Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči. Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju. Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek

nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano. Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri. No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili

određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma. Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu.  Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima. Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema

njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska

mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki

trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

            Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali. Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše. Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više. Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana. A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga. Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari