Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto nismo mogli ostati suvereni?

Objavljeno

na

Niccolò Machiavelli je 16. poglavlje prve knjige svojih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija naslovio “Narod koji je navikao živjeti pod vladarom, ako i kojim slučajem postane slobodan, teško sačuva slobodu”. Prema onome De te fabula narratur Machiavelli prije petsto godina ustvari piše i o Hrvatima 2018. i svakom drugom sličnom narodu otkako je svijeta i vijeka.

Kaže da je takav narod poput divlje životinje koja se oduvijek držala u zatvoru i ropstvu. Nakon što se nekim slučajem pusti na slobodu, nenaviknuta da se sama hrani i ne poznajući mjesta gdje bi se sklonila, postaje plijen prvoga koji je nastoji opet staviti u lance. “Isto to se događa narodu, koji, naviknut živjeti pod tuđom vlašću, ne znajući razmišljati ni o obrani ni o napadu, ne poznajući vladare kako što ni oni ne poznaju njega, brzo se vraća pod jaram, koji je često teži od onoga kojeg je nedavno skinuo s vrata; i nalazi se u tim teškoćama, premda u osnovi nije iskvaren.” zaključuje Machiavelli i dodaje kako se ta sloboda, između ostalog, gubi i jer su neprijatelji “slobodne države” svi oni koji su imali koristi od bivše tiranske vlasti, pa su nezadovoljni sadašnjim stanjem i rado se stavljaju u službu novih stranih vladara.

Tko su vlasnici banaka, medija, telekoma, energetike, dućana, sudbina u današnjoj Hrvatskoj? Agrokor je, primjerice, od ovoga tjedna ruska firma sa središtem u Nizozemskoj. Samo nam je još Sabor domaći, a i u njemu smo u srijedu mogli čuti vrlo jasan izraz potrebe odricanja od suvereniteta. Odgovarajući na čestu primjedbu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koja ističe kako sami možemo donijeti odgovarajuće zakone protiv nasilja, a ne da nam ih netko drugi diktira, zastupnica Vesna Pusić je rekla: “To je jedan bazični argument protiv multilateralizma. Protiv multilateralnih organizacija. Zašto one postoje? Zato da neki civilizacijski standardi postanu zajednički. Ja neću da me netko suvereno tuče zato što to suvereno u mojoj zemlji može. A suvereno u Švedskoj ne može. Ja želim te standarde. Naši ljudi imaju pravo na više standarde, a ne suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu.”

Doktorirao sam na tome kako učitavanje, napuhavanje, potenciranje lokalnog barbarizma često služi za opravdanje strane “civilizirajuće misije”, de facto kolonijalne intervencije, od Fortisova Puta po Dalmaciji u 18. stoljeću do izvješća o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s EU, kad smo drhtali nad ocjenom ispunjavanja “domaćih zadaća”, što je bio preduvjet otvaranja famoznih poglavlja koja su nas na koncu dovela do sadašnje sreće. Jesmo li doista takvi barbari da vlastitim zakonodavstvom ne možemo adekvatno zaštititi žene i muškarce od nasilja?

U mnogim segmentima nasilje nad ženama u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi. I da smo najbolji, i dalje ga je previše, sve dok god ga uopće ima. Ali tko ima te “visoke standarde” zbog kojih se na krilima “multilateralnosti” vrijedi odreći dijela suvereniteta? Je li danas žena sigurnija prošetati noću u Stockholmu i Malmöu ili u Osijeku i Dubrovniku? Je li opuštenija na dočeku Nove godine na splitskoj rivi ili u Kölnu? U saborskoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji čuli smo i kako je prijavljenih silovanja u Hrvatskoj manje nego u Švedskoj ili Britaniji. Ali nas je i prosvijetlilo kako je to ustvari negativan podatak jer to ne znači da je silovanja manje već da se žene manje usude prijaviti ih. Statistika dakle govori jasno, ali kako očuvati učitani urođeni hrvatski barbarizam i zločinstvo? Naravno, naknadnom interpretacijom.

Moralni paničari na neki način znaju da tog zločina u Hrvatskoj ima dvadeset puta više, ali se ne prijavljuje. Nisu pomislili na to da je porast silovanja u Švedskoj primjerice, u korelaciji s povećanjem broja ilegalnih migranata, mahom mladih, osamljenih, besperspektivnih i frustriranih muškaraca koji dolaze iz drugačijeg kulturnog konteksta pa onda, između ostalog, krivo iščitavaju signale iz odijevanja i ponašanja zapadnjakinja.

Hoće li naši prosvjetitelji biti sretni kad dođemo na švedsku razinu broja prijavljenih silovanja pa to protumačiti tako što su se žene konačno emancipirale? Sve pozitivno što Istanbulska konvencija donosi je uglavnom već implementirano u hrvatsko zakonodavstvo i nema nikakvog razloga da se i sve drugo, ako se pokaže dobro, dodaje i ubuduće. Zašto onda predavati dio suvereniteta u javnim politikama, pravosuđu, školstvu, kulturi, medijima?

Opet dolazimo na makijavelističku temu sredstava i cilja. Što je tu cilj, a što sredstvo? Pobornici ratifikacije dijelom priznaju neke negativnosti Konvencije, ali kažu da su ta gorka sredstva poput odustajanja od dijela suvereniteta, uvođenje u zakonodavstvo maglovite rodne terminologije i obvezivanje na veliko financiranje nevladinih udruga, minimalna žrtva za veliki plemeniti cilj smanjenja nasilja nad ženama. No priča im ne stoji. Prvo, ne uvodi se ništa bitno u zakonodavstvo što već nemamo, drugo, iskustvo zemalja koje su ratificirale Konvenciju, poput, ne samo Turske ili BiH, već i Italije, pokazuje da se nasilje nije smanjilo. Logičnije stoga izgleda da je proklamirani cilj ustvari samo sredstvo, a ono što se prikazuje kao marginalni segment sredstva ustvari pravi cilj.

Konkretno, cilj je cementiranje rodne ideologije i smanjenje suvereniteta, a sredstvo da se to progura je tobože čudesni zakonodavni okvir za suzbijanje nasilja nad ženama. Iz istupa poput onog Vesne Pusić ispada da je “suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu” srž hrvatske samobitnosti. To je naša kultura, to je tradicija naših obitelji. Ništa drugo ne baštinimo nego tući ženu. Ako je doista tako, onda je bolje da takva kultura, tradicija, u konačnosti i suverenost ne postoje. U Saboru smo od jedne HDZ-ove zastupnice u nabiflanom navođenju zala koja će Konvencija ubuduće eliminirati u Hrvatskoj mogli čuti kako će ona spriječiti i “genitalno sakaćenje žena”. Šteta što nisu ubacili i ritualni kanibalizam i žrtvovanje djece kumirima da se još dodatno poveća Plenkovićevo dobročinstvo.

Takvo glorificiranje “multilateralnosti” nasuprot nacionalnom suverenitetu se de facto svodi na sljedeće: Hrvatska bez međunarodnog tutorstva nužno postaje NDH. Mračno mjesto zločina nad manjinama, drugačijima, slobodnomislećima. U toj računici postoji samo jedan problem. NDH je upravo nastala i održavala se tutorstvom. Nisu dobili izbore, nisu imali referendum, već su strane sile osvojili zemlju i postavili marionetsku vlast i cijelo vrijeme je držali pod kontrolom. Bez uvoza i tutorstva jednako tako u Hrvatskoj ne bi bilo ni komunizma. Dakle, nije svaki “multilateralizam” nužno pozitivan. Dugotrajno sluganstvo i nesloboda ostavljaju trajne, nadajmo se ne vječne, mentalitetske posljedice.

Oni koji “slobodnu državu” nisu željeli trude se da je bude što manje, tj. da se ona maksimalno odrekne vlastitog suvereniteta gdje god je to moguće. Podržat će sve što smanjuje mogućnost da narod sam odlučuje o svojoj sudbini, jer ga vide kao mračnog, zatucanog i nasilnog, a “više standarde” će nam, naravno, osigurati drugi. Uz njih je danas i sloj novih, briselskih ćata i o njima ovisne klijentele od općinske razine do Vlade. I eto ti krhke većine. Istovremeno, stvarna moć se valja po trgovima i rivama i čeka svoju artikulaciju.

Stara paradigma je iscrpljena, njen simbolički kraj ovih dana označavaju epilog Agrokora i definitivni moralni i politički sunovrat HDZ-a. Ishoda su samo dva, ili definitivni novi jaram ili hrvatska Druga Republika, za koju je prvi preduvjet promjena izbornog zakona.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Libijska koalicija’

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana Sabor RH raspravljao je o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH. Na temelju izrečenog nameće se zaključak kako većina onih koji su raspravljali i zaključivali uopće nisu upućeni u sustav vlasti u BiH i sramotni položaj majoriziranih Hrvata, ili su upućeni ali su činjenice namjerno izvrtali. Umjesto ekipe liječnika pacijenta BiH na operacionom stolu su čerečile pristrane gatare, klevetnici, veleizdajnici, kazandžije, uhljebi, mesari, hodžini ministranti, komunisti, dimnjačari, orjunaši i Soroševe sluge. Čast izuzetcima koji su bili manjina.

Na površinu su isplivale još i od ranije poznate podjele. Antifa je unitarnu Bosnu i Hercegovinu fetišizirala u malu Jugoslaviju,  dodrinaši-prvaši u NDH do Drine, a Velkobošnjaci u njihov muslimanski Bošnjakistan.

Sama po sebi Deklaracija nema obvezujući karakter nego tek simbolični i kao takva je po Hrvate u BiH skoro pa beznačajna. Nakon smrti predsjednika Tuđmana sve vlasti u Hrvatskoj i do sada su imale institucionalne alte kojima su mogle pomoći ali iz njima znanih razloga nisu. Stvarna vrijednost rasprave jedino je u tome što je unijela svjetlo i „neupućenim“ pokazala tko je tko u muljanju oko tamnog vilajeta.

Svojim govorom na raspravi Zlatko Hasanbegović je prezentirao savršenstvo politikantstva i licemjerja. Po tko zna koji put velikobošnjačku politiku promatrao je kroz udvaračke naočare. Izbjegao je problem nazvati pravim velikobošnjačkim imenom ali je zato strastveno podmetao predsjedniku Tuđmanu i Hrvatima u BiH čime je promašio „ceo fudbal“. Gosp. Hasanbegović je ili dr.sc. estradni povjesničar čije se izjave temelje na neznanju ili se pravi grbavi „Toša“ te namjerno ignorira istinu – trećeg nema. Na izloženom bi mu mogao pozavidjeti i velikobošnjački šovinist i filozof opće prakse Muhamed Filipović.

Zlatko Hasanbegović (Z.H) tvrdi: „Komšić je titoistički demagog izabran uz prešutnu suglasnost sestrinskog HDZ-a za mogućnost takve izborne manipulacije“.

Hasanbegović je prešutio činjenicu da Hrvatima od Bošnjaka nametnuti Sejdo Komšić nije samo Titoist nego isto kao i on hendikepirani pravaš. U suprotnom, zar bi Sejdo Komšić u svojem uredu pored Titove slike držao i sliku pravaša-dodrinaša i samodeklariranog ustaše Blaža Kraljevića?! Alijin general i Paragin krilnik u ratu se dragovoljno podredio zapovjedništvu Alije Izetbegovića i njegovoj muslimanskoj vojsci, a protiv Hrvata u BiH, HVO-a, Herceg-Bosne, predsjednika Tuđmana i Hrvatske.  Hasanbegović se također s Blaževom plaho slaže.

Z.H:  „Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje“.

Sve navedene godine Hasanbegović je izdvojio kao grijehe predsjednika Tuđmana, HV-a, HVO-a i Herceg-Bosne. Navodno je 91. predsjednik Tuđman s Miloševićem dijelio BiH, a 93. su navodno Hrvati oružano napali višestruko brojnije Bošnjake, dok ih evo u 2018. Hrvati opet navodno napadaju. Ni slučajno nije obrnuto.

Nije spomenuo godinu objave Alijinog fašističkog manifesta „Islamska deklaracija“ čije krvave plodove Hrvati u BiH danas svojom opstojnošću plaćaju. Niti 92. kada je predsjednik Tuđman Hrvatima u BiH naredio glasovanje za neovisnu BiH, iako oni nisu bili za to jer su znali što ih čeka. Iste te 92. godine pri napadu srpske vojske na Hrvate Alija Izetbegović je izjavio „To nije naš rat“ i time je kao predsjednik države Hrvatima u BiH jasno poručio – tko vas šiša. Iste 92. godine bošnjačka politika je Hrvate lagala o zajedništvu dok je u tajnosti tu istu godinu pripremala zahtjevnu vojnu ofenzivu Neretva93 kojom su 93. napali Hrvate u Hercegovini i Središnjoj Bosni.

Z.H: „Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava“.

Hasanbegovića  ni malo nije mrsko lagati. Hrvatsko nacionalno pitanje nije ugroženo tek stoljeće i  pol  zbog Velikosrbina Ilije Garašanina nego  skoro četiri stoljeća ranije. Hrvatska kalvarija započela je 1473. godine višestoljetnom okupacijom BiH i genocidom nad Hrvatima koje su počinili Hasanbegoviću drage Osmanlije i na Islam konvertirani kolaboracionisti čiji je i sam potomak. I to begovski potomak.  U osmanlijskoj genocidiji nije mogao bilo tko begom postati nego samo onaj konvertit na Islam koji se prethodno debelo napio hrvatske krvi. Turci i poturice su nad Hrvatma izvršili duhovnu agresiju, kulturocid i etnocid, hrvatskom kralju na prevaru glavu odsjekli, kraljici djecu oteli i islamizirali, a nju prognali u Vatikan. Do austrougarske okupacije nisu Srbi Hrvate u BiH i Hrvatskoj napadali, pljačkali, crkve u džamije pretvarali, zemlju i drugu imovnu otimali, silovali, na kolac nabijali i ubijali, niti su to činili samo Turci, nego većinom domaći poturčeni konvertiti čiji se potomci 1993. dekretom proglasiše narodom Bošnjaci, a BiH prisvojiše kao isključivo bošnjačku državu.  Nisu Srbi kod Neuma Hrvatsku na dva dijela presjekli, nego Turci i njihovi domaći kolaboracionisti.

Z.H: „Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike“.

Zašto Hasanbegović nije nabrojao i srpske muslimane Aliju i Bakira Izetbegovića, svojeg imenjaka Lagumdžiju, Džaferovića i brojne drugu srpsku braću muslimanske vjeroispovijesti – friško uvezenu sa Sandžaka – među kojima je većina njih počinila još neprocesuirane ratne zločine nad Hrvatima u BiH!?

Hrvatima u BiH ne određuje politiku srpska država nego velikobošnjačko preglasavanje i majorizacija čemu svjedoči i demokracijski skeč – Janjičar Sejdo Komšić po treći put. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati velikomuslimanske, velikobošnjačke i velikobosanske težnje i potrebe velikobošnjačke države i prekobosporskog šerijatskog ludistana Turske.

Z.H: Ravnopravnost Hrvata u BiH i državnička politika Hrvatske „Postiže se promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima“.

Od 2000. god. punih 14 godina Hrvatskom je vladala hrvatsko-bošnjačka koalicija s hrvatske strane predvođena Račanom, Vesnom Pusić, Mesićem, Josipovićem, Milanovićem, Đapićem, Perom Ćorićem, Danielom Srbom itd. Baš u to vrijeme hrvatsko-bošnjačke koalicione vlasti u Hrvatskoj Hrvati u BiH najviše su stradali, a  bošnjačka majorizacija je kao behar procvjetala. Gospodinu Hasanbegoviću ta koalicija ne smeta jer su od nje najviše koristi imali Bošnjaci. Gdje god se nešto može našteti Hrvatima i ušićariti za megalomanske prohtjeve Bošnjaka tu ćete u crveno-crnoj koaliciji naći i  predstavnike zelene VelikobošanjakijeZelene u Hrvatskoj predstavljaju SDA HR i Zlatkom Hasanbegovićem predvođena stranka Neovisni za Hrvatsku (NzH). Obe stranke i Islamska zajednica HR isturene su političke karaule velikobošnjačkog službenog Sarajeva i Islamske zajednice BiH koja svakodnevno klanja velikobošnjački hegemonizam i velikobosanski unitarizam.

Zbog njihove crveno-crno-zelene boje, petokrake i polumjesec, ova totalitarističko-antihrvatska koalicija istovjetna je državnoj zastavi Libije i zato je Hrvati u BiH nazivaju „Libijska koalicija“.

Po Libijskoj koaliciji  Hrvatska je u zadnjem ratu istovremeno izvršila unutarnju agresiju na Srbe u HR (antifina optužnica) i vanjsku na Bošnjakistan (optužnica od antife, pravaških dodrinaša i Bošnjaka), a zatim je Hrvatska istovremeno počinila i izdaju jer nije Bošnjacima sve do Drine očistila BiH od Hrvata i Srba. Na temelju ovakve optužnice Libijske koalicije Haaški Tribunal je politikantski presudio „Hrvatskoj šestorci“ iz BiH, hrvatskom kolektivitetu u BiH i hrvatskom entitetu Herceg-Bosni.

Z.H:Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju“.

U Republici Srpskoj je ubijeno oko 2500 Hrvata dok je ih je protjerano oko 140 tisuća. S teritorija pod kontrolom bošnjačke vlasti i vojske (današnji entitet Federacija) ubijeno je oko 5000 Hrvata i protjerano blizu 200 tisuća. Dakle, bošnjačka vlast i teritorij nastali su na puno većem genocidu nad Hrvatima u BiH nego li je srpski. Zato je dirljivo vidjeti koliko truda Hasanbegović ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja pod kontrolom bošnjačke politike i vojske od Maglaja, Zenice, Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Vareša, preko Travnika, Uskoplja i Bugojna sve do Jablanice i istočnog Mostara.

Z.H: „Potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta“.

Ah, naš prepametni dr. sc. Hasanbegović ne zna za presudu Europskog suda za ljudska prava po tužbi Sejdić-Finci kojom se pored predstavnika tri konstitutivna naroda u Predsjedništvu BiH mora naći mogućnost i za one iz reda „Ostali“ – građani. Haso knjigu u šake i ponovi gradivo umjesto što djeluješ protivno Ustavu BiH. Na kraju krajeva hrvatski kandidat za Predsjedništvo BiH ne mora biti Hrvata ali mora biti predložen i izabran od hrvatskog naroda.

Z.H: „Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti“.

Jedna izborna jedinica koju Hasanbegović zagovara za navodnu dobrobit Hrvata u BiH u stvari je podmuklo utemeljenje unitarne države. Hrvatskim glasovima izabrani predstavnik u Predsjedništvu BiH jedino je moguć u hrvatskoj izbornoj jedinici, odnosno hrvatskom entitetu, što je ujedno u bošnjačkom i srpskom entitetu jamac njihovog predsjedničkog legitimiteta. Troetnički i troentitetski uređena BiH s tri izborne jedince jednako je održivoj i pravednoj BiH. Hasanbegovićev i velikobošnjački prijedlog o jednoj Izbornoj jedinci je preslika velikosrpskog unitarizma Slobodana Miloševića u bivšoj YU kojeg osim Srba nitko drugi nije želio prihvatiti, ali bi ga Hrvati u BiH danas morali prihvatiti jer ne dolazi od velikosrpskog nacionalsocijalizma i fašizma nego bošnjačkog.

Z.H: „Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje“.

Travanjski paket je za Hrvate u BiH ubilačka zasjeda. Njime bi bila ozakonjena već postojeća ali još uvijek protuustavna praksa kojom Bošnjaci svoje kandidate Bošnjake prekrste u Hrvate, a onda ih hrvatskom narodu nametnu kao hrvatske.

Hrvati u BiH dijele stavove zastupnika Hrvoja Zekanovića, Petra Škorića i onih od centra desnije orijentiranih zastupnika iz političkih stranaka MOST i HDZ: „Jedini spas za Hrvate je treći entitet. Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne“.

Filip Antunović

Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari