Pratite nas

Politika

Njemački zapadni Balkan

Objavljeno

na

Negoduju: Ah, kakav grozan mjesec! Tko? Ljudi na ulici, u tramvaju, na tržnici, u kavani. Uglavnom oni koji ne pamte dugo. Bilo stoga što im muka preživljavanja ne dopušta da se sjete ni jučerašnjega dana, bilo stoga što drsko gledaju samo naprijed. Ovi drugi i godine broje od početka političkoga kukurikanja u Hrvatskoj. Izgubljeni u nepovijesnu vremenu, ti su ljudi velike nade polagali u kolovoz.

zapadni_balkanKolovoz će, mislili su, „začepiti srpanjsku rupu“ u turizmu, Hrvatska će se ogrijati na dugom, žarkom ljetu, poplavljena će se slavonska sela prosušiti i obnoviti do zime… No nade su se na posljetku rasplinule.

Kolovoz je minuo, a Hrvatska se nije ni na suncu ogrijala. Upravo suprotno, ušla je u rujan, a kiše i oluje ne prestaju. Rijeke se izlijevaju i prijete novim poplavama.

Tako se, ne bez razloga, priprostomu svijetu zamjerio prirodni kolovoz  2014. A kako se taj nesretni mjesec dojmio ljudi koji njeguju povijesno pamćenje? To ne znamo. Oni naime o tomu šute. No, bit će da je njih osim prirode zgrozilo i društvo.

Zašto? Takvi ljudi ne mogu izbjeći analogije. A u kolovozu 2014. navršilo se punih 100 godina od kolovoza 1914., mjeseca u kojemu je veselo buknuo Prvi svjetski rat.  Povodom je tomu ratu bilo ubojstvo austro-ugarskoga prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove žene Sofije što ga je u organizaciji Crne ruke izvršio bosanski Srbin Gavrilo princip na Vidovdan, 28. lipnja, 1914. u Sarajevu. U tom su ratu propala četiri carstva: Njemačko, Austrijsko, Rusko i Osmansko, a poginulo je, na svim stranama, oko 20.000.000 ljudi. Sjećanje je na to neugodno, pogotovo stoga što danas, 100 godina poslije, slušamo  zapomaganje iz Ukrajine koje predviđa veliki rat kakav Europa nije vidjela od 1945. i upozorbu iz Litve da Rusija, ratujući protiv Ukrajine, zapravo ratuje protiv Europe.

O striktnom smislu tih izjava može se dvojiti. No nema nikakve dvojbe da Rusija ostentativno krši međunarodno pravo. A kada to, uz tisuće poginulih vojnika i civila, čini najveća euroazijska sila, razuman čovjek, kakav god optimist bio, ne može zanijekati da se Europa nalazi u velikoj krizi.

Kako u takvim okolnostima izgleda Konferencija o Zapadnom Balkanu što je na poziv njemačke kancelarice Angele Merkel 28. kolovoza 2014. održana u Berlinu? Teško je odoljeti usporedbi s Berlinskim kongresom kojemu je 1878. predsjedao „željezni kancelar“ Njemačkoga Carstva Otto von Bismarck. Tada se tamo diplomatski odlučivalo o budućnosti „ovih prostora“. „Koncert velikih sila“ riješio je tzv. Istočno pitanje uredivši međunarodnopravno europsku baštinu Osmanskoga Carstva nakon Rusko-turskoga rata: priznao je državnu neovisnost Rumunjske, Srbije i Crne Gore, a Austro-Ugarsku ovlastio da okupira Bosnu i Hercegovinu. Ovaj se put u Berlinu ništa slično, a kamoli tako zamašno nije dogodilo.

milanovi__merkel_693805S1Na konferenciji, koju je sazvala „najmoćnija žena svijeta“,  nije bilo nikakva „koncerta velikih sila“. Sudjelovale su  samo male limene glazbe iz „vascelog regiona“.  Govorilo se o Zapadnomu Balkanu kao prostoru mira, ljubavi i svakojake međunarodne suradnje: gospodarske, energetske,  prometne  –  a iznad svega visjelo je obećanje predsjednika Europskog povjerenstva Joséa Manuela Barrosa da će Europska unija za ostvarenje prekograničnih  infrastrukturnih projekata  u „regionu“ osigurati oko 12 milijarda eura. Hrvatska se natječe s projektom Jadransko-jonske autoceste i krčkog Terminala za ukapljeni plin. Kadli na posljetku puče vijest da se autocesta ne će početi graditi prije 2030.

Tako. Malo smo se u hladnom i mokrom kolovozu grijali na infrastrukturnim iluzijama. Kao Njemačka Vilima II. na Bagdadskoj željeznici. Ta željeznica trebala je, po grlatoj carskoj  promidžbi, Berlinu otvoriti Mezopotamiju, Bliski istok i Egipat. Znamo kako je (i zašto) skončalo to veselje. Stoga nam ni njemačko preuzimanje engleskoga Zapadnog Balkana ne ulijeva osobito povjerenje.

No, kako god bude, Hrvatskoj će u najgorem slučaju ostati uspomena da je Zoran Milanović pred televizijskim kamerama u oba obraza cmoknuo Angelu Merkel.

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Plenković: Oporba mi je djelovala kao razrijeđena kamilica na sjednici Sabora

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Andrej Plenković u četvrtak je na sjednici Vlade ocijenio da je oporba na aktualnom satu u Saboru bila kao “razrijeđena kamilica”, a također je najavio predstojeće korake koje će Vlada postići u sklopu rada na sprječavanju nasilja u obitelji.

Govoreći o napretcima postignutima u borbi protiv nasilja u obitelji, premijer je na početku sjednice Vlade podsjetio na završeno javno savjetovanje o Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji.

“U ovom trenutku svi će ti doprinosi koji su stigli u javnom savjetovanju biti analizirani, a intenzivno radimo na uvođenju nacionalne SOS linije za prijavu nasilja u obitelji”, izjavio je dodavši da je nakon susreta i edukacije operatera izrađen i naputak o postupanju u slučaju prijave nasilja u obitelji na liniji 112.

Najavio je održavanje sastanka s predstavnicima županija kojemu je cilj osiguranje postojanja sigurnih kuća u svakoj županiji u Hrvatskoj, te da će Ministarstvo državne imovine napraviti analizu lokacija u državnom vlasništvu temeljem kojih će pomoći u nastojanju da svaka županija ima odgovarajuću sigurnu kuću.

Kazavši da se kroz stručne skupine radi na izmjenama Kaznenoga zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Plenković je zaključio da je iskorjenjivanje obiteljskog nasilja prioritet međuresornog djelovanja Vlade.

Oporba na aktualnom satu kao razrijeđena kamilica

Osvrnuvši se na zastupnička pitanja na jučerašnjem aktualnom satu 12. sjednice Hrvatskog sabora, premijer je ocijenio da je oporba bila kao “kao razrijeđena kamilica”.

“Čak ni u ovoj kampanji za EU parlament nisu imali ni interesa o europskim temama, ali to je sve u okvirima očekivanja”, kazao je Plenković dodavši da je aktualni sat prošao zaista mirno.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Dijanović: Hrvatskoj treba suradnja s Kinom

Objavljeno

na

Objavio

Toby Melville/Reuters

Kinesko ekonomsko čudo“, jedna je od čestih sintagma koju posljednjih godina možemo čuti na medijskoj i političkoj međunarodnoj sceni. Pritom se nerijetko zaboravlja kako je kineska civilizacija starija od pet tisuća godina i da je do početka 19. st. Kina predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od oko 40 posto. Porazi u Opijumskim ratovima u 19. stoljeću, praćeni nametanjem niza neravnopravnih sporazuma od strane zapadnjaka, poglavito od Velike Britanije, kojima se pridružio i susjedni Japan, doveli su do „stoljeća poniženja“, u kojemu su Kinezi, nakon tisuća godina uvjerenosti u vlastitu premoć, postali marioneta u međunarodnim odnosima, što je dovelo do velikih trauma u kineskome narodu.

Nakon revolucije 1949. komunisti preuzimaju vlast u Kini, što je posljedično dovelo do uspostave bliskih odnosa s komunističkim SSSR-om. No djelovanjem američke politike i diplomacije, u čemu su ključnu ulogu imali Henry Kissinger (1971. uspostavlja diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacija SSSR-a) i Richard Nixon, koji je 1972. posjetio Kinu, došlo je 1978. do odvajanja Kine od SSSR-a. Uz američku pomoć Kina od tada započinje reforme u smjeru preorijentacije ekonomije na tržišne principe. Socijalno-tržišna ekonomija omogućila je Kini visoke stope gospodarskoga rasta, a snažno otvaranje prema svijetu nakon 2000. omogućilo joj je nastavak visokoga rasta koji traje sve do danas. Očito, Kina se vraća onamo gdje je bila do početka 19. st.

Pojas i put

Kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio je inicijativu „Pojas i Put“ (eng. Belt and Road), veliku kinesku razvojnu strategiju za 21. st. kojoj je cilj infrastrukturnim projektima (željeznice, autoceste, mostovi, plinovodi, luke, zračne luke, telekomunikacijske mreže) povezati Aziju, Afriku i Europu, a novi „Put svile“ uključuje i suradnju na planu industrije, financija, energetike i visokih tehnologija. Na „Pojas i Put“, kao globalnu projekciju kineske ekonomske i političke moći („globalizacija na kineski način“), američki establišment gleda kao na geopolitičku zavjeru i polugu koja će Kini osigurati globalnu hegemoniju.

Razvoj visokih tehnologija (zapad često Kinu optužuje za krađu intelektualnoga vlasništva) razrađen je u konceptu „Kina 2025.“, koji predstavlja državni prioritet broj 1. Kina želi postati svjetski predvodnik u razvoju visokih tehnologija i ne čudi stoga što su američkim taksama pogođeni upravo proizvodi iz koncepta „Made in China 2025.“ koji uključuju informacijsko-komunikacijske tehnologije, robotiku, svemirsku industriju, tzv. internet stvari itd. Svima je vjerojatno najpoznatiji slučaj Huaweia koji je najsnažnije na udaru američke konkurencije.

Ekonomsko jačanje dovelo je do i snažne modernizacije vojske, pa Kina već danas ima drugi najveći proračun na svijetu. To je osnažilo kineske ambicije u Istočnome i Južnome kineskom moru. Kineski predsjednik Xi Jinping početkom ove godine kineskoj je vojsci poručio da mora biti „spremna za borbu i rat.“ Uz Istočno i Južno kinesko more, potencijalni sigurnosni problem je i situacija s Tajvanom.

Američki „Pivot to Assia“ i kineski „16+1“

Postoje naznake da su SAD i Kina pred potpisivanjem trgovinskoga sporazuma, no dugoročno gledano, nema baš nikakve dvojbe da će Kina predstavljati najvažnijega američkog konkurenta za globalnu dominaciju (tzv. Tukididova zamka). Toga je bila svjesna još i Obamina administracija koja je proklamirala strateški zaokret prema azijsko-pacifičkoj regiji, regiji najvećega gospodarskog rasta, poznat kao „Pivot to Assia“. Pojedini protagonisti američke „duboke države“ zalažu se za trostruko „obuzdavanje“ Kine, Rusije i Irana, no svjesni su da će im ta politika najteže proći s Kinom jer SAD ovisi o kineskom financiranju njihova deficita.

Kineski utjecaj posljednjih godina sve više jača i u Europi, najviše Inicijativom „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom sve više jačaju trgovinske veze. U posljednjem izvješću Münchenske sigurnosne konferencije ističe se kako Kina postaje sve snažniji igrač i na Balkanu. U investicijama na Balkanu svakako prednjači Srbija gdje je Kina u 23 projekta uložila preko deset milijarda dolara: od metaloprerađivačke industrije i industrije oružja do infrastrukturnih projekata. Visoke investicije Pekinga postoje i u Mađarskoj gdje je uloženo oko 4 milijarde dolara. Od država srednjoistočne Europe ističe se Poljska s 3 milijarde dolara, što je posebno zanimljivo jer je Varšava jedan od glavnih strateških partnera Washingtona u Europi.

Peking investicije ne uvjetuje mistikom ljudskih prava

Prošloga tjedna, u utorak, u Bruxellesu je održan sastanak na vrhu EU-Kina na kojemu se raspravljalo o spornim temama. Kineski premijer Li Keqiang nakon toga je stigao u posjet Hrvatskoj. Drugi najmoćniji čovjek kineske politike sastao se hrvatskim državnim vodstvom, a potpisano je i više bilateralnih sporazuma. U Dubrovniku je održan deveti summit Inicijative „16+1“. U pratnji kineskoga premijera bilo je 400 kineskih poduzetnika i partnera koji su sa 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe dogovarali poslovne aranžmane.

Ono što upada u oči u posjetu kineskoga premijera Keqianga Hrvatskoj vrlo dobra je informiranost o našoj državi pa je uoči posjeta kineski premijer naveo brojne izume i dostignuća Hrvatske u povijesti. Analitičari ističu kako je to kineski način pridobivanja simpatija neke države i način iskazivanja poštovanja. Ono što kineske investicije razlikuje od zapadnih činjenica je da Peking svoja ulaganja ne uvjetuje mistikom ljudskih prava (logično za društveno komunističku državu), tj. ljudskopravaškim zahtjevima koji često služe kao najobičnije sredstvo ucjene.

Prilika za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom

Hrvatska je do sada zanemarivala izvozni potencijal kineskoga tržišta i općenito suradnju s Kinom (čijih je 250.000 turista prošle godine posjetilo Hrvatsku). Trgovina između dviju država iznosi tek jednu milijardu dolara. Od članica EU-a, jedino Cipar i Latvija ostvaruju manji izvoz u Kinu. Tek malo više od 1 posto izvoza Hrvatske otpada na Kinu, dok je uvoz gotovo 5 posto. Manja Slovenija izvozi nekoliko puta više u Kinu, i to uglavnom visokotehnološke proizvode. Projekt izgradnje Pelješkoga mosta (prvi projekt sufinanciran EU sredstvima koji realizira Kina) predstavlja dobru priliku za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom i za zauzimanje bolje pozicije na novome Putu svile koji će težiti najmanje 900 milijarda dolara.

Nakon posjeta kineskoga izaslanstva Hrvatskoj spominju se i novi mogući projekti kao što su luka Rijeka te izgradnja željezničke pruge Zagreb-Rijeka. Kineski je premijer Keqiang izjavio kako smo „iako geografski udaljeni, spremni zbližiti svoja srca i otvoriti dijamantno razdoblje u našim odnosima.“ Ako zanemarimo patetiku, potencijali za snažniju suradnju svakako postoje, a Hrvatska bi se pritom trebala fokusirati i na visokotehnološke proizvode jer narativ o „sirevima, tunama i mlijeku“ koji često dominira kad se govori o suradnji s Kinom, ne izgleda previše ozbiljno.
Suradnju s Kinom najviše kritiziraju države koje s njom najviše surađuju

Kad je u pitanju suradnja s Kinom, onda velike države poput SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Francuske često vole manje države srednjoistočne Europe i Balkana optuživati za sudjelovanje u kineskoj infiltraciji u Europu i za stvaranje ovisnosti od Kine. Nedavno se inicijativi „Pojas i put“ pridružila i Salvinijeva Italija, kao prva članica iz zemlja G-7, pa se tako i Rim našao pod optužbama Njemačke. Njemački ministar vanjskih poslova vrlo je oštro kritizirao talijanski potez: „Ako neke zemlje vjeruju da mogu sklapati unosne poslove s Kinezima, doživjet će čudo i jednoga dana se probuditi u ovisnosti.“

Pritom je zanimljivo da suradnju manjih država (ili čak i Italije) s Kinom ne kritiziraju one države koji bi se same grozile suradnje s Pekingom i koje svojim primjerom pokazuju da ne žele suradnju sa „zemljom koja krši ljudska prava“. Ne, najviše kritiziraju upravo one države koje imaju najveću suradnju s Kinom, tešku desetine ili stotine milijarda dolara! Komentirajući optužbe za prokinesku orijentaciju, češki predsjednik Miloš Zeman rekao je: „Njemačka kancelarica Angela Merkel bila je u Kini osam puta pa je ona onda bolji kineski agent od mene.“

Sinocentrizam

Jačanje kineske globalne moći kod mnogih zapadnih aktera stvara strah od kineskih imperijalističkih ambicija, a u tomu se kontekstu posebno govori o „kreditnome imperijalizmu“. No Kinezi imaju poseban način gledanja na svijet i povijest koji je bez osnovnoga poznavanja sinologije teško shvatljiv umu zapadnog čovjeka. Kina ne želi imperijalizam, nego sinocentrizam.

Ne želi svjetsku vlast, nego da ju svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. Kao što objašnjava dobar poznavatelj Kine dr. sc. Branimir Vidmarović: „U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost.“ Kineske elite smatraju da sinocentrični sustav predstavlja prirodni poredak, a okosnica današnjega sinocentričnog sustava politika je snažne suradnje s međunarodnim tržištima. Naravno, snažna koncentracija kineskoga kapitala u nekoj državi ne može ne imati posljedice i na političkoj razini. Teško će sutra biti moguće očekivati od određene države, snažnije kreditno i investicijski vezane uz Kinu, da, primjerice, u UN-u redovito glasuje za neke protukineske inicijative.

Svijet se neupitno kreće prema multipolarnosti, a brojni analitičari pritom ističu da će 21. stoljeće biti kinesko stoljeće (Pax sinica). Hrvatska kao članica euroatlantskih integracija svakako ne treba (SAD će još dosta godina biti vodeća sila koja se ne će tek tako odreći statusa globalnog hegemona), a teško i može biti jedan od snažnijih „partnera“ Kine u Europi (realno partnerstvo moguće je samo između ravnopravnih država), no ako njezini vladajući političari znaju što je mudra i pametna politika, učinit će sve da se suradnja Zagreba i Pekinga ojača. Naime, u situaciji dok brojne države profitiraju od suradnje s Kinom, jedino bi dudeki ili podanici mogli odbijati benefite koje ta suradnja nesumnjivo može donijeti, a samo zato da bi zadovoljili zahtjeve trećerazrednih zapadnih birokrata. Male države u međunarodnim odnosima trebaju inzistirati na jednakim načelima i pravilima za sve. Ako se odreknu tih načela, ne ostaje im više ništa osim okova i sluganstva.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari