Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zahvaljujući Vladi, više ne moraš biti očajan

Objavljeno

na

Tema koju su mediji u posljednje vrijeme ugrijali do usijanja, a koju je u drugi plan bacilo tek jučer započeto Svjetsko nogometno prvenstvo, priča je o odlasku mladih, i ne samo mladih, iz Hrvatske, pri čemu ne mislim samo na odlazak perspektivnog Z.M. (59) u pravcu BiH.

Čini se da će ubuduće demografija i biopolitika sve više bacati u sjenu klasične ideološke podjele, jer uskoro u Hrvatskoj više neće imati tko ni ljevičariti ni desničariti. No je li tome baš tako?

Problem je kroz Pokret ostanka prvi sustavno istaknuo Most, a sada se priključila i predsjednica. Nakon što je bezuspješno apelirala na zajedničku sjednicu s Vladom na temu demografije i dobila košaricu, iznijela je svoj prijedlog demografskih mjera.

Nakon toga, nastupajući u srijedu u Bruxellesu, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako je Europska unija u cjelini profitirala od članstva Hrvatske, a Hrvatska to ni nakon pet godina od pristupanja još uvijek nije te istaknula kako sloboda kretanja trenutačno ne ide Hrvatskoj u prilog zbog velikog odljeva ljudi. Istaknula je procjenu kako je Hrvatsku od ulaska u EU, u pet godina, napustilo između 320 i 380 tisuća ljudi.

Uslijedila je histerična reakcija iz Vlade, pa smo se još jednom mogli uvjeriti kako naši eurofanatici podivljaju kada se iznese i najmanja sumnja u njihova EU idola – tada reagiraju jednako suptilno kao islamisti na diranje u Muhameda.

Izvor iz Vlade, koji je, po dobrom hrvatskom običaju, zatražio da ostane neimenovan, za Hinu je rekao da je “neuobičajeno da bi nešto takvo rekla predsjednica RH, i to upravo za vrijeme posjeta Bruxellesu”, dakle, u njihovu svetom gradu usudila se izreći takvo svetogrđe. Potom je ogorčeni izvor naglasio kako je sloboda kretanja ljudi jedna od četiri temeljne slobode Unije.

Dodao je i dozu optimizma: “Slične trendove u dinamici slobode kretanja ljudi (ukidanje kvota i radnih dozvola) doživjele su i druge nove članice u prvim godinama nakon članstva u EU”, a potom i znanstvene fantastike: “Očekujemo da u 21. stoljeću mobilnost naših državljana unutar EU bude dvosmjeran proces te da će mnogi nakon rada ili studiranja u drugim državama birati povratak u Hrvatsku”. Taj izvor mudrosti na koncu je naglasio kako Vlada “radi na stvaranju uvjeta da se to i ostvari”.

Ostaje dojam kako po tom pitanju u Hrvatskoj imamo samo demagoške “optimiste”, ustvari pripadnike oligarhije koje za demografsku budućnost Hrvata nije ni briga, već samo gledaju kako ostati na vlasti i eventualno osigurati daljnju karijeri u briselskoj centrali, s jedne, i katastrofičare koji ne ističu problem kako bi potaknuli njegovo rješenje, već da bi stvorili klimu beznađa i ubrzali evakuaciju, s druge strane.

Mediji pišu o “kolonama mladih” koji napuštaju Hrvatsku, i odnekud već znaju da se još pola milijuna ljudi sprema napustiti Hrvatsku? Odakle im to, i zašto baš pola milijuna, a ne 400 ili 600 tisuća? Teško je kod njih ne primijetiti izvjesno sladostrašće dok tako burgijaju. Stvar ide toliko daleko da se u svrhu poticanja beznađa na naslovnicama ne prenose samo prigodne teze, primjerice, Vlatke Pokos, već sad i anonimnih komentatora na izjave Vlatke Pokos! Tako u srijedu među vijestima dana čitamo: Vlatka se kaje zbog intervjua koji je dala za posjeta Hrvatskoj: Fanovi je tješe: ‘Budi sretna što si otišla iz ove vukoj***ne u kojoj žive degenerici’

Po čemu je taj anonimni dijagnostičar kompetentan i kvalificiran za takvu generalnu ocjenu četiri milijuna ljudi koji još žive u Hrvatskoj i zašto ga prenose na naslovnicama, osim da nas performativno uvjere da smo degenerici jer se još nismo iselili?

Otkako znam za sebe priča se o krizi, stabilizaciji i nužnim reformama. Iz Jugoslavije se odlazilo masovno, čim se moglo dobiti putovnicu ispražnjeni su cijeli krajevi, milijuni djece rasli su bez očeva gastarbajtera. O tugaljivoj atmosferi koja je vladala čak i u redovima onih koji su tu državu voljeli i osjećali svojom slikovito svjedoči pjesma “Dan Republike” Zabranjenog pušenja o razočaranom revolucionaru, partizanu i Jugoslavenu, kojeg najviše pogađa – iseljavanje mladih: “Žao mu je što neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san, čekaju pasoš da odu van…”

Oni koji nam iz medija iz dana u dan naturaju na nos da je Hrvatska “propali projekt”, sugerirajući valjda da je trebalo ostati pod Miloševićem u krnjoj Jugoslaviji, ne navode kada je to bilo bolje, a da nije bilo na dug.

Čini se ipak kako u ovoj priči svi govore dio istine, ali s različitim motivima. Svi su dijelom u pravu, problem postoji i s njim se treba suočiti.

Izvor iz Vlade ne laže da su slične trendove doživjele i druge nove članice EU u prvim godinama nakon članstva. Nekoliko milijuna Poljaka, primjerice, napustilo je zemlju, najviše ih je otišlo u Veliku Britaniju, ali se dio kasnije i vratio. No teško mu je povjerovati da Vlada “radi na stvaranju uvjeta da se to ostvari”, osim ako taj “rad” jako dobro skrivaju.

Predsjednica je u pravu kad kaže da je EU dosad imao više koristi od Hrvatske nego obrnuto. Zašto je EU primio Hrvatsku u članstvo? Razumljivo, iz interesa, ne iz samilosti. Zašto je Hrvatska toliko željela ući u EU? Valja zato jer je interes bio obostran ili je možda uvučena samo zbog interesa uskog sloja elite koja je, kroz mit Europske unije koje se treba dočepati pod svaku cijenu jer će nam u njoj poteći med i mlijeko, uspjela u to uvjeriti “većinu” (točnije 29% ukupnog stanovništva koje je izašlo na referendum o ulasku EU i na njemu glasovalo za)?

Tko je krivac što se u zemlji koja ima resurse da u njoj kvalitetno živi i puno više ljudi, mladi danas iseljavaju i da uza sve otegotne okolnosti – strani jezik, odvojenost od obitelji, život bez prijateljske i generacijske mreže u kojoj si odrastao, zavičaja u kojem si kao riba u vodi – biraju početak od nule u Njemačkoj ili Irskoj?

Krivi su oni koji već desetljećima loše upravljaju tim resursima i ne uspijevaju stvoriti okvir u kojem će realizirati potencijal koji Hrvatska svakako ima.

Ovdje dolazimo do velikog paradoksa. Zanimljivo je da se najljući i najkatastrofičniji mediji i njihove perjanice koje nam iz dana u dan nabijaju na nos da smo degenerici ako tu ostajemo (zanimljivo, ostaju i oni, ne iseljavaju se), da je Hrvatska propali projekt i sl., istodobno najžešće protive bilo kakvom istinskom pokušaju promjene stanja poput, primjerice, referenduma o promjeni izbornog zakona. Nariču nad posljedicama njihove vladavine, a istodobno drže štangu HDZ-u i SDP-u koji vladaju ovom zemljom od 1945.

Je li Željka Markić bila na vlasti i dovela zemlju u ovo stanje? Je li Zvonimir Troskot gomilao dug, nerezonski rasprodavao imovinu, napuhavao državnu administraciju?

Stanje je katastrofalno, ali se ništa ne smije promijeniti – sukus je takvog pristupa, uz uporno poticanje mladih da bježe glavom bez obzira. Ostavivši sada postrani radi li to zbog vlastite kampanje i/ili kako bi se ubrzano distancirala od ekipe za koju ima informacije da će uskoro potonuti, predsjednica je pokrenula prava pitanja. Demografski problem je ozbiljan, a Vlada po tom pitanju nije učinila ništa.

Istina, plenkisti se mogu braniti kako su ovaj tjedan ipak nešto napravili za mladog čovjeka u Hrvatskoj. Zahvaljujući našoj Vladi i ako si siromašan, nezaposlen, bez perspektive, ne moraš nužno biti očajan. Možeš, za promjenu, biti očajna. I obrnuto. Četrdeset dana nakon što je ratificirana Istanbulska konvencija, Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo je dopis svim osnovnim i srednjim školama te svim visokim učilištima kojim se regulira “izdavanje svjedodžbi i diploma nakon upisa promjene spola/odabira života u drugom rodnom identitetu, imena i/li prezimena u državnim maticama”.

Prema tom dokumentu, upis promjene spola u maticu rođenih morat će se omogućiti ne samo na temelju operacijske “promjene” spola nego i na temelju života u “drugom rodnom identitetu”, dakle, samo na temelju izjave da se osoba sada osjeća pripadnikom drugog spola. Eto, da se ne kaže kako nisu ni u čemu uspjeli doseći zapadne standarde.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari