Pratite nas

Reagiranja

Ništa kontra Tita – i Josipovića! – “Ivo Josipović dosljedno provodi plan Barbika”

Objavljeno

na

Nešto se čudno događa u nekoć najčitanijem hrvatskom dnevnom listu koji sebe nerjetko naziva i narodnim listom. Čitateljima brišu komentare s povijesnim činjenicama o Titu, ali to nije sve: odbili su i tekst uvaženom prof.Zdravku Tomcu pod naslovom “Ivo Josipović dosljedno provodi plan Barbika”.

Najava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o prestanku veličanja Josipa Broza Tita i uklanjanju njegovog imena sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj kao i ‘sređivanje’ povijesnih udžbenika, ukoliko se HDZ na slijedećim izborima ponovno vrati na vlast, prije nekoliko dana izazvala je reakciju Titove unuke Saše Broz koja je dobila veliki prostor u dijelu hrvatskih medija kako bi ismijala šefa najjače oporbene stranke.

Portali su doslovce bili zatrpani polemikama za i protiv Tita, pa tako nije bio izuzetak ni “Večernji list” koji je objavio članak u kojem Saša Broz poručuje Karamarku: “Tomica volim te!” U nastavku teksta objavljenog i na internetu bilo je stotinjak komentara, a čitatelj iz Zagreba nam se požalio kako je njegov komentar administrator jednostavno bez razloga izbrisao.

Kako on u svom komentaru iznosi nekoliko povijesnih činjenica o Titu, a prije svega o tome je li JBT znao za zločine i je li iste naredio i njima rukovodio, čitatelj je smatrao kako time nije prekršio nijedno pravilo komentiranja na netu te se odlučio obratiti zastupnici čitatelja u Večernjaku Ružici Cigler.

– Znam da zasigurno dnevno dobijete stotine mailova, ali želim se požaliti na postupanje administratora koji mi je pobrisao komentar na članak http://www.vecernji.hr/hrvatska/sasa-broz-karamarku-tomica-volim-te-958048“. Komentar mi je pobrisan uz obrazloženje da sam prekršio pravilo broj 5 komentiranja koje glasi: komentiranje van okvira teme članka, pisanje velikim slovima, postavljanje linkova. Iz mog komentara je razvidno da nisam chatao, nisam komentirao van teme, nisam pisao velikim slovima i nisam postavljao nikakve linkove. Dapače, izvadio sam konkretne činjenice koje proizlaze iz povijesnih dokumenata i njima dokazao da je Josip Broz Tito itekako znao, da je planirao i naredio počinjenje masovnih likvidacija iza drugog svijetskog rata. Kako u svom komentaru nisam prekršio nijedno pravilo zbog kojeg mi je komentar pobrisan, očito je da se radi o brutalnoj cenzuri, zasigurno po narudžbi gđice Broz.

Od Vas zahtjevam da svojim uticajem osigurate da se moj komentar vrati. A ukoliko gđica Broz ili netko drugi smatra da nešto u mom komentaru nešto nije istina i da se ne bi trebalo nalaziti tamo, hrvatsko pravosuđe je zakonski reguliralo načine na koje ona može tražiti micanje mog komentara i eventualnu naknadu za počinjenu štetu. Ja sam svaku tvrdnju iz tog komentara prikupio osobno iz dostupnih povijesnih dokumenata i svaku mogu dokazati, ako bude bilo potrebno i sudski”, napisao je čitatelj, no odgovor nije dobio a komentar mu nikada nije objavljen. Jasno je i zašto jer je u komentaru pod naslovom “Je li Tito znao za zločine i je li iste naredio i njima rukovodio?”, čitatelj napisao:

Branitelji lika i djela Josipa Broza Tita ne priznaju da je on jedan od najvećih zločinaca 20-og stoljeća, ali kako jame i grobovi govore da su zločini počinjeni brane ga činjenicom da on nije znao za njih. No da se zaista radi o zločinačkom režimu kome je na čelu bio zločinac Tito govore i povijesni izvori koji svjedoče da je Tito itekako znao za zločine te da je iste naređivao i poticao.

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: “Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti”.

“Prirodno je da smo ih likvidirali!”

Isto tako, jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije koje su počinile veliki broj zločina su bile direktno podređene Titu te su bile izvan vojne hijerarhije.

Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

Knoj je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant Knoja bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar Knoja bio je Vlado Janjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić.

Ono sto je usljedilo nakon Titove zapovijedi i nakon formiranja KNOJ-a je pokolj masovnih razmjera. Evo nekih izjava sudionika tih dogadaja:

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku “Reporter” od 13. siječnja 1985 kaže: “Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i “prirodno” na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu “uspehu”.

Milovan Đilas je pak izjavio: “Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.”

Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio: “Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza”.

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: “Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita”.

“Nemate razloga biti spori u čišćenju”

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati: “Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’.

Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: ‘Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.

O zločinačkom režimu svjedoče i dokumenti, pa tako Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima.

Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:

“Broj. 96/48. Od Predsjedništva centralne vlade.

25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.

K i d r i č u – osobno.

– Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čiščenju kao dosad. K A R D E L J.”

Titove depeše

I izjave Sime Dubajića govore o zapovjednoj liniji kojom je izravno upravljao Tito: “Komandovao sam u Kočevskom rogu”, izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. “Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.”

I prema iskazu Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika da se zaključiti da je zločine zapovjedio i njima rukovodio direktno Tito. Tako on svjedoči: “Samo na relaciji Bjelovar – Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Srijemskoj fronti.”

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

O Josipoviću sve najljepše – do poslije izbora

Osim Tita, u Večernjem listu u zadnje vrijeme očito nije poželjno pisati ni protiv aktualnog predsjednika Josipovića. Nakon što svom najčitanijem kolumnisti Ivici Šoli nisu željli objaviti jednu kolumnu o predsjedniku Josipoviću zbog čega je i prekinuo suradnju s njima, na istu “odbijenicu” naišao je i uvaženi prof.dr. Zdravko Tomac čiju prepisku s glavnim urednikom također donosimo u cijelosti.

Poštovani gospodine Glavni uredniče,

Šaljem Vam u prilogu tekst pod naslovom “Ivo Josipović dosljedno provodi plan Barbika” potaknut intervjuom s Ivom Josipovićem u Večernjem listu od 22. kolovoza 2014. godine i člankom Vašeg novinara Marka Biočine pod naslovom “Kolinda bi štedjela na savjetnicima a istodobno kupovala skupe avione” u Večernjem listu od 23.08.2014.

Nadam se da ćete objaviti moje reagiranje.

Srdačan pozdrav,

Vaš vjerni čitatelj Zdravko Tomac

Nakon toga, s obzirom da nisam dobio nikakav odgovor, ponovno sam napisao slijedeće pismo Glavnom uredniku Večernjeg lista:

Zagreb, 16. rujna 2014.

Poštovani gospodine Glavni uredniče,

Na moje pismo od 08. rujna 2014. nisam dobio nikakav odgovor. Čak niste ni potvrdili primitak moga pisma. Kako je prošlo već osam dana a pismo niste objavili molim Vas da me barem obavijestite da li uopće mislite objaviti pismo. Ne inzistiram, to je stvar Vaše uređivačke politike, ali mislim da ste mi trebali barem nešto odgovoriti ne samo kao dugogodišnjem vjernom čitatelju nego i kao suradniku s kojim ste, u proteklih više od dvadeset godina, objavili brojne razgovore i intervjue.

Dakle, još jedanput Vas molim da mi odgovorite koja je sudbina moga pisma, kako bih ga eventualno mogao objaviti u nekim drugim novinama koje se ne boje objaviti tekstove u kojima se govori i o tamnoj strani predsjednika Josipovića.

Srdačan pozdrav,

Zdravko Tomac

Na to drugo pismo dobio sam slijedeći odgovor Glavnog urednika Večernjeg lista:

Zagreb, 17. rujna 2014.

Poštovani profesore,
zahvaljujem Vam što ste nam poslali pismo i što ste naš redoviti čitatelj. Nažalost, Vaš tekst nismo objavili ponajprije stoga što je stigao u trenutku kada je tzv. afera Barbika bila već podosta medijski “potrošena”. Večernji list je, kao što znate, o tome puno pisao a objavili smo niz tekstova naših kolumnista ali i reagiranja stalnih i povremenih vanjskih suradnika.
Drugi je problem što je Vaš tekst dvostruko predugačak za naše standarde.
Svakako Vam se ispričavam što se nisam ranije javio, ali sa zadovoljstvom ćemo ubuduće objaviti Vaše stavove i reagiranja.
S osobitim štovanjem
Goran Ogurlić

Na njegovo pismo odgovorio sam na slijedeći način:

Zagreb, 18. rujna 2014.

Poštovani gospodine Ogurlić,

Hvala Vam na vašem pismu.

Razumijem probleme koje imate vezano za velike pritiske raznih političkih opcija te da ste oprezni u objavljivanju tekstova poput onog kojeg sam Vam poslao. Ne zamjeram Vam vašu odluku da ne objavite moj tekst, zapravo razumijem Vašu odluku. Međutim, ne slažem se sa vašim stavom da je afera Barbika podosta medijski potrošena. Kao što ste vidjeli ja sam reagirao na aktualni događaj, na intervju predsjednika Josipovića u vašem cijenjenom listu i na komentar vašeg novinara. Dakle, reagirao sam na aktualne teme a ne na potrošene. Intervju koji ste objavili potvrda je da predsjednik Josipović nije odustao od plana Barbika te da to nije potrošena tema nego vrlo aktualna. Zbog toga se nemojte ljutiti što ću reagiranje na tekstove u Vašem listu objaviti ako bude moguće negdje drugdje jer smatram da se radi o vrlo aktualnoj temi.

Hvala Vam na vašem odgovoru i ponudi za razgovor koji ću vrlo rado prihvatiti jer izuzetno cijenim Vaš rad i vaših kolumnista kojim doprinosite jačanju pluralizma i istinske demokracije.

Srdačan pozdrav

Zdravko Tomac

Ovu prepisku dr. Tomac navodi kao argumentaciju kako bi se hrvatska javnost upoznala s činjenicom da plan Barbika nije potrošen nego da je on i dalje temelj djelovanja predsjednika Josipovića i da se ne smije prešućivati kako to radi većina medija u Hrvatskoj.  (DB/dnevno.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Objavljeno

na

Objavio

Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića o “napadu na legitimne ciljeve vojnih djelovanja” bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili”, istaknuo je odvjetnik Luka Mišetić komentirajući skandalozne Josipovićeve izjave o širokobriješkim fratrima kao “legitimnom vojnom cilju”

Osvrnuo se i na različitost Josipovićevih teza iznesenih ranije u Novom listu, i ovih iznesenih danas u Jutarnjem listu.

-U razgovoru za Novi List, Ivo Josipović je tvrdio da su sirokobrijeski fratri bili ” legitiman cilj vojnih djelovanja.” “Legitiman cilj vojnih djelovanja” je pravni pojam koji u suštini znači da ih se legitmno moze napadati, u ovom slucaju da su ih Partizani likvidirali u skladu sa zakonom. U danasnjoj kolumni u Jutarnjem Listu, u odgovoru Nenadu Sesardicu, professor Josipovic izbjegava pravni termin koji je koristio u Novom Listu (“legitiman cilj vojnih djelovanja”), i umjesto toga iznosi tvrdnju da su fratri “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – istaknuo je Mišetić.

Navodeći primjer 80-godišnjeg fra Marka Barbarića, osporio je Josipovićevu tezu da su fratri aktivno sudjelovala u vojnim operacijama.

-Npr., teško je zamisliti da su Partizani upucali metak u potiljak glave 80-godišnjeg fra Marka Barbarica u borbama, dok se fra Marko aktivno suprotstavljao njima – navodi Mišetić.

Način pokapanja ubijenih fratara, odnosno ubacivanja njihovih posmrtnih tijela u jame, vidi kao dokaz koji upućuje na sumnju kako ni Partizani nisu smatrali da su “legitimno” likvidirali fratre.

-Stovise, cinjenica da su Partizani bacali tijela fratara u neobilježenim masovnim grobnicama, te da su neke od fratara odveli u Dalmaciju prije nego što su ih ubili u neobilježenim masovnim grobnicama, te da u “vojnim izvjescima” nakon rata nisu izvjescivali gdje su zakopali tijela, upucuje sumnju da sami Partizani nisu smatrali da su “legitimno” (tj, u borbama) likvidirali fratre. Ipak, jesu li fratri sudjelovala u borbama izmedju 1941-1945 je nebitno, osim ako su ubijeni dok su aktivno sudjelovali u borbama, što profesor Josipović kao profesor međunarodnog prava sigurno zna – upozorava Mišetić.

Podsjećajući na odrednice Medjunarodnog prava, koje su i tada bile na snazi, upozorava da su kojim slučajem Josipovićeve tvrdnje točne onda bi optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni.

-Medjunarodno pravo zahtijeva da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su stavljeni izvan borbe zbog bolešću, rana,lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svim okolnostima će se tretirati na human način. Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – upozorava Mišetić.

Od Ive Josipovića očekuje dokaze da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima ili prestane izazivati zabune u javnosti.

-Prof. Josipović može dokazati svoju tvrdnju u Novom listu da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” ako može dokazati da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima. Takve dokaze jos nije dostavio. Dok to ne dokaže, tvrdnja da su fratri “legitiman cilj vojnih djelovanja” opasna je jer moze izazvati zabunu u javnosti o sadrzaju međunarodnog humanitarnog prava – istaknuo je.

Na koncu decidno upozorava kako je ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti klasičan primjer ratnog zločina.

-Civili i osobe koje više ne sudjeluju u neprijateljstvima nikada ne mogu biti “legitiman cilj vojnih djelovanja” i nikada se ne mogu likvidirati metkom u zatiljak. Nadalje, bacanje tijela u neoznačene masovne grobnice (kao što su to činili Partizani s tijelima fratara) je ratni zločin samo po sebi, bez obzira jesu li osobe ubijene na zakonit ili nezakonit način – zaključio je Luka Mišetić. D. Šimić/Hrsvijet

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari