Pratite nas

Kronika

Njemačka: Obećana zemlja za ljude iz regije

Objavljeno

na

Sugovornici Al Jazeere, koji su iz država regije preselili u Njemačku u potrazi za boljim poslom, pričaju o iskustvima.

Posao-Njemacka

Možda bi se tekst koji slijedi mogao sažeti u vicu koji se priča na prostoru država regije, a koji glasi: „Pitaju Muju šta bi on uradio kada bi bio smak svijeta. A ovaj odgovara da bi spakovao kofere i uputio se ka Njemačkoj“.

U našem rječniku će se često naći izreka „trbuhom za kruhom“, a ona se odnosi na ljude koji traže sreću u drugim zemljama, gdje imaju veće šanse da zarade za život ili da brže napreduju na ljestvama uspjeha.

Činjenica je da se na prostoru država regije sve više ljudi odlučuje da napusti zemlju u potrazi za boljim životom i drugačijim životnim prilikama, a Njemačka je jedno od najpoželjnijih mjesta.

U izvještaju njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, navedeno je da je u toj zemlji 2008. godine živjelo 815.037 osoba porijeklom iz Srbije.

Po statistikama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Njemačka je, sa više od 220.000 osoba bh. porijekla, europska država sa najvećim brojem iseljenika iz Bosne i Hercegovine.

Procjene Statističkog zavoda njemačkog grada Wiesbadena pokazuju da se u Njemačkoj u 2009. godini  nalazilo 370.000 osoba porijeklom iz Hrvatske.

Njemačka je, u okviru „Plave karte EU“, koja je uvedena 2012. godine, olakšala useljavanje i zapošljavanje visokokvalificiranih doseljenika poput inženjera, informatičara, matematičara, naučnika i doktora medicinskih nauka.

Po navodima Instituta za njemačku privredu, samo u ovim strukama ima otprilike 100.000 otvorenih radnih mjesta.

Pored toga je u 2013. godini između BiH i Njemačke sklopljen Ugovor o zapošljavanju svih medicinskih kadrova u Njemačkoj, što omogućava iseljavanje iz BiH u ovu zemlju.

Teška odluka o odlasku

Iako je izvjesno da je Njemačka poželjna destinacija za ljude iz regiona, ne postoje zvanične statistike koje ukazuju na godišnji odlijev radne snage iz Bosne i Hercegovine i zemalja regije.

Po navodima Isme Stanić, šefice Odsjeka za privrednu, obrazovnu, naučnu i kulturnu saradnju u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, iz ove države godišnje emigrira četiri do pet tisuća ljudi, ali ta cifra nije zvanična.

„Godišnja statistika ne postoji, jer se izlazak iz države ne mora prijaviti. Drugim riječima, to bi bilo na neki način i ulazak u privatnu sferu građana koji su se odlučili da emigriraju“, kazala je Stanić.

„Ipak, može se konstatirati da većina ljudi teško donosi odluku o napuštanju zemlje. Presudni faktor odluke o napuštanju zemlje je materijalno stanje, odnosno činjenica da li neko ima posao ili nema. Prilikom odlučivanja bitne su i kvalifikacije koje se traže za određeno mjesto“, mišljenja je Stanić.

Osobe sa visokom stručnom spremom se odluče za napuštanje zemlje u prvom redu zbog usavršavanja, a nakon toga slijede razlozi materijalne prirode, dok je kod ljudi sa srednjom stručnom spremom materijalni momenat u prvom planu, jer imaju jako nizak lični dohodak ili ne mogu naći bilo kakav posao.

Tržište rada u Njemačkoj sve konkurentnije

Prvoj navedenoj grupi pripada i dr.ing. Halid Hrasnica. On je, prije nego što je odlučio da napusti Bosnu i Hercegovinu i prihvati ponudu za stipendiju za usavršavanje u Njemačkoj, radio u Energoinvestu-Komunikacije u Sarajevu.

Hrasnica sada radi kao program menadžer u Euroscom GmbH- Evropskom institutu za strateške studije i telekomunikacije u Heidelbergu.

„Naravno da mi se nije bilo lako odlučiti na ovaj korak. Obitelj, prijatelji, sve je ostalo u BiH. Nisam bio spreman da pristanem raditi ispod mojih kvalifikacija i to nije bilo ni potrebno. Smatram da se ovdje u Njemačkoj rad više cijeni i ako si stvarno dobar u poslu koji obavljaš, onda nema ni potrebe da radiš ispod svojih kvalifikacija“, rekao je on.

Hrasnica tvrdi da Nijemci cijene  poslovne kvalifikacije, a da to i mladi moraju da shvate.

On je mišljenja da se bez usavršavanja nigdje ne može naći željeni posao, pa ni u Njemačkoj, jer tržište rada postaje sve konkurentnije.

Također je naveo da se u Njemačkoj više cijeni  praktična strana rada, što znači da su za uspjeh odlučujuće konkretne ideje koje zaposlenik prezentira poslodavcu.

„Ovdje je život na neki način bolji, to jeste uređeniji, ali ja mislim da se nikome nije lako odlučiti na ovaj korak, posebno za one koji već imaju određeni renome i solidna primanja u državi“, zaključio je Hrasnica.

Mnogo posla, ali i veća nagrada

Ivana, medicinska sestra iz Osijeka, zaposlena u jednoj minhenskoj bolnici, kaže da je odlučila napustiti Hrvatsku jer nije mogla dobiti posao, iako je imala visoku stručnu spremnu.

„Na pozicijama za koje sam aplicirala radile su kolegice sa srednjom stručnom spremom ili kolegice koje se još uvijek školuju“, priča Ivana.

Ona je radila na istoku Hrvatske kao medicinska sestra u kućnoj njezi, a ukupno je na tom poslu provela 11,5 godina.

„Posao je bio minimalno plaćen i nedovoljno poštovan kako od strane pacijenata, njihovih porodica, tako i od kolega koje su radili po ambulantama i odjelima bolnica“, dodaje ona.

S obzirom da je završila studij sestrinstva u Zagrebu, Ivana se nadala da će dobiti odgovarajuće radno mjesto i ipak ostati u gradu u kojem  se rodila i odrasla.

Ova želja joj se nije ispunila, ali je ona ipak zadovoljna.

„ Radnici iz bivše Jugoslavije su jako cijenjeni i poštovani u svim branšama, a naročito u medicini. Bolnica potiče usavršavanja, osposobljavanja, financira sve to i sati provedeni na usavršavanju se računaju u radne sate, bez ikakvih uvjetovanja. U mojoj bolnici skoro na svim rukovodećim mjestima su kolege iz bivše Jugoslavije. Meni je početak bio težak, iz razloga sto sam došla sa nekoliko rečenica njemačkog  naučenih napamet, ali kad čovjek vidi da od početničke plaće može da plati stan, sve režije, normalno se hrani i još da ‘ostane sa strane’, sve se brzo zaboravi,” zaključuje Ivana.

U Hrvatsku će se, kaže, vratiti možda kada ode u penziju.

Ivaninim putem je krenuo i 26-godišnji Sanjin iz Doboja, koji također radi u jednoj frankfurtskoj bolnici i nije bio u mogućnosti da u BiH nađe mjesto za stažiranje, a kamoli posao.

„Da bi dole dobio posao moraš imati radnog iskustva,  a kako da ga imam kada ne možeš dobiti ni šansu. Meni se iskreno nije bilo teško navići jer sam kao mali živio u Njemačkoj, tako da sam bio upoznat sa svim što me čeka, a s obzirom da sam završio Srednju medicinsku školu, pružila mi se prilika da radim kao medicinski brat“, navodi Sanjin.

„Ne, nisam prihvatio da radim ispod svojih kvalifikacija, niti bih prihvatio, jer znam šta znam i zašto sam obučen“, odlučan je on.

Sanjin je mišljenja da perspektive u Njemačkoj ima  za one  koji su spremni da se bore i koji neće odustati od cilja.

„Ne znam da li se može reći da je život ovdje bolji, ali je sigurno kvalitetniji. Što se tiče privatnog života, slabo da ga imam jer je ovde nažalost sve ubrzano i sve se svodi na posao“, kaže on.

Njegovog je mišljenja i Dragan, radnik iz Srbije, koji smatra da u Njemačkoj, u odnosu na Srbiju, ima premalo vremena za sebe i puno veći pritisak od strane poslodavca, ali je također puno zadovoljniji zaradom.

Kako spriječiti odlazak radne snage

„Po meni je pitanje za milijun dolara, šta je glavna stvar koju bi političari u Bosni i Hercegovini morali uraditi da bi se odlijev radne snage ili bolje rečeno migracija osoba iz ove države zaustavila. Brojka od 59, 1 posto nezaposlenosti sve govori i ne bi me čudilo da se u narednim godinama još više ljudi odluči da potraži sreću u nekoj drugoj zemlji Europe ili svijeta, a posebno mladi ljudi“, mišljenja je Jan Zlatan Kulenović, izvršni direktor Omladinske informativne agencije Bosne i Hercegovine.

On je također naveo podatak da se u Tuzli otvaraju dodatni odsjeci u Medicinskoj školi  da bi se polaznici te škole bolje pripremili za odlazak u Njemačku i da bi im se olakšao boravak i rad u toj zemlji.

Izvor: Al Jazeera

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari