah nakon presude Ustavnog suda kako je Lex Agrokor neproblematičan. 
I tu presudu Ustavnog suda vidimo drugačije nakon uvida u mailove koje je potpredsjednica Vlade, u vrijeme kada se pripremao Lex Agrokor, razmjenjivala s vlasnicima i predsjednicima konzultantskih tvrtki i odvjetničkih ureda, a koji su, vidi čuda, kasnije angažirani u njegovoj provedbi.

Nakon sastanka u zgradi Vlade u veljači formirana je mailing lista na kojoj su, uz Dalićkinu famoznu privatnu adresu na Hotmailu, bili i ljudi iz tvrtke Texo Management, InterCapital, Altera Corporate Finance te odvjetničkog ureda Šavorić i partneri.
 Iz njihove korespondencije se vidi kako su potajno i neformalno surađivali u formiranju zakona, kasnije nazvanog “Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”, na osnovu kojeg su kasnije naplatili usluge. Politički razlog za ostavku Matine Dalić je, ako ništa drugo, to što je uhvaćena u očitoj laži. Naime, u veljači je pred saborskim Odborom za gospodarstvo tvrdila “moja veza sa Šavorićem je nikakva”, a sada isplivalo kako su se dopisivali.

Ekipa s mailing liste je odabrala američku tvrtku AlixPartners za glavne savjetnike u restrukturiranju Agrokora, koja je potom odabrala njih za svoje podizvođače.

Istog dana kada je AlixPartners potpisao ugovor s Agrokorom, odmah su potpisana još četiri ugovora i to s Texo Managementom, Altera Savjetovanjem i InterCapitalom, dakle ekipom s famozne mailing liste, koja je (su)kreirala Lex Agrokor.

Odabrana konzultantska tvrtka AlixPartners nije imala ured u Hrvatskoj pa su odmah morali potpisati ugovore s “lokalnim stručnjacima” kako bi mogli započeti posao u Agrokoru.

A “lokalni stručnjaci” su, bingo!, upravo oni koji su se dopisivali s potpredsjednicom Vlade i sukreirali Lex Agrokor. Unatoč tome što je sve bjelodano i što se, ne tako davno, u Hrvatskoj, od Mirele Holy do Tomislava Karamarka, i zbog manjih stvari odlazilo sa scene, premijer Plenković pomiče ljestvicu bahatosti u hrvatskoj politici i uvjerava javnost kako problem oko toga ne postoji.

I pored velikog interesa javnosti za “aferu Hotmail” gledanost Plenkovićeva intervjua uživo na dvije nacionalne televizije bila je iznimno niska, što dokazuje da ljude više ne zanima što on govori, jer uglavnom ne kaže ništa.

Diskurzivna forma mu je usavršena do potpune sadržajne ispraznosti. Po zanimljivosti će uskoro doseći svog mentora Matu Granića. On je savršen euro birokrat, naučio je jezike, izbrusio se još u studentskom debatnom klubu, izumivao po diplomaciji, ali u tom govoru nema misli, strasti, volje. Zlatni papagaj sipa isprazne fraze uživo u jeku velike afere na dva nacionalna kanala, a narod je, prema istraživanjima, s pravom znatno više gledao glumačko umijeće Nives Celzijus u 151 epizodi serije na trećoj televiziji.

O političkoj odgovornosti i sukobu interesa u aferi Hotmail je izlišno dalje raspravljati. Neformalno su se, daleko od očiju javnosti, radile stvari koje su se morale formalizirati i raditi institucionalno.

Evo što, u tom smislu, potpredsjednica Vlade Martina Dalić, između ostalog, piše ekipi: “Dragi svi, naša večera je sutra uvečer u 19:30 u restoranu Fotić u zasebnoj dvorani (ona je koliko shvaćam dolje u prizemlju). Izabrala sam ovaj nisko profilni restoran da ne privlačimo previše pažnje jer se press malo raspituje tko je radio zakon. Tako da možda nije na nivou, ali eto”.

Plenković se pravda da se sve moralo raditi u žurbi, što je slaba isprika. Trenutno su zanimljivije indicije za kaznenu odgovornost umiješanih. Ostaje na DORH-u utvrditi je li bilo trgovanje utjecajem, zlouporabe položaja i povjerljivih informacija.
 Zanimljivo je da se povodom afere Hotmail nije oglasila stranka Pametno čija je Martina Dalić svojevremeno bila najveći predizborni donator s 4000 kuna.

Propast Agrokora uzdrmala je našu duboku državu. Pred novom stvarnošću djeluju zbunjeno i državno odvjetništvo i Ustavni sud i dominantni mediji. Kad oligarhijski obruč oko Hrvatske konačno pukne teško da će itko ikome čuvati leđa, već će svatko gledati spašavati svoju kožu. A čini se da taj trenutak nije predaleko. 
Politički mrtvaci će se do tada držati vlasti zubima i noktima.

Ivan Vrdoljak je u srijedu izrekao vic dana istaknuvši kako: “kriminal nitko neće tolerirati, mi prvi”, a odmah zatim je umirio javnost: “Izlazak iz Vlade sigurno se neće dogoditi jer to Hrvatskoj ne treba”.

Eto on bi osobno zadržao visoka moralna načela i izašao iz obraz-koalicije s HDZ-om, ali stisnut će zube zbog Hrvatske pa će ipak neće izaći iz vlade.

Izopačenom Plenkovićevom HDZ-u štangu još uvijek drže tutti quanti, i HNS i predstavnici manjina i Saucha i Bandić, što je, nakon nove afere, dodatni poticaj inicijativi za promjenu izbornog zakona kako bismo ubuduće izbjegli ovakve Frankenstein-koalicije bez ikakvog legitimiteta.

Slučajem Hotmail ugrožen je i nacrt nagodbe oko Agrokora. S obzirom na okolnosti i kredibilitet aktera, možda je bolje da do brze nagodbe uopće niti ne dođe.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari