Pratite nas

Kultura

Nismo preživjeli da bismo šutjeli nego svjedočili i bili glas onima koji se žrtvovaše za svoju Domovinu!

Objavljeno

na

Fotografija: Stjepan Zec

U osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, 12. lipnja 2019. godine u 19 sati, održana je umjetničko-književna tribina Domovinski rat u knjigama i pjesmama. Tribina se održala pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Republike, Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva hrvatskih branitelja, Osječko-baranjske županije te Grada Osijeka.

Tribinu je moderirao predsjednik Osječke podružnice Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Damir Buljević, a ulomke iz romana čitale su dr. sc. Antonija Huljev i Danijela Šandor. Uvodni dio o važnosti promoviranja vrijednosti Domovinskoga rata vodila je dr. sc. Antonija Huljev, nakon čega su kroz razgovor svoju autobiografsko-memoarsku prozu predstavili autori: Vilim Karlović (“Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, 2011.), Marijan Gubina (“260 dana”, 2011.), Zdravko Carević Car (“Ovim su šorom prolazili svatiˮ, 2013.), Damir Plavšić (“Ne plači, moj dobri anđele: Bitka za Vukovar, zatočeništvo i Slobodaˮ, 2015.) te Goran Hiller (“Ispovijest zarobljenikaˮ, 2018.).

Dr. sc. Antonija Huljev istaknula je kako u posljednje vrijeme svjedočimo porastu poratne književnosti nastale iz pera svjedoka vremena te izravnih sudionika Domovinskoga rata, čiji su najveći obol dali upravo Slavonija, Baranja i Srijem. Zadnjih nekoliko godina sve se više objavljuju književna autorska djela kojima cilj nije izričito književno dostignuće već očuvanje istinskih vrijednosti Domovinskoga rata i sjećanja na proživljene traume iz Domovinskoga rata. Autori koji su svoja iskustva podijelili na tribini Domovinski su rat dočekali kao civili ili kao branitelji, no ono što im je zajednička poveznica jest teška trauma koju su nakon mnogo godina odlučili ispisati te hrvatsku javnost upoznati s manje poznatim činjenicama iz Domovinskoga rata, a koje se tiču zarobljavanja, mučenja itd. Sva ova djela, istaknuto je na tribini, prevladavaju jednostranu obradu povijesti često naglašavajući i “pogled s druge straneˮ, što je u najvećem dijelu odlika knjige Vilima Karlovića.

Ova književna djela nadilaze jednonacionalni pogled, a što vodi kritičkom mišljenju i kulturi sjećanja, koja je uvijek problematičan pojam jer je sjećanje odnos prema proživljenom iskustvu pa stoga da bi i povijest bila prikazana maksimalno objektivno, potrebno je prevladati emotivan pristup ovom diskursu. Književnost o Domovinskom ratu izuzetno je važna jer nam ne dopušta zaborav i prihvaćanje fabriciranih “istinaˮ druge strane, zaključak je tribine, kao i činjenica, istaknuli su sudionici, da se u nastavi povijesti temama Domovinskoga rata ne pristupa u dovoljnoj mjeri i to uglavnom pred kraj školske godine, kada su ocjene već zaključene pa samim time i gradivo ove tematike često gubi na važnosti. Upravo iz toga razloga književna djela o Domovinskom ratu imaju iznimnu važnost. Ona postaju kulturni udžbenici i neizostavna sastavnica koja mora popuniti praznine i nejasnoće. Ispisivanjem svojih ratnih dionica ovdje prisutni autori nedvojbeno su pridonijeli očuvanju kulture sjećanja na Domovinski rat. Autori predstavljenih autobiografskih proza pristupom u pisanju razbijaju neke ustaljene stereotipove nikada se pri tome ne odvajajući od činjenice tko je bio agresor, a tko branitelj i žrtva. Oni su iskreno iznoseći svjedočanstva svojih prestrašnih trauma logorovanja, odvođenja na strijeljanja i silovanja, premlaćivanja itd., potvrdili onu Alberta Einsteina koja kaže da domoljublje nije kratki i burni izljev emocija, nego smirena i konstantna posvećenost tijekom cijeloga života. To su, između ostaloga, i dokazali jer ispisivati ove književne retke zasigurno im nije bilo lako. Ali bilo je nužno. O problemu suočavanja s proživljenom traumom posebno je govorio Goran Hiller istaknuvši kako je ga je pisanja romana često emotivno vraćalo u proživljena vremena i stoga je roman mogao pisati samo jednom tjedno.

Svi sudionici istaknuli su važnost oprosta i vjere koji su jedini jamci da se iste strahote ne ponove. Gosti tribine imali su priliku vidjeti i spot pjesme Stari moj (https://www.youtube.com/watch?v=UEr1pJodGx4) čiju glazbu i tekst potpisuje Zdravko Carević Car i čiji sin Matko glumi u spotu te Prošao sam sve (https://www.youtube.com/watch?v=mGcbn4f-ft4), pjesmu u izvedbi Dine Jelusića, a koja je nadahunuta knjigom Marijana Gubine. Sjajan prikaz intermedijalnosti bila je poema Kraljica slavonske ravnice autora Damira Plavšića, predočena publici video prikazom. Budući da su na tribini bili prisutni i učenici iz osječkih osnovnih škola, za ovakvim se kulturnim aktivnostima nameće sve veća potreba. Završetak tribine zaključio je Damir Buljević riječima: “Nismo preživjeli da bismo šutjeli nego svjedočili i bili glas onima koji se žrtvovaše za svoju domovinu!ˮ

Piše: Kristijan Huljev / Kamenjar.com

Kraljica slavonske ravnice

Jedna djevojčica u sobi bez stropa,

kleči i moli na odvaljenom betonu,

među raskidanim igračkama, ciglom i šutom.

Netko je u susjednoj sobio zdrobio lutku.

Sklopljene ručice prizivaju Boga,

niz lice se cijede biserne suze.

Tihe jecaje malene djevojčice

zaglušuje buka neprijateljskih granata.

Maleno tijelo drhti od straha,

od studeni, gladi i boli.

U susjednoj sobi tresak i škripa vrata.

Netko je u kući.

Uzdiže glavu prema nebu,

raščupanu kosu raspršuje vjetar.

Drhtave su ruke izgrebane, suhe.

Vani ubijaju srpske granate.

Ostala je sama.

Nema više očevog čvrstog i toplog zagrljaja

ni majčinog nježnog milovanja kose.

Njeno ranjeno bijelo štene, leži u kutu i tiho cvili.

Odzvanja pjesma “… bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate…ˮ.

Četnici vode svoj krvavi pir.

Zagrmilo je. BLJESAK.

U sobi su zasjale tisuće zvjezdica.

Štene je skočilo i veselo maše repom,

lutka u krilu ponovo je lijepa i čista.

Biserne suze zaostale u oku

zasjale su poput sunca,

bijelo lice ozario je osmijeh:

nestali su četnici, bol i tuga.

Ustala je.

Sjajna, lepršava, bijela haljinica pleše na povjetarcu.

Uzima najdražu lutku, doziva razigrano štene.

Ispred nje – tisuće djece zovu je u Svjetlost.

(…)

Damir Plavšić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Gavranov roman ‘Judita’ po treći puta objavljen u Rusiji

Objavljeno

na

Objavio

Roman Mire Gavrana “Judita” ovih je dana objavila  glasovita izdavačka kuća iz Moskve Centar knjige Rudomino, u sklopu svojevrsne antologije ponajboljih južnoslavenskih autora koje je na ruski jezik prevela Natalija Vagapova.

Knjiga od sedam stotina stranica, koju je uredila Elena Sagalović, nosi naziv “Svaki grad ima svoje vrijeme”, a njezin  izlazak događa se povodom 85. obljetnice života ugledne prevoditeljice, stoji u priopćenju.

U antologiju je uvršteno deset autora: Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Andrej Heing, Beno Zupančić, Milorad Pavić, Vlado Malevski, Ćamil Sijarić, Dušan Kovačević, Goran Stefanovski i Miro Gavran.

Gavranova “Judita” je prvi puta tiskana u kultnom časopisu “Inozemna literatura” 2003. u Moskvi, a godinu potom izlazi kao samostalna knjiga u izdanju velike izdavačke kuće Azbuka iz Petrograda.

Treće objavljivanje na ruskom još je jedna potvrda bliskosti našeg autora ruskom senzibilitetu – u Rusiji je Gavran do sada imao i 12 kazališnih premijera u Moskvi, Novosibirsku, Novokuznjecku i Petropavlovsku.

Njegova “Judita” je do sada imala 11 izdanja na hrvatskom jeziku, te se pojavila i u prijevodima na 12 jezika.

Uz to, proteklih dana Miro Gavran i supruga Mladena sudjelovali su u Moskvi na konferenciji “Djeca za bolji svijet”  te održali zajedničko predavanje o svome umjetničkom putu i producentskim iskustvima vezanim uz Teatar GAVRAN, prenosi Hina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Od Rame ti ništa ljepše nije!

Objavljeno

na

Objavio

RAMA

Davno reče meni ćaća:
Od Rame ti ništa ljepše nije!
Srce često do nje me vraća,
a oko mi bistru suzu skrije!

Tu najljepše ostavi’ dane,
mada i mi bili smo siroti.
Kad je vidim i srce mi stane
i divi se njezinoj ljepoti.

Ko da Bog stvorio je za se’
ljubomorno od ljudi je krio,
dok je Šćit i jezero krase,
najsretniji u Rami sam bio.

Ali život tužne priče piše,
po svijetu se Ramci raseliše,
vriska djece ne čuje se više
i ramske pjesme nekako su tiše!

Al’ ne da se slomit moja Rama,
sama svoje teško brime nosi.
I u tuzi kad ostala bi sama,
nevoljama s ponosnom prkosi!

Ni moj ćaća s nama više nije,
a njegove riječi svete su za me!
Pa mi oko često suzu skrije,
kad navrati do prelijepe Rame!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari