Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je umjetnik naciljao fontanu?

Objavljeno

na

Mlađi dugokosi muškarac pomokrio se u ponedjeljak navečer, netom prije svečanog otvaranja, u novu “Bandićevu” fontanu na Britanskom trgu. Da nije riječ samo o iznenadnom napadu male nužde, već o (anti)političkoj poruci, može se zaključiti i iz pišačeve majice na kojoj je pisalo ‘Jel smo se (za) ovo borili?’.

Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju.

Performer je poslije identificiran kao David Ujević, u medijima predstavljen kao “student Akademije likovnih umjetnosti”, što činu daje na ozbiljnost,i i “skejter”, što nakon 15. godine života za muškarca i nije baš obećavajuće.
Fontani na Britancu ovo nije prva nevolja. Rađena je prebrzo pa su tek nakon što je završena nadležni primijetili da gradski autobusi ne mogu proći pokraj nje.

I umjesto da grad za linije oko Britanca kupi nove, manje autobuse (samo se šalim, ali čudi me da im to nije palo na pamet), smanjili su zelenu površinu oko fontane i povećali rotor. I taman kad se činilo kako su svi problemi riješeni, eto ti umjetnika koji nad fontanom raskopčava šlic.
Inače, tog performansa ne bi ni bilo da se prije nekoliko godina nije pojavila neobična, simptomatična navada našeg gradonačelnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu fontanu posadi.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Fontane su, uz privremene indulgencije za švercanje u tramvaju, krivo parkiranje i pokušaj uvaljivanja fiksnih predstavnika nacionalnih manjina u zagrebačku skupštinu (zašto ne i predstavnike dijaspore?), jedan od najjačih izbornih aduta aktualnog gradonačelnika.

Već ih se asocijativno povezuje s Bandićem, do te mjere da je neki dan u Otvorenom njegova bliska suradnica napravila zanimljiv gaf: govorilo se o fontanama i foteljama pa je znakovito rekla kako bi “svi željeli sjesti u Bandićevu fontanu”. Milanović ga je još davno nazvao Jimmy Fontana, po legendarnom talijanskom glumcu i pjevaču, autoru pjesme “Che sarà”, bandićevski rečeno: “Kaj bu”.
Zašto baš fontane?

S jedne strane, fontana je najjeftiniji način da se u gradu napravi nešto efektno i trajno. Ljude fascinira voda koja prska – kažu da se čovjek ne može nikada dovoljno nagledati vode, vatre i ljudskih lica. Nije ni čudo da, primjerice, od cijelog prebogatog Fellinijeva svijeta, kao najpoznatiji kadar ostaje onaj s Anitom Ekberg u rimskoj Fontani di Trevi.

Psihoanalitički bi se ta Bandićeva opsesija mogla iščitati kao žudnja za izvorom, čistoćom, iskonom, ali i olakšavanjem potisnute tjeskobe.
Politički bi se pak to moglo tumačiti i kao nesvjesni moralni dug starog komunista. Drugovi su, naime, u prošlosti često bili grubi prema fontanama. Najbolji primjer je splitska “Bajamontuša”. Ta raskošna fontana puštena u rad 1890. godine bila je jedan od vizualnih zaštitnih znakova Splita sve dok je 1947. osloboditelji nisu dohvatili dinamitom i macolama i zbrisali je s lica zemlje kao nešto dekadentno, buržoasko što pripada prethodnim stoljećima.

Po tom tumačenju Bandić neofontaniziranjem vraća povijesni dug.
Toliko je očito da Bandić koristi fontane za kampanju da, u svem ovom ludilu, ne bi iznenadilo ni da Državno izborno povjerenstvo naloži da se za vrijeme predizborne šutnje fontane ugase na dva dana.
No što je naš umjetnik pišanjem u fontanu htio reći? Nije djelovao potpuno pribrano i vjerojatno nije promišljao o svim mogućim konotacijama i interpretacijama svoga čina, ali to nas ne priječi da ih razmotrimo jer, nakon što je djelo dovršeno, autor više nije apsolutni gospodar svih njegovih tumačenja.
Figura pišača gotovo je arhetipski povezana s fontanama.

Na Svačićevu trgu u Zagrebu imamo Augustinčićeva Dječaka koji “piša” vodu u fontanu, a najpoznatiji pišonja je svakako Manneken Pis iz Bruxellesa, kipić koji nije posebno star ni lijep, ali su ga Briselci uspjeli vrhunski brendirati pa je postao zaštitni znak grada.

No intencija umjetnika s Britanca očito nije bila performativna nadogradnja fontane ni uprizorenje Manneken Pisa u Zagrebu ili pak podsjećanje na Augustinčićeva Dječaka.
Može se tumačiti i da je on prvi zapišao teren, tj. fontanu po psećoj navadi. Kao da je želio reći – fontana je sagrađena našim novcem, trg je naš, Zagreb je naš… 
Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije. Ovaj naš dobacio je do fontane. Treba spomenuti i da su znamenite europske fontane već korištene za političke performanse. Ubaci se boja ili kemikalija koja proizvodi pjenu koja se onda razlijeva na sve strane pa tako upozoriš na sudbinu kitova ili se boriš protiv globalnog zatopljenja i patrijarhata u Švedskoj.
Mala nužda je malo zlo pa se lakše tolerira, kao kod pasa, gdje dobijete kaznu samo ako ljubimac obavi veliku nuždu na javnoj površini, a vi ne uklonite njene posljedice. Utoliko je, s higijenskog stanovišta, umjetnik mogao napraviti i gore. Obavljanje male nužde u fontanu na svečanosti njezina otvaranja može se promatrati i kao manje zlo i obrana od većih ambicija. No gotovo sigurno krajnji smisao čina nije bio u tome da dadne svoj mali vodeni doprinos novoj fontani niti da je označi kao svoj teren, već da ponizi autore i njihovo zdanje. Činom zapišavanja pokazuje se prijezir i bezvrijednost “mete”. Bilo je kod nas i ranije slučajeva takvog doslovnog iskaza, kao kad se svojedobno jedna gospođa javno pomokrila pred spomenikom pobijenim Srbima u Veljunu.
Prva zamjerka umjetniku tiče se ometanja javnog reda i mira, izazivanja sablazni budući da je na trgu bilo i djece, a izraz mu je, uz ostalo, bio i higijenski problematičan. Feministice bi mogle zamjeriti umjetniku da je bio spolno/rodno nekorektan i falocentričan jer žene ne mogu izvesti ono što je on napravio dobačajem stojeći na rubu fontane.
Može li iz ovoga proizaći neko dobro?

Možda bi na rubu nove fontane trebalo napraviti brončani kip kosatog umjetnika u prirodnoj veličini, koji nije posebno krupan, izgleda tek nešto veći od bruxelleskog dječaka, kako piša? Time bi jedna, po sebi prosječna fontana, mogla postati turistička atrakcija i novi gradski brend.

Ili da se razmišlja i šire pa se kao spomen na lokalne izbore 2017., pred koje je fontana na Britancu otvorena, uokrug nje postave kipovi svih kandidata kako rade isto, svatko u skladu sa svojim spolom, pardon rodom, čime bi nastao svojevrsni novi zdenac zagrebačkog političkog života?

I u ovom slučaju se pokazalo da vrijedi ona stara: nomen est omen, ime je znak. Mediji su javili da se umjetnik zove David Ujević, što je znakovito, ne samo zbog prezimena koje dijeli s kiparicom Marijom i vlasnikom najpoznatije ljevaonice “Ujević”, već i zbog imena koje je biblijsko, posredno i michelanđelovsko. David protiv Golijata, Ujević protiv Bandića. Samo što mu oružje nije praćka, nego mlaz.
Ako njime i nije dosegnuo vječnost kao Marinkovićev Maestro u Kiklopu, bar si je osigurao warholovskih pet minuta slave. A performans, koji je slojevitiji od cjelokupnog Frljićeva opusa, nakon svega mogao bi prijaviti i kao diplomski rad na Akademiji. A i stigne se, sad kad se proslavio, još i kandidirati za gradonačelnika. Pa da paleta kandidata bude potpuna.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari