Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Predrag Matić i službeno postao Fred?

Objavljeno

na

Predrag Matić je dodavanjem službenom imenu nadimka Fred učinio minimalnu sadržajnu promjenu jer je ionako po tom nadimku bio prepoznatljiv, ali je procijenio da mu u kontekstu izbornih lista to formalno može biti važno

Mediji su jučer izvijestili hrvatsku i svjetsku javnost kako je član predsjedništva SDP-a i nekadašnji ministar branitelja Predrag Matić i formalno svom imenu dodao nadimak Fred pa je sada njegovo službeno ime “Predrag Fred Matić”.

Vijest, sama po sebi neznatna, jer Matića ionako svi zovu Fred, no zanimljivo je, i vrijedno malo dodatne analize, to što je kao razlog promjene imena naveo bolju prepoznatljivost na izborima za Europski parlament.

Slučaj “Fred” je još jedan pokazatelj kako suvremene izborne kampanje sve više slijede principe trgovačkog brendiranja i oglašavanja. U postmodernom demokratskom svijetu sfera ekonomije odavno je progutala sferu politike.

Izborne kampanje se koncipiraju kao prodaja političkog proizvoda na tržištu glasa, na kojem prije svega treba biti prepoznatljiv i konkurentan. S jedne strane ljudi vole stare brendove na koje su naviknuti, ali isto tako i novi, još neiskušani proizvod, prezentiran uz puno pompe, pogotovo u vrijeme kad su se stari proizvodi “pokvarili”, imaju svoje šanse, piše Nino Raspudić / Večernji list

Kad ih je puno na polici, i kad kupac bira “preferencijalno”, važno je biti uočljiv, pa da i minimalni, rastreseni simpatizer može odmah vidjeti – aha, ovo je onaj. U kampanji je važno najprije odrediti na koje potrošače ciljaš, da se fokus nepotrebno ne rasipa, a onda proizvod dobro upakirati i prezentirati im zašto će upravo vaš kandidat zadovoljiti njihovu političku potrebu, a ne neki drugi.

No sve to pada u vodu ako nisu u stanju zapamtiti te i pronaći na listi. Ime političkog proizvoda dijelom može odrediti njegovu sudbinu na tržištu glasa, a kad je utrka tijesna, postaje važna svaka nijansa.

Predrag Matić je dodavanjem službenom imenu nadimka Fred učinio minimalnu sadržajnu promjenu jer je ionako po tom nadimku bio prepoznatljiv, ali je procijenio da mu u kontekstu izbornih lista to formalno može biti važno. Nadimak “Fred” je kratak, pamtljiv, originalan, u ovom slučaju pomalo i zauman, je ne znamo kakve veze ima s njim budući da ne nosi odijela niti pleše kao Fred Astaire niti izgleda kao Fred Kremenko.

Ne znamo kako ga je dobio, ali možemo pretpostaviti zašto mu je među prijateljima i rodbinom, a kasnije i drugima ostao. “Matić” je dosta često prezime, a “Predrag” ime koje bi odgovaralo nekom iznimno umiljatom liku, poput Jandrokovića, a ne uglavnom mrkom Matiću. Nadimci se često daju kako bio osobu markirali među mnogima koji se zovu isto ili slično.

Čemu ti koristi telefonski imenik ako trebaš nazvati osobu koja se zove Ivan Horvat, kao i desetine drugih? Osim što služe za razlikovanje kod ljudi koji imaju prečesta ili manje pamtljiva imena i prezimena, nadimci ulijeću i kod imena i prezimena koje osobi “ne stoje”.

Zašto nekog Antu zoveš Ante, nekog drugog Antu po prezimenu, a nekog, ako i nema svoj stalni nadimak, po nekom internom? Očito ovisi o tome što mu od toga “pristaje”. Obično je to ono što je kraće, neobičnije, zvučnije.

Neki dobro pogođen nadimak, koji se dobije obično u djetinjstvu, često ostaje do kraja života. Ima i nekih prezimena koja zvuče kao nadimak i savršeno pristaju nositelju, primjerice, Kerum. Kerum je Kerum i kod njega nije ni bilo potreba za nadimkom. Neka prezimena su očito u vezi s nadimcima predaka. Tako se u Runovićima dogodi da se susretnu i popričaju Ždero, Lešina i Bitanga, što su sve prezimena iz istog znamenitog sela.

U težim povijesnim vremenima češće se dijeli i “nome di battaglia”, borbeno ime, poput partizanskih: Španac, Crni, Tito, Krcun, Valter, Čiča, Brk i sličnih divota. Predrag Matić, dakle, procjenjuje da bi nekim potencijalnim glasačima među mnoštvom kandidata dodavanjem nadimka olakšao orijentaciju u smislu – aha, to je Fred, e njega ću poslati u Bruxelles.

Imena nisu nipošto neutralan i bezazlen faktor u našem mapiranju svijeta. I o tome treba voditi računa. Za početak, tamo gdje čovjek može birati, treba izbjeći negativne konotacije. Minimalno razborit čovjek neće novi mesni narezak nazvati “Kancer”, građevinsko poduzeće “Genocid d.d.” ili novi brend kave “Doljevuša”.

Imena salama su najbolji primjer. Od prijatelja koji je radio u mesnoj industriji davno sam dobio važnu lekciju. Čim se u nekoj mesnoj prerađevini ne navodi od kojeg komada mesa je načinjena, dakle, ako se ne spominje but, plećka i slične imenice, vjerojatno se radi o otpacima za koje je potrebno naročito pompozno ime, pri tome i apstraktno tj. nevezano uz životinju, pa se pribjegava nazivima poput Pariška, Posebna, Specijalna i slično.

Čuo sam i teoriju kako je za uspješnost važno imati glas “k” u izgovoru naziva kompanije. Coca-cola, Microsoft, Mc Donalds, Nike, Amazon.com bili bi primjeri. Ali ga nema Adidas, Apple (istina, za računala ima dodatak Macintosh), Google itd. Možda je to vrijedilo ranije jer je, primjerice, Kodak koji je imao čak dva “k” bankrotirao jer su se uljuljali u proizvodnju fotografskog filma i nespremni dočekali eru digitalne fotografije.

Nokia je također doživjela sunovrat, o Agrokoru da i ne govorimo, a i Hajduku u zadnje ime ne ide baš najbolje. Jedna od strategija oživljavanja mrtvaca ili entiteta blizu terminalne faze je da mu se promijeni ime.

Tako se Hippo prekrstila u Addiko banku, a Agrokor ovog tjedana u Fortenova grupu, dakle em jaka, em nova, em je grupa. Možda bi i političari trebali potpuno promijeniti ime kada potroše staro. Pa bi vam se na listi HDZ-a 2024. mogao ponuditi “Ivano Grmuša”, nominalno prepakirani Ivo Sanader.

U tom slučaju bi se moralo dobro provjeriti nepoznata imena, kako se iza njih ne bi skrio poznati lik. Ne znaš koga, pa, hajde, zaokružiš imenjaka, recimo nekog Ninu Torbarinu, kad ono preimenovani Stipe Mesić. Ako već ne možemo mijenjati označeno, uvijek se možemo poigrati označiteljem. Ali, možda Predrag Matić ustvari nije dovoljno poznat i prepoznat ako ovisi i o eksplicitnom navođenju nadimka?

Ime “Luka Modrić” prije petnaest godina nije bilo ništa zvučnije niti pamtljivije nego, primjerice, Ivan Katić ili Marko Matić. Osoba je svojom karijerom učinila to ime i prezime brendom. To je slučaj kad sadržaj učini prepoznatljivom nominalnu formu, tj. ime, prezime, nadimak, a ne obrnuto. Neki za svoje proizvode biraju imena slična već izbrendiranima ne bi li malo zvjezdane prašine palo i na njih, pri tome ne mislim na Abidas, Bolce-Dabbana i slične brendove s placa.

Možda bi neki uporni, ali neuspješni kandidati za ove europarlamentarne izbore trebali promijeniti ime u Luka Modrić, Ivo Pogorelić, Mate Rimac? Pa izađeš na izbore, a ne kao prošli put kad si bio jedan od 75% koji su ostali doma i kažeš – vidi maestro Pogorelić se kandidirao, ajde za njega ću. A ono bivši Lovro Kuščević. Neki su uspijevali imenu koje su etablirali drugi ponovo dati jednako jak sadržaj, iako se radilo o golemom riziku.

Za sve starije od 30 godina do kraja života pravi Ronaldo će biti Ronaldo Luís Nazário de Lima, poznatiji i kako “debeli Ronaldo”. Kad se, još za njegovog vremena, pojavio mladac koji je na dresu nosio isto ime, na početku je to izgledalo smiješno. Drskost, ali i veličina Cristiana Ronalda, je upravo u tome što je na dres stavio ime “Ronaldo”, a ne “Cristiano” ili jedno od prezimena “Aveiro”, a svojim igrama je kasnije opravdao taj čin. Trebalo je imati muda pa staviti na leđa “Ronaldo” u vrijeme kad je debeli još bio u igri.

Kao da se na europarlamentarnim izborima 2029. neki nadobudni mladac stavi na listu s nadimkom “Fred”. Možda, sljedeći tendenciju komercijalnog brendiranja i u politici, imena i prezimena s vremenom potpuno nestanu a ostanu samo nadimci. Pa na listi piše samo Rojs, tamo Fred, ovdje Njonjo tamo Jambo.

Bilo bi pošteno kad bi se uz imena političara ubuduće na izbornim listama dodavao i nadimak koji bi ih kvalificirao i podsjećao na njihove prošle zasluge, poput “istanbulski”, “marakeška”, “regionski” pa bi se kandidirali “Dubravka Istanbulska Šuica”, “Gordan Marakeški Jandroković” i slično. Uočljivost je, dakle, važan adut na euroizborima. Ali treba imati na umu da biti uočljiv možda olakšava biti izabran, ali jednako tako olakšava biračima i da vas zaobiđu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Predrag Matić promijenio ime: ‘Ako je mogao Josip Broz, zašto ne bih i ja’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari