Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zapravo, bila je to bitka za Vladu

Objavljeno

na

Nesretni Giordano Bruno tvrdio je da postoji beskonačno mnoštvo svjetova. O tome razmišljam nastojeći sklopiti sliku svijeta Lovre Kuščevića koju je zadnjih dana pokušao plasirati u javnost. U tom dinamičnom svijetu on je žrtva do sada neviđene urote, zbog koje je morao odstupiti iz Vlade i s mjesta političkog tajnika HDZ-a.

Večernji je prenio da je to izgledalo ovako: “Andrej, ovo nema smisla. Previše je i za mene i za moju obitelj i za Vladu i za HDZ. Napadi neće stati, čini mi se da su organizirani. Dajem ti mandat na raspolaganje, i u Vladi i na mjestu političkog tajnika u HDZ-u, ne želim biti uteg”.

Na stranu to što mu Kuščević ne može biti veći uteg nego što si je on sam, valja se zapitati što je s većim dijelom Plenkovićevih ministara, stranačke vrhuške, koalicijskih partnera, naknadnih SDP-ovih prebjega koji mu drže većinu?

Ima tu više utega nego u najvećoj teretani u državi. No vratimo se Kuščeviću. Zanimljivo je, što svjedoči o snazi tog mitskog junaka, da su se protiv njega urotili jaki igrači sa svih strana političkog spektra. Ta iznimna osoba, koja javno voli pozdravljati s “Hvaljen Isus”, a aktivno je promicala uvaljivanje protukršćanske i protucivilizacijske rodne ideologije u hrvatsko zakonodavstvo, uhvaćena s prstima u katastru najprije je, u objavi na Facebooku, za svoje nevolje optužila Soroševce, UJDI i druge lijeve babaroge, piše Nino Raspudić / Večernji list

Lešinarom je nazvao Srđana Dvornika, jer je u novinskoj reportaži s Brača govorio kako je ostao bez djedovine, pri čemu nije ni spomenuo Kuščevića. Opisuje ga kao “lijevog aktivista” (sam Kuščević je valjda desni izvršitelj naloga lijevih aktivista).

Spočitava mu što je bio izvršni direktor u Soroševom Otvorenom društvu te što je svojevremeno osnivao Udruženje za Jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) i radio u “raznim domaćim i stranim ljevičarskim fundacijama”.

Proziva i “Nerežišku”, tj. Đurđu Knežević, za koju ističe da je životna partnerica Srđana Dvornika i da želi izbaciti vjeronauk iz škola. Urnebesnu objavu Kuščević završava apelom: “Sjetite se što sam rekao, napadaju me lijevi aktivisti! Dok me ovakvi napadaju znam da sam na pravom putu!”. E, sad. Ako i dođe na red izbacivanje vjeronauka iz škole, jedini koje mogu zamisliti da to provode su HDZ i takvi kao Kuščević, jučer veliki agitator za Istanbulsku konvenciju.

Kriv mu je Srđan Dvornik jer je bio u UJDI-u, a koalicijski partner Lovre Kuščevića Milorad Pupovac, kojem HDZ-ovci jedu iz ruke, ne smeta mu, iako je bio još važniji u UJDI-u od Dvornika.
Kuščević sada u negativnom kontekstu spominje Soroša, a više je sa svojim HDZ-om odradio na implementiranju Soroševe ideologije u Hrvatskoj nego sve dženderuše, prajdizani i ini NGO mafijaši zajedno.

Nije dovoljno, a ni nužno, biti primitivac da bi se bilo desničar, niti se kršćanske vrijednosti brane pompoznim vjerničkim pozdravljanjem, koje je u kontradikciji s onim što pozdravljač radi u praksi, čime uza sve ostale, krši i drugu Božju zapovijed. Kod HDZ-ovaca je to dodatno komično nakon Istanbulske konvencije, ideološke kapitulacije pred HNS-om i drugih divota primijenjenog plenkizma.

Kuščević iz pozicije vlasti proziva ljude koji nemaju moć. Koliko god se politički ne slagali s njima, prezirali ili žalili ono što zastupaju, ocvali jugonostalgičari i soroševci ne trebaju biti vreća za napucavanje i sredstvo skretanje pozornosti s merituma priče o Lovri Kuščeviću.
 Manju štetu je hrvatskoj državi nanio svaki taj soroševac od “hvaljenisusovaca”, koji otimaju zemlju i razaraju njen civilizacijski temelj prema smjernicama ćatinih nalogodavaca.

No brački Fidel Katastro nije ostao na tome, već je u prvom nastupu nakon što je objavljeno kako napušta Vladu nastavio još zaumnije: “Protiv mene se ujedinila čitava ljevica, a priključila se interesna skupina koju okuplja Željka Markić”.

Koja je to gigant kad su se u borbi protiv njega ujedinili Soroševa jugo-siročad i Big Mama hrvatske konzervativne scene! Ali sve to nije dovoljno, velik čovjek zahtjeva još veće neprijatelje, a najveća je majka Rusija. 
Svoje obraćanje Kuščević je zaključio riječima: “bit će tu još pokušaja rušenja, sve dok se ne dođe do otoka Krka”. Ovo zagonetnu izjavu mediji su protumačili kao aluziju na rusku igru protiv američkog LNG terminala na Krku.

Lovro Kuščević je, dakle, između ostalog, i brana zapadne civilizacije pred ruskom najezdom.
 Što će biti s njim u budućnosti? Ako ne zapaše plac od šest metara kvadratnih u jednoj južnom zagrebačkom predgrađu iza Rotora, u kojem o smislu života meditiraju i veći silnici od Lovre, poput Sanadera, uživat će u stečevini na Braču i u najboljem slučaju spominjati se u suvremenoj historiografiji kao simbol oligarhijskog otpora demokratizaciji Hrvatske, zaustavljanjem referenduma o promjeni izbornog zakona.

Upitan boji li se kaznenog progona, Kuščević je novinarki uzvratio pozdravom: “Faljen Isus” i uz osmijeh dodao: “Ne, ne bojim se kaznenog progona!”.
 Ispada kako je otišao zbog percepcije javnosti, a ne zbog pogodovanja samome sebi u prenamjeni zemljišta.

Izjavljuje da je pobijedio jer su svi navedeni urotnici željeli destabilizirati Vladu i izazvati nove izbore, ali je Kuščević lukavo odstupio i tako ih sve preveslao. Pa sada, u tom paralelnom svijetu, Putin, Soroš i Željka Markić vijećaju kako dalje nakon što ih je Lovro nadmudrio, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari