Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Za kakve smo ploče spremni?

Objavljeno

na

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica.

Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.

Ta postrojba bila je legalni dio hrvatske vojske i takav njen grb je bio službeno priznat i registriran.

S druge strane, Jasenovac je mjesto golemog zločina kojeg su četrdesetih godina prošlog stoljeća počinili ustaše, uz koje je sporni pozdrav s HOS-ova grba nedvojbeno vezan, i oko toga povjesničari nemaju dvojbi – riječima jednog od njih, Zlatka Hasanbegovića: „Nema nikakve sumnje da je pozdrav ‘za dom spremni’ neodvojivi dio baštine ustaškog pokreta“. Danas se grb HOS-a ističe kao problematičan, uglavnom vezano uz mjesto gdje je postavljen, iako njih 11 nije moglo birati gdje će poginuti.

Ustaški logor u Jasenovcu u proteklih sedamdeset godina nije bio samo mjesto komemoriranja žrtava i osude zločinaca već i političko oružje. Megalomansko uvećavanje broja žrtva (kao da nije dovoljan zločin pobiti desetke tisuća ljudi, već je brojku trebalo napuhati do milijun), zabrana neovisnog znanstvenog istraživanja, traljav kasniji poimenični popis žrtava na kojem se, primjerice, nalazio i dječak Slaven Letica, stariji brat istoimenog sociologa, koji je umro u El Shatu u Egiptu, a vodio se kao žrtva Jasenovca, nejasna sudbina logora nakon 1945., činjenica da ga Josip Broz nije nikada posjetio i, najviše od svega, velikosrpsko korištenje „argumenta Jasenovac“za sprečavanje stvaranja neovisne Hrvatske jer bi tobože svaka hrvatska država završila s rasnim zakonima i konclogorima, stvorili su kontraefekt u dijelu hrvatske javnosti, koja negira Jasenovac kao mjesto golemog zločina. No da bismo bili svjesni razmjera ustaškog zločina u Jasenovcu, ne treba nam velikosrpska mitomanija, već je dovoljno vidjeti što je o tome pisao blaženi Alojzije Stepinac, ili bivši logoraši Ante Ciliga i Ilija Jakovljević, koji će, nakon što su ga utamničili ustaše, kasnije stradati od komunista.

Jedna je stvar odati počast žrtvama komunističkog terora i odmazde, uglavnom mladićima za koje je teško pretpostavljati da im je motiv odlaska u vojsku bio žudnja za rasnim zakonima, masovnim likvidacijama i Hitlerovom vizijom Europe, već prije borba za svoju državu, a potpuno druga opravdavati Pavelića i NDH. Krivi ljudi, uz krive saveznike, u krivo vrijeme, sa zločinačkim zakonima poveli su veliki dio naroda u avanturu, koja je skupo plaćena i koja je, u konačnici, pomogla da nakon njih na vlast dođu drugi totalitaristi. Zašto se nakon svega na bilo kakav način vezivati uz NDH, uz kompromitiranu, poraženu priču? Nije patetično reći da to čine samo neprijatelji Hrvatske.

Više puta sam u dijaspori od starih emigranata čuo istu stvar – čim bi čuli da netko puno ustašuje, znali su da je Udbin provokator. Ili, s druge strane, zašto se na bilo koji način vezivati uz propali jugoslavenski komunistički projekt ako živimo u demokratskoj Hrvatskoj? Zašto se nakon uvođenja slobodnih izbora i uspješnog referenduma o neovisnosti (nisu ih imali ni Pavelić ni Tito, već su silom uzurpirali vlast kao samoproglašeni „osloboditelji“), i dobivenog Domovinskog rata, vezivati uz povijesno poražene priče od prije tri četvrtine stoljeća? Kakve veze imaju partizani i ustaše sa suvremenom hrvatskom državom? Ovdje dolazimo na izvorište današnjih simboličkih problema.

Za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. bili su potrebni svi pa se zažmirilo na jedno oko i na pripadnike komunističkog represivnog aparata i na HOS-ov ventil za prastare nostalgije. Bez i jednih i drugih teško da bi se zemlja obranila. Grb HOS-a tada je registriran s pozdravom „za dom spremni“. Većina HOS-ovaca sigurno nije riskirala život za rasne zakone i Hitlerova saveznika, već za slobodnu Hrvatsku. Nisu uvijek svi bili svjesni ni vremena, ni simbola, ni politike, tako je u BiH, u jednom trenutku HOS završio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, pod istom kapom kao i tisuće mudžahedina, no to je već jedna druga priča. I zastave iz SFRJ i crvene petokrake i srp i čekić za mnoge su simbol zločina. S petokrakom na glavi ratovali su Šljivančanin i Mladić, i koliki je prag tolerancije na njih? Ovdje sada u igru ulazi semiotika, znanost o znakovima, koja nas uči kako znakovi zadobivaju značenje ovisno o kontekstu. Neki se uporabom i vremenom izližu i obesmisle. Neki, izvorno ni krivi ni dužni, zlouporabom dobiju negativno značenje kao indijska svastika koju je resemantizirao (preoznačio) nacizam pa je danas na Zapadu percipiramo kao simbol zla.

Križ koji je bio simbol sramote, oruđe za izvršenje smrtne kazne, Isusovom mukom i smrću zadobio je sasvim drugo značenje. Ne znači dakle isto svastika u indijskom hramu i na neonacističkom skupu. Nije isto petokraka na Šljivančaninovoj glavi u Vukovaru 1991. i na Heinekenu u birtiji u Malom Potočecu 2017. Koji je izlaz iz naše semiotičko-političke zbrke? Tolerirati sve znakove vezane uz totalitarizme, sve ih zabraniti, ili napraviti iznimke, za neke znakove i neka mjesta? Tko će procijeniti koji su promijenili značenje. Je li isto „za dom spremni“unutar grba HOS-a ili isti taj pozdrav napisan samostalno na ploči? Možda bi se moglo uvesti kvote na totalitarističke simbole, pa kao što postoje kvote za CO2, odrediti količinu jugokomunističkog i ustaškog znakovlja po županiji i općini. Vidjeli smo kako je Bandiću ipak draža vlast od Tita pa ga se odrekao, ali ostalo mu je grizodušje koje sad pokušava olakšati vraćanjem Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a, kao kompenzaciju za maršala. To je otprilike kao kad prodaš jednog kapitalca, primjerice Neymara, pa za taj kapital kupiš nekoliko manjih igrača.

Vladajući HDZ-ovci mjesecima su bili na sto muka i dovijali se što napraviti sa spornom pločom u Jasenovcu. Puko uklanjanje bilo im je prerizično pa se od toga odustalo. Preostale su tri mogućnosti. Jedan je bio resemantizacija koju, koliko znam, nitko nije ni spominjao. A to je da predstavnici HOS-a i braniteljskih udruga, koji su postavili ploču, naprave civilizacijsku gestu i odu se pokloniti žrtvama logora Jasenovac.

>https://kamenjar.com/spomen-podrucje-jasenovac-komemoracija-za-zrtve-komunistickog-rezima-stradale-nakon-1945-g/

Ne onoj memoriji koju su kao gorivo za nove zločine koristili srpski mitomani, već patnicima i žrtvama zločina o kojem govore Stepinac i Jakovljević. Da su to napravili, nitko se više ne bi usudio maknuti HOS-ovu ploču. Druga mogućnost bila je micanje dijela znaka, tj. spornog pozdrava iz donjeg dijela grba, što bi djelovalo tragikomično. Bilo bi to krivotvorenje povijesti, kao staljinističko brisanje nepoćudnih drugova s „povijesnih fotografija“nakon što bi zglajzali, pri čemu bi se na tim retuširanim skupnim fotografijama ponekad pojavio višak ruku ili nogu.

Na kraju je prevladala kompromisna opcija – prostorno udaljiti ploču i postaviti je na spomen obilježje braniteljima u nekoliko kilometara udaljenoj Novskoj. To otvara novi niz pitanja, jer se uvodi dimenzija prostora u raspravu o problematičnosti određenih simbola. Na kolikoj udaljenosti od Jasenovca pozdrav „za dom spremni“prestaje boljeti? To je poput hvatanja signala za mobitel. Po novom, grb HOS-a može, ali ne preblizu emiterima posebnog pijeteta. No, idući prema jugozapadu, primjerice, opet ćemo doći u jednako opravdanu „no go“zonu, jer po istom principu nije korektno da se preblizu Jadovnu nalazi bilo kakav simbol koji podsjeća na ustaštvo. Po tome ni zastave SFRJ ni Heineken piva ne bi mogli biti blizu postaja Križnog puta, Jazovke, Dakse, Vukovara ili Škabrnje.

Na koncu, hoće li zabranjene zone vrijediti samo za simbole ili i za neke osobe? Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa? Ovo je dobra prilika za suočavanje s tim što je suvremena Hrvatska i na kojoj baštini se temelji. Što je nama NDH, a što komunistička Jugoslavija? I kako se postaviti prema simboličkoj konfuziji napadnute zemlje dovedene pred zid, kad je trebalo uključiti sve, pa je tako ostavljen Trg maršala Tita usred Zagreba istovremeno dok njegova vojska gazi zemlju pod njegovim znakovljem, ali kao protuteža se toleriralo i registriralo znakovlje iz baštine NDH, pod kojim su onda mladići iz sasvim druge priče ulagali svoje živote.

Kako se ispetljati iz svega toga? Možda je rješenje micanje iz javnog prostora svih totalitarnih simbola, uz neke iznimke – pa se tako primjerice može zakonski odrediti da je pozdrav „za dom spremni“prihvatljiv jedino na povijesnom grbu HOS-a, a kao protutežu dozvoliti i javno isticanje crvene petokrake i drugih komunističkih simbola samo tamo gdje su bili dio znakovlja braniteljskih postrojbi 1991.-95.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati