Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je umjetnik naciljao fontanu?

Objavljeno

na

Mlađi dugokosi muškarac pomokrio se u ponedjeljak navečer, netom prije svečanog otvaranja, u novu “Bandićevu” fontanu na Britanskom trgu. Da nije riječ samo o iznenadnom napadu male nužde, već o (anti)političkoj poruci, može se zaključiti i iz pišačeve majice na kojoj je pisalo ‘Jel smo se (za) ovo borili?’.

Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju.

Performer je poslije identificiran kao David Ujević, u medijima predstavljen kao “student Akademije likovnih umjetnosti”, što činu daje na ozbiljnost,i i “skejter”, što nakon 15. godine života za muškarca i nije baš obećavajuće.
Fontani na Britancu ovo nije prva nevolja. Rađena je prebrzo pa su tek nakon što je završena nadležni primijetili da gradski autobusi ne mogu proći pokraj nje.

I umjesto da grad za linije oko Britanca kupi nove, manje autobuse (samo se šalim, ali čudi me da im to nije palo na pamet), smanjili su zelenu površinu oko fontane i povećali rotor. I taman kad se činilo kako su svi problemi riješeni, eto ti umjetnika koji nad fontanom raskopčava šlic.
Inače, tog performansa ne bi ni bilo da se prije nekoliko godina nije pojavila neobična, simptomatična navada našeg gradonačelnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu fontanu posadi.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Fontane su, uz privremene indulgencije za švercanje u tramvaju, krivo parkiranje i pokušaj uvaljivanja fiksnih predstavnika nacionalnih manjina u zagrebačku skupštinu (zašto ne i predstavnike dijaspore?), jedan od najjačih izbornih aduta aktualnog gradonačelnika.

Već ih se asocijativno povezuje s Bandićem, do te mjere da je neki dan u Otvorenom njegova bliska suradnica napravila zanimljiv gaf: govorilo se o fontanama i foteljama pa je znakovito rekla kako bi “svi željeli sjesti u Bandićevu fontanu”. Milanović ga je još davno nazvao Jimmy Fontana, po legendarnom talijanskom glumcu i pjevaču, autoru pjesme “Che sarà”, bandićevski rečeno: “Kaj bu”.
Zašto baš fontane?

S jedne strane, fontana je najjeftiniji način da se u gradu napravi nešto efektno i trajno. Ljude fascinira voda koja prska – kažu da se čovjek ne može nikada dovoljno nagledati vode, vatre i ljudskih lica. Nije ni čudo da, primjerice, od cijelog prebogatog Fellinijeva svijeta, kao najpoznatiji kadar ostaje onaj s Anitom Ekberg u rimskoj Fontani di Trevi.

Psihoanalitički bi se ta Bandićeva opsesija mogla iščitati kao žudnja za izvorom, čistoćom, iskonom, ali i olakšavanjem potisnute tjeskobe.
Politički bi se pak to moglo tumačiti i kao nesvjesni moralni dug starog komunista. Drugovi su, naime, u prošlosti često bili grubi prema fontanama. Najbolji primjer je splitska “Bajamontuša”. Ta raskošna fontana puštena u rad 1890. godine bila je jedan od vizualnih zaštitnih znakova Splita sve dok je 1947. osloboditelji nisu dohvatili dinamitom i macolama i zbrisali je s lica zemlje kao nešto dekadentno, buržoasko što pripada prethodnim stoljećima.

Po tom tumačenju Bandić neofontaniziranjem vraća povijesni dug.
Toliko je očito da Bandić koristi fontane za kampanju da, u svem ovom ludilu, ne bi iznenadilo ni da Državno izborno povjerenstvo naloži da se za vrijeme predizborne šutnje fontane ugase na dva dana.
No što je naš umjetnik pišanjem u fontanu htio reći? Nije djelovao potpuno pribrano i vjerojatno nije promišljao o svim mogućim konotacijama i interpretacijama svoga čina, ali to nas ne priječi da ih razmotrimo jer, nakon što je djelo dovršeno, autor više nije apsolutni gospodar svih njegovih tumačenja.
Figura pišača gotovo je arhetipski povezana s fontanama.

Na Svačićevu trgu u Zagrebu imamo Augustinčićeva Dječaka koji “piša” vodu u fontanu, a najpoznatiji pišonja je svakako Manneken Pis iz Bruxellesa, kipić koji nije posebno star ni lijep, ali su ga Briselci uspjeli vrhunski brendirati pa je postao zaštitni znak grada.

No intencija umjetnika s Britanca očito nije bila performativna nadogradnja fontane ni uprizorenje Manneken Pisa u Zagrebu ili pak podsjećanje na Augustinčićeva Dječaka.
Može se tumačiti i da je on prvi zapišao teren, tj. fontanu po psećoj navadi. Kao da je želio reći – fontana je sagrađena našim novcem, trg je naš, Zagreb je naš… 
Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije. Ovaj naš dobacio je do fontane. Treba spomenuti i da su znamenite europske fontane već korištene za političke performanse. Ubaci se boja ili kemikalija koja proizvodi pjenu koja se onda razlijeva na sve strane pa tako upozoriš na sudbinu kitova ili se boriš protiv globalnog zatopljenja i patrijarhata u Švedskoj.
Mala nužda je malo zlo pa se lakše tolerira, kao kod pasa, gdje dobijete kaznu samo ako ljubimac obavi veliku nuždu na javnoj površini, a vi ne uklonite njene posljedice. Utoliko je, s higijenskog stanovišta, umjetnik mogao napraviti i gore. Obavljanje male nužde u fontanu na svečanosti njezina otvaranja može se promatrati i kao manje zlo i obrana od većih ambicija. No gotovo sigurno krajnji smisao čina nije bio u tome da dadne svoj mali vodeni doprinos novoj fontani niti da je označi kao svoj teren, već da ponizi autore i njihovo zdanje. Činom zapišavanja pokazuje se prijezir i bezvrijednost “mete”. Bilo je kod nas i ranije slučajeva takvog doslovnog iskaza, kao kad se svojedobno jedna gospođa javno pomokrila pred spomenikom pobijenim Srbima u Veljunu.
Prva zamjerka umjetniku tiče se ometanja javnog reda i mira, izazivanja sablazni budući da je na trgu bilo i djece, a izraz mu je, uz ostalo, bio i higijenski problematičan. Feministice bi mogle zamjeriti umjetniku da je bio spolno/rodno nekorektan i falocentričan jer žene ne mogu izvesti ono što je on napravio dobačajem stojeći na rubu fontane.
Može li iz ovoga proizaći neko dobro?

Možda bi na rubu nove fontane trebalo napraviti brončani kip kosatog umjetnika u prirodnoj veličini, koji nije posebno krupan, izgleda tek nešto veći od bruxelleskog dječaka, kako piša? Time bi jedna, po sebi prosječna fontana, mogla postati turistička atrakcija i novi gradski brend.

Ili da se razmišlja i šire pa se kao spomen na lokalne izbore 2017., pred koje je fontana na Britancu otvorena, uokrug nje postave kipovi svih kandidata kako rade isto, svatko u skladu sa svojim spolom, pardon rodom, čime bi nastao svojevrsni novi zdenac zagrebačkog političkog života?

I u ovom slučaju se pokazalo da vrijedi ona stara: nomen est omen, ime je znak. Mediji su javili da se umjetnik zove David Ujević, što je znakovito, ne samo zbog prezimena koje dijeli s kiparicom Marijom i vlasnikom najpoznatije ljevaonice “Ujević”, već i zbog imena koje je biblijsko, posredno i michelanđelovsko. David protiv Golijata, Ujević protiv Bandića. Samo što mu oružje nije praćka, nego mlaz.
Ako njime i nije dosegnuo vječnost kao Marinkovićev Maestro u Kiklopu, bar si je osigurao warholovskih pet minuta slave. A performans, koji je slojevitiji od cjelokupnog Frljićeva opusa, nakon svega mogao bi prijaviti i kao diplomski rad na Akademiji. A i stigne se, sad kad se proslavio, još i kandidirati za gradonačelnika. Pa da paleta kandidata bude potpuna.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari