Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto ljudi panično kupuju velike količine toaletnog papira?

Objavljeno

na

Jedan od glavnih misterija u općoj strci oko koronavirusa je pitanje zašto ljudi kupuju goleme količine toaletnog papira. Pojava nije nova. Primjerice, prvi znak krize u Venezueli bila je upravo nestašica tog artikla. No i u stabilnijim zemljama s jakim ekonomijama događa se isto. Kruže snimke ljudi koji se tuku oko dragocjenih rola ne na Balkanu ili na Siciliji, nego u Zürichu i Berlinu. Ista panična pomama za toaletnim papirom vlada u Australiji, Švicarskoj i na Trešnjevci. Što to u toaletnom papiru predstavlja toliku nužnost i dragocjenost i zašto ga se danas ljudi na svim kontinentima drže kao zadnje slamke spasa?

Povijest je učiteljica života, no u ovom specifičnom slučaju slabo nam pomaže. O ponašanju ljudi za vrijeme epidemije možemo, primjerice, nešto naučiti od Boccaccia, koji u uvodu Decamerona opisuje kugu iz 1348., i zamišlja kako sedam djevojaka i tri mladića odlaze u samoizolaciju na imanje u okolici grada, gdje provode vrijeme pričajući priče. Ta je kuga pobila trećinu stanovništva Europe te više od dvije trećine ljudi u njegovoj Firenzi. Od njega se puno može naučiti o tome što bi se dogodilo i danas da je smrtnost od virusa znatno veća, no kad je riječ o pomami za toaletnim papirom Boccaccio mi nimalo ne pomaže, kao ni Dante ni Machiavelli, pa čak ni Aristotel. Naime, u njihovo vrijeme takav proizvod nije ni postojao.

Ne pomaže ni narodna mudrost (osim nekih neizravnih poput – ne da se usranom do potoka), jer su do prije nekoliko generacija naši preci vršili nuždu na svježem zraku i brisali se onim što bi im se našlo pri ruci, najčešće kakvim listom (Greta bi jako pohvalila naše pradjedove!). Očito je da današnja pomama ne spada u sferu racionalnog. Sve i da WC-papira potpuno nestane, današnji čovjek to bi preživio kao i tolike generacije ljudi u prošlosti. Sustav vodoopskrbe sigurno neće doći u pitanje pa se, dakle, uvijek može oprati. A u krajnjoj nuždi svrnuti pogled na kućnu biblioteku ili arhivu novina. Puno tiskanog i ne zaslužuje drugu namjenu, no to je već druga tema.

Pokušavajući dokučiti uzroke te pomame, nalazim pet osnovnih mogućih razloga: većini ljudi najveća je drama koju su proživjeli u životu to da su nekada negdje bili usrani bez papira. Stoga sada, u stanju najveće frke, uvjetnim refleksom grabe toaletni papir. Svi su pomalo ustrašeni. Znamo da kod dijela ljudi strah izaziva poriv na pražnjenje crijeva. Dolaziš u supermarket s tim osjećajem pa, jednako kao što ćeš izrazito žedan kupiti više soka ili piva nego što ti treba, s temeljnim osjećajem zebnje uzet ćeš više toaletnog papira. Čovjek kao hrčak želi stvoriti zalihe.

Toaletni papir je jako jeftin proizvod u odnosu na volumen koji zaprema. Dakle, za stotinjak kuna možeš kupiti kubik tog artikla pa imaš dojam da si oko zaliha napravio nešto veliko. Civilizacijski razlozi. Toaletni papir je pojam čistog. Uklanja našu prljavštinu koja je iskonska, jer da bismo živjeli moramo periodično jesti i prazniti se. On se čist prlja da bismo mi ostali čisti. On je naš nesebični prijatelj. Odbacimo ga lako nakon što smo ga upotrijebili i očistili se. Razgradljiv je u vodi, može se zapaliti, lagan je. On je vrhunski proizvod visoke civilizacije.

Umjesto da uzmu koju kilu brašna ili konzervu više, ljudi ga kupuju možda i kao zadnju branu civiliziranog društva, jer ako odbacimo njegovu uporabu, propala je moderna. Iz istog razloga su se dame u opkoljenim gradovima, u nemogućim uvjetima, više nego ikada trudile biti dotjerane. On je svojevrsni simbolički link na nevino djetinje doba, a možda i podsvjesni nadomjestak za roditelje, koji su nam čistili stražnjice dok smo bili nesposobni.

Sjetimo se kako ljudi i u starijoj životnoj dobi, kad su im roditelji već odavno pokojni, u velikoj boli i strahu dozivaju majku. Neki od ovih razloga, ili kombinacija više njih, potiču dio ljudi na kupovinu pretjerane količine toaletnog papira, a onda se lako stvori efekt lavine, jer ih slijede drugi koji zbunjeni i ustrašeni ulijeću u supermarkete obnoviti zalihe i zagledaju što čine ostali. Zato, prije nego što se počnemo rugati ljudima i osuđivati ih, trebamo ih pokušati razumjeti, vidjeti što ih motivira, zašto to čine. Grabež za toaletnim papirom na koncu možda nije znak divljaštva, već zadnja linija obrane civilizacije.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Htjeli smo biti zdravi u bolesnom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Što je Urbi et Orbi

Urbi et Orbi (“gradu [Rimu] i svijetu”) bio je uobičajeni uvod rimskih objava. Izraz danas označava Papino obraćanje i apostolski blagoslov namijenjen gradu Rimu i cijelom svijetu. Blagoslov se svakog Uskrsa i Božića slavi u Rimu sa bazilike sv. Petra.

Dio Urbi et Orbi blagoslova je otpust svih privremenih kazni zbog grijeha, kroz oprost priložen u Papinu blagoslovu. Božićni i Uskrsni blagoslovi prenose se diljem svijeta preko Europske radiodifuzne unije. Oslobođenje i oproštenje grijeha nije namijenjeno samo ljudima nazočnim na trgu sv. Petra, nego svima koji obrednu ceremoniju prate na televiziji ili radiju.

Prije blagoslova, Papa se obraća građanima grada Rima i svijetu, sa pozdravima na mnogim svjetskim jezicima. Urbi et orbi se na trgu sv. Petra koristi i za Papinu inauguraciju, te vrlo rijetko za blagoslov hodočasnika i svetkovina.

Glavna završna izreka na kraju blagoslova glasi:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Papa Franjo detektira duhovne probleme  na planeti

Vidno zabrinut papa Franjo je 27. ožujka 2020. godine u 18,00 sati predvodio klanjanje i blagoslov sa Presvetim Oltarskim Sakramentom na praznom trgu svetog Petra u Vatikanu. Za razmatranje je odabrao tekst iz evanđelja po Marku 4, 35. – 41., sa naslovom „Stišana oluja“ ili

Isus smiruje oluju

Kad se spustila večer, Isus reče učenicima: ‘Prijeđimo na drugu stranu jezera.’  Oni otpustiše narod i povezoše ga u lađici iz koje je propovijedao. Za njima se otisnu i druge lađice.  Odjednom se podiže silna oluja. Visoki valovi počnu se prelijevati u lađicu tako da se gotovo posve napunila vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. U panici su ga probudili vičući: ‘Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?’ Isus se probudi, zaprijeti vjetru te reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestane i nastane velika tišina. On upita učenike: ‘Što ste se toliko prestrašili? Zar još nemate vjere?’ Oni su bili silno prestrašeni. Pitali su jedan drugoga: ‘Pa tko je on da mu se i vjetar i more pokoravaju?’

Problemi svjetskih razmjera

Papa Franjo je u svom nagovoru spomenuo niz duhovnih svjetskih problema koji opterećuju sve narode svijeta: pohlepa za profitom, materijalizam, omamljenost žurbom života, lažne sigurnosti, loše navike, egoistični osjećaj naših sposobnosti za sve, neposlušnost Božjim pozivima, neosviještenost raznim nepravdama i svjetskim ratovima. Nakon nabrojenih duhovnih promašaja suvremenog čovjeka i svijeta papa Franjo vrlo hrabro zaključuje: „ Nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.“ Papa Franjo dva puta za redom spominje bolest, i to bolest planeta i bolest svijeta.

Dakako da tu misli na duhovnu bolest. Možda su vrlo rijetki ljudi diljem svijeta primijetili da papa Franjo daje oštru kritiku postojećem duhovnom stanju svih naroda u svijetu. Ako ispravno i doslovno shvatimo Papin „ Urbi et Orbi“, onda je neminovan zaključak da su te riječi upućene svakom čovjeku na kugli zemaljskoj, vjernicima i onima koji to nisu. Još je značajnije  da su izrečene misli dio pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gdje neki ne bi očekivali tako „ oštre“ riječi.

Obično vjernici u propovijedima i razmatranjima Pape, biskupa ili svećenika očekuju blagi govor, nagovor u kojem nema oštrine misli, „rezantnih“ zaključaka. Možda su mnogi vjernici gledajući i slušajući papu Franju očekivali da se što prije dogodi željeni potpuni oprost od svih grijeha, te su te riječi, tu poruku vrlo brzo preskočili i zaboravili.

Važno je vratiti se  ponovno tekstu i čitati razmatranje pape Franje na temelju evanđelja svetog Marka. Ja osobno također stavljam naglasak na početak razmatranja: „ Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani…“ Tim mislima papa Franjo ulazi duboko duhovno psihološki u pitanje sadašnjeg trenutka. Ima puno onih koji ne simpatiziraju papu Franju, jer im je još uvijek u dubokom sjećanju ostao papa Ivan Pavao II. Ali ako si čovjek dadne truda i analizira sve što papa Franjo govori to ima duboku duhovno vjersku dubinu.

Činjenica je također da papu Franju mediji ne citiraju u snažnim, moćnim mislima, poput rečenice da živimo u bolesnom svijetu ili da je Europa bolesna baka. Vjerojatno je malo medijskih djelatnika to zapazilo. Ili ako su zapazili i pročitali, olako su prešli preko tih misli. Medijima je papa Franjo interesantan samo u onim nastupima koji su kao neko odudaranje i odstupanje od tradicionalnog, stiliziranog imidža pape i papinstva.

Takvom selektivnošću medija puno toga u stvari šira vjernička populacija diljem svijeta ne zna za autentične stavove pape Franje. Kao na primjer izjava „ bolesna baka Europa.“ Nitko od medija nije se uhvatio te konstatacije. Ako papa nešto dobro detektira, „ pogađa u sridu“, to mediji najčešće prešućuju.

Papa Franjo u razmatranju „ Urbi et Orbi“ budi nadu i daje putokaz

Da bi se iščekivalo i događalo bolje sutra za čitavo čovječanstvo, papa Franjo predlaže da izaberemo ono što je važno, da prolazno i nepotrebno odvojimo od vječnih vrednota. Vrijeme je da tijek naših osobnih života usmjerimo prema Isusu. Da pozovemo Isusa u naše lađe života. Svi smo na jednoj lađi. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kušnje i našeg životnog izbora.

Papa nas poziva da Isusu predamo svoje strahove. On primjećuje da u duhovno i moralno bolesnom čovječanstvu, u svijetu, postoji veliki broj onih čije su oče uprte u nebo, onih koji mole, koji su strpljivi, suodgovorni: „ Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu.“ Naši sunarodnjaci znaju reći: „ iza svega ovog, ništa neće biti kao prije“ Ili „ nakon ovog moramo postati bolji ljudi“. Veliko je pitanje hoće li nas ove kušnje i koronavirus osvijestiti, prizemljiti, učiniti boljima?

Teško je nešto na tom planu predviđati. Čovjek je misterij, tajna. Svjetska politika je nažalost omalovažila razne duhovno moralne krikove Crkve, krikove intelektualaca, pisaca. Hoće li se dogoditi duhovno moralni preporod čovjeka i naroda, veliko je pitanje. Hoće li čovjek dalje pod svoje noge bacati prirodu u cjelini, ili će doći do nekog otrežnjenja? Sami sebe trujemo zagađujući zrak, vodu, zemlju.

Ponašamo se kao bogovi, a zapravo kako kaže Papa, krhki smo i ranjivi. Lađa svijeta na kojoj plovimo doživljava oluju. Ljudi umiru. Slika lađe i oluje, straha od smrti, utapanja je realnost. Stvarno smo bojažljivi i nemamo vjere. „ Urbi et Orbi“ bio je jasni krik da se čitavo bolesno čovječanstvo treba vratiti Bogu i pravim vrednotama. Jesmo li ga razumjeli, veliko je pitanje.

Što je oprost

1471. „ Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijehe oslobađa djelomično ili potpuno“. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

„ Katekizam katoličke Crkve“

Papa Franjo je u izvanrednim okolnostima ( koronavirus ) svim vjernicima svijeta koji su sudjelovali preko televizije ili radija 27. ožujka u 18,00 podijelio potpuni oprost od grijeha. Tako su vjernici zadobili „ odrješenje od grijeha“, jer ne mogu sudjelovati u osobnoj, korizmenoj ispovijedi zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.

 Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vide li se posljedice koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Pa dobro, je li taj virus zbilja toliko opasan? Ili je u pitanju tek obična gripica, eventualno neka upalica plućica koja izaziva komplikacije samo u onih koji su ionako već jednom nogom u grobu? Je li to tek još jedna anomalija u nizu s minimalnim statističkim utjecajem na mortalitet? Stoga na nju ne treba obraćati suviše pozornosti, a kamoli bezrazložno zaustavljati kotač gospodarstva. U srži takva razmišljanja stoji nedovoljno promišljeno, katkad i namjerno iskrivljeno poimanje statistike, svesrdno potpomognuto intelektualnom lijenošću. Naime, pobornici ovih teza, što ih u ovim napetim vremenima kojekakvi mutikaše i bezglavnici neštedimice promiču pod firmom prava na drukčije mišljenje, zavaravaju sebe i druge uzimajući čitavu Italiju u obzir. I doista, kad se tako gleda, broj dosad umrlih od koronavirusa, njih zasad oko 12 tisuća, manji je nego za nešto žešće sezonske gripe. Štoviše, manji je to broj i od uobičajenih godišnjih varijacija broja umrlih u Italiji, koje se unazad par godina protegnu i do 50 tisuća (u rasponu od 600 do 650 tisuća). No, to ne znači drugo nego da se promatranjem Italije u cjelini zasad ne može baš ništa zaključiti o smrtnosti ove pošasti.

Pogledajte Bergamo!

Da bi se nešto valjano o tome zaključilo, treba uzeti u obzir izrazito neravnomjernu rasprostranjenost bolesti diljem Italije, te pod lupu staviti njezina žarišta, krajeve koje trenutno pustoši najžešćom snagom. A tu brojevi govore više od tisuću riječi. Primjerice, u provinciji Bergamo, koja broji nešto više od 1,1 milijun stanovnika, prema podacima talijanskog zavoda za statistiku (istat.it) 2018. godine je umrlo skoro 10 tisuća ljudi, u prosjeku ni 30 dnevno. A kako je objavljeno na mrežnim stranicama lokalnih novina (L’Eco di Bergamo), dana 26.03. tamo bilježe 91 preminulu osobu, da bi se dan kasnije taj broj više nego udvostručio – na 195 – više nego trostruko, odnosno šesterostruko u odnosu na dnevni prosjek u redovnim okolnostima. U nedalekoj provinciji Cremona, poznatoj po slavnim graditeljima violina, dana 27. ožujka umrlo je 46 ljudi, a još 2018. dnevno ih je umiralo svega 11, dakle 4 puta manje. Odatle sva ta muka talijanskih liječnika u najbogatijem djelu Italije, odatle prebukirani krematoriji i kolone vojnih kamiona punih ljesova. Vrijedi primijetiti i kako se sva ta crna statistika odvija u uvjetima korjenitih restriktivnih mjera kakve se zbog obične gripe ne poduzimaju. Ne svjedoči li to dovoljno o ubitačnom karakteru ove neznane boleštine i što nastupa kad se mjere zaštite protiv nje počinju provoditi prekasno?

Izneseni brojevi ujedno čine izlišnom i svaku filozofsku raspravu o stvarnom uzroku smrti, je li to baš koronavirus ili tzv. komorbiditet, smrtonosni utjecaj kroničnih bolesti od kojih su zaraženi otprije bolovali. Jer svih tih rakova, visokih tlakova, kroničnih bolesti srca i inih organa, običnih gripa, prehlada… bilo je i prije. Samo je jedno novo. Pa što bi onda drugo razborit čovjek zaključio nego da je baš to kap koja prelijeva čašu? I prelijeva je poprilično obilno. O činjenicama nije moguće imati mišljenje – pa čak ni uhu buntovnog tupavca ono tako primamljivo drugo mišljenje, ono alternativno, glavno da je protiv glavne struje – a da se ne skrene putem ludosti.

Da bi se stekao potpuniji uvid u aktualnu zdravstvenu situaciju u Italiji, treba ju, dakle, promatrati po provincijama ili većim administrativnim jedinicama – regijama. Tako Lombardija, gdje je bolest buknula svom silinom, a sad se po prilici nalazi na vrhuncu epidemije, bilježi već 17% umrlih u odnosu na registrirani broj zaraženih. Ipak, činjenica da tamo već na 2-3 testa dolazi jedan zaraženi (u Hrvatskoj je taj broj trenutno oko 8), upućuje na to da se, moguće i uslijed izrazite rasprostranjenosti virusa i preopterećenih zdravstvenih kapaciteta, testiraju samo oni s ozbiljnijim simptomima, što zapravo znači da je broj zaraženih stvarno znatno veći. Trend ponavljanja obrasca Lombardije pokazuju i regije na granici s Francuskom (Pijemont sa sjedištem u Torinu i Ligurija sa središtem u Genovi), koje su imale vremena pripremiti se da im epidemija ne zahvati odmah zdravstveni sustav, a brojevi o smrtnosti im zasad slijede obrazac viđen u Lombardiji, srećom, u bitno manjim razmjerima. Situacija izgleda bitno boljom u regijama najbližima Hrvatskoj – u Venetu (Venecija i Padova) i Furlaniji-Julijskoj Krajini (Trst i Udine). Tamo se znatno više i šire testira (8-10 testova na jednog zaraženog), porast broja zaraženih je manji, stopa smrtnosti osjetno manja i bitno sporije raste (stagnira na 5-6%), prilično je nalik onoj u južnim talijanskim regijama gdje se bolest proširila kasnije. No, i na jugu se zadnjih dana primjećuje osjetniji rast, što upućuje na moguće skore probleme, tim više što se radi o mahom siromašnijim krajevima s lošijim zdravstvenim sustavom.

Koliko je Hrvatska dobra?

Nadu ulijeva što relativni dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan na nivou Italije pada, što ne znači da je tako u svim pokrajinama, ali može poslužiti za ilustraciju. To pokazuje padajuća plava crta na grafu niže na kojem je prikazan i trend ukupnog broja trenutno zaraženih (crveni stupci), pri čemu je znatniji pad dana 10.03. očito posljedica nepotpunih podataka:

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Broj trenutno zaraženih doseći će vrhunac kad padajuća plava crta trajno padne ispod 0% (trenutno je na 2%), a tek će iščeznuće crvenog stupca označiti da više nema registriranih zaraženih, što naravno ne znači da ih tada uopće ne će biti, i da će posve minuti opasnost od ponovnog razbuktavanja zaraze. U svakom slučaju, smanjivanjem crvenog stupca, ovisno o stanju po regijama koje nisu u istoj fazi epidemiološke slike, postupno će se ukidati mjere zaštite suprotnim redoslijedom kako su donošene.

Kako se Hrvatska trenutno nalazi još u početnom stadiju epidemije i ima relativno malen broj zaraženih, za nju ovaj graf zasad nema većeg smisla. Može se tek reći da se dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan vrti oko 10%. Ipak, zgodno bi bilo pronaći talijansku regiju pogodnu za usporedbu trenda porasta trenutno zaraženih. Kad se uzmu u obzir kriteriji – broj stanovnika, BDP mjeren paritetom kupovne moći, te omjer provedenih testova i pozitivnih ishoda (8:1) – pokazuje se da je Hrvatskoj najsličnija Apulija (donji stražnji dio čizme uključujući i petu).

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Vidljivo je kako Hrvatska još od 21.03. uspijeva zadržati položeniji nagib pravca porasta kakvog je Apulija držala samo 5 dana između 14.03 i 18.03. (otada broj zaraženih u Apuliji raste brže, nagib pravca je oštriji). A da je Hrvatska osjetno uspješnija od usporedive talijanske regije potvrđuje i to što stanje u Apuliji obilježava i bitno veća smrtnost (dana 22.03., kad je imala sličan broj zaraženih kao Hrvatska jučer, Apulija je već bilježila 31 preminulog, dok ih Hrvatska ima 6).

Pozadina kreativnih statistika

Začuđenost dijela javnosti izazivaju i znatne varijacije smrtnosti od države do države (Italija 11%, Španjolska 9%, Nizozemska 7%, Francuska i Velika Britanija po 6%, Švedska i Danska po 3%, Švicarska 2%, Njemačka i Austrija po 1%), što na prvu upućuje na razlike u fazi širenja bolesti, ali i na to jesu li i koje mjere zaštite pravodobno poduzete, te koliko se disciplinirano poštuju. Međutim, teško se oteti dojmu kako su ovdje u prvom planu ipak politički motivirane igre sa statistikom. I dok je Italija pokupila sav negativni publicitet „brendiravši“ se kao europsko žarište zaraze, neke države pokušavaju se nametnuti kao mjerilo uspješnosti u borbi protiv koronavirusa pojačanim testiranjem mlađe populacije. S druge strane, koristeći široke mogućnosti interpretacija koje pruža komorbiditet, kreativnim vođenjem statistike uzroka smrti svjesno prikazuju manje umrlih od koronavirusa. Posljedica tog pristupa je statistički manja smrtnost od realne. Stoga će se stvarne posljedice koronavirusa po pojedinoj državi vidjeti tek nakon što budu objavljeni potpuni podaci o mortalitetu, a usporedba s akutnim lokalnim slučajevima poput Bergama pokazat će i koliko su čije mjere djelovale.

Uglavnom, kad su posrijedi europske države, može se naslutiti kako one zemlje koje vape za dodjelom što više sredstava iz zajedničke EU kase u borbi protiv posljedica koronavirusa, prikazuju smrtnost većom od realne (testiraju uglavnom ugroženu populaciju), dok one koje, i same svjesne teško pogođenog im gospodarstva ne trče pružiti im ruku, prikazuju smrtnost manjom od realne (testiraju opću populaciju te u znatnoj mjeri pripisuju uzrok smrti komorbiditetu).

Nema toga što virusu godi koliko vlast ljevice  

Unatoč strahovitoj patnji kojoj su izloženi, jer doista je užasavajuće što toliki ljudi umiru sami, samcati, i što se od njih bližnji nemaju priliku oprostiti, teško je ne uočiti kako su Talijani dobrim dijelom i sami iskovali svoju nesreću. Ne samo zbog nehaja i smušene reakcije na pojavu virusa koji je već ranije ostavio traga u Kini. Naime, još u veljači, kad su se već pojavili prvi slučajevi bolesti uvezeni iz Kine, pokrenuli su akciju „Zagrli Kineza“ u kojoj su sudjelovali i viđeniji talijanski političari poput predsjednika Republike i gradonačelnika Firence, valjda kako bi onima opreznijima prišili etiketu rasizma, fašizma, uz čitav komplet pogrda koji uz to u paketu ide.

Tako i sada, nezadovoljna količinom pomoći iz Europe koja je i sama sva na udaru, a sve kako bi od nje izmamila što više, Italija u maniri Vučićeve Srbije europsku pomoć medijski ignorira, dok istodobno prenaglašava onu iz Kine, Rusije, pa čak i s notorne Kube. Fale im još samo stručnjaci Kim Jong Una pa da svi zajedno zapjevaju „O bella ciao“. A zašto ne i „Bandieru rossu“? Mada, sve je više glasova i kako je dobar dio te pomoći neuporabljiv (nepouzdani testovi, neadekvatne maske), što podsjeća na epizodu pomoći Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata u lijekovima kojima je istekao rok trajanja. Ha, očito im jeftinija bila humanitarna donacija, nego zbrinjavanje otpada (a ne ćemo valjda sad opet biti te sreće?). U čitavoj priči nije posve nezanimljivo ni što je Italija, kao prva među 7 gospodarski najjačih država svijeta (članica skupine G-7), u ožujku prošle godine sklopila izdašne ugovore o suradnji s Kinom, de facto prihvativši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Putom svile“. Kao ni to da Italija već otprije gaji jake gospodarske veze s Kinom, pa tako ima i najviše kineskih radnika od svih europskih zemalja, čega je zoran pokazatelj i intenzivna povezanost zrakoplovnim linijama Milana i Wuhana, dvaju žarišta ove svjetske zdravstvene krize bez presedana unazad stotinu godina.

Više je nego znakovito i kako do znatnijeg širenja bolesti dolazi upravo u zemljama pod vlašću ljevičara i liberala, onih gdje kultura prava na prava obilno preteže u odnosu na dužnosti izvršavanja obveza (Italija, Španjolska, Francuska). Istovjetan obrazac uočljiv je i u SAD-u, gdje su žarišta širenja virusa upravo krajnje ljevičarske savezne države vođene izrazito lijevim guvernerima (New York, Kalifornija i Washington). Taktiku ignoriranja virusa zasad primjenjuje još jedino Švedska, koja još od 12.03. testira samo rizične skupine i zdravstvene djelatnike sa simptomima. Čini se da je tamošnja lijeva vlada u zdravstvenoj krizi prepoznala priliku za dvostruki dobitak – da gospodarstvo radeći kao da se ništa ne događa zadrži komparativnu prednost u odnosu na ostale, i, ne manje važno, da se ubrza preraspodjela državnog troška sa starih Šveđana na nove Šveđane. I koga bi onda još začudilo da nakon svega proglase pobjedu, makar im drastično skočio mortalitet od svega samo ne od koronavirusa? Od nadobudnih na desnici slično je pokušao tek miljenik mnogih u Hrvatskoj, britanski premijer Boris Johnson, da bi se ubrzo podvijena repa čak i doslovce povukao u kućicu.

Reakcije Slovenaca i naših „bosanaca“

Zanimljiva je bila reakcija Slovenaca, malenog naroda s izraženim instinktom za opstanak, koji se stoljećima uspijevao othrvati naletima dva poveća grabežljivca. Oni su, vidjevši da stvari kreću po zlu, komedijaša i lakrdijaša na čelnoj državnoj dužnosti smjesta zamijenili ozbiljnim i odgovornim čovjekom. No, ne tako daleko od Slovenije neki se trude učiniti upravo suprotno. Takvima sad smetaju mjere nadzora nad visokorizičnim potencijalnim prijenosnicima zaraze. A kome to može biti u interesu da se ne primjene mogućnosti provjere kretanja onih koji su nedavno boravili u rizičnoj državi, a to nisu prijavili, te pridržavanja samoizolacije onih koji mogu poslužiti kao svojevrsne tempirane bombe, i to nakon već tisuću utvrđenih slučajeva kršenja? Napokon, koja je alternativa? Da im se vjeruje na riječ jer se većina ponaša kako treba? Pa i inače se većina ponaša kako treba. Uvijek je manjina problem, manjina koja, napose sada, predstavlja nerazmjernu ugrozu za zajednicu.

Kad bi mjerodavnost služila kao mjerilo, ti bi slatkorječivi zaštitnici prava nehajnih bili posve ignorirani, no estradizaciji skloni mediji i u ovim nimalo zabavnim vremenima i dalje ih guraju u prvi plan nudeći ih svjetini kao uzore u misiji općeg srozavanja zdrava razuma. Ipak, u ovim izvanrednim okolnostima svekolike društvene ugroze isprazno umovanje tih posvuduša ne predstavlja tek atak na razbor, nego i prijetnju nacionalnoj sigurnosti u rangu onih koji koriste pravo na drukčije mišljenje o činjenicama o gripici. To što rade posve je na tragu nedavnog zalaganja Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije za ograničavanje rada i metoda obavještajne zajednice. Danas se Bosanca ne čuje. Nema ni potrebe, jer neka druga gunđala ne puštaju Hrvatsku da se obrani od koronavirusa.

Opet se uskokodakalo sve ono uplašeno da Hrvatska i ovu krizu ne prebrodi uspješno. I evo predsjednika Vlade Plenkovića u već dobro poznatim škarama korifeja interesnih krugova čiji se interesi rijetko kad poklapaju s hrvatskima. I dok ljudskopravaški anarhoidi svih boja Tuđmanovih vragova optužuju Vladu kako uvodi sustav totalnog nadzora, brutalni projekt digitalne diktature ala „Veliki brat“, s druge strane se Plenkovića proziva za nedovoljnu odlučnost (ne samo da on nema pišu, nego ga nema nitko oko njega). Iako je svakome iole razumnom jasno kako u ovako neizvjesnim situacijama, kad je nemoguće pouzdano procijeniti razvoj događaja makar i na srednji rok, nije mudro srljati i brzati s odlukama. Treba sačuvati pribranost a ne jurišati onako kako su neki stručnjaci sugerirali ’91 glede napada na kasarne JNA. I sad bi, u krajnje neizvjesnim okolnostima, raznorazni buldožeri povlačili nagle poteze s mogućim dalekosežnim posljedicama poslije kojih više nema nazad. Bez obzira što, osim zdravstvenih, i gospodarski razlozi nalažu što prije iskobeljati se iz ovog vrzinog kola. Jer čak i neovisno o tome propala ova turistička sezona samo djelomično ili potpuno, Hrvatskoj je iz strateških razloga sigurnosne naravi iznimno važno da se profilira kao država koja se pokazala uspješnom u borbi protiv epidemije. A to zahtijeva iznimnu disciplinu te strog i učinkovit nadzor, kojeg nije moguće provesti bez odgovarajućih alata.

Kako god na kraju ispalo, nema sumnje da će kapetani poslije bitke čim dođe njihovo vrijeme radosno uskliknuti – moglo je i moralo bolje! Pod suncem ništa nova, jer kad im je uspjelo ogaditi skoro savršeno obavljen posao oko Agrokora, čiji je, usput, maloprodajni lanac i ovu krizu dočekao najpripremljeniji, teško da će propustiti prigodu to isto učiniti i sada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari