Pratite nas

Kolumne

Njihov se uspjeh mjeri onime što se nije dogodilo

Objavljeno

na

FAH

Vrijeme dosadnjikavih junaka

Kao što u ratu znoj uložen u kopanje rovova štedi krv, tako i u miru prevencija štedi palijativu. No, svojevrsno prokletstvo službi i struka koje se bave preventivom je što ne mogu zorno predočiti rezultate svoga rada. Njihov se uspjeh, naime, mjeri onime što se nije dogodilo. Oni koji grade nove ili popravljaju dotrajale ceste ne mogu pokazati one koji zbog toga nisu poginuli. Ni oni, koji su zakonski i nadzorom primorali graditelje graditi objekte tako da mogu izdržati udar jačeg potresa, ne mogu pokazati koliko je života zato sačuvano, pa ni koliko je smanjena materijalna šteta.

Jednostavno, ako su napravili dobro svoj posao i spriječili ili umanjili nekad manje, nekad veće zlo, ne gine im zajedljivo spočitavanje – sva ta strka i silan, dodatno utrošen novac nizašto! Ionako se ništa ne bi dogodilo taman i da se ništa nije poduzelo, tad će reći svima oni koji povjeruju tek kad nesreću vide u svom dvorištu. Zato nije fer da rad službi čija je svrha prevencija ocjenjuje baš svaka šuša, bila ona blagoglagoljiva ili napola mutava, bila to klatež najvišeg akademskog zvanja ili tek polupismeni davež.

Postoji li mjerilo uspješnosti prevencije?

Epidemiologija i infektologija zasigurno su među područjima gdje preventiva dolazi ponajviše do maha. Evo, već mjesecima se susreću sa situacijom koju živi ne pamte – novom, nepoznatom bolešću koja se širi brzo i podmuklo, nerijetko i bez simptoma. A kad je mnoštvo nepoznanica u igri, situacija prirodno nalaže pojačan oprez.

Kad nema drugih, primjenjuju se prokušane stare metode iz doba kad se o boleštinama te vrste puno manje znalo, čak i znatno manje nego što se o koronavirusu zna danas. Pribjegava njima sad cijeli svijet, pa i oni koji su isprva stavili ružičaste očale, nadajući se da bi ih mogao mimoići gorki kalež, čak i budu li se ponašali nonšalantno. U svemu tome najbitnijim čimbenikom pokazuje se vrijeme. Ako se na vrijeme nešto ne poduzme, posljedice dramatično rastu. Smrtonosni ples „čudaj malih črvekov“, kako je u Gruntovčanima Cinober Dudeku predstavio svijet mikroorganizama, nemoguće je zaustaviti.

I da su kojim slučajem baš svi njihovi kolege diljem svijeta djelovali pravodobno, odgovorno i ozbiljno poput njih, i da nikome nije nedostajalo potpore politike kao što nije njima, Krunoslav Capak i Alemka Markotić bi danas bili u klasičnom problemu koji mȍri preventivce – ne bi mogli pokazati posljedice svoga rada. Ipak, hrvatski stručnjaci imali su vrašku sreću u, kako to obično bude, tuđoj nesreći. Ne zato što bi joj se radovali, nego da im posluži kao primjer za usporedbu pred sumanutim naletima nevjernih Toma.

Naime, njihovi talijanski kolege su poduzeli baš sve što i oni, samo su, barem u tamošnjim žarištima epidemije, to učinili neka 2-3 tjedna prekasno, prekasno za mnoge. Sad kad su već dostupni podaci talijanskog statističkog zavoda o smrtnosti u prva tri tjedna ožujka to postaje sve jasnije, a najvidljivije je u provinciji Bergamo, koja brojem stanovnika otprilike odgovara Zagrebu i Zagrebačkoj županiji zajedno. Podaci za 97 od 243 tamošnje općine govore o peterostrukom porastu ukupnog broja umrlih (bez obzira na uzrok smrti, bilo to s koronom, od korone ili bez korone) u odnosu na petogodišnji prosjek umrlih u istom razdoblju 2015-2019. Rekorder je pitoreskno mjestašce od 5 tisuća stanovnika San Pellegrino Terme, poznato po glasovitoj mineralnoj vodi, u kojem se broj umrlih u ožujku povećao više nego 20 puta, s 2 na 42. No, vrijedi naglasiti kako bolest u tom razdoblju još ni izbliza nije dosegla vrhunac.

U zadnjoj dekadi ožujka prosječni dnevni broj službeno evidentiranih umrlih od koronavirusa, dotada već dvostruko veći od prosjeka umrlih inače, dodatno se udvostručio, da bi bilanca registriranih umrlih od koronavirusa u provinciji Bergamo na kraju ožujka dosegla brojku 2060 (petogodišnji mjesečni prosjek umrlih od svih uzroka za ožujak je 900). No, lokalno prikupljeni podaci od sve 243 bergameške općine za cijeli ožujak, koje, doduše, državni statistički zavod zbog odmaka u obradi podataka još nije službeno potvrdio, govore kako ukupan broj umrlih u ožujku u provinciji Bergamo prelazi 5400, dakle 6 puta je veći nego u ožujcima prethodnih godina.

Taj broj na tragu je službenih statističkih podataka za prva tri tjedna, uzevši u obzir i spoznaju da se u zadnjoj dekadi ožujka bolest tek zahuktala. No, to znači da je stvarni broj umrlih u ožujku za oko 2500 veći od službeno evidentiranog (2060) uvećanog za standardni broj umrlih u tom razdoblju (900), što ukazuje da je ukupni broj umrlih kojima je presudio koronavirus u Bergamu više nego dvostruko veći od službeno registriranog. Najvjerojatnije zato što nisu registrirani oni kojima zbog zapunjenih bolničkih kapaciteta nije mogla biti pružena adekvatna liječnička pomoć.

Iako drugi talijanski krajevi po svoj prilici ne će po razmjerima kataklizme slijediti Bergamo (mada mu obližnje provincije poput Brescie, Cremone i Piacenze pušu za vratom), provinciju gdje se bolest najbrže proširila, tako da unatoč tome što ne čini ni 2% ukupne talijanske populacije, sudjeluje s više od 16% u ukupnom broju registriranih umrlih od koronavirusa, ona kao najpogođenija pošašću postaje mjerilom što se događa ako se mjere ne poduzmu na vrijeme. S druge strane, mjerila što bi bilo da se mjere uopće nisu poduzele nema (nitko, naime, nije bio toliko lud da to isprobava, a ako je tkogod isprva i imao takvu ideju na pameti, ubrzo je, suočen s posljedicama, odustao).

Cyrus the Virus

Oni koji lakonski omalovažavaju posljedice bolesti tvrdeći kako od nje ionako umiru samo bolesni starci (makar bi dobar dio njih po dobi mogli biti djeca još uvijek živahnima Joži Manoliću ili Budi Lončaru), a moguće im rastu zazubice jer pošast vide i kao dar s neba u kontekstu rasterećenja mirovinskog sustava, neka znaju da je talijanskim liječnicima, među ostalim i zbog poduzetih mjera, zasad „lako“ praviti trijažu isključivanjem starijih iz liječenja.

Međutim, čisti razbor govori kako bi se u uvjetima slobodnog kolanja virusa, što neki zagovaraju, postojeći zdravstveni kapaciteti pokazali nedostatnima i za mlađe (u Hrvatskoj, primjerice, trenutno 15% zaraženih koronavirusom na respiratorima pripada dobnoj skupini 35-45 godina, i to u uvjetima kad nema potrebe za prioritetnim razvrstavanjem bolesnika prema dobi). Stoga bi veća smrtnost i među mlađim ljudima tada bila neminovna. Respiratore je, naime, relativno lako brzo proizvesti, puno lakše i brže nego one koji znaju njima rukovati i reagirati u kritičnim situacijama koje nerijetko prate taj oblik održavanja na životu. Uz to, malotko spominje posljedice koje bolest ostavlja na one koji su preboljeli njezin teži oblik, čega ni mlađi nisu pošteđeni.

Ali zato nekima dokonog mudrovanja koliko se umire od korone a koliko s koronom nikad dosta, pa bi to utvrđivali od slučaja do slučaja, posve zanemarujući zbirne statistike o mortalitetu koje, barem u Bergamu, govore više od tisuću riječi. A i dobro je znano da su svi ti rakovi, visoki tlakovi, dijabetesi, kronične bolesti pojedinih organa, gripe, prehlade… i prije bili s nama, ubijajući u provinciji Bergamo 6 puta manje ljudi nego danas.

Stoga, držimo li se zdrava razuma, nema druge nego taj nagli porast smrtnosti bez presedana u civiliziranom svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pripisati jedinom novom, a osim koronavirusa nema ništa nova za što bi znali. Izgleda kao da se sve te opake boleštine dosad nisu mogle dogovoriti koja će ubiti čovjeka, pa im prođe život u jalovu prepiranju. No, iznebuha se pojavi sićušni, oku nevidljivi stvor, sve te nesposobnjakoviće postroji i odjednom više ljude ne mrcvare godinama, nego ih smrt dočeka po hitnom postupku.

Slično kako je u filmu Con Air (u nas preveden kao Opasan let) opaki kriminalac nadimka „Cyrus the Virus“ u maestralnoj izvedbi naše gore lista, Johna Malkovicha, okupio sve najgore američke kriminalce, davši im svojim organizacijskim sposobnostima dodanu zločinačku vrijednost. Bez njega nikako ne bi mogli preoteti zrakoplov i započeti krvavi pir. I ovdje se kolovođa, za kojeg se niti ne zna je li živ ili neživ, tako pritajio da poneki dvoje postoji li on uopće, ili barem misle da za njega ne bismo ni znali da nije otkriven. Samo, bismo li tada znali odakle svi ti mrtvi ljudi? Makar, možda i je neki treći uzrok u igri? Sve i da jest, i na njega poduzete mjere očito djeluju.

Praktičan i pragmatičan um protiv tehnicističko-birokratskog uma

Vrijeme korone iznijelo je na vidjelo sve protimbe između praktičnog i pragmatičnog uma vodećih epidemiologa i infektologa, te tehnicističko-birokratskog uma alternativaca. Potonji traže čvrsto tlo, vođeni logikom kako dok nisu poznate sve činjenice, ne treba donositi nikakve odluke, pa, kako bi donositelje već donesenih odluka diskreditirali, postavljaju pitanja za koja znaju da nitko na svijetu nema odgovora. Ili kako bi rekao Imbra Presvetli iz Gruntovčana – jeden hurmasti more postaviti takovo pitajnje na koje ni sto spametnih odgovora nemre najti.

To je vjerojatno jedna od prvih definicija trolanja, nastala znatno prije nego je taj pojam izmišljen. I dok neki ne bi poduzimali ništa sve dok se sve potrebne činjenice ne razbistre, Hrvati su srećom na vodećim mjestima imali dovoljno smirene, stručne i razborite ljude, spremne pravodobno donijeti primjerene odluke, i prije nego što su porazne talijanske statistike ugledale svjetlo dana. Ti su ljudi bili svjesni kako neznanje o nepoznatom ne može biti izgovor za bijeg od odgovornosti i nehaj, nego tek dodatni motiv za pojačani oprez.

Kako bi oslabili obrambenu moć Hrvatske, formalisti i birokrati šire zarazu ravnodušnosti („ma, bolest uopće nije tako opasna“) na sve načine potkopavajući autoritet vodstva. Čine zapravo isto što je u Hrvatskoj radila KOS-ova grupa Labrador početkom devedesetih. Jedni izmišljaju najfantastičnije priče nepotkrijepljene bilo kakvim argumentima, dokaze da ne spominjemo. Drugi se prave pametnima postavljajući pitanja za koja znaju da odgovora na njih svijet još nema.

Treći zavjeru vide u tome što se za COVID-19 otkriven 2019. godine široko primjenjuju mjere karantene, iako on nije na službenom popisu bolesti iz 1974. za koje se propisuje karantena. Četvrti, oni dovitljiviji, kao svoje glasnogovornike u prvi plan guraju satelite koje su prethodno napumpali (ne nužno samo glave im) – a koji zbunjuju javnost besplodnim filozofiranjem umiru li ljudi doista od korone ili tek s koronom – da bi se istodobno sami šegačili na tu vrlo, vrlo ozbiljnu temu… A da takva doista jest, toliko talijanskog valjda još znaju da se i sami u to mogu lako uvjeriti.

Peti, pak, (ma svi su oni peti barem kad je o rednom broju kolone riječ), ne odustaju od usporedbi korone s gripom, ne uviđajući da baš zbog poduzetih mjera mjerilo za to nipošto ne može biti stanje u zasad uspješno branjenoj Hrvatskoj, nego ono u Bergamu, gdje su spočetka koronu također dočekali kao gripu, da bi se ubrzo predomislili. No, ne kaže se uzalud, ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Pritom je posve svejedno guraju li ti i takvi nos u tuđu struku i tuđe znanje iz pukoga neznanja, ne pokazujući pritom da makar i površno poznaju narav i svrhu epidemiologije, ili, pak, to čine iz zle namjere. Jer sablažnjeni maleni, koji im povjerovaše, kažu da su im povjerovali jer su u pitanju ugledni ljudi, doktori, ne prepoznajući da to nisu doktori, nego nadridoktori za ono o čemu govore, a za što su pravi doktori Capak i Markotić.

Uostalom, neka se samo pitaju bi li išli pod nož pedijatru. Ili tako maleni ipak nisu? No, nije to prvi put da sablažnjeni maleni, dočekavši ih kao ozebli sunce, požele povjerovati kojekakvim šarlatanima i prihvatiti sve zlo i naopako kojima ih ovi slatkorječivo nutkaju. Stoga nema druge nego zaključiti kako ima nešto i u namislima njihovih ne tako plemenitih srdaca. Ta, nisu li još do jučer gorljivo urgirali da se državno vodstvo poda komedijašu i lakrdijašu, koji tim poslovima nije vičan i nisu mu pisani na kožu, pa gdje ne će i sad povjerovati jednako naopakim alternativcima.

Njih, zanimljivo, promiču isti mediji koji su ne tako davno svesrdno podržavali i dotičnog politikanta, diletanta političkih kompetencija nalik onima pajaca kojeg su Slovenci smjesta torpedirali čim su se suočili s opasnošću pošasti, te državno kormilo prepustili ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Zanimljivo je kako u podrivačkoj promociji alternativaca prednjači portal s prefiksom „tele“ u imenu (a nije telegram.hr), što (baš kao i kod telegrama) vjerojatno označava publiku kojoj je namijenjen. Kao da ima zadanu normu držati na naslovnici barem 5 članaka posvećenih alternativnom viđenju krize, u kojima zatrpava činjenicama samo prividno vezanima uz materiju, istodobno ignorirajući one ključne, već izmjerene statističke pokazatelje.

A gdje si bio 2020.?

Posebno je tužno među onima koji danas ruše hrvatsku obranu vidjeti i neke koji su prije tridesetak godina branili Hrvatsku od takvih kakvima su u međuvremenu sami postali. Moguće i nisu svjesni kako će, kad sve ovo prođe, glavno pitanje biti – gdje si bio i što si radio 2020.? Onima, koji su se ponijeli kao krava koja je najprije dala pa prolila punu kantu mlijeka, od slabe će koristi biti gdje su bili ’91. Jednako kao što francuskom maršalu Petainu ’45 nije bilo od neke vajde gdje je bio ’18 da ne bi ostao upamćen u francuskoj povijesti kako jest. I sve to u vremenima kad čak i Zoran Milanović, ne radeći ništa, radi za Hrvatsku najbolje što zna i može. A da se ugledaju na njega dok je još vrijeme?

Kako će inače lustrirati one koji su zlo činili Hrvatskoj od 45′ do ’90, i one koje su joj ga činili od ’91 do ’95, kad se ovih dana sâmi tako jasno rasvjetljavaju (lustriraju)? Danas, naime, upravo oni rušilačkim propagandnim djelovanjem otupljuju nužan oprez i umnogome doprinose tome da se Hrvatska trenutno ističe u još nečemu osim učinkovitog zauzdavanja epidemije.

Naime, posve suprotno drugim državama, Hrvatska ima znatno više problema s obuzdavanjem širenja zaraze u dijelovima države pretežno sklonim političkoj desnici, u čemu, nažalost, nisu iznimka ni Hrvati izvan Hrvatske, nego u krajevima gdje prevladava politička ljevica, dijelom možda i zato što su tamo navikli pratiti talijanske medije pa sav taj užas vide iz prve ruke. Što reći nego – gdje se sije i prima neposluh, tamo caruju bujice nereda! A usput i ono što se nekad činilo za 30 srebrnjaka.

Imajući u vidu svu podmuklost metoda kojima se služe oni koji danas ruše Hrvatsku, ostaje izvjestan žal što s metodama borbe protiv epidemije, za koje je Krunoslav Capak rekao da spadaju u 19. stoljeće – posve logično, jer s obzirom na nedovoljno znanje o neprijatelju, drugih učinkovitih, poput cjepiva i lijeka, zasad nema – nije usklađeno i sankcioniranje iz tog vremena. Što tek reći za pothvat 150 izletnika koji su sredinom ožujka odlučili turistički posjetiti Tursku, da bi se vratili kao leglo zaraze, a Capak ih ne bez ironije prozva „našim Turcima“?  A što, nego protegnuti žal na izostanak kažnjavanja svojstvenog kojem stoljeću ranije, pa nek „naši Turci“ pjevaju borbene – „Odavno smo janjičari stari,…“. Ovako, u poremećenom svijetu potpuno izvrnutih pravila, vrijednosti i autoriteta sad oni traže Capaka da im se ispriča.

I poslije korizme korizma

I dok se o stručnjacima Krunoslavu Capaku i Alemki Markotić ovih dana uglavnom lijepo priča, a hvali se s pravom i ministra Beroša, jedan čovjek ostaje sve vrijeme u sjeni, čovjek za kojeg Capak reče: „Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“ Doista savršen opis pravog čovjeka na upravljačkom mjestu, a usput i priznanje tko doista donosi odluke.

Riječ je o Davoru Božinoviću, ministru unutarnjih poslova i šefu Stožera civilne zaštite, čovjeku kojeg ovih dana cendravi anarhoidi časte KOS-ovcem, spočitavajući mu usput i upitan politički legitimitet, budući mu je narod, koji najbolje zna (bolje i od Plenkovića), dao na izborima svega 454 preferencijalna glasa. No, to ne pokazuje ništa drugo doli da ti priučeni politički analitičari, očito pobornici krajnje ljevičarskog koncepta direktne demokracije, ne poznaju bit političkog sustava predstavničke demokracije, utemeljene na prijenosu legitimiteta.

Štoviše, slučaj Davora Božinovića (koji je politički sumišljenik predsjednika Vlade Plenkovića protiv kojeg se, apsurdno, morao natjecati na istoj listi) najbolje potvrđuje svu nakaradnost i destruktivnu narav preferencijalnog glasovanja, koje se u konačnici pokazuje samo još jednom lizalicom za sablažnjavanje malenih. A sva je prilika da prije ovih događanja ni drugi nenametljivi, smireni, pristojni i stručni ljudi, poput onih koje se danas drži junacima (Capak, Beroš, Markotić), u očima sveznajućeg naroda ne bi prošli ništa bolje. Štoviše, imali bi šanse k’o rani kršćani u rimskom Koloseju protiv divljih zvijeri.

Ali neka se ne brine narod slijep kraj zdravih očiju, ne će on ni sad progledati. Proći će vrijeme tih iritantnih, dosadnih, sposobnih i stručnih ljudi, vrijeme davora, vilija, alemki i krunoslava (jer kako se prisjećamo ovih dana – put od „Hosana u visini“, do „Raspni ga, raspni!“ i nije tako dalek), i vratiti se ono staro vrijeme, vrijeme bukača i alapača, vrijeme tamburaša, marasa, beljaka, buljeva, grmoja… a bome i onih koji takve rišu kao super-junake, a nisu više u dječjoj dobi, iako počesto tako zvuče.

Ironično, vratit će se zahvaljujući djelima ovih dosadnjikavih, mentalno stabilnih junaka koji povazdan tupe jedno te isto, što tankoćutne pametnjakoviće iznimno iritira i vrijeđa. Pa im i tijekom korizme tako teško pada odreći se za dobro šire zajednice isprazne, hedonističke dokolice koju nazivaju slobodom. Za koju je Zvonko Bušić brzo shvatio da je miljama daleko čak i od one slobode koju je uživao u izolaciji američkih kazamata, izdržavši u njoj poprilično dulje i od najcrnjih scenarija razvoja pošasti koja je zahvatila svijet.

Kako stvari stoje, nakon jedne šokantne i rastresene korizme, vrijeme nam je provesti još jednu. Stoga ju provedimo sabrani s pouzdanjem u Boga, zahvaljujući Mu na ljudima koje nam je dao, s punim povjerenjem u njihovo vodstvo. Jer djelima pokazuju da ga zaslužuju.

Grgur S./Kamenjar.com

‘Hrvatska ima najbolji stožer za obranu od corona virusa u cijelom svijetu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari