Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto i u nogometu nije u šoldima (baš) sve?

Objavljeno

na

Još smo u igri, glava je i dalje “u balunu” u svakom pogledu, štoviše, iz koraka u korak pojačava se intenzitet onoga što uobičajena novinarska metaforika naziva nogometnim ludilom ili nogometnom groznicom.

Nije slučajno to što se u opisu takve kolektivne sportske euforije koriste zdravstvene metafore, jer je to, prije svega, stanje ne-normalnosti, i upravo zato je tako divno, dragocjeno i treba u njemu uživati jer će brzo proći i svatko će se opet u mislima vratiti uobičajenim jadima. Uživajmo dok traje ovo kratko vrijeme prevage simboličkog nad realnim, sna nad grubom stvarnošću, utopije nad uobičajenim cinizmom.

Prvi simptomi nogometne groznice očituju se u čudnom ponašanju ljudi. Odrasle osobe oblače se u dresove i kite navijačkim obilježjima, sa svih strana pljušte crveno bijeli kvadrati (koje iz nekog čudnog razloga većina naziva kockicama) – zastave, šalovi, kape, naočale, raznorazne navlake za retrovizore, haube. Osim toga, ljudi farbaju lica u nacionalne boje, skupljaju sličice, trube, obilno koriste pirotehnička sredstva, grle se, skaču jedni drugima na leđa, valjaju se po podu, bacaju u fontane. Čini mi se kako u tom ludilu posebno uživaju djeca, gledajući odrasle koji su im nakratko bliži nego ikada.

Nakon pobjede nad Danskom, do koje je na koncu došlo zahvaljujući Fortuni koja nam se konačno nasmiješila, ostaju u doživotnom pamćenju dva prizora. Prvi je čudesan trk hrvatskih igrača nakon što je Ivan Rakitić zabio odlučujući jedanaesterac.

Eksplozija sreće, olakšanja, radosti, pobjedničko oslobađanje od neizvjesnosti koju je cijelo vrijeme nosila utakmica za koju mnogi tvrde kako im je bila emotivno najteža u životu. Prvi kadar čiste radosti, snimljen djelić sekunde nakon Rakitićeva pogotka, prikazuje ludi ratnički trk njegovih suigrača i jedna je od najljepših slika u hrvatskoj sportskoj povijesti. Prizor je to koji se ne može odglumiti, primjerice za igrani film, jer je za postizanje takve ekspresije radosti potrebno previše prethodne patnje i akumuliranog stresa.

Od svih s kojima sam sutradan komentirao tu utakmicu čuo sam isto što sam i sam osjećao – nakon gledanja sraza s Danskom bili su krajnje iscrpljeni. Zašto? Bilo je i ranije teških utakmica, bolnih poraza, hladnih tuševa poput onoga od Turske na europskom prvenstvu, ali nikada nisam kao gledatelj i navijač osjetio takvu iznurenost.

U čemu je tajna? Čini se kako navijača ne iscrpljuje toliko brz i težak poraz, ili nagli obrat, koliko ga umara dugotrajno nadanje, koje nikako da se potvrdi, ali ni opovrgne. A ova utakmica je bila takva da je konstantno, svih 120 minuta trajala nada, nad kojom je opet sve do samoga kraja visjela opasnost razočarenja, a sve u perspektivi velikog uloga, susreta s objektivno slabijom Rusijom za polufinale. I još na kraju – drama penala, s nekoliko obrata. Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta, neiscrpan poticaj za dublje razmatranje o sudbini i sreći, o onome za što postoji lijepa latinska riječ “fortuna”, koja označava ono što ne ovisi o nama, već nas zapadne.

Machiavelli poučava kako ishod našeg djelovanja jednom polovicom ovisi o nama, o našoj vrsnoći (tal. virtù), a drugom polovicom o sreći (fortuni). No dodaje i kako je fortuna prijateljica mladih i odvažnih te da je nekada treba i zgrabiti i podvrgnuti sebi. U nogometnom mudroslovlju to se najčišće izriče riječima kako u “lutriji penala” sreću treba i zaslužiti.
Ovaj put je bila na našoj strani. Naši su se na kraju dali u ludi pobjednički trk, a Danci popadali po travi. Gubitnik na penalima ostaje nepomičan kao da želi zaustaviti vrijeme, dok je pobjednik sumanuto mobilan kao da ga želi ubrzati i što više se udaljiti od neizvjesnosti bliske prošlosti i utvrditi se dodatno u pobjedi.

Drugi dojmljiv prizor dogodio se par sati nakon legendarnog trka. Netko je objavio snimku reprezentativaca kako, vozeći se prema kampu, u autobusu iz svega glasa u odličnoj pobjedničkoj atmosferi pjevaju “Nije u šoldima sve”. Na prvi pogled može djelovati zbunjujuće vidjeti mlade ljude koji imaju jako puno “šoldi” u odnosu na svoje prosječne sunarodnjake, kako s puno žara pjevaju kako nije sve u novcu, no dok sam ih na toj snimci gledao i slušao imao sam osjećaj da doista misle tako.

Novac je jako važan do određene granice osiguravanja stabilne egzistencije, nakon nje vrlo malo pridonosi daljnjoj sreći. Nikada ih u klupskim uspjesima, gdje igraju za šolde, nisam vidio da tako pjevaju iz srca.

Možda ipak postoje stvari koje su neprocjenjive? U svijetu u kojem se sve pokušava svesti na šolde, pa se kroz njih važu i igrači i reprezentacije (paradoksalno, neki od “najskupljih” su već ispali), svjetsko prvenstvo, taj svijet unutar svijeta, je prostor u kojem doista nije u šoldima sve, i u kojem čovjek nije samo ekonomsko-racionalno, materijalno-interesno, već prije svega simboličko i emotivno biće te biće zajednice, snažno povezano s drugima, jer nitko nije sam stvorio, ni sebe, ni jezik kojim govori, ni svijet na koji se referira.

Čovjek je biće koje postoji samo u zajednici s kojom s kojom povremeno uprizoruje simboličku vezu u ritualnim prigodama poput svjetskog nogometnog prvenstva, koja je univerzalno, obuhvaća kroz kvalifikacije čitav svijet i što je najvažnije, svi imaju jednake startne šanse i svi igraju unutar istih pravila. Ne mislim stoga da se radilo o ironiji. Većina najboljih nogometaša prije samo nekoliko godine nije sa šoldima stajala ništa bolje od prosječnih sunarodnjaka i toga se itekako sjećaju.

Bilo je tu i sirotinje, i izbjeglica i teških autsajdera po svakom drugom kriteriju osim talenta za igru koju prati gotovo cijeli svijet. Bilo je zanimljivo ovih dana u medijima vidjeti fotografiju dječje sobe Kyliana Mbappéa, koji se etablirao kao jedan od najboljih igrača ovog prvenstva unatoč tome što ima samo 19 godina. Na toj fotografiji, nastaloj prije samo nekoliko godina, kada je Mbappé bio anonimni klinac iz siromašnog pariškog imigrantskog predgrađa, iza nasmiješenog dječaka na zidu se vidi poster Christiana Ronalda.

Današnji Mbappé se ne može razlikovati puno od onog dječaka na fotografiji, ta prošlo je samo nekoliko godina. Istina, dijeli ih već nekoliko desetina milijuna eura i svjetska slava, ali to je, u biti, taj isti dečko.

Zlovoljni pametnjakovići opće prakse prikazuju svjetsko prvenstvo kao krunski dokaz ljudske gluposti, jer, kažu, sirotinja gleda i loži se zbog milijunaša koji zarađuju kruh nogama. Ali nisu to rođeni milijunaši. Nedavno, gotovo jučer, to još nisu bili, a otkad su zaradili prvi ozbiljan novac do sada nisu ga se ni imali kad nauživati. Život im je u najboljim godinama spartanski surov – treninzi, utakmice, autobusi, avioni, hoteli, svlačionice, kampovi, malo odmora, pripreme i stalno tako. Malo tko bi poželi takav život od 15. do 35. godine. U svijetu u kojem je mobilnost na socijalnoj ljestvici sve više onemogućena, nogomet je jedna od rijetkih preostalih domena koja svakome tko je izrazito talentiran i usto spreman i na težak rad daje mogućnost zaraditi ranije spomenute šolde.

Nogomet je demokratičan i, kako smo već rekli u prošlom Espressu, u dobrim reprezentacijama poput naše temelji se na meritokratskom principu. Svi smo imali priliku, kroz školu, lokalne klubove, turnire, isprobati se u nogometu i da smo bili svjetski talenti, teško bi prošli neprimijećeno. Vrhunski nogometaši nisu nikakvi mrski kapitalisti, nitko ne radi za njih i oni ne prisvajaju ničiji višak vrijednosti, samo imaju sreću da su najbolji u visoko kompetitivnoj djelatnosti koja je jako tražena na golemom globalnom tržištu, stoga na toj razini i vrhunski plaćena.

Menadžeri, klubovi, sponzori, oglašivači, mediji su druga priča. Golemoj većini nogometaša je ipak najvažnija igra i pobjeda. Zašto bi inače plakali poraženi milijunaši? Gledamo ih sada svaki dan na svjetskom prvenstvu kako pate, plaču, kako bi dali sve da mogu u nekim situacijama vratiti vrijeme natrag i šutnuti u drugu stranu.

Nogomet je u takvim situacijama težak jer tjera čovjeka postavljati egzistencijalna pitanja, poput onih o sreći, sudbini, propuštenim prilikama, zasluzi, kazni. Prava rasprava o nogometu u pravilu završi u mitskoj, pa i religioznoj dimenziji. Kako nije u šoldima sve, najbolje znaju oni koji ih imaju. I takvi se pate i često dižu ruku na sebe. Stih pritom ne negira kako u šoldima ima dosta toga, pogotovo do određene granice.

Nažalost, neki koji ih nemaju, a žude samo za njima, često fetišiziraju šolde, misleći kako se sve vrti oko njih, pa takvi onda i najviše govore o novcu i sve gledaju kroz novac. Može se trčati za novcem pa i trčati za novac, ali onaj trk nakon Rakitićevog pobjedonosnog penala bio je motiviran nečim drugim, teško do kraja izrecivim, u čemu smrtna egzistencija sportaša dotiče granicu mitskog. Tko to ne osjeća ne može do kraja shvatiti nogometnu groznicu koja vlada, ali ni puno drugih stvari u životu koje izmiču i zauvijek će izmicati pukoj ekonomskoj logici.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Ono što se krvlju brani ne pušta se tako lako!!!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari