Pratite nas

Reagiranja

Nisu štedjeli nikoga, pa ni katoličke svećenike

Objavljeno

na

Stjepan Hršak i Stevo Krajačić ispred zgrade Titovog lovišta u Macelju

Zanimljivo je da kad se obilježavaju sjećanja ili obljetnice vezane uz komunističke ili partizanske zločine da se to prešućuje ili marginalizira, za razliku kad primjera radi neki pupovci svako malo obilježavaju „svaku pušku“ koja je pukla prije 8o ili više godina. Čim pupovci progovore o „ustaškim“ i inim zločinima (a „zaboravljaju“ srbijanske i slične iz obrambenog hrvatskog Domovinskoga rata) odmah je to jedna od prvih vijesti u hrvatskim (?) medijima.

Ovih je dana održano još jedno tužno sjećanje na Hrvate u Macelju. Tamo su ubili, strijeljali, masakrirali nevine ljude, pa čak i žene, djecu i starce. Nisu štedjeli nikoga, pa ni katoličke svećenike.

A ti koji su to radili obično se nazivaju „antifašistima“!

Pored toga, razni pupovci obično pričaju (lažu) da je zločin – zločin.

Kako to da onda ovo mjesto zaobilaze „borci za istinu i pravdu“, kako to da zločini nad nevinim Hrvatima „nikoga“ ne zanimaju?

To smo pitali i Damira Borovčaka, koji je objavio (s dokumentima!) i knjigu (čak i na engleskom) o strašnim zločinima u maceljskoj šumi…

„Istina je jako bolna za one koji su se mogli prepoznati u riječima biskupa Ivana Šaška, izgovorene u propovijedi na Macelju u nedjelju 2. lipnja, povodom 74. obljetnice zločina: “…umjesto da bude uklonjen, a rane zaliječene, komunistički tumor metastazirao u svaki dio tkiva hrvatskoga bića. I svatko tko je otvoren istini, može provjeriti da sve poteškoće u hrvatskome društvu i njihovi plodovi vode do korijena koji je njegovan i jačan u komunizmu”. Ovim biskupovim riječima je sve rečeno – kazao je Borovčak te dodao:

„Primjerice, u Krapinsko-zagorskoj županiji, na vlasti je SDP, pa županijske delegacije predvođene njihovim županom Željkom Kolarom često odlaze na klanjanje brončanom kipu maršala zločinca u Kumrovec, a izbjegavaju stratište Macelj. Župan Kolar i njegovi pajdaši zaziru u Macelju zapaliti svijeću, makar se to mjesto u komunizmu zvalo Titovim lovištem. Moguće i zato, da se ne ulove u svojim vlastitim lažima. Još puno godina poslije rata, u Macelju su se okupljali čudni likovi na mjestu zločina, dok se tu njihov drug Tito provodio. Opisivali su to i u svojim šumarskim zapisima.

Slično je i sa onim habulinovcem, predsjednikom saveza antifašista, rođenim 13 godina poslije Drugog svjetskog rata, koji lupeta o tzv. antifašizmu, o reviziji povijesti, kritizirajući svaku istinu koja nije u skladu s 45-godišnjim ideološkim ispiranjima mozga.

Popis svećenstva iz Kronike Franjevačkog samostana

No, ni taj isti ne može objasniti zašto su komunisti masovno likvidirali zarobljene svećenike još dugo poslije Drugog svjetskog rata. Poput mladog župnika Josipa Vedrine (st. 29.g.) kojeg su zatukli u Loboru 1949., nedaleko gdje je i taj vrli antifa rođen (1957.g.). Zatući svećenika kolcima po glavi, pet godina poslije Drugog svjetskog rata, kakav je to bio antifašizam, ako ne zločinački? Ili onaj smutljivac, koji se po svom “zaslužnom” ocu doseljenom iz Dalmatinske Zagore u Zagreb, rodio i odrastao nedaleko Zrinjevca, u tko zna čijem stanu, spavao u tko zna u čijem krevetu, jeo iz tko zna čijeg posuđa, pa se domogao diplome, pa i katedre na Pravnom fakultetu, te sada “podučava” kako su širokobriješki fratri bili legitiman vojni cilj.

Nedostaje još samo objasniti zašto su u Macelju zarobljeni svećenici, redovnici i bogoslovi bili “legalan” oznaški cilj? I do kada su antifašisti mogli “kao legitimni vojni cilj” ubijati zarobljenike, protivno Ženevskoj konvenciji? U Macelju se to dogodilo 20-tak dana poslije završetka Drugog svjetskog rata.I jasno, kad Pupovac daje izjave o ustašama, to su tada posebne vijesti dana, no kad mu treba odgovoriti što se to dogodilo u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928., što je bio pravi uzrok i povod za osnivanje Ustaškog pokreta, ili što se to dogodilo civilima u Donjim Mostima ujutro 10. travnja 1941. par sati prije proglašenja NDH, onda svi šute, ni jedan hrvatski političar nema povijesnog znanja ili se ne usudi glasno i argumentirano odgovoriti velikosrpskoj ideologiji, dolazila ona od Pupovca, Vučića, Vulina ili bilo koga drugog.

Sve se ipak svodi na hrvatske političare koji nisu nikada naučili hrvatsku povijest, koji ne poznaju hrvatsku povijest, koji su je učili u školi i na sveučilištu po krivotvorenom komunističkom obrascu. Kad bi je poznavali, onakvom kakva je ona doista i bila te imali hrabrosti, poštenja i političke odgovornosti, događaje tumačiti po logici uzroka i posljedica, onda bi i mediji morali barem dio tih izjava prenijeti hrvatskoj javnosti.

Hrvatski političari naime upravo imaju tu odgovornost i dužnost rasvjetljavati političke uzroke i posljedice, kako bi to podrijetlo do hrvatske i svjetske javnosti. Političari bi trebali urediti zakone i programe tako da se u Hrvatskoj uči istinita povijest. Naime, povijest jest učiteljica života, tako je uvijek bilo i bit će, htijeli mi to priznati ili ne. A zadaća političara nije da se dodvoravaju stranim centrima moći ili pojedinim političkim okolnostima, suparnicima ili biračima, već da sve čine za opće dobro svog naroda, da trajno promiču istinu – i samo istinu. Tada bi i mediji bili prisiljeni barem dio takvih tumačenja povijesnih okolnosti, izjava i načela, prenijeti u javnost.“

S obzirom da za nevine žrtve Macelja nema suda ni suđenja, zanimalo nas je – dokle to tako može? Osim toga, kako to da se na mjestima komunističkih i partizanskih zločina ni ne pojavljuju oni koji bi trebali povesti istrage i suditi…?

O tome Borovčak kaže:

„Činjenica jest da je prošlo već 15 godina od najvećeg masovnog civiliziranog pokopa na Macelju kad su pokopane 1.163 žrtve ekshumirane u proljeće 1992. godine. Te su žrtve ležale u vrećama za smeće na tavanu i podrumu Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nataložene nebrigom i prepuštene zaboravu. Upravo su članovi kasnije osnovane Udruge Macelj 1945. bili glavni pokretači skidanja zaborava i organizacije izgradnje grobnice i svečanog pokopa 22. listopada 2005.

Pored roga, potrebno je reći da su sva iskapanja prekinuta još u ljeto 1992. godine i više nikada do danas nisu nastavljena. Po zapisanim izjavama svjedoka, tisuće i tisuće žrtava leže još neotkopane u maceljskim šumama, računa se između 12 i 13 tisuća. Što se ubojica i egzekutora tiče, neki od njih su poimence zapisani po sjećanju partizanskog pokajnika Mladena Šafranka u knjizi Frana Živičnjaka – U vječni spomen, čije je 4. izdanje godine 2018. izdala Udruga Macelj 1945. Glavnog kolovođu i egzekutora svećenika, Živičnjak navodi Stjepana Hršaka, šefa OZNE za Krapinu, kojeg je i sam osobno poznavao.

Hršak je umro 2013 godine u dubokoj starosti (st. 94.g), u tuđoj vili na Tuškancu. Četiri godine ranije, godine 2009. tadašnji ga je predsjednik RH Stjepan Mesić posjetio u njegovoj vili, te ga je izjavom poslije posjeta ustvari zaštitio od nastavka kaznenog progona.  Za pretpostaviti je da živih krvnika maceljskih zločina više i nema. No ciljevi Udruge Macelj 1945. nisu bili progon zločinaca, već utvrđivanje i promicanje istine. Naše su načela: mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti! U ovoj fazi promicanja istine, želimo da se istraživanja nastave, a oni koji bi trebali dati svoj doprinos u utvrđivanju i otkopavanju stratišta neka konačno počnu raditi svoj posao.

Ima li nade da se nešto u svezi Macelja, odnosno tamošnjih nevinih žrtava nešto pokrene, ili će se i dalje tamo samo dolaziti s vijencima, kao da za zločine Tita i njegovih satelita ne postoji ono – ratni zločini ne zastarijevaju?

„Nada uvijek postoji i u nadi mi iz Udruge Macelj 1945. nastavljamo dalje. Nedavno smo predali hrvatskoj Vladi prijedlog Zakona o spomen području Macelj. Završeno je razmatranje u Ministarstvu branitelja, u Odjelu za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata, pa ga sada i mi moramo još jednom analizirati zbog predloženih promjena. Radimo dakle na Zakonu koji bi trebao regulirati prije svega daljnju zaštitu lokaliteta koji su već istraženi ili će se tek biti u budućnosti istraživati.

Ujedno, bi tim zakonom bilo potrebno omogućiti osnivanje i regulativu Javne ustanove Spomen područja Macelj i njezinu djelatnost, tj. upravljanje, sakup­ljanje, čuvanje, stručno obrađivanje, istraživanje te prezentiranje muzejske i druge građe vezane uz Spomen-područje Macelj. Ujedno bi Javna ustanova imala zadaću organiziranja akcija i manifestacija kojima bi se evocirajući strahote komunističkog zločina, ostvarivali odgojni i obrazovni učinci. Zahtijevamo također da se zgrada zvana „Titovo lovište“, koja je to ime nosila 50 godina, pretvori u Spomen muzej za stradale žrtve te obnovi kao Spomen-centar unutar Spomen područja Macelj.

Naime, dokazano je da se Tito u vrijeme Maceljske tragedije nalazio, od polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja, u obilasku svojih partizanskih jedinica koje su ubijale razoružane civile, na terenu između Zagreba, Varaždina, Celja i Ljubljane. Dakle, opravdano se može pretpostaviti da je tada dolazio nadgledati likvidacije i u Macelj. Poslije rata bio je u Macelju, u svom lovištu, najmanje tri puta u lovu na divlje svinje, pa je utemeljeno promišljati da tu nije dolazio bez razloga.

Maceljsko stratište otkriveno je prije gotovo 30 godina, a na tom mjestu o komunističkim zločinima, do sada nije progovorio ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik RH. Naime, u posljednje vrijeme počeli su dolaziti, no može se reći bez želje za susretom s javnošću ili biskupima koji tu predvode spomen-mise. Ignoriranje komunističkih zločina u toliko godina slobodne i demokratske hrvatske države, od vodstva hrvatske vlasti u svim mandatima, nije li to društveno i moralno zastrašujuća činjenica?“

A, kad smo gospodina Borovčaka još pitali: Ima li nade da i Crkva u Hrvata nešto veće i značajnije pokrene, (pored održavanja spomen misa), odnosno nije li se Hrvatska biskupska konferencija u posljednjem vremenu također pasivizirala kad se govori o Macelju i maceljskim žrtvama, rekao je:

„Macelj i Lepa Bukva su najveće stratište katoličkog svećenstva na područjima gdje žive Hrvati, do sada najveće stratište poubijanih zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata u današnjoj Republici Hrvatskoj. Tu su pokopani 21 svećenik, franjevac i bogoslov, od sveukupno ekshumiranih 1.163 žrtava. Macelj ima sva obilježja svehrvatskog žrtvoslovnog mjesta, jer su ovdje pokopane žrtve iz četiri biskupije: Vrhbosanske nadbiskupije, Đakovačko-osječke nadbiskupije, Krčke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije te iz dvije Franjevačke provincije: Bosne srebrene i Hercegovačke provincije. Po toj karakteristici žrtvoslovno mjesto Macelj svakako višestruko nadilazi značenje same Župe Đurmanec.

U Kronici Franjevačkog samostana u Krapini, svezak B-1-3 od godine 1905. do 1960., kod upisa imena pobijenog svećenstva na str. 105, u svibnju 1945. tj. u vrijeme počinjenja zločina, upisano je: “XXI. veri martyres pro fide et patria”. Stoga upravo Udruga Macelj 1945. potiče pokretanje postupka za proglašenje 21 mučenika posvećenih Bogu, sa željom da postupak započne i prije 2020. godine kada se obilježava 75. obljetnica tih strašnih zločina.

Ujedno, zbog okolnosti da se u Macelju nalaze posmrtni ostaci svećenika iz 4 nad/biskupije i 2 franjevačke provincije, i to iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, smatramo da bi HBK i BK BiH trebale zajednički dogovoriti program obilježavanja 75. obljetnice tih komunističkih zločina, kao uostalom zajedničke spomen-mise i molitvena okupljanja svih narednih godina. Tada bi vjernici i hodočasnici, iz svih krajeva od kuda potječu ubijeni svećenici, prepoznali Macelj kao zajedničko mjesto molitve i sjećanja za duše svih stradalnika i žrtava Drugog svjetskog rata.“

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pitanje svih pitanja glasi: Tko je pobio sve te nevine ljude!?

Objavljeno

na

U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari