Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Za kakve smo ploče spremni?

Objavljeno

na

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica.

Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.

Ta postrojba bila je legalni dio hrvatske vojske i takav njen grb je bio službeno priznat i registriran.

S druge strane, Jasenovac je mjesto golemog zločina kojeg su četrdesetih godina prošlog stoljeća počinili ustaše, uz koje je sporni pozdrav s HOS-ova grba nedvojbeno vezan, i oko toga povjesničari nemaju dvojbi – riječima jednog od njih, Zlatka Hasanbegovića: „Nema nikakve sumnje da je pozdrav ‘za dom spremni’ neodvojivi dio baštine ustaškog pokreta“. Danas se grb HOS-a ističe kao problematičan, uglavnom vezano uz mjesto gdje je postavljen, iako njih 11 nije moglo birati gdje će poginuti.

Ustaški logor u Jasenovcu u proteklih sedamdeset godina nije bio samo mjesto komemoriranja žrtava i osude zločinaca već i političko oružje. Megalomansko uvećavanje broja žrtva (kao da nije dovoljan zločin pobiti desetke tisuća ljudi, već je brojku trebalo napuhati do milijun), zabrana neovisnog znanstvenog istraživanja, traljav kasniji poimenični popis žrtava na kojem se, primjerice, nalazio i dječak Slaven Letica, stariji brat istoimenog sociologa, koji je umro u El Shatu u Egiptu, a vodio se kao žrtva Jasenovca, nejasna sudbina logora nakon 1945., činjenica da ga Josip Broz nije nikada posjetio i, najviše od svega, velikosrpsko korištenje „argumenta Jasenovac“za sprečavanje stvaranja neovisne Hrvatske jer bi tobože svaka hrvatska država završila s rasnim zakonima i konclogorima, stvorili su kontraefekt u dijelu hrvatske javnosti, koja negira Jasenovac kao mjesto golemog zločina. No da bismo bili svjesni razmjera ustaškog zločina u Jasenovcu, ne treba nam velikosrpska mitomanija, već je dovoljno vidjeti što je o tome pisao blaženi Alojzije Stepinac, ili bivši logoraši Ante Ciliga i Ilija Jakovljević, koji će, nakon što su ga utamničili ustaše, kasnije stradati od komunista.

Jedna je stvar odati počast žrtvama komunističkog terora i odmazde, uglavnom mladićima za koje je teško pretpostavljati da im je motiv odlaska u vojsku bio žudnja za rasnim zakonima, masovnim likvidacijama i Hitlerovom vizijom Europe, već prije borba za svoju državu, a potpuno druga opravdavati Pavelića i NDH. Krivi ljudi, uz krive saveznike, u krivo vrijeme, sa zločinačkim zakonima poveli su veliki dio naroda u avanturu, koja je skupo plaćena i koja je, u konačnici, pomogla da nakon njih na vlast dođu drugi totalitaristi. Zašto se nakon svega na bilo kakav način vezivati uz NDH, uz kompromitiranu, poraženu priču? Nije patetično reći da to čine samo neprijatelji Hrvatske.

Više puta sam u dijaspori od starih emigranata čuo istu stvar – čim bi čuli da netko puno ustašuje, znali su da je Udbin provokator. Ili, s druge strane, zašto se na bilo koji način vezivati uz propali jugoslavenski komunistički projekt ako živimo u demokratskoj Hrvatskoj? Zašto se nakon uvođenja slobodnih izbora i uspješnog referenduma o neovisnosti (nisu ih imali ni Pavelić ni Tito, već su silom uzurpirali vlast kao samoproglašeni „osloboditelji“), i dobivenog Domovinskog rata, vezivati uz povijesno poražene priče od prije tri četvrtine stoljeća? Kakve veze imaju partizani i ustaše sa suvremenom hrvatskom državom? Ovdje dolazimo na izvorište današnjih simboličkih problema.

Za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. bili su potrebni svi pa se zažmirilo na jedno oko i na pripadnike komunističkog represivnog aparata i na HOS-ov ventil za prastare nostalgije. Bez i jednih i drugih teško da bi se zemlja obranila. Grb HOS-a tada je registriran s pozdravom „za dom spremni“. Većina HOS-ovaca sigurno nije riskirala život za rasne zakone i Hitlerova saveznika, već za slobodnu Hrvatsku. Nisu uvijek svi bili svjesni ni vremena, ni simbola, ni politike, tako je u BiH, u jednom trenutku HOS završio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, pod istom kapom kao i tisuće mudžahedina, no to je već jedna druga priča. I zastave iz SFRJ i crvene petokrake i srp i čekić za mnoge su simbol zločina. S petokrakom na glavi ratovali su Šljivančanin i Mladić, i koliki je prag tolerancije na njih? Ovdje sada u igru ulazi semiotika, znanost o znakovima, koja nas uči kako znakovi zadobivaju značenje ovisno o kontekstu. Neki se uporabom i vremenom izližu i obesmisle. Neki, izvorno ni krivi ni dužni, zlouporabom dobiju negativno značenje kao indijska svastika koju je resemantizirao (preoznačio) nacizam pa je danas na Zapadu percipiramo kao simbol zla.

Križ koji je bio simbol sramote, oruđe za izvršenje smrtne kazne, Isusovom mukom i smrću zadobio je sasvim drugo značenje. Ne znači dakle isto svastika u indijskom hramu i na neonacističkom skupu. Nije isto petokraka na Šljivančaninovoj glavi u Vukovaru 1991. i na Heinekenu u birtiji u Malom Potočecu 2017. Koji je izlaz iz naše semiotičko-političke zbrke? Tolerirati sve znakove vezane uz totalitarizme, sve ih zabraniti, ili napraviti iznimke, za neke znakove i neka mjesta? Tko će procijeniti koji su promijenili značenje. Je li isto „za dom spremni“unutar grba HOS-a ili isti taj pozdrav napisan samostalno na ploči? Možda bi se moglo uvesti kvote na totalitarističke simbole, pa kao što postoje kvote za CO2, odrediti količinu jugokomunističkog i ustaškog znakovlja po županiji i općini. Vidjeli smo kako je Bandiću ipak draža vlast od Tita pa ga se odrekao, ali ostalo mu je grizodušje koje sad pokušava olakšati vraćanjem Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a, kao kompenzaciju za maršala. To je otprilike kao kad prodaš jednog kapitalca, primjerice Neymara, pa za taj kapital kupiš nekoliko manjih igrača.

Vladajući HDZ-ovci mjesecima su bili na sto muka i dovijali se što napraviti sa spornom pločom u Jasenovcu. Puko uklanjanje bilo im je prerizično pa se od toga odustalo. Preostale su tri mogućnosti. Jedan je bio resemantizacija koju, koliko znam, nitko nije ni spominjao. A to je da predstavnici HOS-a i braniteljskih udruga, koji su postavili ploču, naprave civilizacijsku gestu i odu se pokloniti žrtvama logora Jasenovac.

>https://kamenjar.com/spomen-podrucje-jasenovac-komemoracija-za-zrtve-komunistickog-rezima-stradale-nakon-1945-g/

Ne onoj memoriji koju su kao gorivo za nove zločine koristili srpski mitomani, već patnicima i žrtvama zločina o kojem govore Stepinac i Jakovljević. Da su to napravili, nitko se više ne bi usudio maknuti HOS-ovu ploču. Druga mogućnost bila je micanje dijela znaka, tj. spornog pozdrava iz donjeg dijela grba, što bi djelovalo tragikomično. Bilo bi to krivotvorenje povijesti, kao staljinističko brisanje nepoćudnih drugova s „povijesnih fotografija“nakon što bi zglajzali, pri čemu bi se na tim retuširanim skupnim fotografijama ponekad pojavio višak ruku ili nogu.

Na kraju je prevladala kompromisna opcija – prostorno udaljiti ploču i postaviti je na spomen obilježje braniteljima u nekoliko kilometara udaljenoj Novskoj. To otvara novi niz pitanja, jer se uvodi dimenzija prostora u raspravu o problematičnosti određenih simbola. Na kolikoj udaljenosti od Jasenovca pozdrav „za dom spremni“prestaje boljeti? To je poput hvatanja signala za mobitel. Po novom, grb HOS-a može, ali ne preblizu emiterima posebnog pijeteta. No, idući prema jugozapadu, primjerice, opet ćemo doći u jednako opravdanu „no go“zonu, jer po istom principu nije korektno da se preblizu Jadovnu nalazi bilo kakav simbol koji podsjeća na ustaštvo. Po tome ni zastave SFRJ ni Heineken piva ne bi mogli biti blizu postaja Križnog puta, Jazovke, Dakse, Vukovara ili Škabrnje.

Na koncu, hoće li zabranjene zone vrijediti samo za simbole ili i za neke osobe? Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa? Ovo je dobra prilika za suočavanje s tim što je suvremena Hrvatska i na kojoj baštini se temelji. Što je nama NDH, a što komunistička Jugoslavija? I kako se postaviti prema simboličkoj konfuziji napadnute zemlje dovedene pred zid, kad je trebalo uključiti sve, pa je tako ostavljen Trg maršala Tita usred Zagreba istovremeno dok njegova vojska gazi zemlju pod njegovim znakovljem, ali kao protuteža se toleriralo i registriralo znakovlje iz baštine NDH, pod kojim su onda mladići iz sasvim druge priče ulagali svoje živote.

Kako se ispetljati iz svega toga? Možda je rješenje micanje iz javnog prostora svih totalitarnih simbola, uz neke iznimke – pa se tako primjerice može zakonski odrediti da je pozdrav „za dom spremni“prihvatljiv jedino na povijesnom grbu HOS-a, a kao protutežu dozvoliti i javno isticanje crvene petokrake i drugih komunističkih simbola samo tamo gdje su bili dio znakovlja braniteljskih postrojbi 1991.-95.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari