Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto nismo mogli ostati suvereni?

Objavljeno

na

Niccolò Machiavelli je 16. poglavlje prve knjige svojih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija naslovio “Narod koji je navikao živjeti pod vladarom, ako i kojim slučajem postane slobodan, teško sačuva slobodu”. Prema onome De te fabula narratur Machiavelli prije petsto godina ustvari piše i o Hrvatima 2018. i svakom drugom sličnom narodu otkako je svijeta i vijeka.

Kaže da je takav narod poput divlje životinje koja se oduvijek držala u zatvoru i ropstvu. Nakon što se nekim slučajem pusti na slobodu, nenaviknuta da se sama hrani i ne poznajući mjesta gdje bi se sklonila, postaje plijen prvoga koji je nastoji opet staviti u lance. “Isto to se događa narodu, koji, naviknut živjeti pod tuđom vlašću, ne znajući razmišljati ni o obrani ni o napadu, ne poznajući vladare kako što ni oni ne poznaju njega, brzo se vraća pod jaram, koji je često teži od onoga kojeg je nedavno skinuo s vrata; i nalazi se u tim teškoćama, premda u osnovi nije iskvaren.” zaključuje Machiavelli i dodaje kako se ta sloboda, između ostalog, gubi i jer su neprijatelji “slobodne države” svi oni koji su imali koristi od bivše tiranske vlasti, pa su nezadovoljni sadašnjim stanjem i rado se stavljaju u službu novih stranih vladara.

Tko su vlasnici banaka, medija, telekoma, energetike, dućana, sudbina u današnjoj Hrvatskoj? Agrokor je, primjerice, od ovoga tjedna ruska firma sa središtem u Nizozemskoj. Samo nam je još Sabor domaći, a i u njemu smo u srijedu mogli čuti vrlo jasan izraz potrebe odricanja od suvereniteta. Odgovarajući na čestu primjedbu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koja ističe kako sami možemo donijeti odgovarajuće zakone protiv nasilja, a ne da nam ih netko drugi diktira, zastupnica Vesna Pusić je rekla: “To je jedan bazični argument protiv multilateralizma. Protiv multilateralnih organizacija. Zašto one postoje? Zato da neki civilizacijski standardi postanu zajednički. Ja neću da me netko suvereno tuče zato što to suvereno u mojoj zemlji može. A suvereno u Švedskoj ne može. Ja želim te standarde. Naši ljudi imaju pravo na više standarde, a ne suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu.”

Doktorirao sam na tome kako učitavanje, napuhavanje, potenciranje lokalnog barbarizma često služi za opravdanje strane “civilizirajuće misije”, de facto kolonijalne intervencije, od Fortisova Puta po Dalmaciji u 18. stoljeću do izvješća o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s EU, kad smo drhtali nad ocjenom ispunjavanja “domaćih zadaća”, što je bio preduvjet otvaranja famoznih poglavlja koja su nas na koncu dovela do sadašnje sreće. Jesmo li doista takvi barbari da vlastitim zakonodavstvom ne možemo adekvatno zaštititi žene i muškarce od nasilja?

U mnogim segmentima nasilje nad ženama u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi. I da smo najbolji, i dalje ga je previše, sve dok god ga uopće ima. Ali tko ima te “visoke standarde” zbog kojih se na krilima “multilateralnosti” vrijedi odreći dijela suvereniteta? Je li danas žena sigurnija prošetati noću u Stockholmu i Malmöu ili u Osijeku i Dubrovniku? Je li opuštenija na dočeku Nove godine na splitskoj rivi ili u Kölnu? U saborskoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji čuli smo i kako je prijavljenih silovanja u Hrvatskoj manje nego u Švedskoj ili Britaniji. Ali nas je i prosvijetlilo kako je to ustvari negativan podatak jer to ne znači da je silovanja manje već da se žene manje usude prijaviti ih. Statistika dakle govori jasno, ali kako očuvati učitani urođeni hrvatski barbarizam i zločinstvo? Naravno, naknadnom interpretacijom.

Moralni paničari na neki način znaju da tog zločina u Hrvatskoj ima dvadeset puta više, ali se ne prijavljuje. Nisu pomislili na to da je porast silovanja u Švedskoj primjerice, u korelaciji s povećanjem broja ilegalnih migranata, mahom mladih, osamljenih, besperspektivnih i frustriranih muškaraca koji dolaze iz drugačijeg kulturnog konteksta pa onda, između ostalog, krivo iščitavaju signale iz odijevanja i ponašanja zapadnjakinja.

Hoće li naši prosvjetitelji biti sretni kad dođemo na švedsku razinu broja prijavljenih silovanja pa to protumačiti tako što su se žene konačno emancipirale? Sve pozitivno što Istanbulska konvencija donosi je uglavnom već implementirano u hrvatsko zakonodavstvo i nema nikakvog razloga da se i sve drugo, ako se pokaže dobro, dodaje i ubuduće. Zašto onda predavati dio suvereniteta u javnim politikama, pravosuđu, školstvu, kulturi, medijima?

Opet dolazimo na makijavelističku temu sredstava i cilja. Što je tu cilj, a što sredstvo? Pobornici ratifikacije dijelom priznaju neke negativnosti Konvencije, ali kažu da su ta gorka sredstva poput odustajanja od dijela suvereniteta, uvođenje u zakonodavstvo maglovite rodne terminologije i obvezivanje na veliko financiranje nevladinih udruga, minimalna žrtva za veliki plemeniti cilj smanjenja nasilja nad ženama. No priča im ne stoji. Prvo, ne uvodi se ništa bitno u zakonodavstvo što već nemamo, drugo, iskustvo zemalja koje su ratificirale Konvenciju, poput, ne samo Turske ili BiH, već i Italije, pokazuje da se nasilje nije smanjilo. Logičnije stoga izgleda da je proklamirani cilj ustvari samo sredstvo, a ono što se prikazuje kao marginalni segment sredstva ustvari pravi cilj.

Konkretno, cilj je cementiranje rodne ideologije i smanjenje suvereniteta, a sredstvo da se to progura je tobože čudesni zakonodavni okvir za suzbijanje nasilja nad ženama. Iz istupa poput onog Vesne Pusić ispada da je “suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu” srž hrvatske samobitnosti. To je naša kultura, to je tradicija naših obitelji. Ništa drugo ne baštinimo nego tući ženu. Ako je doista tako, onda je bolje da takva kultura, tradicija, u konačnosti i suverenost ne postoje. U Saboru smo od jedne HDZ-ove zastupnice u nabiflanom navođenju zala koja će Konvencija ubuduće eliminirati u Hrvatskoj mogli čuti kako će ona spriječiti i “genitalno sakaćenje žena”. Šteta što nisu ubacili i ritualni kanibalizam i žrtvovanje djece kumirima da se još dodatno poveća Plenkovićevo dobročinstvo.

Takvo glorificiranje “multilateralnosti” nasuprot nacionalnom suverenitetu se de facto svodi na sljedeće: Hrvatska bez međunarodnog tutorstva nužno postaje NDH. Mračno mjesto zločina nad manjinama, drugačijima, slobodnomislećima. U toj računici postoji samo jedan problem. NDH je upravo nastala i održavala se tutorstvom. Nisu dobili izbore, nisu imali referendum, već su strane sile osvojili zemlju i postavili marionetsku vlast i cijelo vrijeme je držali pod kontrolom. Bez uvoza i tutorstva jednako tako u Hrvatskoj ne bi bilo ni komunizma. Dakle, nije svaki “multilateralizam” nužno pozitivan. Dugotrajno sluganstvo i nesloboda ostavljaju trajne, nadajmo se ne vječne, mentalitetske posljedice.

Oni koji “slobodnu državu” nisu željeli trude se da je bude što manje, tj. da se ona maksimalno odrekne vlastitog suvereniteta gdje god je to moguće. Podržat će sve što smanjuje mogućnost da narod sam odlučuje o svojoj sudbini, jer ga vide kao mračnog, zatucanog i nasilnog, a “više standarde” će nam, naravno, osigurati drugi. Uz njih je danas i sloj novih, briselskih ćata i o njima ovisne klijentele od općinske razine do Vlade. I eto ti krhke većine. Istovremeno, stvarna moć se valja po trgovima i rivama i čeka svoju artikulaciju.

Stara paradigma je iscrpljena, njen simbolički kraj ovih dana označavaju epilog Agrokora i definitivni moralni i politički sunovrat HDZ-a. Ishoda su samo dva, ili definitivni novi jaram ili hrvatska Druga Republika, za koju je prvi preduvjet promjena izbornog zakona.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori