Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto sam pogriješio u analizi izbora?

Objavljeno

na

Upitan prije mjesec dana javno za prognozu tko će biti novi hrvatski predsjednik, odgovorio sam da je sve moguće, ali kad bih se morao kladiti, rekao bih da Milanović jedini sigurno ulazi u drugi krug, ali i to da će u drugom krugu biti poražen, najvjerojatnije od Kolinde Grabar-Kitarović (KGK). Zašto mi se u procjeni dogodio „crni labud“?

Moju prognozersku reputaciju, koju sam sada napola prosuo, izgradila je izborna noć 2015. kada sam odmah nakon objave rezultata, čim se vidjelo da su koalicije predvođene HDZ-om i SDP-om završile u egalu, a da je Most dobio čak 19 zastupnika, rekao – meni ovo miriše na nove izbore. I pokazalo se da sam bio u pravu. Zašto sam ovaj put bio u krivu?

Teza koja me navodila na zaključak kako će vjerojatno na koncu KGK pobijediti Milanovića u drugom krugu jest da u normalnim uvjetima, kandidat koji se obraća pretežno lijevom biračkom tijelu ne može pobijediti jer je biračko tijelo u Hrvatskoj pretežno konzervativno. Gdje je pogreška?

Prva je mogućnost da griješim u procjeni kako je Hrvatska većinski konzervativna. Otkud mi ta ideja? U svjetonazorskom smislu, prebrojavali smo se samo jednom, referendumom o ustavnoj definiciji braka, i znamo kako je završio, unatoč pritisku kompletne državne vrhuške, goleme većine medija, udruga, javnih intelektualaca.

Potom, rezultati prvog kruga pokazali su da zbroj glasova KGK i Miroslava Škore prelazi pedeset posto, pa da je HDZ u dosluhu sa svojim tradicionalnim biračima i da je imao pravog kandidata taj bi vjerojatno pobijedio u prvom krugu. Štoviše, taj postotak bitno raste u odnosu na zbroj glasova KGK i Kujundžića 2014.

Zbrojeni postoci desnih opcija koje su prešle prag i onih malo ispod njega na europarlamentarnim izborima navode na sličan zaključak. Pogriješio sam očito u drugom elementu. A to su „normalni uvjeti“.

Do sada je bilo „normalno“, uobičajeno da tradicionalni birač HDZ-a uglavnom može sve progutati, začepiti nos i na koncu se svrstati uz „stožernu“ stranku, piše Nino Raspudić / Večernji list

No očito se dogodilo nešto epohalno, a to je konačni razvod HDZ-ove vrhuške s velikim dijelom konzervativnog biračkog tijela. KGK je dobila ono što grabi stranačka mašinerija i klijentela, dok je Škoro dobio konzervativne birače razočarane HDZ-om. I tu pomirbe više nema. Ili će se stranka vratiti birače, što je čak u slučaj rušenja Plenkovića malo vjerojatno ili će se na temelju Škorina rezultata iz te biračke baze formirati nova stranačka ili čvršća koalicijska struktura koja će u nekoliko izbornih ciklusa na kraju potpuno usisati HDZ-ovo preostalo biračko tijelo.

Preprljava je bila kampanja protiv Škore, preveliko ponižavanje četvrtine birača da bi oni mogli sve zaboravili i glasovati u drugom krugu za tobože manje zlo. Na koncu su HDZ-ovci vodili redikuloznu kampanju temeljenu na tobožnjoj opasnosti od komunjara. A od komunjara će nas spasiti kandidatkinja stranke koju vode potomci crvene buržoazije, koja se upinje držati arhive zatvorenima, rehabilitirati petokraku i ne spominjati lustraciju ni u primisli.

S boljim kandidatom možda bi i imali bolji uspjeh, ali ova struktura ne bi pripustila boljeg kandidata. Nakon poraza digla se silna medijska mašinerija da prikrije samo jednu, očitu stvar, a to je da je HDZ-ov crni labud Andrej Plenković padobranom spušten u stranku s čijim se tradicionalnim biračima svjetonazorski razilazi i kojih je dobar dio već uspio otjerati.

Najlošiji rezultat stranke u povijesti, gori od onog pod Jadrankom Kosor, ostvaren je lani na europskim, sada gube i predsjedničke, a već se na obzoru vidi i crni labud parlamentarnih izbora. U izbornoj noći pokisli Jandroković izvalio je kako je problem u tome što su u finišu kampanje imali desniju retoriku od politike stranke.

Desničarenje je valjda to što kandidatkinja na sučeljavanju nije samo tek tako podržavala Istanbulsku konvenciju i pravo gej parovima na udomljavanje već je to činila i s križem oko vrata, novim modnim detaljem za drugi krug, koji nismo viđali tijekom posljednjih pet godina. Jesu li mislili da će im birači radi deset dana desnije retorike zaboraviti tri i pol godine lijevoliberalne svjetonazorske politike?

Besmislenost Jandrokovićeve teze vidi se i u tome što je KGK s puno desnijom retorikom prije pet godina dobila gotovo milijun i 115 tisuća glasova. Tad joj je Bujica bila glavna medijska platforma pa je pobijedila. Sada s koalicijskom partnerima od Pupovca, preko HNS-a do SDP-ovih prebjega nije dobacila ni do 930 tisuća glasova.

Krivca traže u savezu s Milanom Bandićem jer je KGK podbacila u glavnom gradu. Ali Bandić je prije godinu i pol dobio izbore u Zagrebu, a već je imao sve repove koje ima i danas, tako da ni ta priča ne drži vodu. Sudeći po tome u kakvom je stanju HDZ u Zagrebu već desetljećima, bez ovakvog Bandića dobila bi još manje.

Razlog poraza dakle nije „desničarenje“ u finišu kampanje, nije savez s Bandićem, nisu skijaši, nisu mrtvi, nisu nerođeni. Nije ni dijaspora, koja nikada nije odlučila nijedne izbore pa nije ni ove, osima ako se ne uzme u obzir koliko pumpanje mržnje na hrvatske državljane izvan hrvatske mobilizira dio lijevih birača, u čemu je svoj neslavni obol i ovaj put dao GONG, koji na dan izbora prenosi neprovjerenu informaciju ili nečiju privatnu zafrkanciju, a možda i vlastitu fabriciranu podvalu, kako pozivaju penzionere da glasuju za Kolindu pa će dobiti petsto kuna ili put u Međugorje.

Razlog poraza KGK nije čak ni dežurni Hrvatina koji će Milanoviću ispred biračkog mjesta primitivno držati bukvicu i izvući tog dana barem nekoliko tisuća birača da mu daju potporu. KGK nije čak primarno izgubila ni zbog same sebe, izgubila je primarno zbog raskoljavanja desnog biračkog tijela prouzročenog plenkizmom. Ni na lijevoj strani nije sve bajno.

Zoran Milanović je sam izvukao ovu pobjedu. Stoga je groteskno izgledao Bernardićev predugi pobjednički govor prije Milanovićeva obraćanja. Prvi je put u Tvornici predgrupa „svirala“ dulje od glavnog benda. Izmiljeli su u Tvornici i likovi koje je Milanović pametno skrivao u ormaru tijekom kampanje, notorni lideri strančica koje ga podržavaju, a ukazao se i Stjepan Mesića s malo već zaboravljenog “bajatog” seksizma, ovaj put doskočicom u kojoj uspoređuje KGK s Nives Celzijus. To bi kao trebalo biti uvredljivo, samo nije jasno za koga.

Veća bi uvreda možda bila da ju je usporedio sa sobom i svojim mandatom, od pripuštanja stranim novinarima da, sve snimajući kamerom, ulaze u predsjednički arhiv i vršljaju po njemu do kopernikanskog preskoka od titoizma do glorificiranja NDH i natrag do počasnog predsjednika SUBNOR-a. Nives Celzijus je puno bolja starleta nego što je Mesić bio predsjednik.

Što će uopće Mesić u Milanovićevu stožeru? U što ga može uputiti? Može mu eventualno otvoriti kanale za Sajam šljive u Gradačcu ili ga preko Bude Lončara spojiti s pokojom još živom nesvrstanom mumijom ako je nakon Mugabeove smrti koji diktator još uopće i preostao! Nije Milanoviću lako. Lakše mu je bilo pobijediti plenkizirani HDZ nego što će mu se biti nositi s ovima koji ga podržavaju. Već mu Bauk i Klisović naturaju Brozovu bistu, što bi nakon zadnje rezolucije EU parlamenta u koji se toliko kune, bilo kao da unese Pavelićevu.

Hebrang: ‘Ovo su peti predsjednički izbori u kojima hrvatska desnica ruši samu sebe’

Sličnu kajlu su mu spustili na početku premijerskog mandata ukidanjem saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom pa se, umjesto da je radio ozbiljan posao, morao cijeli mandat krhati na polju prošlih totalitarizama. Vraćanje Brozove biste značilo bi ponavljanje iste pogreške i sigurnu pobjedu za pet godina onoga tko će je skinuti zauvijek.

Drugovi ne razumiju da Milanović nije pobijedio zato što je iz miljea SDP-a, već unatoč tome. Dan nakon debakla HDZ-ovci su na sastanku na kojem nije bilo Stiera i Kovača zaključili da će rezultat analizirati na razini županijskih odbora, dakle ništa. Ide crni labud po novi poraz na parlamentarne. Ako ga ne skinu, a moguće da će se na unutarstranačkim izborima pojaviti više kandidata zečeva kako bi rasulo glasove nezadovoljnika, na parlamentarnim će izborima HDZ dobiti manje od SDP-a, možda čak i od nove desne koalicije oko Škore.

Izgledna je onda manjinska vlada u kojoj je Bernardić premijer, a Plenković ministar vanjskih poslova. Jeza me podilazi kad pomislim kakav bi Bernardić održao govor nakon svoje pobjede kad je ovako nastupio nakon Milanovićeve. Predviđam, ako na čelu HDZ-a ostane Plenković, novi poraz te stranke i veliku koaliciju, ali već mi je uništena reputacija dobrog prognozera pa to treba uzeti s rezervom.

Priznajem, podcijenio sam tradicionalne birače HDZ-a, mislio sam da im je kapacitet gutanja žaba neograničen i da bi najveći dio njih glasovao za tu kultnu stranku čak i kad bi joj na čelo došao Pupovac. Ali ne bi. Razlaz je definitivan. Ostaje sada vidjeti kakav je želudac njenih članova na unutarstranačkim izborima iako je tu još važnije tko nosi kutije i broji glasove. Tu će se vjerojatno već odlučivati i hoće li sretni Bero uskoro u Banske dvore, piše Nino Raspudić / Večernji list

Miroslav Škoro: Pobjeda Milanovića nije moja krivica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari