Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je umjetnik naciljao fontanu?

Objavljeno

na

Mlađi dugokosi muškarac pomokrio se u ponedjeljak navečer, netom prije svečanog otvaranja, u novu “Bandićevu” fontanu na Britanskom trgu. Da nije riječ samo o iznenadnom napadu male nužde, već o (anti)političkoj poruci, može se zaključiti i iz pišačeve majice na kojoj je pisalo ‘Jel smo se (za) ovo borili?’.

Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju.

Performer je poslije identificiran kao David Ujević, u medijima predstavljen kao “student Akademije likovnih umjetnosti”, što činu daje na ozbiljnost,i i “skejter”, što nakon 15. godine života za muškarca i nije baš obećavajuće.
Fontani na Britancu ovo nije prva nevolja. Rađena je prebrzo pa su tek nakon što je završena nadležni primijetili da gradski autobusi ne mogu proći pokraj nje.

I umjesto da grad za linije oko Britanca kupi nove, manje autobuse (samo se šalim, ali čudi me da im to nije palo na pamet), smanjili su zelenu površinu oko fontane i povećali rotor. I taman kad se činilo kako su svi problemi riješeni, eto ti umjetnika koji nad fontanom raskopčava šlic.
Inače, tog performansa ne bi ni bilo da se prije nekoliko godina nije pojavila neobična, simptomatična navada našeg gradonačelnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu fontanu posadi.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Fontane su, uz privremene indulgencije za švercanje u tramvaju, krivo parkiranje i pokušaj uvaljivanja fiksnih predstavnika nacionalnih manjina u zagrebačku skupštinu (zašto ne i predstavnike dijaspore?), jedan od najjačih izbornih aduta aktualnog gradonačelnika.

Već ih se asocijativno povezuje s Bandićem, do te mjere da je neki dan u Otvorenom njegova bliska suradnica napravila zanimljiv gaf: govorilo se o fontanama i foteljama pa je znakovito rekla kako bi “svi željeli sjesti u Bandićevu fontanu”. Milanović ga je još davno nazvao Jimmy Fontana, po legendarnom talijanskom glumcu i pjevaču, autoru pjesme “Che sarà”, bandićevski rečeno: “Kaj bu”.
Zašto baš fontane?

S jedne strane, fontana je najjeftiniji način da se u gradu napravi nešto efektno i trajno. Ljude fascinira voda koja prska – kažu da se čovjek ne može nikada dovoljno nagledati vode, vatre i ljudskih lica. Nije ni čudo da, primjerice, od cijelog prebogatog Fellinijeva svijeta, kao najpoznatiji kadar ostaje onaj s Anitom Ekberg u rimskoj Fontani di Trevi.

Psihoanalitički bi se ta Bandićeva opsesija mogla iščitati kao žudnja za izvorom, čistoćom, iskonom, ali i olakšavanjem potisnute tjeskobe.
Politički bi se pak to moglo tumačiti i kao nesvjesni moralni dug starog komunista. Drugovi su, naime, u prošlosti često bili grubi prema fontanama. Najbolji primjer je splitska “Bajamontuša”. Ta raskošna fontana puštena u rad 1890. godine bila je jedan od vizualnih zaštitnih znakova Splita sve dok je 1947. osloboditelji nisu dohvatili dinamitom i macolama i zbrisali je s lica zemlje kao nešto dekadentno, buržoasko što pripada prethodnim stoljećima.

Po tom tumačenju Bandić neofontaniziranjem vraća povijesni dug.
Toliko je očito da Bandić koristi fontane za kampanju da, u svem ovom ludilu, ne bi iznenadilo ni da Državno izborno povjerenstvo naloži da se za vrijeme predizborne šutnje fontane ugase na dva dana.
No što je naš umjetnik pišanjem u fontanu htio reći? Nije djelovao potpuno pribrano i vjerojatno nije promišljao o svim mogućim konotacijama i interpretacijama svoga čina, ali to nas ne priječi da ih razmotrimo jer, nakon što je djelo dovršeno, autor više nije apsolutni gospodar svih njegovih tumačenja.
Figura pišača gotovo je arhetipski povezana s fontanama.

Na Svačićevu trgu u Zagrebu imamo Augustinčićeva Dječaka koji “piša” vodu u fontanu, a najpoznatiji pišonja je svakako Manneken Pis iz Bruxellesa, kipić koji nije posebno star ni lijep, ali su ga Briselci uspjeli vrhunski brendirati pa je postao zaštitni znak grada.

No intencija umjetnika s Britanca očito nije bila performativna nadogradnja fontane ni uprizorenje Manneken Pisa u Zagrebu ili pak podsjećanje na Augustinčićeva Dječaka.
Može se tumačiti i da je on prvi zapišao teren, tj. fontanu po psećoj navadi. Kao da je želio reći – fontana je sagrađena našim novcem, trg je naš, Zagreb je naš… 
Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije. Ovaj naš dobacio je do fontane. Treba spomenuti i da su znamenite europske fontane već korištene za političke performanse. Ubaci se boja ili kemikalija koja proizvodi pjenu koja se onda razlijeva na sve strane pa tako upozoriš na sudbinu kitova ili se boriš protiv globalnog zatopljenja i patrijarhata u Švedskoj.
Mala nužda je malo zlo pa se lakše tolerira, kao kod pasa, gdje dobijete kaznu samo ako ljubimac obavi veliku nuždu na javnoj površini, a vi ne uklonite njene posljedice. Utoliko je, s higijenskog stanovišta, umjetnik mogao napraviti i gore. Obavljanje male nužde u fontanu na svečanosti njezina otvaranja može se promatrati i kao manje zlo i obrana od većih ambicija. No gotovo sigurno krajnji smisao čina nije bio u tome da dadne svoj mali vodeni doprinos novoj fontani niti da je označi kao svoj teren, već da ponizi autore i njihovo zdanje. Činom zapišavanja pokazuje se prijezir i bezvrijednost “mete”. Bilo je kod nas i ranije slučajeva takvog doslovnog iskaza, kao kad se svojedobno jedna gospođa javno pomokrila pred spomenikom pobijenim Srbima u Veljunu.
Prva zamjerka umjetniku tiče se ometanja javnog reda i mira, izazivanja sablazni budući da je na trgu bilo i djece, a izraz mu je, uz ostalo, bio i higijenski problematičan. Feministice bi mogle zamjeriti umjetniku da je bio spolno/rodno nekorektan i falocentričan jer žene ne mogu izvesti ono što je on napravio dobačajem stojeći na rubu fontane.
Može li iz ovoga proizaći neko dobro?

Možda bi na rubu nove fontane trebalo napraviti brončani kip kosatog umjetnika u prirodnoj veličini, koji nije posebno krupan, izgleda tek nešto veći od bruxelleskog dječaka, kako piša? Time bi jedna, po sebi prosječna fontana, mogla postati turistička atrakcija i novi gradski brend.

Ili da se razmišlja i šire pa se kao spomen na lokalne izbore 2017., pred koje je fontana na Britancu otvorena, uokrug nje postave kipovi svih kandidata kako rade isto, svatko u skladu sa svojim spolom, pardon rodom, čime bi nastao svojevrsni novi zdenac zagrebačkog političkog života?

I u ovom slučaju se pokazalo da vrijedi ona stara: nomen est omen, ime je znak. Mediji su javili da se umjetnik zove David Ujević, što je znakovito, ne samo zbog prezimena koje dijeli s kiparicom Marijom i vlasnikom najpoznatije ljevaonice “Ujević”, već i zbog imena koje je biblijsko, posredno i michelanđelovsko. David protiv Golijata, Ujević protiv Bandića. Samo što mu oružje nije praćka, nego mlaz.
Ako njime i nije dosegnuo vječnost kao Marinkovićev Maestro u Kiklopu, bar si je osigurao warholovskih pet minuta slave. A performans, koji je slojevitiji od cjelokupnog Frljićeva opusa, nakon svega mogao bi prijaviti i kao diplomski rad na Akademiji. A i stigne se, sad kad se proslavio, još i kandidirati za gradonačelnika. Pa da paleta kandidata bude potpuna.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari