Pratite nas

Povijesnice

Njemačke pouke iz Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

s_w23_11201149

1. rujna 1939. nacistička Njemačka je započela Drugi svjetski rat. Na kraju je bila pobijeđena i razorena. Iz te prošlosti njemačko je društvo izvuklo tri pouke, smatra Alexander Kudascheff.

invazija na poljskuPrije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat. Njemačka, “Drittes Reich”, napala je Poljsku i time uvukla čitav svijet u rat. Rat je šest godina bijesnio u Europi, Africi, na Bliskom istoku i Pacifiku, gdje je Japan također započeo rat. Sudjelovalo je 60 država. 110 milijuna ljudi je bilo pod oružjem. Ukupno je poginulo između 60 i 70 milijuna ljudi. Šest milijuna europskih židova je ubijeno u Holokaustu. Europa je bila opustošena. Njemačka pobijeđena i podijeljena. Milijuni ljudi prognani. Ili deportirani. I po prvi i do sada jedini put u ratu je upotrijebljeno atomsko oružje – u Hirošimi i Nagasakiju.

Što se tiče krivice za rat, do danas nije bilo i nema ni najmanje sumnje – suprotno povijesnim raspravama o Prvom svjetskom ratu. Njemačka je taj rat željela i uzrokovala. Na kraju nije bila samo pobijeđena, nego i razorena. S Holokaustom nosi pečat najvećeg zločina zadnjeg tisućljeća, više od devet milijuna Nijemaca je bilo mrtvo, među njima više od tri milijuna civila. Gradovi su bili razoreni u savezničkom bombardiranju. Njemačka je izgubila dio svog istoka. 12 milijuna ljudi je bilo protjerano. Zemlja je nakon tog razarajućeg rata bila na koljenima.

Nema više samostalnih poteza

bulge_german_soldier_375Nakon rata se zapad podijeljene zemlje polako oporavljao. Najprije gospodarski, a onda i politički. Savezna Republika Njemačka je u Hladnom ratu, u sukobu dva bloka, bila dio Zapada. Čak i vojno, jer ona je postala partner NATO-a. A onda je bila jedna od utemeljiteljica Europske ekonomske zajednice, začetka današnje Europske unije. I iz Drugog svjetskog rata je izvukla prvu temeljnu pouku: Njemačka je željela biti europska Njemačka, partner demokracije, tražila je saveznike u Europi, s druge strane Atlantskog oceana, u SAD-u. Samostalni politički potezi bili su tabu.

Druga velika pouka iz Drugog svjetskog rata glasi: “Ne” ratu, “Ne” paklu na Zemlji. Članstvo u NATO-u i direktno nakon toga ponovno naoružavanje, kasnije naoružavanje u okviru NATO-ove odluke o stacioniranju raketa u Zapadnoj Europi – na sve to su Nijemci gledali krajnje sumnjičavo ili su jednostavno odbijali. I do danas – 25 godina nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke – velika većina Nijemaca odbija rat kao zadnje političko sredstvo. I svaki put kad se jedna njemačka vlada mora vojno angažirati na strani partnera i saveznika – bilo na Kosovu, bilo u Afganistanu – vodi se žustra rasprava i praktički nikada nema suglasnosti naroda.

Narod je umoran od rata

Zato je nevjerojatno to što je Savezna Republika Njemačka prije nekoliko godina, pa čak i ako je to uslijedilo prije iz financijskih razloga nego iz strateških razmišljanja, ukinula vojnu obvezu i počinje stvarati profesionalnu vojsku. S javno objavljenim ciljem da tako može bolje kao partner sudjelovati u vojnim intervencijama. Jer, upravo te vojne operacije i s njima povezana strateška razmišljanja više su nego sporni i praktički provedivi samo bez suglasnosti naroda. Tako je druga od dvije velike pouke “Nikada više rat!” dovela do jedne njemačke životne laži: kad god se traži njemački doprinos nekom vojnom angažmanu, vlada se izmotava i ističe humanitarne aspekte ili odmah govori o genocidu kako bi možda ipak uvjerila narod. Inače, većinom bezuspješno.

Prije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat kojeg su izazvali Nijemci. Danas je Njemačka gospodarski div i na putu prema čimbeniku u svjetskoj politici. To je uloga u kojoj se Nijemci osjećaju nelagodno. Najradije bi bili “zelena Švicarska”. No ta su vremena prošla. Od Njemačke se očekuju političko vodstvo u savezu i vojno relavantni doprinosi. Ali i skromni nastup. A to pak odgovara trećoj pouci: razmetljiv i samodopadan nastup nije više njemački stil. (DW.de)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45

(HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari