Pratite nas

Vijesti

NISAM KOLJAČ VEĆ BUDALA NA BLEIBURGU

Objavljeno

na

Za one koji uporno prigovaraju što nismo zakopali one kojima grobove ne znamo, što nismo zaboravili one koji pravdu čekaju, što smo godinama u šutnji oplakivali one koji ni pušku nisu mogli nositi, one koji u miru krenuše u tuđi svijet … za sve one koji očekuju ZABORAV dok, otvorene rane krvare, dok otvoree jame krikom u noći zavijaju tražeći pravdu od braće po Bogu i rodu, pravdu od Čovjeka.

Potrudite se, bar jednom, pročitati ovakvo svjedočanstvo i NIKADA, više nikada nam nećete predbaciti što još uvijek kao narod … zbog svojih boli tugujemo!

sdc2

Prvi zapisi i pojam „križni put“pojavili su se u hrvatskoj emigraciji nekoliko godina po završetku ratnog sukoba,osobito među izbjeglima s blejburškog područja.

S vremenom su se pojavila i hrvatska glasila u inostranstvu koja su,medju ostalim,objaviljivala razna svjedočanstva i komentare,što je socijalistički režim Jugoslavije neprestano osuđivao i to danas koriste takvu ideju projugoslovenski orijentisani  srbokomunistički kadar koji je na vlasti a nadojem Titovom idejom što više ocrniti hrvatski narod te prikazivajući da  su i današnji branitelji  proustaški orjentisani i takvi zločinci koriste takvu propagandu poput Vesne Pusić.

Nažalost u ruke mi je upala knjiga od Marka Grčića a štampana u Zagrebu Avenija brastva i jedinstva br.4 u Zagrebu, gdje pisac  opisuje ispovjed bivšeg egzektutora “ratnih zarobljenika” Momčila Katića-Sime iz Banja Luke a koji je objavljen u Republici Hrvatskoj br.107.1976.god i evo što je Momčilo Katić ispropovjedao.

Momčilo Katić-Sime – Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.

Godine 1945.bio sam dobrovoljac u odjeljenju za likvidaciju, a bili smo u blizini Šapca a tu su uz rijeku bile iskopane jame-kanali i bilo je puno posla,jer su svaki dan stizale nove grupe Hrvata-ustaša,domobrana i civila kolobracionalista. Trebalo je sve to pomlatiti,i to što prije.

Likvidaciju smo vršili pred zoru, tako da se obližnjim mještanima moglo tumačiti da se vodila borba s neprijateljskim ostacima. Kad smo doveli prvu grupu,njih deset, ja sam bio nešto sentimentalan. Drhtale su mi ruke i noge,ne znam zašto. Ne znam kako je prošlo između rafala i jauka,ali osjetim na ramenima ruku druga komesara,jer zvao me da ga pratim. Govorio mi je da je to prošlo i njega te da je poslije sve drukčije. Bilo je baš kako mi je rekao. Nije bilo više straha, a lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.

Ja kao koljač tih bandita imao sam automat, a imali smo i šarac..za bandite koji su uspjeli pobjeći. U jednoj grupi bio je jedan krupan čovjek te mi je rekao da je neka šarža,mislim neki načelnik ili nešto slično. Rekao mi je“Djete nemoj me ubiti“ zovi svoga komandira da me ubije, on reče, al dođe komesar i glava mu prsnu na sve četri strane. Posle toga sam odabirao po ćeifu, koji je za moj automat, i tako dodje red na jednog trbonju, Židova koji je bio kolobracionalist, a nije mu pomoglo sve njegovo pozivanje na Židovsko, a ja gledam njega da li u glavu ili u trbuh, u trbuh ode rafal i prevrnuo se čova.

Bilo je i problema,bilo je bandita koji se nisu dali nad jamu. I ako vezani žicom,kidali su zubima do koga su došli.Vikali bi Antu Pavelića i živjela Hrvatska, a neki su nam psovali majku srpsku i pljuvali, a te smo gurali dolje u jamu i rafalima odozgo.

Bilo ih je napola ubijenih, a ti su nam i stvarali probleme, jer su bili pomješani s mrtvima i jaukali….Majko!…. Ubijte me,majku vam Srpsku…ali i to smo brzo riješili, dovezli smo živog kreča i po njima. Evo vam Antu Paveliću!…Evo vam NDH!..a poslije smo naturali zemlju i konačno je nastupila tišina i tek posle klanja mogli smo se odmoriti.

Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta,prednost su uvjek imala djeca, roditelja koljača

Tu bi trebalo spomenuti i one čiji je „križni put“ bio nastavak skrivanja,nošenje oružja i otvorene borbe s predstavnicima vlasti. Poznati su „škripari“ u Hercegovini,ljudi koji su se godinama skrivali po jamama u hercegovačkom kamenjaru“škripama“,kako ih ondje zovu,ljudi koji su se vratili među ostale, tek pošto su nekoliko godina proveli skrivajući se ili su pak ilegalno bježali preko granice.

Potomci ubojica su se nasljeđivali i tadašnjom “sudbinom svojih roditelja” pa su takvi uvijek i danas povlašteni,uspješni po preporuci Englezima i ratnom podrijetlu, a danas mi moramo tvrditi da su njihovi roditelji bili „oni“ kojih se treba čuvati i na koje danas treba paziti.

Za svaku sitnicu koju bi današnji branitelji učinili,a ne bi bila u zakonu s dopuštenjem razmišljanja sistema,nova rečenica, dopunjavali bi braniteljima stare dosjee. Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta, prednost su uvjek imala djeca roditelja koljača, jer oni se “nisu ogrješili” i za takvo radno mjesto, uopće nezamislivo se natjecati, i tako djeca od branitelja su nebriga za bilo kakav posao u Ministarstvu branitelja i za ostale državne institucije a kamoli u Ministarstvo vanjskih poslova kod Vesne Pusić, jer povijest i istina su prokletstvo, jer i danas “branitelji ne žele surađivati s narodnom vlasti”.

 

Napisao/Zvonko Palavra/braniteljski-portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Finski problemi Danka Končara, strateškog partnera Uljanika

Objavljeno

na

Objavio

Strateški partner u restrukturiranju Uljanika, Danko Končar, zbog izbjegavanja propisanog otkupa dionica malih dioničara u tvrtki Afarak, u vrijednosti od 400 milijuna eura, u Finskoj je do sada kažnjen s 80 milijuna eura.

Osim toga mali dioničari najavljuju i kaznene prijave protiv Končara, ali i hrvatskog europarlamentarca Ivana Jakovčića zbog sumnje na izvlačenje novca iz tvrtke.

Priču iz Finske donosi novinar HRT-a Dražen Majić.

Sve se više sužavaju pravne mogućnosti Danka Končara u nastojanjima da izbjegne financijsku obvezu koja je dosegnula gotovo pola milijarde eura.

Visoki upravni sud odbacio je zahtjev Danka Končara za odgodom otkupa dionica malih dioničara Afaraka, za svaki sljedeći mjesec u kojem ne izvrši otkup dionica Končar će platiti deset milijuna eura kazne.

Končar je godinama potpuno kontrolirao tvrtku Afarak iako je službeno bio vlasnik samo 27%-tnog udjela. Finski inspektori su nakon istrage utvrdili da je Končar prikrivao stvarni opseg svojeg vlasništva izbjegavajući na taj način prelazak granice od 30%, nakon koje je obvezna javna ponuda preuzimanja.

Finska slovi kao jedna od institucionalno najsigurnijih zemalja u svijetu s najmanjom stopom korupcije. Kazna – iznimno stroga! O visini kazne smo odlučili proporcionalno opsegu obvezujuće ponude koja iznosi 400 milijuna eura. Visina prvotne kazne je 10% tog iznosa, rekao je Ville Kajala iz finske financijske inspekcije.

Danko Končar je u Afarak ušao 2008. godine. Tvrtka je na burzi vrijedila više od 600 milijuna eura uz 300 milijuna svježe prikupljenih eura za investiranje. Mali dioničari tvrde da je Končar želio samostalno kontrolirati tvrtku, ali to nije htio u potpunosti i platiti.

Nakon preuzimanja, tvrde mali dioničari, Končar novcem Afaraka počinje kupovati vlastite tvrtke u Turskoj i Njemačkoj. Više od 200 milijuna eura potrošeno je na kupnju rudnika Mogala u Južnoj Africi, što se pokazalo kao potpuno promašen potez.

Mali dioničari tvrde da je Končar tim kupnjama doslovce povratio oko 300 milijuna eura koje je uložio u tvrtku. Sumnjaju da se proces izvlačenja novca iz Afaraka nastavlja sve do danas.

Končar je s partnerima muzao kompaniju i lošim poslovima izvlačio gotovinu i svjesno spuštao cijenu dionica na nulum tvrde. Zbog svega najavljuju kaznene prijave protiv Končara, ali i Ivana Jakovčića koji je bio predsjednik Nadzornog odbora tvrtke u spornom razdoblju.

Finci tvrde i da je pri kraju istraga o trgovanju insajderskim informacijama u Afaraku. Zbog pravosudnih problema čini se da je propala i Končarova kupnja helsinškog brodogradilišta Arctech.

Ruski vlasnici ovih su dana objavili da prekidaju dosadašnje pregovore te da počinju pregovarati s norveškim i ruskim kupcima.

Danko Končar nije želio komentirati svoje probleme u Finskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari