Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto i u nogometu nije u šoldima (baš) sve?

Objavljeno

na

Još smo u igri, glava je i dalje “u balunu” u svakom pogledu, štoviše, iz koraka u korak pojačava se intenzitet onoga što uobičajena novinarska metaforika naziva nogometnim ludilom ili nogometnom groznicom.

Nije slučajno to što se u opisu takve kolektivne sportske euforije koriste zdravstvene metafore, jer je to, prije svega, stanje ne-normalnosti, i upravo zato je tako divno, dragocjeno i treba u njemu uživati jer će brzo proći i svatko će se opet u mislima vratiti uobičajenim jadima. Uživajmo dok traje ovo kratko vrijeme prevage simboličkog nad realnim, sna nad grubom stvarnošću, utopije nad uobičajenim cinizmom.

Prvi simptomi nogometne groznice očituju se u čudnom ponašanju ljudi. Odrasle osobe oblače se u dresove i kite navijačkim obilježjima, sa svih strana pljušte crveno bijeli kvadrati (koje iz nekog čudnog razloga većina naziva kockicama) – zastave, šalovi, kape, naočale, raznorazne navlake za retrovizore, haube. Osim toga, ljudi farbaju lica u nacionalne boje, skupljaju sličice, trube, obilno koriste pirotehnička sredstva, grle se, skaču jedni drugima na leđa, valjaju se po podu, bacaju u fontane. Čini mi se kako u tom ludilu posebno uživaju djeca, gledajući odrasle koji su im nakratko bliži nego ikada.

Nakon pobjede nad Danskom, do koje je na koncu došlo zahvaljujući Fortuni koja nam se konačno nasmiješila, ostaju u doživotnom pamćenju dva prizora. Prvi je čudesan trk hrvatskih igrača nakon što je Ivan Rakitić zabio odlučujući jedanaesterac.

Eksplozija sreće, olakšanja, radosti, pobjedničko oslobađanje od neizvjesnosti koju je cijelo vrijeme nosila utakmica za koju mnogi tvrde kako im je bila emotivno najteža u životu. Prvi kadar čiste radosti, snimljen djelić sekunde nakon Rakitićeva pogotka, prikazuje ludi ratnički trk njegovih suigrača i jedna je od najljepših slika u hrvatskoj sportskoj povijesti. Prizor je to koji se ne može odglumiti, primjerice za igrani film, jer je za postizanje takve ekspresije radosti potrebno previše prethodne patnje i akumuliranog stresa.

Od svih s kojima sam sutradan komentirao tu utakmicu čuo sam isto što sam i sam osjećao – nakon gledanja sraza s Danskom bili su krajnje iscrpljeni. Zašto? Bilo je i ranije teških utakmica, bolnih poraza, hladnih tuševa poput onoga od Turske na europskom prvenstvu, ali nikada nisam kao gledatelj i navijač osjetio takvu iznurenost.

U čemu je tajna? Čini se kako navijača ne iscrpljuje toliko brz i težak poraz, ili nagli obrat, koliko ga umara dugotrajno nadanje, koje nikako da se potvrdi, ali ni opovrgne. A ova utakmica je bila takva da je konstantno, svih 120 minuta trajala nada, nad kojom je opet sve do samoga kraja visjela opasnost razočarenja, a sve u perspektivi velikog uloga, susreta s objektivno slabijom Rusijom za polufinale. I još na kraju – drama penala, s nekoliko obrata. Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta, neiscrpan poticaj za dublje razmatranje o sudbini i sreći, o onome za što postoji lijepa latinska riječ “fortuna”, koja označava ono što ne ovisi o nama, već nas zapadne.

Machiavelli poučava kako ishod našeg djelovanja jednom polovicom ovisi o nama, o našoj vrsnoći (tal. virtù), a drugom polovicom o sreći (fortuni). No dodaje i kako je fortuna prijateljica mladih i odvažnih te da je nekada treba i zgrabiti i podvrgnuti sebi. U nogometnom mudroslovlju to se najčišće izriče riječima kako u “lutriji penala” sreću treba i zaslužiti.
Ovaj put je bila na našoj strani. Naši su se na kraju dali u ludi pobjednički trk, a Danci popadali po travi. Gubitnik na penalima ostaje nepomičan kao da želi zaustaviti vrijeme, dok je pobjednik sumanuto mobilan kao da ga želi ubrzati i što više se udaljiti od neizvjesnosti bliske prošlosti i utvrditi se dodatno u pobjedi.

Drugi dojmljiv prizor dogodio se par sati nakon legendarnog trka. Netko je objavio snimku reprezentativaca kako, vozeći se prema kampu, u autobusu iz svega glasa u odličnoj pobjedničkoj atmosferi pjevaju “Nije u šoldima sve”. Na prvi pogled može djelovati zbunjujuće vidjeti mlade ljude koji imaju jako puno “šoldi” u odnosu na svoje prosječne sunarodnjake, kako s puno žara pjevaju kako nije sve u novcu, no dok sam ih na toj snimci gledao i slušao imao sam osjećaj da doista misle tako.

Novac je jako važan do određene granice osiguravanja stabilne egzistencije, nakon nje vrlo malo pridonosi daljnjoj sreći. Nikada ih u klupskim uspjesima, gdje igraju za šolde, nisam vidio da tako pjevaju iz srca.

Možda ipak postoje stvari koje su neprocjenjive? U svijetu u kojem se sve pokušava svesti na šolde, pa se kroz njih važu i igrači i reprezentacije (paradoksalno, neki od “najskupljih” su već ispali), svjetsko prvenstvo, taj svijet unutar svijeta, je prostor u kojem doista nije u šoldima sve, i u kojem čovjek nije samo ekonomsko-racionalno, materijalno-interesno, već prije svega simboličko i emotivno biće te biće zajednice, snažno povezano s drugima, jer nitko nije sam stvorio, ni sebe, ni jezik kojim govori, ni svijet na koji se referira.

Čovjek je biće koje postoji samo u zajednici s kojom s kojom povremeno uprizoruje simboličku vezu u ritualnim prigodama poput svjetskog nogometnog prvenstva, koja je univerzalno, obuhvaća kroz kvalifikacije čitav svijet i što je najvažnije, svi imaju jednake startne šanse i svi igraju unutar istih pravila. Ne mislim stoga da se radilo o ironiji. Većina najboljih nogometaša prije samo nekoliko godine nije sa šoldima stajala ništa bolje od prosječnih sunarodnjaka i toga se itekako sjećaju.

Bilo je tu i sirotinje, i izbjeglica i teških autsajdera po svakom drugom kriteriju osim talenta za igru koju prati gotovo cijeli svijet. Bilo je zanimljivo ovih dana u medijima vidjeti fotografiju dječje sobe Kyliana Mbappéa, koji se etablirao kao jedan od najboljih igrača ovog prvenstva unatoč tome što ima samo 19 godina. Na toj fotografiji, nastaloj prije samo nekoliko godina, kada je Mbappé bio anonimni klinac iz siromašnog pariškog imigrantskog predgrađa, iza nasmiješenog dječaka na zidu se vidi poster Christiana Ronalda.

Današnji Mbappé se ne može razlikovati puno od onog dječaka na fotografiji, ta prošlo je samo nekoliko godina. Istina, dijeli ih već nekoliko desetina milijuna eura i svjetska slava, ali to je, u biti, taj isti dečko.

Zlovoljni pametnjakovići opće prakse prikazuju svjetsko prvenstvo kao krunski dokaz ljudske gluposti, jer, kažu, sirotinja gleda i loži se zbog milijunaša koji zarađuju kruh nogama. Ali nisu to rođeni milijunaši. Nedavno, gotovo jučer, to još nisu bili, a otkad su zaradili prvi ozbiljan novac do sada nisu ga se ni imali kad nauživati. Život im je u najboljim godinama spartanski surov – treninzi, utakmice, autobusi, avioni, hoteli, svlačionice, kampovi, malo odmora, pripreme i stalno tako. Malo tko bi poželi takav život od 15. do 35. godine. U svijetu u kojem je mobilnost na socijalnoj ljestvici sve više onemogućena, nogomet je jedna od rijetkih preostalih domena koja svakome tko je izrazito talentiran i usto spreman i na težak rad daje mogućnost zaraditi ranije spomenute šolde.

Nogomet je demokratičan i, kako smo već rekli u prošlom Espressu, u dobrim reprezentacijama poput naše temelji se na meritokratskom principu. Svi smo imali priliku, kroz školu, lokalne klubove, turnire, isprobati se u nogometu i da smo bili svjetski talenti, teško bi prošli neprimijećeno. Vrhunski nogometaši nisu nikakvi mrski kapitalisti, nitko ne radi za njih i oni ne prisvajaju ničiji višak vrijednosti, samo imaju sreću da su najbolji u visoko kompetitivnoj djelatnosti koja je jako tražena na golemom globalnom tržištu, stoga na toj razini i vrhunski plaćena.

Menadžeri, klubovi, sponzori, oglašivači, mediji su druga priča. Golemoj većini nogometaša je ipak najvažnija igra i pobjeda. Zašto bi inače plakali poraženi milijunaši? Gledamo ih sada svaki dan na svjetskom prvenstvu kako pate, plaču, kako bi dali sve da mogu u nekim situacijama vratiti vrijeme natrag i šutnuti u drugu stranu.

Nogomet je u takvim situacijama težak jer tjera čovjeka postavljati egzistencijalna pitanja, poput onih o sreći, sudbini, propuštenim prilikama, zasluzi, kazni. Prava rasprava o nogometu u pravilu završi u mitskoj, pa i religioznoj dimenziji. Kako nije u šoldima sve, najbolje znaju oni koji ih imaju. I takvi se pate i često dižu ruku na sebe. Stih pritom ne negira kako u šoldima ima dosta toga, pogotovo do određene granice.

Nažalost, neki koji ih nemaju, a žude samo za njima, često fetišiziraju šolde, misleći kako se sve vrti oko njih, pa takvi onda i najviše govore o novcu i sve gledaju kroz novac. Može se trčati za novcem pa i trčati za novac, ali onaj trk nakon Rakitićevog pobjedonosnog penala bio je motiviran nečim drugim, teško do kraja izrecivim, u čemu smrtna egzistencija sportaša dotiče granicu mitskog. Tko to ne osjeća ne može do kraja shvatiti nogometnu groznicu koja vlada, ali ni puno drugih stvari u životu koje izmiču i zauvijek će izmicati pukoj ekonomskoj logici.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Ono što se krvlju brani ne pušta se tako lako!!!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kako prepoznati lažnog suverenistu?

Objavljeno

na

Objavio

Teško je biti suverenist. Teško je ako ste politički antipod klon recimo demokršćanina Plenkovića, ako ste politički antipod srpskog arbitra Pupovca, još je teže ako ste isprepadani stalnim odvagivanjem što se smije a što ne smije reći, zastupati ili promovirati, jer ste okovani neznanjem i nesigurnošću, pa vam ništa drugo ne preostaje nego osluškivati što će reći Anka Mrak Taritaš, nad čim će se iščuđavati Vesna Pusić ili kako će reagirati Jutarnji, Večernji, 24sata, Index ili pak Novosti. Tada je stvarno teško biti suverenist iznad granice da svoj narod ne potcjenujete na razini idiotizma, a ako se držite navedenih ograničenja, onda je teško takve i prepoznati.

No, dosta je lako ako znate razotkriti što su to terminološke podvale, ako vas nimalo ne zbunjuje dvojba smijete li biti nacionalist, promovirati kršćanske vrijednote kao vrhunac civilizacijskih dostignuća, ako ste uvjereni da je znanje i sva postignuća znanosti proistekla iz elementarnog Božjega dara – slobode koja vam pripada, te razuma i mudrosti koje vam je dao. Lako je ako se ne bojite reći zlu da je zlo, ako ste sigurni da je antifašizam prijevara i podvala, da se ne mogu pjevati četničke pjesme u Hrvatskoj a to ocjenjivati kao pluralizam i prihvatljvim, lako je ako znate da nije moguće konkretno se zalagati za čovjeka a oduzimati slobodu Mati ili Jakovu pored vas, lako je ako ste sigurni da nema prirodnih savezništava između naroda, nego da sva savezništva počivaju na samopoštovanju bez kojega je nemoguće poštovanje drugih, te ako ste čvrsto uvjereni da je vaša sloboda vaša nadležnost i ničija druga.

Tada je lako.

Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod. Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.

Lako je ako sve to znadete.

Dakle, što to treba znati danas da bi se vjerodostojno i ljudski i politički u najširem smislu smjelo zagovarati suverenitet svoga naroda, a pri tome ne ispadati, ili budala ili prevarant, koji taj narod svojim porukama pokušava napraviti budalom?

Nekoliko stvari.

Recimo, u ovoj izbornoj godini, gdje imamo dvoje izbore s tzv. jednom izbornom jedinicom, valja za početak znati da su zatečene minijaturne političke i organizacijske pozicije nedostatne za ravnopravan i uspješan politički obračun s velikim organizacijama, iza kojih stoji godinama razvijana orgnizacijska, interesna i programska  struktura. U takvim okolnostima valja razlučiti dvije stvari.

Jer ne može se ni suparnika, ni protivnika ni neprijatelja pogotovo pobjediti ako ne znaš koje su njegove realne prednosti, a pogotovo ga ne možeš pobjediti pokušavajući bez vlastitog jačanja i pripremanja svojih potencijala za suočavanja s njegovim mogućnostima, samo ga prokazati kao – lošeg, zlog ili ne-svoga. Ne bi se ni natjecao ili borio protiv njega da je to sporno, niti bi ga pokušao mjenjati, ili nuditi sebe umjesto njega kao promjenu narodu, da je to sporno. Dakle, ne nuditi ono što svatko zna, niti očekivati da je samo po sebi dovoljno što je onaj drugi loš, da biste vi ili vaši bili automatski bolji.

To je presudna pogrješka, često izraz neznanja, a još češće izraz lijenosti, i skrivenih banalnih ciljeva naših “suverenističkih” inicijativa.

S nositeljima zla se ne može ništa dobro ostvarivati

Pa da vidmo nekoliko temeljnih pitanja za točno utvrđivanje racionalnoga stava.

Prvo, što je konačni cilj svake pojedinačne političke inicijative ili udruženja ljudi koji se pokušavaju ponuditi narodu kao nositelji ozbiljnih promjena, te kad je nešto stvarno narodni cilj, a kad se samo tako zove?

Drugo, kako ostvariti taj cilj slijedom zacrtanih događaja, odnosno izbora, jer su izbori  jedini način rješavanja nagomilanih problema, ali i s pozicije svakoga pojedinačnoga interesa, jedini način njegovoga ostvarivanja.

U prvom slučaju cilj će odrediti ponašanje nositelja političke inicijative, a njegovo ili njihovo ponašanje jasno će se razotkriti upravo pred ljudskim razumom i pitanjem – je li cilj koji je promoviran s obzirom na korake i postupke, istinit, valjan, ostvariv,  i je li svenarodni, ili je samo pod maskom ponude svenarodnog predviđen kao model ostvarivanja vrlo uskih interesa, pripadajućih strukturi koja ih je promovirala. Figurativno, valja razlučiti je li realno ostvarivo zadovoljavajući svaki pojedinačni interes, da nekoliko tisuća ljudi organizator izleta za Plitvice iz Zagreba pozove na besplatan izlet s ručkom i cjelodnevnim uživanjem, a ima predviđen samo jedan autobus od pedeset mjesta?

Valja razlučiti smije li se odazivati takvom organizatoru?

Zato će ponašanje svih političkih inicijativa, grupacija i udruženja uoči europarlamentarnih i predsjedničkih izbora zapravo pokazati jasno kako i na koji način se te grupacije pripremaju za iduće hrvatske parlamentarne izbore, te na taj način više nego sigurno jasno potvrditi pred nacijom – kakvi su njihovi stvarni ciljevi.

Jer, obećavanje promjene i drugačije hrvatske nacionalne politike ne može se vjerodostojno ispuniti bez temeljnih institucionalnih pretpostavki. A temeljna je – biti vlast . Ili, sukladno gornjem primjeru – imati dovoljno autobusa. Imati većinu u Saboru, moći donositi zakone, mjenjati ustav i sve što institucionalno s jedne strane ograničava hrvatski narod, a s druge strane definira vrlo visoke civilizacijske ciljeve dostojne ljudske i nacionalne slobode i božanskog dara razuma.

Dakle, svatko tko obećava promjene društva i društvenih odnosa, pri tome žestoko kritizira aktualne ili prethodne zakonodavce koji upravljaju društvenim odnosima, a organizacijski, institucionalno i promotivno se ponaša kao marginalni suputnik zatvorenoga tipa i u uskom krugu pratitelja, koji će umjesto sigurnog mjesta u autobusu stopirati uz cestu, laže da će nešto promjeniti. Laže iz više razloga, a ni jedan nije dostojan nacionalnog povjerenja. Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.

Za presudno odlučivanje, mora se imati vlast

Zato će europarlamentarni izbori pokazati jasnije nego bilo kakva javna kampanja – s čime je zadovoljan onaj tko vam uz žestoke kritike vlasti i tzv. velike opozicije nudi  temeljite promjene države i društva, te koliko su njegova obećanja poštena, realna i što se stvarno skriva ispod tih obećanja. To se jednako odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate diljem svijeta. Ništa vam bolje neće biti ako vam onaj tko nudi sve i svašta čak uzme između vas nekoga, proglasi ga vašim predstavnikom i na taj se način legitimira boljim od onih koji ne žele nikoga između vas uzeti k sebi u politički sustav. To će samo značiti da je iskoristio i taj model za održavanje iluzije ili prjevare.

Pogledajmo sad ovo drugo, ili pitanje – kako ostvariti ciljeve koje najavljuje doslovno svaka suverenistička ili nacionalna alternativa postojećem režimu?

S postojećih organizacijsko-progamskih i zatečenih pozicija nikako. S postojećim kadrovskim potencijalima također nikako. U postjećim zakonskim okolnostima, s postojećim pravilima utrke i nastojanjima da se takva utrka promjeni na način na koji je to ponudila inicijativa Narod odlučuje – nikako.

Sad ćete reći – pa znači li to da nas svi ti koji se pojavljuju kao alternativa Plenkoviću ili ljevičarima, doslovno muljaju, lažu i traže  naš angažman da bi oni, njih desetak ili neka grupica oko njih, zauzeli mjesta u autobusu, te tako koristeći našu volju, želje, nadanja, zapravo osigurala svoj separatni i pojedinačni status ili opstanak u povlaštenom upravljačkom sustavu?

Da, to znači u velikoj većini slučajeva.

Sve se svodi na to što vam netko relano može ponuditi i to ostvariti, jer lagati i maštati može svatko.

To bi maštarenje ili golo laganje bilo tragikomično isto kao da Srbija pokuša napasti Hrvatsku u ravnopravnim vojno-tehničkim uvjetima, te da svom srpskom narodu obeća glatku pobjedu, ili recimo da Dinamo obeća svojim navijačima da će s pet igrača i lopovskim sudcem, s pravilom da se ne smije pobjeđivati u gostima otići u Madrid i pobjediti Real. Svatko razuman zna da je budalaština i prvo i drugo, a ipak, velika većina ljudi u Hrvatskoj – vjeruje u posve ista politička obećanja.

Suvereniste se prepoznaje razumom, a ne u snovima.

U političkom poretku postoje jasna pravila, kao i u medicini, elektrotehnici, kao u fizici ili bilo kojoj egzaktnoj znanstvenoj ili stručnoj sferi. Ta pravila jasno određuju koje se ideje, programi i ciljevi mogu materijalizirati, a koja ne mogu, te pod kojim uvjetitma.

Tako se jasno ne može materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage.

A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast.

Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.

Jer, biti u Saboru može i Pernar, koji namjerno izazvanim cirkusarijama uz sve ostalo, preko svoga youtube kanala nastoji zaraditi dodatnu plaću plasiranjem svojih budalaština i političke ciljeve definirati iskorištitavanjem srozavanja države za ostvarivanje zarade. U Pernarovm slučaju njegove pobjede su nacionalni porazi, a nije nikako usamljen, jer je dio sveopće nenačelne većine, bila na vlasti, bila u oporbi.

Dakle, pobjediti!

Da bi se to ostvarilo, mora se znati – gdje i kako tražiti pobjednički put.

A da bi ga se našlo, mora se znati kako funkcionira politički poredak,što ga generira, kako nastaje kadrovska struktura svakoga poretka, iz čega se razvijaju anomalije i u konačnici mora se znati što su uzroci problema a što su posljedice tih uzroka?

Dakle, da bi se osiguralo rješenje, mora se ponešto znati.

A znanje nije samo sjesti za stol, jedna, dvije ili deset političkih inicijativa, prinudno sklepati nekakav savez na temelju mehaničkoga zbroja pojedinačnih stečevina i tako podjeliti eventualna očekivanja i rezultate,  sklepati nekakav savez bez ikakvoga načelnoga uporišta i bez potpune usuglašenosti oko nekoliko najvažnijih nacionalnih, društvenih i vrjednosnih pitanja na kojima se gradi društvo, nacionalno društvo i jamči razvoj njegovih temeljnih komparativnih potencijala u svjetskom okruženju. To se mora znati.

Gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti

U demokratskim državama jedini ovlašteni sudac je narod.

Da bi se netko, tko namjerava u ime njega legitimno govoriti, promovirati i ocjenjivati razvoj njegovih društvenih vrijednota smio izjasniti suverenistom, mora za cilj prije bilo kakve političke ideje i rješenja konkretnih pitanja imati rješenje i znati kako ovlastiti institucionalno taj narod da u cjelini vrednuje, odlučuju, arbitrira i presuđuje onima koji ga predstavljaju. Jer, ako se suži prostor za odlučivanje toga naroda, to je proporcionalno veća sigurnost da će se u sustav odlučivanja infiltrirati pupavčad i antifčad. I, eto nevolja.

To nije moguće bez izbornoga sustava, a taj izborni sustav ne može biti nikakav drugačiji za postizanje takvoga cilja, nego takav, koji će omogućiti svakome Hrvatu da bude ovlaštena jedinka toga naroda, kako identitetski, tako i politički prije svega.

Da bi se to moglo, a ne može se bez toga jamčiti ništa u ime toga naroda, nužno je osmisliti plan kako taj narod u cjelini dovesti u poziciju da odlučuje. I to plan koji neće trpjeti iznimke, koje neće promovirati jednakost, pa u drugom koraku istoj se ismijavati kao što je to danas.

To svi koji se nazivaju suverenistima – moraju istaknuti kao nulti ciljni korak svoga političkog angažmana.

Sljedeći korak koji svatko tko vam obećava promjene i bolji život mora učiniti jest javno i jasno reći da u ovakvim okolnostima, po ovakvim pravilima izborne utakmice, s ovakvim sucima i ocjenjivačima sudaca – nije moguće pobjediti one koji ne rade dobro svoj posao i koje namjeravaju ti dobri momci i cure smjeniti i umjesto njih odlučivati. Bez takvog javnog očitovanja nitko nije suverenist, a jest lažov.

Što je činiti?

Prisiliti državni poredak na novu regulaciju izbornih pravila.

Čime?

Svim demokratskim sredstvima u vlasništvu naroda. A politika u cjelini u Hrvatskoj i svakoj nacionalnoj demokratskoj državi je instrument u vlasništvu naroda. Pa  će suverenisti primjerice vrednujući svoj ugled i značaj pozvati narod i na trgove, i neće odustati od masovnog pritiska sve dok ne postignu cilj. Jer, gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti, pa je ulazak u unaprijed izgubljenu utakmicu nesuverenističko ponašanje.

Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?

Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.

To zajedničko sjedanje nikako ne smije izroditi zajedničke kandidate, liste, ljude ili ljudine, koji će predstavljati samo mehanički spoj deset, pet ili pedeset grupica i od njih napraviti savez nemoćnih, bez ikakvih izgleda da se trajnije uspostave pošteni regulatorni odnosi koji će nesumnjivo vrijednovati – znanje, razum, kvailitet i u konačnici hrvatsku slobodu i dostojanstvo. A svaki je savez, savez nemoćnih ako temeljna ideja saveza nije takva da od pojedinačnih potencijala stvori daleko moćniji multiplicirani kvalitet i moć, koju u tom slučaju ne moraju nužno personificirati pripadnici pojedinačnih grupa u savezu, nego prije svega ljudi koji udovoljavaju vrjednosnim kriterijima novoga, zajedničkoga cilja. Tako se uspostavljaju kriteriji, nove ciljane vrijednosti i privlače novi ljudi.

Tako se korača k pobjedi.

Zatim treba nakon proglašenja temeljnih političkih pretpostavki i usuglašenih istina, jasno reći u kontekstu duboke zatrovanosti Hrvatske, koji profili ljudi i ideja ne smiju biti sastavnica suverenističkoga pokreta, što je nulta točka razdjelnica i što je to evidentno zlo s kojim nema suglasnosti.

A tek zatim treba javno objaviti koji i kakvi to ljudi mogu u takvim okolnostima biti ponuđeni svome hrvatskom narodu na njegovu sliku i priliku, visoko vrednujući i hrvatski narod i pozicije državnosti koje se na taj način žele postići, a ne prilagođavajući nacionalnu državnost, pozicije i funkcije vrlo niskim postojećim potencijalima tolikih grupica i inicijativa. Jer prilagođavanje znači zapravo svrstavanje na istu ravan s Plenkovićevim, Bernardićevim, Petrovljevim ili Pusićkinim trupama.

Navedeno je ukratko – razumski i vrlo izgledno pobjednički put.

Drugoga nema.

I ako se to ostvari, ako se bilo koja inicijativa u Hrvatskoj odluči za ovakav put, znači – ne laže vas i ne pokušava vas raditi budalama.

A svi oni koji se odreknu u startu ovakvoga pristupa, lažu i varaju, pokušavajući vam sebe prodati kao spasitelja bez ikakvih uporišnih i razumskih elemenata, pokušavaju vas praviti budalama, utoliko bolnije ukoliko im više vejrujete. Jer iza takvih uvijek stoje nasmiješeni Plenkovići, Vrdoljaci, Pupovci, Izetbegovićevi islamisti, Grmojini i Petrovljevi “suverenisti”, Pusićkini antife i ljevičarski klonovi propalih projekata i ideja. A biti iskreni suverenist i uzdati se u njih je put u svratište idiota.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska ‘desnica’ – endem u svjetskim razmjerima

Objavljeno

na

Objavio

Kad se netko nađe u velikoj nevolji, oslanja se na potporu najbližih – kuma, prijatelja, roda rođenog. I kad mu ponos ne da pomoć zatražiti, ipak se nada kako će mu ju netko od njih sam ponuditi. Ako ga  bliska osoba napusti, ostane gorak okus razočaranja. Od onoga, pak, s kim je u zavadi nevoljnik se pomoći niti nada niti ju očekuje. Najviše čemu se od takvoga može nadati je da mu stanje ne pogorša.

“Dobri čovek Aca” i HTV-ov komšomol

A i to je previše očekivati kad je posrijedi odnos ljevice Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oni su joj odvajkada bili trn u oku, iritantno strano tijelo, onako strano kako samo onomu što se svoga odriče strano može biti ono što svojim nastoji ostati. Stoga nema ničeg neobičnog u tome što iživljavanje Muslimana nad BiH Hrvatima podržavaju tradicionalni eksponenti tuđinskih interesa u Hrvatskoj (to je ujedno i jedina tradicija do koje drže)  – soroščad jugo-komunističkih korijena. Čine to iz pragmatičnih razloga slijedeći smjernice tutora, za što su uglavnom i plaćeni, ali i vođeni sentimentalnim pobudama. Naime, u konceptu jedinstvene Bosne ne vide muslimansku polugu za ostvarenjem hegemonije, nego uspomenu na staru i zametak neke nove jugovine, piše Grgur S./Kamenjar.com.

Pomalo neočekivano, jugo-ljevici se u šamaranju BiH Hrvata pridružuju i tzv. desničari. Žulja ih što im sunarodnjake u BiH podržavaju Srbija i politički predstavnici Srba u BiH – prva jer u njihovu položaju vidi primjer za rješavanje gorućeg joj pitanja Srba na Kosovu, a potonji prirodnog saveznika u opiranju centralizaciji BiH pod prevlašću bosanskih Muslimana. Vođeni samo njima znanom logikom domaći “desničari” od BiH Hrvata zahtijevaju da, našavši se u gadnoj gabuli, ne prihvate rijetku pruženu im ruku. Učine li to, izdajnici su.

Zato “desnica” predvođena tzv. domoljubnim kolumnistima i komentatorima, rame uz rame s acovima, šprajcovima i raznim drugim – suzdržat ćemo se od rime mada je u njoj sav smisao – mesićevštinom okuženim taliBancima, čitavom galerijom likova kakvih se ne bi posramila jedna cijela sezona serijala Zvjezdane staze, čereči vodstvo BiH Hrvata zbog dosljedne, razumne i odgovorne politike. Lukaviji među tom svitom spremni su ujesti čak i Željka Komšića, promicatelja emocija koje i sami baštine, sve kako bi izgradili ekvidistancu između njega i Dragana Čovića – ta dva, svaki na svoj način nevaljalca. No, na izostanak gostoprimstva Komšiću u nedjelju u 2, HTV-ov komšomol nije časio časa odgovoriti. Već iduće večeri u središnjem se Dnevniku, tijekom najave rukometnog sraza između Hrvatske i Njemačke, iza leđa izvjestitelja Edina Mahmuljina “slučajno” našlo veselo društvance sa zastavom NDH (dakle, ne samo s prvim bijelim poljem u grbu nego i s pleterom uokvirenim slovom “U” u gornjem lijevom kutu) i natpisom – RAMA! Eto, neka svi vide s kakvim se ustašama bakće njihov “zlatni ljiljan” Željko – i u ratu i u miru!

Muslimansko suho zlato

Spoznavši kako sami nisu sposobni artikulirati što žele, hrvatski su “desničari” zatražili pomoć od liberalnih intelektualaca, kao za inat baš onih (Ivo Banac i Slaven Letica) od samih početaka umočenih u podmetanje grijeha o podjeli BiH Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ti su ih dovitljivci tako fino kalibrirali da su ovdašnji “desničari”, posve netipično za njihove kolege diljem svijeta, razvili široke multi-kulti poglede. Toliko široke da su ne samo de facto stali na stranu muslimana u sukobu protiv njihovog naroda, nego su u jednome od njih našli i vođu.

Tope se od miline kad mudri vođa prosipa omiljene mantre sarajevske čaršije dirljivo se brinući za prava svakog Hrvata na svakoj stopi BiH, na ime čega Muslimani biraju Hrvatima predstavnike tamo gdje ih nema dovoljno da bi si ih sami mogli izabrati. Pa to onda još koriste kao polugu za ovladavanje i onim Hrvatima koji su se uspjeli od njih obraniti u ratu. Čović je, naravno, sam kriv jer je zbližavanjem s Dodikom izazvao Muslimane da izaberu Komšića. Samo, zašto su ga onda izabrali prvi put, tamo još 2006. godine, kad Čović još nije bio neka faca, a kamoli Dodikov ortak? Tko imalo razumije mentalitet čaršije, zna da Hrvati Muslimane izazivaju već samim postojanjem i da bi ovi sotonizirali svakog hrvatskog vođu, kakav god bio, sve dok im se potpuno ne pokori.

Iz nekog se razloga o “desničaru” s multi-kulti pedigreom razvila fama kako je riječ o Hrvatu, i to ne nekom običnom, nego poprilično žestokom Hrvatu. Na stranu sad što je lakše pronaći u zmije noge nego prigodu u kojoj bi se on izjasnio Hrvatom. Štoviše, u jednom intervjuu govori o bošnjačkom narodu kao “našem narodu” iz čega bi se dalo zaključiti kako se osjeća Bošnjakom. No, sasvim je sporedno kojeg je dotični etničkog identiteta, puno je važnije što je on u političkom smislu. Već iz navedenog, a to nije sve, očito je kako se radi o Bošnjaku s dna kace, negdje u rangu “zlatnog ljiljana”. Ipak, njegov hrvatski identitet kojeg su maštajući izgradili zaslijepljeni mu poklonici ujedno je i snažan vjetar u leđa omiljenoj razonodi Muslimana da Hrvatima biraju predstavnike po vlastitoj volji. U tu svrhu sad više uopće ne moraju nametati kandidate čije ime i prezime zvuče kjafirski, elem nevjernički. Jer ako Zlatko iz Zagreba kao član medžlisa zagrebačke Islamske zajednice može biti Hrvat, onda što to ne bi bio i Razim iz Cazina, izabran u tamošnji medžlis? Razlika je tek u tome što Zlatko uopće ne mora lagati da je Hrvat, dok Razim, kako bi obnašao funkciju namijenjenu Hrvatima u Unsko-sanskoj županiji, to ipak mora. I tako Zlatkova reputacija Hrvata postaje Muslimanima suha zlata vrijedan hodajući argument za postavljanje novih “komšića” gdjegod im zatreba.

Kad “mutavi” progovore, a “drekavci” utihnu

Nemali propust bio bi ne osvrnuti se na (ne)reakcije na Čovićevo približavanje Dodiku dvojice vrlih “desničara”, zanimljivih ponajprije kao svojevrsnih paradigmatskih pojava na hrvatskom “desnilu”, zacijelo endemskom u planetarnim razmjerima. Dok je onaj – koji je, i kad je zboriti trebalo, uglavnom šutio tako da bi gdjetko pomislio da je mutav, a ono malo što bi govorio prerano je kukuriknuo pa skončao u loncu – ovaj put progovorio, dotle drugi, poslovično blagoglagoljiv, upadljivo šuti. Prvi – onaj kojeg je akademik Aralica ocijenio nedoraslim zadatku dok smo još mnogi, zaslijepljeni plemenitim ciljem, naivno vjerovali kako je kadar razmrsiti lustracijski čvor – oglasio se potpuno na fonu svog ministra kulture. I to pismom upućenim, kako Ivo Lučić reče – džematskom portalu (džemat je pandan župe u teritorijalnoj organizaciji islamske zajednice).

U njemu se založio za nepriznavanje Republike Srpske unatoč tome što su ju u Daytonu potpisom priznali i Franjo i Alija. Ležerno je smetnuo s uma da ako ne priznaješ Republiku Srpsku kao daytonsku realnost zato što je “genocidna tvorevina”, time i drugima omogućavaš da ne priznaju prava Hrvata određena tim istim Daytonom (recimo, uz obrazloženje kako su ostvarena “udruženim zločinačkim pothvatom”). Iskazao se i mudrovanjem o štetnoj nazočnosti hrvatskih predstavnika na obilježavanju navodno neustavnog praznika Republike Srpske, u zemlji u kojoj je kreativno tumačenje Ustava i ignoriranje odluka Ustavnog suda raširena praksa. Tako Muslimani odluke i preporuke Ustavnog suda koriste kao švedski stol. Kad im nisu po volji, žestoko im se protive pa već 10 godina nisu održani lokalni izbori u Mostaru, a ne birajući sredstva podrivaju i odluku Ustavnog suda kojom je biranje malih komšića ocijenjeno neustavnim. Ustav ih nije spriječio ni da na razinu Federacije, na kojoj im je Hrvate lakše preveslati, što su dvaput već i učinili, prebace resore znanosti i obrazovanja za koje Ustav predviđa nadležnost županija. Uzevši ovo obraćanje u obzir, ne doima se više tako velikom nesrećom što autor pisma nije dobio priliku zasjati punim sjajem na hrvatskom političkom nebu.

Drugi “desničar”, onaj koji je svojedobno čak i kajkavcima uspijevao objasniti implikacije etničke slike Kalesije na Hrvatima nametnuti izbor Komšića, sad je nekako ostao “sotto voce”. Je l’ mu ponestalo sape ili espressa, ostaje zagonetkom. Kako god bilo, dok je član medžlisa Islamske zajednice u Saboru izlagao političku platformu bosanskih Muslimana pod firmom borbe protiv Srba sve do zadnjeg Hrvata u BiH, vrsni je poznavatelj prilika u BiH smogao snage tek pohvaliti njegov neslomljivi karakter i moralni integritet u kontekstu napuštanja vladajuće većine u zagrebačkoj skupštini – jer nije on ni Tresiglav, ni Guzica, ni Podoben! Hm… znači li to da je čitavu godinu i pol dok je podržavao gradonačelnika Bandića, sve to bio, a hagiograf mu sve vrijeme o tome solidarno šutio?

Kako prepoznati izdajnika?

E da, nije lako biti “trockist” u Sekti po zavičajnim pitanjima, napose kad se oko njih žestoko lome koplja, no očito nije baš toliki problem ni prijeći preko njih radi viših ideja. Tada je lakše i zdrav razum ostaviti postrani, nego ispasti Tresiglav i sve ostalo. A zdrav razum pokazuje da Hrvati u BiH jedinog kakvog takvog saveznika imaju u tamošnjim Srbima, što je prilično nezgodno reći sad kad je Sekta označila Srbe nekom vrstom zlog sunca kao orijentira za ravnanje. Pa tako, ako Srbi usred ciče zime kažu da je hladno, hrvatski “desničari” traže od BiH Hrvata da smjesta stave kratke rukave i hlačice, pa i pod cijenu smrzavanja. To im uopće nije teško jer ne će se smrznuti oni, nego sunarodnjaci im ostavljeni na vjetrometini. Slično, kad Srbi iz svog računa i vlastite koristi pozdrave ideju trećeg entiteta, “desničari” vođeni uvjetnim refleksom zaključe kako to sigurno ne može biti dobro. Da bi saznali što je za njih dobro, Hrvati jednostavno moraju u Sarajevo. Tamo to najbolje znaju. Ako tako kaže lider hrvatske “desnice” koji nije Tresiglav, za razliku od Stipe Mesića koji to jest čak i kad govori isto, onda nema što drugo biti nego tako. Rješenje je u Sarajevu – gradu u kojem pojava jakne s hrvatskim “kockicama” u tramvaju posije takvu paniku kao da je u njega ušetao sam treći entitet.

Sekti se nije uputno zamjeriti jer ona postavlja mjerilo za prepoznavanje nacionalnih veleizdajnika. Kriterij je odnos prema povjerenstvu osnovanom dok se Sekta još sladila vlašću. Radi se o valjda jedinom povjerenstvu za koje ne vrijedi ona – ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo! Jer da nije tako, netko bi pomislio kako je utemeljenje tog povjerenstva predstavljalo samo alibi za prikrivanje prešutne suglasnosti Srbiji da može otvoriti pregovaračko poglavlje o pitanjima pravosuđa. Naravno, bez povlačenja spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji kojim si uzima pravo suditi za djela nastala u vrijeme rata i u drugim državama.

Inače, ta ista Srbija već 5 godina nije zatvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom Unijom, unatoč tome što ćatolička hrvatska Vlada, napose ministrica Pejčinović Burić, nesmiljeno radi u njezinom interesu. Što bi tek bilo da joj tako revno ne pomaže, teško je i zamisliti. Najvjerojatnije bi već bila primljena – u Polineziju! Spomenuta Pejčinović Burić je već jednom izdala Hrvatsku pomažući Srbiji na putu u EU kao privatna osoba. Znak izdaje nepogrešivo je prepoznat u činjenici što se ministrica obratila Srbima na srpskom jeziku, spominjući neki rok do juna. Nipošto to nije učinila zato što je Srbi jednostavno ne bi razumjeli kad bi rekla – do lipnja. Da se, pak, odlučila za neutralnu formu – šesti mjesec – kakvu rabe Ivo Josipović i bratija mu poispadala iz jugo-mantila, i to bi bila potvrda izdaje. Iz odnosa prema čudotvornom povjerenstvu još kako tako, ali iz “lavirinta jezičnih ćorsokaka” teško se izvući neokrznut biljegom izdajnika.

Kad “desnica” prolijevi

Zauzeti djetinjim etiketiranjem drugih, koje su im smislili treći, “desničari” ne nalaze vremena svrnuti pogled u vlastito dvorište pa neće naći ništa neobično ni u tomu što im se stajalište (a i argumentacija) prema politici vodstva Hrvata u BiH poklapa s onim slijednika jugo-komunističkih struktura. No, je li pitanje BiH Hrvata jedino u kojem vlada idila između ljute “desnice” s halal certifikatom i “ljevice” zakrite Soroševim skutima i zasute škudama iz istog izvora?

“Desnica” je gorljivo angažirana i u promociji prijedloga izbornog zakona nastalog pod paskom Josipovićeva stručnjaka Podolnjaka, lijevijeg i anarhičnijeg čak i od GONG-ovog, koji Hrvatsku onako baš suverenistički dijeli po izbornim jedinicama sukladno povijesnim pokrajinama potičući nimalo bezazlene dezintegracijske procese, S druge strane, mudri vođa “desnice” ni za kakvo teritorijalno cijepanje izbornih jedinica u BiH ne želi ni čuti, ponajmanje ono koje bi Hrvatima napokon omogućilo da sami biraju svoje predstavnike. Ma jasno… pa nije on Tresiglav …

Suradnja saborske Sekte i zvijezde “desnice” izabrane u medžlis Islamske zajednice datira još od pripreme zakona o otvaranju arhiva u čijem se središtu našlo pitanje produljenja razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiran demokratski izabran Sabor) na 22.12.1990. (donesen Ustav RH). U okolnostima kad strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma nadziru medije jasno je kome to najviše odgovara. Usmjeravanjem fokusa na “skandalozne makinacije zločinačke Tuđmanove Hrvatske” prikrili bi ključne protagoniste i čari komunizma tijekom “zlatnih” 45 godina. A i ovako im je uspjelo iskoristiti vrijeme dok je Sektin zakon bio na snazi, kako bi najvećim grješnicima prikazali (navodne) doušnike. Oni koji su ih vrbovali, držali na vezi, donosili ključne odluke i bili stupovi totalitarnog komunističkog sustava, ostali su netaknuti i dalje uživaju glas uglednih građana.

Možda je došlo vrijeme konačno se zapitati po čemu je to uopće takva “desnica” desna kad u svim političkim pitanjima prvog reda drži stranu svojih navodno najvećih protivnika – baštinika tekovina jugo-komunizma. Doći do odgovora na to, čini se, ne zahtijeva pretjerani napor. Naime, kad netko izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka,… najvjerojatnije je u pitanju ipak samo – patka!

Je li pačje geganje “desnice” tek posljedica lošeg vina, razvodnjenog espressa ili nečeg trećeg, tko će ga znati. Štogod bilo, poznato je da spomenuta pića mogu imati jak laksativni učinak. Izgleda toliko jak da i najljuće desničare lako potjeraju da prolijeve… No, čak i ako im navedeno pričinja gušt, previđaju kako Hrvatima, ma gdje bili, to baš i ne miriše na dobro…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari