Pratite nas

Povijesnice

Njemačke pouke iz Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

s_w23_11201149

1. rujna 1939. nacistička Njemačka je započela Drugi svjetski rat. Na kraju je bila pobijeđena i razorena. Iz te prošlosti njemačko je društvo izvuklo tri pouke, smatra Alexander Kudascheff.

invazija na poljskuPrije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat. Njemačka, “Drittes Reich”, napala je Poljsku i time uvukla čitav svijet u rat. Rat je šest godina bijesnio u Europi, Africi, na Bliskom istoku i Pacifiku, gdje je Japan također započeo rat. Sudjelovalo je 60 država. 110 milijuna ljudi je bilo pod oružjem. Ukupno je poginulo između 60 i 70 milijuna ljudi. Šest milijuna europskih židova je ubijeno u Holokaustu. Europa je bila opustošena. Njemačka pobijeđena i podijeljena. Milijuni ljudi prognani. Ili deportirani. I po prvi i do sada jedini put u ratu je upotrijebljeno atomsko oružje – u Hirošimi i Nagasakiju.

Što se tiče krivice za rat, do danas nije bilo i nema ni najmanje sumnje – suprotno povijesnim raspravama o Prvom svjetskom ratu. Njemačka je taj rat željela i uzrokovala. Na kraju nije bila samo pobijeđena, nego i razorena. S Holokaustom nosi pečat najvećeg zločina zadnjeg tisućljeća, više od devet milijuna Nijemaca je bilo mrtvo, među njima više od tri milijuna civila. Gradovi su bili razoreni u savezničkom bombardiranju. Njemačka je izgubila dio svog istoka. 12 milijuna ljudi je bilo protjerano. Zemlja je nakon tog razarajućeg rata bila na koljenima.

Nema više samostalnih poteza

bulge_german_soldier_375Nakon rata se zapad podijeljene zemlje polako oporavljao. Najprije gospodarski, a onda i politički. Savezna Republika Njemačka je u Hladnom ratu, u sukobu dva bloka, bila dio Zapada. Čak i vojno, jer ona je postala partner NATO-a. A onda je bila jedna od utemeljiteljica Europske ekonomske zajednice, začetka današnje Europske unije. I iz Drugog svjetskog rata je izvukla prvu temeljnu pouku: Njemačka je željela biti europska Njemačka, partner demokracije, tražila je saveznike u Europi, s druge strane Atlantskog oceana, u SAD-u. Samostalni politički potezi bili su tabu.

Druga velika pouka iz Drugog svjetskog rata glasi: “Ne” ratu, “Ne” paklu na Zemlji. Članstvo u NATO-u i direktno nakon toga ponovno naoružavanje, kasnije naoružavanje u okviru NATO-ove odluke o stacioniranju raketa u Zapadnoj Europi – na sve to su Nijemci gledali krajnje sumnjičavo ili su jednostavno odbijali. I do danas – 25 godina nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke – velika većina Nijemaca odbija rat kao zadnje političko sredstvo. I svaki put kad se jedna njemačka vlada mora vojno angažirati na strani partnera i saveznika – bilo na Kosovu, bilo u Afganistanu – vodi se žustra rasprava i praktički nikada nema suglasnosti naroda.

Narod je umoran od rata

Zato je nevjerojatno to što je Savezna Republika Njemačka prije nekoliko godina, pa čak i ako je to uslijedilo prije iz financijskih razloga nego iz strateških razmišljanja, ukinula vojnu obvezu i počinje stvarati profesionalnu vojsku. S javno objavljenim ciljem da tako može bolje kao partner sudjelovati u vojnim intervencijama. Jer, upravo te vojne operacije i s njima povezana strateška razmišljanja više su nego sporni i praktički provedivi samo bez suglasnosti naroda. Tako je druga od dvije velike pouke “Nikada više rat!” dovela do jedne njemačke životne laži: kad god se traži njemački doprinos nekom vojnom angažmanu, vlada se izmotava i ističe humanitarne aspekte ili odmah govori o genocidu kako bi možda ipak uvjerila narod. Inače, većinom bezuspješno.

Prije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat kojeg su izazvali Nijemci. Danas je Njemačka gospodarski div i na putu prema čimbeniku u svjetskoj politici. To je uloga u kojoj se Nijemci osjećaju nelagodno. Najradije bi bili “zelena Švicarska”. No ta su vremena prošla. Od Njemačke se očekuju političko vodstvo u savezu i vojno relavantni doprinosi. Ali i skromni nastup. A to pak odgovara trećoj pouci: razmetljiv i samodopadan nastup nije više njemački stil. (DW.de)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari