Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Misu na Bleiburgu zabranio dobitnik nagrade ‘Hitlerova kardinala’

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu; “Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.” Iako je obrnuto.

Falsifikacija austrijske nacističke prošlosti, nikada okajane i revidirane, počela je već 1945. u Deklaraciji o neovisnosti, a zabetonirana 1955. u Austrijskom državnom ugovoru, gdje stoji laž da je Austrija bila “prva žrtva nacističke agresije”. I ta laž stoji do dan-danas. Svi Austrijanci koji su željeli, kao Nijemci, proći denacifikaciju i demontirati ovu laž nisu uspjeli.

Najpoznatiji primjer je kada je, ni manje ni više, austrijski predsjednik (!) Hainz Fischer istupio hrabro u listu Standard od 10. 4. 2006. i pozvao Austrijance na suočavanje s nacističkom prošlošću jer je njihova Deklaracija o neovisnosti falsifikat: Austrijanci nisu bili prva žrtva Hitlerove agresije, već obrnuto, oni su Hitlera i “Anschluss” željeli, prihvatili i potvrdili, Anschluss koji je snažno podupro i značajan dio Katoličke crkve u Austriji, pa i biskupija Klagenfurt.

Nikada u povijesti, do dana današnjeg, nije se u Beču okupilo toliko ljudi kao 15. 3. 1938., kada su milijunske mase Austrijanaca klicale Hitleru koji je proglasio “prisajedinjenje”, cijeli Beč je vikao: “Heil Hitler”. Nikakva, dakle, okupacija Austrije.

No predsjednik Fischer nije uspio suočiti Austrijance s istinom. I kada je Hitler poražen, a strahote njegovih zločina bile poznate, kako je donio austrijski povjesničar Oliver Rathkolb, 1947. godine u istraživanju koje su proveli saveznici, 52 posto Austrijanaca i dalje je nacizam smatralo “dobrom idejom”!

U tom pristajanju uz Hitlera posebnu nečasnu ulogu odigrali su i mnogi austrijski biskupi, poglavito bečki nadbiskup Theodor Innitzer, koji je pozvao sve katolike da se izjasne za pripojenje, za Hitlera, a poziv podrške Hitleru potpisao je ne sa Hvaljen Isus i Marija, već sa “Heil Hitler!”, zbog čega je dobio nadimak “Heil Hitler Kardinal”.

Kada je papa Pio XI. čuo za to, odmah ga je pozvao na raport u Vatikan, a tadašnji državni tajnik Eugenio Pacelli mu obrisao nos i tražio da povuče to sramotno Heil Hitler pismo, no već je bilo kasno, Hitler je pismo proširio cijelom Njemačkom. Tek nakon pritiska Svete Stolice, Innitzer je okrenuo ploču.

Šutnja Klagenfurta

No ni ova činjenica ne smeta da danas, u 21. stoljeću, jedna od uglednih nagrada u Austriji za prinos, valjda bogoljublju i čovjekoljublju, nosi naziv po Heil Hitler kardinalu Theodoru Innitzeru, koji je za Hitlerov rođendan pozvao da se crkve okite svastikama i da se u svim crkvama moli za Hitlera. Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk – Klagenfurt, koji je zabranio misu na Bleiburgu, mons. Guggenberger, vidi sprdnje, jedan je od dobitnika nagrade Heil Hitler kardinala Theodora Innitzera.

I sada osoba koja je dobila Heil Hitler nagradu u obrazloženju zabrane mise na Bleibeurgu tvrdi da “cjelokupna slika priredbe na blajburškom polju škodi ugledu Katoličke crkve”, prvenstveno u Koruškoj, koja bi dopuštenjem takvog liturgijskog slavlja riskirala približavanje “fašističkoj ideologiji”. Rapsodija licemjerja mons. Guggenbergera koji se s Heil Hitler nagradom u ruci bori protiv “fašističke ideologije” među Hrvatima!?

Ni to nije sve. Zašto su, kada smo kod “fašističke ideologije”, mons. Guggenberger i biskupija u Klagenfurt šutjeli kada su vlasti RH prije nekoliko godina tražili izručenje ustaškog zločinca Milivoja Ašnera, koji se skrasio u Koruškoj, u Klagenfurtu.

Zašto je Guggenberger šutio kada je bivši koruški filonacist i antisemit, pokojni Heider, koji je u jednom momentu bio druga politička snaga u Austriji, uz zgražanje cijele Europe, kao guverner Guggenbergove Koruške branio i štitio Ašnera kao “mirnog čovjeka koji već dugo živi među nama”. Gdje je tada bila biskupija Gurk – Klagenfurt u borbi protiv “fašističke ideologije”?

Ustaša Ašner je mirno umro u Klagenfurtu i za njega je služena misa u Guggenbergovoj biskupiji, nije zabranjena, kao za nevine ljude, žene, djecu, civile i razoružane vojnike čiji je genocid počeo baš na Bleiburgu.

Danas kancelar Kurz vlada u koaliciji s Heiderovim nasljednicima, pa je Guggenbergov “argument” o “politizaciji Bleiburške komemoracije” opet zamjena teza. Politizira on i nedenacificirana Austrija, jer takvoj Austriji i Kurzu pred EU i u unutarpolitičkim obračunima zbog koaliranja s Heiderovom djecom, zabranu Bleiburga koriste kao “dokaz” vlastite distance od fašizma i nacizma, koju, za razliku od Nijemaca, nisu napravili.

Tako, u savezništvu s našim ideološkim nasljednicima komunističkih Titovih krvnika ljudi na Bleiburgu, izveli su “operaciju Bleiburg”. Da ti pamet stane, Hrvati koji nisu prošli dekomunizaciju, i Austrijanci koji nisu prošli denacifikaciju, našli se na istoj strani nevjerojatnog paradoksa: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu! Rapsodija licemjerja, apsurda i povijesnih izvrtanja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

Objavio

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari