Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Liječe li Nijemci i Austrijanci svoje komplekse na nama?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Njemački tisak se raspisao o sudjelovanju Merkelice na “okupljanju desničara” u Hrvatskoj (odnosi se na nedavni posjet  i nazočnost na središnjem predizbornom skupu HDZ-a vezano za EU izbore). Ima i težih riječi, pa se spominje “ustaški bend”, “ustaški pjevač” (odnosi se na glazbu Marka Perkovića Thompsona koja se također čula na skupu), to kako je “Merkel molila Očenaš s desničarima”, nekima se ne sviđa ni govor glavnog Plenkovićevog pulena i kandidata za EU parlament (donedavno javnosti potpuno nepoznatog Karla Resslera koji je bio također “nacionalistički”) itd., itd.

Mnogi novinari (uglednih njemačkih listova) idu čak tako daleko da tvrde kako je Hrvatskoj nužna “temeljita i stvarna rasprava o povijesti” ako želi “izabrati Europu”, budući da se danas nalazi “na raskrižju” – “Europa ili Orban”.

Stara priča. Orban im je trn u oku već odavno (Što je više kleveta i laži, Orban nam je miliji i draži – odgovaram ja na to).

Iskreno, nisam sve ni čitao jer su mi jako dobro poznate sve te globalističke tlapnje i idiotarije. Kao što mi je jasno da Nijemci i Austrijanci u velikom dijelu imaju ozbiljan problem identiteta i tutore koji im desetljećima unatrag nameću svoju viziju svijeta. Kod njih je taj kompleks nacije koja nosi povijesnu krivnju i neizbrisivi žig nacizma toliko razvijen da ih je već poodavno odveo u smjeru bez povratka – pretvarajući ih u bezličnu, amorfnu masu čija se egzistencija svodi na rad i profit uz njegovanje “njegovog veličanstva Globalizma” koji bi trebao postati supstitut za sve: naciju, obitelj, vjeru, domoljublje i identitet uopće, dakle, za sve ono što jedan narod čini time što on jeste (ili bi trebao biti).

Stvar je apsurdna, gotovo tragikomična, a stereotipi i klišeji što ih nameću oni koji pokušavaju krojiti neki “novi svjetski poredak” na imaginarnom, nepostojećem “globalizmu” kao  “topionici naroda” jedan idiotski koncept koji duboko u sebi nosi suštinsku anomaliju i nepopravljivi defekt – a to je činjenica da je protivan samome čovjeku, naravnim i Božjim zakonima.

Kad jednom gospoda “globalisti”, “anacionalisti” i hermafroditi u svojim skučenim mozgovima shvate kako ljudsko biće ne može egzistirati lišeno svega onoga što ga čini onim što jeste i da profit, gospodarski rast, ekonomska moć i njihov “progresivizam” nisu i ne mogu biti zamjena za svjetonazor, duhovnost, moral i identitet, onda će razumjeti zašto se njihovoj ideologiji pruža otpor – i to otpor koji je sasvim prirodna reakcija na poništavanje Čovjeka kao smislenog, dostojanstvenog i razumnog stvora, duhovnog i Božjeg bića koji ne može i neće dopustiti da ga bilo tko pretvori u amebu, u organizam čija je jedina svrha razmjena materije i biološko preživljavanje.

Ne treba se ljutiti na Austrijance zbog događaja vezano za Bleiburg, još manje na njihov Crkvu – jer oni su samo nominalno vlasnici zemlje u kojoj žive, kao i Nijemci. Jako se dobro zna tko su im tutori i po čijim se direktivama ravnaju. Plaćaju još uvijek danak tomu što su imali Hitlera i nacistički poredak, a što je itekako dobro iskorišteno od Britanaca, Francuza, Rusa, pa i globalističkih lobija kao sredstvo za “discipliniranje”. I tu leži odgovor na pitanje zašto se njihovi mediji i pojedini političari ponašaju tako prema nama Hrvatima. Sve je to odraz njihovog kompleksa i bijega od “nečiste prošlosti”, pa se pokušavaju “prati” i “dokazivati” preko nas, preko Hrvatske koja nema nikoga od “velikih” iza leđa. Nas je najlakše optužiti za bilo što, pa i “ekstremni nacionalizam”. Nadajmo se da nam neće do kraja utrapiti Hitlera, Himmlera i ostale i “dokazati” kako su podrijetlom negdje iz zapadne Hercegovine ili Zagore. I to bi se moglo dogoditi, jer njihovi novinari sve češće viđaju bijele miševe i progone vještice – umjesto da se okrenu sređivanju stanja u vlastitom društvu koje se nepovratno rastače i tone u posvemašnju moralnu dekadenciju.

Onaj tko vidi u HDZ-u “nacionaliste”, taj je kratkovid, priglup ili totalno neobaviješten i neupućen, jer to je “fingirani” nacionalizam, predstava za javnost, namjensko, prigodničarsko i hinjeno “domoljublje” za jednokratnu uporabu koje se manifestira samo na skupovima (pred izbore ili u kakvoj drugoj zgodnoj prigodi kad treba raju malo “podići” iz letargije i ušićariti ponešto glasova od nas “ruralnih” koji njegujemo “ognjištarski” mentalitet). Onaj tko se boji HDZ-ovog demokršćanstva u još je većoj zabludi i strah mu je bez ikakvih osnova, jer to je stranka farizeja koji se samo retorički ponašaju kao “kršćani” i “demokrati” a u praktičnom smislu su u oštroj suprotnosti s ovim vrijednosnim sustavima.

Na kraju krajeva, tko to može imati bilo što protiv nacija i identiteta naroda?

Jesu li ikada u ljudskoj povijesti liberali, biciklisti, vegetarijanci ili globalisti stvorili državu ili su to činili narodi? Jesmo li svjedoci toga kako se na svim međunarodnim manifestacijama (od olimpijskih igara i svjetskih prvenstava preko auto-utrka do Eurosonga) vijore nacionalne boje i ističu znamenja država i naroda? Gdje je taj globalizam, tko su njegovi nositelji, kakav je to sustav vrijednosti i na čemu počiva!? Na profitu, tlaci koju provode ekonomski jači nad slabijima i siromašnijima i natjerivanju malih naroda na odricanje od vlastitog identiteta?

Dakle, temelj tog sustava je nasilje i hegemonija “velikih”.

Pa, hvala lijepo!

Mi Hrvati držat ćemo se i dalje svoje vjere katoličke i temelja kršćanstva, a vi “veliki” kako hoćete.

Nama je uzor i putokaz svetac Ivan Pavao Drugi, a vjera temelj nacije i identiteta i toga se odreći NEĆEMO, što god vi pisali i govorili i koliko god se žestili.

Hast du verstanden!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kompostiranje ljudi – propast civilizacije

Objavljeno

na

Objavio

Među divotama iz svijeta koje su nam ovoga tjedna servirali naši mediji ističe se, i tjera na razmišljanje, vijest kako je država Washington prva u SAD-u legalizirala kompostiranje ljudi. Da, dobro ste pročitali.

Prijedlog novog zakona koji to omogućuje potpisao je u ponedjeljak guverner Jay Inslee, veliki borac za zaštitu okoliša i kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju na izborima 2020. To tretiranje posmrtnih ostataka ljudi kako gnojiva nazivaju “prirodnom organskom redukcijom”, nudeći sumnjiv argument kako će se po jednom tijelu uštedjeti u prosjeku tona emisije ugljika (koliko bi se tek uštedjelo da se dotični nije ni rodio ili da ga se ranije smaknulo!).

Mediji navode kako je ova praksa nastala kao plod 7-godišnjeg istraživanja poduzetnice Katrine Spade i grupe znanstvenika koje je angažirala kako bi dokazala da je zamisao o pretvaranju tijela u gnojivo sigurna i izvediva. Ona je najviše i lobirala za donošenje novog zakona. “Rekompozicija je alternativa kremiranju ili pokapanju.

Radi se o prirodnom, sigurnom i održivom procesu koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova”, izjavila je poduzetnica.

Kompostiranje klijenata izgleda tako što djelatnici tvrtke stavljaju tijelo pokojnika u čelični kontejner pun drvene piljevine i slame, koji se zatim zatvara, a tijelo se tijekom sljedećih mjesec dana raspada i truli prirodnim putem, uz dodavanje termofilnih bakterija i povremeno usisavanje zraka.

Na kraju procesa kompostiranja bližnjima se daje vreća zemlje sačinjene od pokojnikovih ostataka, koju mogu koristiti pri sadnji cvijeća, povrća ili drveća. “Riječ je o prvome prirodnom organskom pogrebnom poduzeću za smanjenje otpada u zemlji. Postupak će se naplaćivati oko 5500 dolara.” istaknula je Spade. Iz njene tvrtke su pojasnili da će u slučaju da pokojnikovo tijelo sadržava neke nerazgradive dijelove poput umjetnog kuka, oni reciklirati, piše Nino Raspudić / Večernji list

Stvar me neodoljivo podsjetila na ono što sam svojevremeno vidio i osjetio u Auschwitzu, gdje me posebno zgrozilo ekonomističko dehumaniziranje ljudskog tijela. Nacisti su logoraša sveli na ekološki problem i puki materijalni resurs, dakle, prvo ga treba ogoliti, iščupati mu zlatne zube, ošišati i iskoristiti kosu, a onda na najefikasniji način smaknuti i ukloniti ostatke. Još da su nacisti znali za kompostiranje gdje bi im kraj bio!

Čovjek se u judeokršćanskoj civilizaciji promatrao kao stvoren na sliku Božju, u kršćanstvu dijelom čak i materijalnim obličjem, jer je druga božanska osoba, Sin, uzela ljudski lik i bila ljudima jednaka u svemu osim u grijehu. To ne negira činjenicu da se naše fizičko tijelo sastoji od tvarnih sastavnica preuzetih iz prirodnog okoliša, s kojim smo u stalnoj razmjeni.

Otkud mi inače 2019. dodatnih sto kila na onaj sićušni spoj jajašca i spermija iz 1975.? Atom ugljika s mog uha je možda bio u repu nekog dinosaura, fosfor iz mog zuba je prije tisuću godina možda bio u mrkvi u Armeniji. No mi, u bitnome, nismo puka tvar već njezin specifičan, organski raspored, Mi smo informacija, riječ, logos, oblik uređenja tog materijala, tako valja tumačiti dah Božji koji oživljava zemaljski prah od kojeg smo sazdani. Pa čemu onda kmečati radi kompostiranja ljudi? Prah si bio i u prah ćeš se vratiti. Logički gledano, ako je nakon smrti to puki materijalni preostatak, koji se promatra isključivo kao ekonomski resurs, onda ni kanibalizam ne bi više bio tabu.

Zašto odmah dijelom ne pojesti ono što je iskoristivo, dio osušiti u suhomesnate proizvode, ostalo u paštetu, kao s ostalom živinom? Poanta je u tome što ljudi ne pokapaju svečano svoje mrtve radi mrtvih, već radi živih, zbog zajednice, jer taj iskaz ritualnog poštovanja učvršćuje veze među generacijama bez čega nema baštine i civilizacije. Giambattista Vico, genijalni mislilac s početka 18. stoljeća i utemeljitelj filozofije povijesti, piše kako ljudi iz prvobitnog divljeg, nomadskog, promiskuitetnog prirodnog stanja prelaze u civilizaciju zahvaljujući trima institucijama, a to su religija, vjenčanja i pokapanje mrtvih.

Mjesto gdje čovjek pokapa svoje drage mrtve postaju mu posebno važna. Tu se zaustavlja, nastanjuje, prestaje biti nomad, taj dio zemlje, gdje leže njegovi preci drugačiji mu je od svih drugih područja, to je dom, zavičaj, tu je zametak gradova, država, civilizacije. Pomislimo na ekstremne primjere poput egipatskih piramida ili neke bliže, intimnije slike, poput atmosfere naših grobalja na Dušni dan.

Groblja su mjesta sjećanja, mudrosti, kontinuiteta. Ne uči više svaka generacija iz početka već se stvara tradicija, baština, akumulira se i prenosi znanje novim generacijama. Stoga ne živimo samo danas i samo za sebe, već smo u savezu i s našim precima i s potomcima. Zato je dostojanstveno pokapanje mrtvih tako važno.

A sada se pokojnika želi svesti na iskoristivost za metar kvadratni gnojiva. Osamdesetih je kružio morbidan srpski vic o Titu – Zašto u “Kući cvijeća” (poetičan, službeni naziv za Brozovo zadnje počivalište) tako dobro raste cvijeće? Zato što je dobro đubre ispod.

Perspektiva nam je u nastavku 21. stoljeća gnojiti papriku djedom ili roditeljem. Ima u tome nešto bolesno i uznemirujuće. Isti suvremeni nomadi koji bjesomučno putuju s kraja na kraj svijeta, trošeći tako za života stotinu puta više energenata nego njihovi preci, uglavnom na nepotrebne stvari, sada će ostavljati mrtve da trule mjesec dana kako bi se dobio metar komposta i tako tobože malo uštedjelo na emisiji plinova. Jasno je da proces nije isplativ, osim možda u golemim količinama.

Tisuću sirotana kad se nakupi onda ih pošalju u kompostanu. Možda im je i to cilj. Ovakvi eko-nacisti ti nabijaju krivnju što si uopće živ, kao da čovjek već po sebi nije dio prirode, nego postoji neka sveta priroda minus čovjek i naknadna krivnja čovjeka što postoji pa on tu mora biti manji od makova zrna. A opet, sve je to čovjekova teorija. Brine li se vuk kada pokolje cijelo stado ovaca iako ih ne može pojesti?

Razmišlja li mrav o utjecaju mravinjaka na okoliš ili bilo koja invazivna životinjska ili biljna vrsta? Ne, ali mi smo ipak ljudi pa imamo drugačiju odgovornost. Ali po čemu smo mi ljudi? Što su nam ti eko-redukcionisti, korisne budale krupnog kapitala uopće ostavili od ljudskih atributa? Zadnji primjeri iz Velike Britanije još očitiji pokazuje kamo ide Zapad – ekstremni eko-aktivisti traže da se u Britaniji radi borbe protiv klimatskih promjena uvede izvanredno stanje.

To znači privremenu suspenziju pravnog poretka, koja i ne mora biti privremena, primjerice, Hitler je odmah po dolasku na vlast proglasio izvanredno stanje i držao Njemačku u permanentnom stanju suspenzije pravnog poretka sljedećih dvanaest godina. Ne tvrdim, naravno, da svaka pojačana briga oko okoliša vuče na nacizam, već to da će se budući poganski, dehumanizirajući totalitarizam najvjerojatnije legitimirati borbom za zaštitu prirode i protiv klimatskih promjena.

Kao i kod drugih dekadentnih pomodnosti, očekujemo da ćemo, nakon države Washington i Švedske koja je to učila još ranije, uskoro prvu kompostanu za proizvodnju ljudskog gnojiva dobiti u našim progresivnim županijama, kao nekakav cool “start-up”, uz famozno “povlačenje” iz europskih fondova. Za zaključak se treba vratiti velikom filozofu.

U 18. stoljeću, u vrijeme kada su prosvjetitelji bili opijeni vjerom u beskonačni progres, koja će brodolom doživjeti kasnije (Auschwitz, Hirošima, Černobil samo su neki od simbola tog potopa), Vico piše kako se razvoj svake civilizacije odvija po istom obrascu kao i razvoj individualnog čovjeka, tako i ona ima svoje djetinjstvo, mladost i zrelost.

Njegova novost leži u uvidu da u fazi kada civilizacija dosegne svoj vrhunac, svoju zrelost u tzv. “vremenu čovjeka”, kada više ne vlada mašta, mit i ep, već razum, kalkulacija i isključiva briga za materijalno blagostanje, ljudi lako zapadaju u tzv. “barbarstvo razuma” pa dolazi do propasti.

Najbolji primjer propasti civilizacije i pada u barbarstvo je sudbina Zapadnog Rimskog Carstva. I naizgled najjače civilizacije su, dakle, vrlo krhke i mogu se održati na životu samo njegujući vrijednosti koje su ih izgradile.

Podrivanje dostojanstvenog pokapanja mrtvih, kao trećeg Vicova stupa koji se sada našao na udaru, dodatni je čavao u lijes nekoć veličanstvenog Zapada. Koliko će trajati truljenje te civilizacije prije konačnog pakiranja “komposta” ostaje vidjeti.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari