Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kaštelani štite homoseksulace od pedera

Objavljeno

na

Objavio

Kada se izrugujete s hrvatskom himnom u srpskim “Novostima”, onda je to satira. Kada palite hrvatsku zastavu onda je to umjetnost, performans. Kada Ivana Pavla II. prikažete kao pedofila koji siluje dijete, onda je to kazalište. Kada ljudima nataknete svinjske glave i pobijete ih, onda su to umjetničke slobode.

Ali kada u sklopu poklada, gdje se sprda svak sa svakim, gdje nema “povlaštenih”, gdje nema cenzure, gdje se po cijelom svijetu pale kao krnje političari, suci, vjerski službenici… i nitko se ne buni jer su to poklade, koje je kolega sa Filozofskog u Splitu prof. Marko Dragić definirao pučkim, “folklornim kazalištem”, pobunit će se jedino homoseksualci i podnijeti kaznenu prijavu protiv Kaštelana, jer su spalili slikovnicu za djecu koja vrtićkoj djeci nudi brak kao zajednicu dva tate i dvije mame s djetetom.

E to onda nije satira, to nisu umjetničke slobode, to nije, kako definicija kaže, “pučko kazalište”, to nije pučka umjetnost, to je “govor mržnje”.
Možete, dakle, kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande. Teror gay lobija ne odnosi se samo na pučki teatar, oni “s dvije tate i dvije mame” zlostavljaju i same homoseksualce koji to prikazuju kao nerazumno, licemjerno, protuprirodno.

Poruka Dolcea i Gabbane

Podsjećamo. Modni i poslovni duo Domenico Dolce i Stefano Gabbana, inače obojica homoseksualci koji su bili u vezi, izazvali su neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kada su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame i poručili kako “neke stvari nikada ne treba mijenjati… Obitelj nije nikakav hir.

U njoj postoji osjećaj pripadnosti koji je nadnaravne prirode”, rekao je Gabanna, a Dolce (Slatki) je dodao kako “prokreacija mora biti čin ljubavi… Djeca rođena metodom oplođivanja unajmljenih jajašaca, to su djeca kemije, sintetike. Maternice za iznajmljivanje, sperma odabrana iz kataloga…”, rekao je Dolce i zaključio: “Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica. Život ima svoj prirodan tijek i neke stvari ne treba mijenjati”.

Slično je u Francuskoj napravio Jean-Pier Delaume-Myard. I on je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku. On tako preispituje djelovanje LGBT udruga i kaže da one ne predstavljaju ni njegove interese niti interese većine homoseksualaca koje pozna. Jasno kaže kako obiteljski život, kamoli posvajanje djece, nije ideal ogromne većine homoseksualaca.

U Hrvatskoj, jedan od ponajboljih novinara u kulturi, pisac Dražen Ilinčić, također je jasan: “Gay zajednica ne može biti ista kao i heteroseksualna već po svojim biološkim datostima… Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.
Po tome ispada da se najveći broj gay ljudi želi oženiti, kupiti kućicu i imati dvoje posvojene djece. Pa to je glupost!” Dražen je prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac. I, da, on je gay. I što s tim?

Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder. Pederi su za mene svi oni, bili homo ili hetero, koji su agresivni, ideološki zagriženi i licemjerni. Peder nije spolna orijentacija već karakterna osobina.
Pederi sve to jesu, agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni.

“Bolesna institucija”

A kako su homoseksualci postali pederi? Na ovom mjestu već napisah kako su u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu su prvenstveno mislili na najodvratniju od svih: obitelj.
Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijki toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”

Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu “bolesnu instituciju”, kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće.
Što se dogodilo u Kaštelima? Ništa, ljudi su se počeli sprdati s tom vrstom agresivnosti koja ni djecu u vrtićima ne ostavlja na miru. Kaštelani su zapravo branili homoseksualce od pedera, kao i Dolce i Gabbana, a na karnevalu su pokazali i zavidnu modnu osviještenost.

A što se tiče prijave za “govor mržnje”, valjda će im suditi ovogodišnji krnjo, sutkinja zvana “Sinkopa”. Ona se nije uvrijedila, kao ova LGBTQWSGFD… bića. Ona zna što su to umjetničke slobode i satira. Ona ih primjenjuje u svojoj sudskoj praksi na veselje cijele nacije.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari