Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto nismo mogli ostati suvereni?

Objavljeno

na

Niccolò Machiavelli je 16. poglavlje prve knjige svojih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija naslovio “Narod koji je navikao živjeti pod vladarom, ako i kojim slučajem postane slobodan, teško sačuva slobodu”. Prema onome De te fabula narratur Machiavelli prije petsto godina ustvari piše i o Hrvatima 2018. i svakom drugom sličnom narodu otkako je svijeta i vijeka.

Kaže da je takav narod poput divlje životinje koja se oduvijek držala u zatvoru i ropstvu. Nakon što se nekim slučajem pusti na slobodu, nenaviknuta da se sama hrani i ne poznajući mjesta gdje bi se sklonila, postaje plijen prvoga koji je nastoji opet staviti u lance. “Isto to se događa narodu, koji, naviknut živjeti pod tuđom vlašću, ne znajući razmišljati ni o obrani ni o napadu, ne poznajući vladare kako što ni oni ne poznaju njega, brzo se vraća pod jaram, koji je često teži od onoga kojeg je nedavno skinuo s vrata; i nalazi se u tim teškoćama, premda u osnovi nije iskvaren.” zaključuje Machiavelli i dodaje kako se ta sloboda, između ostalog, gubi i jer su neprijatelji “slobodne države” svi oni koji su imali koristi od bivše tiranske vlasti, pa su nezadovoljni sadašnjim stanjem i rado se stavljaju u službu novih stranih vladara.

Tko su vlasnici banaka, medija, telekoma, energetike, dućana, sudbina u današnjoj Hrvatskoj? Agrokor je, primjerice, od ovoga tjedna ruska firma sa središtem u Nizozemskoj. Samo nam je još Sabor domaći, a i u njemu smo u srijedu mogli čuti vrlo jasan izraz potrebe odricanja od suvereniteta. Odgovarajući na čestu primjedbu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koja ističe kako sami možemo donijeti odgovarajuće zakone protiv nasilja, a ne da nam ih netko drugi diktira, zastupnica Vesna Pusić je rekla: “To je jedan bazični argument protiv multilateralizma. Protiv multilateralnih organizacija. Zašto one postoje? Zato da neki civilizacijski standardi postanu zajednički. Ja neću da me netko suvereno tuče zato što to suvereno u mojoj zemlji može. A suvereno u Švedskoj ne može. Ja želim te standarde. Naši ljudi imaju pravo na više standarde, a ne suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu.”

Doktorirao sam na tome kako učitavanje, napuhavanje, potenciranje lokalnog barbarizma često služi za opravdanje strane “civilizirajuće misije”, de facto kolonijalne intervencije, od Fortisova Puta po Dalmaciji u 18. stoljeću do izvješća o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s EU, kad smo drhtali nad ocjenom ispunjavanja “domaćih zadaća”, što je bio preduvjet otvaranja famoznih poglavlja koja su nas na koncu dovela do sadašnje sreće. Jesmo li doista takvi barbari da vlastitim zakonodavstvom ne možemo adekvatno zaštititi žene i muškarce od nasilja?

U mnogim segmentima nasilje nad ženama u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi. I da smo najbolji, i dalje ga je previše, sve dok god ga uopće ima. Ali tko ima te “visoke standarde” zbog kojih se na krilima “multilateralnosti” vrijedi odreći dijela suvereniteta? Je li danas žena sigurnija prošetati noću u Stockholmu i Malmöu ili u Osijeku i Dubrovniku? Je li opuštenija na dočeku Nove godine na splitskoj rivi ili u Kölnu? U saborskoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji čuli smo i kako je prijavljenih silovanja u Hrvatskoj manje nego u Švedskoj ili Britaniji. Ali nas je i prosvijetlilo kako je to ustvari negativan podatak jer to ne znači da je silovanja manje već da se žene manje usude prijaviti ih. Statistika dakle govori jasno, ali kako očuvati učitani urođeni hrvatski barbarizam i zločinstvo? Naravno, naknadnom interpretacijom.

Moralni paničari na neki način znaju da tog zločina u Hrvatskoj ima dvadeset puta više, ali se ne prijavljuje. Nisu pomislili na to da je porast silovanja u Švedskoj primjerice, u korelaciji s povećanjem broja ilegalnih migranata, mahom mladih, osamljenih, besperspektivnih i frustriranih muškaraca koji dolaze iz drugačijeg kulturnog konteksta pa onda, između ostalog, krivo iščitavaju signale iz odijevanja i ponašanja zapadnjakinja.

Hoće li naši prosvjetitelji biti sretni kad dođemo na švedsku razinu broja prijavljenih silovanja pa to protumačiti tako što su se žene konačno emancipirale? Sve pozitivno što Istanbulska konvencija donosi je uglavnom već implementirano u hrvatsko zakonodavstvo i nema nikakvog razloga da se i sve drugo, ako se pokaže dobro, dodaje i ubuduće. Zašto onda predavati dio suvereniteta u javnim politikama, pravosuđu, školstvu, kulturi, medijima?

Opet dolazimo na makijavelističku temu sredstava i cilja. Što je tu cilj, a što sredstvo? Pobornici ratifikacije dijelom priznaju neke negativnosti Konvencije, ali kažu da su ta gorka sredstva poput odustajanja od dijela suvereniteta, uvođenje u zakonodavstvo maglovite rodne terminologije i obvezivanje na veliko financiranje nevladinih udruga, minimalna žrtva za veliki plemeniti cilj smanjenja nasilja nad ženama. No priča im ne stoji. Prvo, ne uvodi se ništa bitno u zakonodavstvo što već nemamo, drugo, iskustvo zemalja koje su ratificirale Konvenciju, poput, ne samo Turske ili BiH, već i Italije, pokazuje da se nasilje nije smanjilo. Logičnije stoga izgleda da je proklamirani cilj ustvari samo sredstvo, a ono što se prikazuje kao marginalni segment sredstva ustvari pravi cilj.

Konkretno, cilj je cementiranje rodne ideologije i smanjenje suvereniteta, a sredstvo da se to progura je tobože čudesni zakonodavni okvir za suzbijanje nasilja nad ženama. Iz istupa poput onog Vesne Pusić ispada da je “suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu” srž hrvatske samobitnosti. To je naša kultura, to je tradicija naših obitelji. Ništa drugo ne baštinimo nego tući ženu. Ako je doista tako, onda je bolje da takva kultura, tradicija, u konačnosti i suverenost ne postoje. U Saboru smo od jedne HDZ-ove zastupnice u nabiflanom navođenju zala koja će Konvencija ubuduće eliminirati u Hrvatskoj mogli čuti kako će ona spriječiti i “genitalno sakaćenje žena”. Šteta što nisu ubacili i ritualni kanibalizam i žrtvovanje djece kumirima da se još dodatno poveća Plenkovićevo dobročinstvo.

Takvo glorificiranje “multilateralnosti” nasuprot nacionalnom suverenitetu se de facto svodi na sljedeće: Hrvatska bez međunarodnog tutorstva nužno postaje NDH. Mračno mjesto zločina nad manjinama, drugačijima, slobodnomislećima. U toj računici postoji samo jedan problem. NDH je upravo nastala i održavala se tutorstvom. Nisu dobili izbore, nisu imali referendum, već su strane sile osvojili zemlju i postavili marionetsku vlast i cijelo vrijeme je držali pod kontrolom. Bez uvoza i tutorstva jednako tako u Hrvatskoj ne bi bilo ni komunizma. Dakle, nije svaki “multilateralizam” nužno pozitivan. Dugotrajno sluganstvo i nesloboda ostavljaju trajne, nadajmo se ne vječne, mentalitetske posljedice.

Oni koji “slobodnu državu” nisu željeli trude se da je bude što manje, tj. da se ona maksimalno odrekne vlastitog suvereniteta gdje god je to moguće. Podržat će sve što smanjuje mogućnost da narod sam odlučuje o svojoj sudbini, jer ga vide kao mračnog, zatucanog i nasilnog, a “više standarde” će nam, naravno, osigurati drugi. Uz njih je danas i sloj novih, briselskih ćata i o njima ovisne klijentele od općinske razine do Vlade. I eto ti krhke većine. Istovremeno, stvarna moć se valja po trgovima i rivama i čeka svoju artikulaciju.

Stara paradigma je iscrpljena, njen simbolički kraj ovih dana označavaju epilog Agrokora i definitivni moralni i politički sunovrat HDZ-a. Ishoda su samo dva, ili definitivni novi jaram ili hrvatska Druga Republika, za koju je prvi preduvjet promjena izbornog zakona.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari