Pratite nas

Nobilovi maloumni pokušaji manipuliranja hrvatskom javnošću

Objavljeno

na

Prve sate Nove godine u Lijepoj našoj obilježila su uhićenja visokopozicioniranih čelnika Udbe. Uhićenju je prethodio svojevrsni medijski igrokaz. Lice s njemačke tjeralice, Josip Perković u intervjuu, u nastavcima, u jednim dnevnim novinama pred hrvatskom je javnošću iznosio svoju obranu.

Perkovićeve tvrdnje iznesenim u tom hrvatskom dnevniku, za Slobodnu Dalmaciju prokomentirao je Bože Vukušić , bivši politički emigrant i tajnik Vijeća za istraživanje žrtava terora SFRJ u inozemstvu, te osoba koja se više od dva desetljeća intenzivno bavi istraživanjem djelovanja Udbe.

Gospodine Vukušiću, u intervjuu „Večernjem listu“ Josip Perković konstatira da je Krunoslav Prates nevin, da je na münchenskom sudu osuđen “na pravdi Boga“. Implicira da je Pratesovo doživotno utamničenje uzrokovao Vinko Sindičić lažnim svjedočenjem pa se i on pribojava pojavljivanja lažnog svjedoka. Vi ste pratili suđenje Pratesu i bili jedan od ekspertnih svjedoka u sudskom procesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Je li moguće da na münchenskom sudu bude osuđen nevin čovjek zbog lažne izjave svjedoka?

Suđenje Krunoslavu Pratesu bilo je javno. Branila su ga dva odvjetnika. Rasprave su pratili novinari i zainteresirana publika. Dokazi o krivnji Krunoslava Pratesa navedeni su u presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu.

Presuda je prevedena na hrvatski jezik i može se naći na raznim hrvatskim portalima, pa se svatko koga to zanima može osobno uvjeriti da Josip Perković i njegov odvjetnik Ante Nobilo iznose neistine. Protiv Pratesa bilo je dovoljno dokaza i bez Sindičićeva svjedočenja; on sam je više-manje sve priznao u razgovoru s prikrivenim policijskim istražiteljima tijekom istrage. Prates se žalio na prvostupanjsku presudu, ali je njemački Savezni vrhovni sud (Bundesgerichtshof) istu odbacio kao neutemeljenu. Neposredno nakon toga Prates je najavio podnošenje zahtjeva za izvanrednom obnovom procesa (Wiederaufnahmeverfahren), ali to – koliko je poznato – još uvijek nije učinio.

Trenutno je u Hrvatskoj na djelu nastavak difamacijske kampanje protiv njemačkog pravosuđa koja je započeta još za vrijeme suđenja Pratesu, a kojoj sam posvetio nekoliko poglavlja u knjizi „Zločini komunističke mafije – od slučaja Đureković do ‘lex Perković’“ (Zagreb, 2013.). Mislim da ćemo relativno brzo doznati kakve će sve posljedice ona prouzročiti.

Što je Vinko Sindičić kazao da je time utamničio Krunoslava Pratesa?

Praktički je samo ponovio ono što je već bilo poznato u javnosti. A o čemu sam, među ostalima, i ja već opširno pisao u knjizi „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ (Zagreb, 2001.): da je Prates bio suradnik Udbe, da ga je na vezi držao upravo Josip Perković, da je bio vlasnik tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković i da je upravo on omogućio nesmetanu izvedbu tog ubojstva, jer je nekoliko mjeseci ranije na agenturnom sastanku s Perkovićem u Luxembourgu istome predao duplikat ključa od ulaznih vrata tiskare, pomoću kojega su ubojice ušli u tiskaru i dočekali Đurekovića.

Perković tvrdi da je to izmišljotina Branka Traživuka, člana terorističke skupine „Labrador“, objavljena svojedobno u beogradskoj „Dugi“, koja je „temelj“ münchenske presude.

Eto, već nakon ovog pitanja vidimo nedosljednost u Perkovićevim tvrdnjama. On u istom intervjuu na jednom mjestu tvrdi da je Pratesovu osudu i istragu protiv njega kriv Sindičić, a na drugom krivcem proglašava Traživuka. Apsolutno je smiješno povjerovati da bi neki njemački sud temeljio svoju presudu na pisanju nekih beogradskih novina. Osobno nisam očekivao da će se Perković i njegov odvjetnik Nobilo upuštati u tako naivne, gotovo maloumne pokušaje manipulacije hrvatskom javnosti.

Njemački sud doduše smatra dokazanim Pratesovu predaju ključa Perkoviću u Luxembourgu, ali na temelju priznanja Krunoslava Pratesa u istrazi. Time je on potvrdio Traživukovu novinsku izjavu koja bez toga ne bi imala nikakav značaj za taj sudski postupak. Usput rečeno, Traživuk je prije nego što je postao „labradorac“, bio Perkovićev udbaški kolega, ali i osobni prijatelj.

Kako bi Perković napredovao u službi, tako bi ga Traživuk slijedio, sve do mjesta šefa protuemigrantskog odjela u centrali republičke Udbe u Zagrebu. Perković je navodno bio i vjenčani kum Traživuku te je njegovu suprugu Sonju postavio za šeficu Udbina centra za prisluškivanje. Također, kad je Perković imenovan šefom cjelokupne Udbe u Zagrebu i dobio veći stan, dotadašnji je prepustio Traživuku. Dakle, imao je u to vrijeme veliko povjerenje u njega pa činjenica što se je Traživuk kasnije pridružio neprijateljskoj terorističkoj skupini, ništa ne mijenja na stvarnosti da je puno znao o Perkovićevim udbaškim aktivnostima.
A što je Krunoslav Prates rekao o Josipu Perkoviću?

-Da je bio njegov suradnik, da se je s njim često sastajao u inozemstvu, da ga je još češće telefonski i u pisanom obliku izvještavao o raznim hrvatskim emigrantima i njihovim aktivnostima, kao i da mu je Perković podmirivao troškove doušničkog rada i isplaćivao honorare. No, zanijekao je da je znao u kakvu svrhu će biti upotrijebljen ključ tiskare koji je predao Perkoviću, odnosno da to ne bi učinio da je slutio da će biti iskorišten za pripremu Đurekovićeva ubojstva. Sudsko vijeće mu nije povjerovalo, jer nije uspio uvjerljivo objasniti što je mislio za kakvu drugu svrhu bi Udbi trebao ključ njegove tiskare.

Perković tvrdi da se Udba bavila samo ekstremnim emigrantima, povezanim s terorizmom, ali ne i političkim emigrantima.

Općepoznato je da to nije istina, jer je objavljeno nekoliko knjiga o hrvatskim emigrantima koje je Udba „obrađivala“, nadzirala i pratila. Veliki postotak njih nije uopće bio politički aktivan, a ostali su u najvećem broju zastupali isključivo legalne političke oblike borbe protiv Jugoslavije. Samo manji broj je zagovarao nasilne akcije i u njima sudjelovao, pa i zbog toga bio suđen u nekoj od zapadnih država. Također, da se Perković služi neistinama u tradiciji poznate udbaške propagande ozloglašavanja hrvatskih domoljuba, bit će jasno ako usporedimo broj procesuiranih pojedinaca u Jugoslaviji zbog povezanosti s „neprijateljskom emigracijom“ – više od devedeset posto takvih osuđeno je zbog „verbalnog delikta“, najobičnijih kontakata i razgovora s političkim emigrantima, čitanja i širenja emigrantskog tiska i slično.

Napisali ste knjigu o ubojstvu Stjepana Đurekovića, istrazi i suđenju Krunoslavu Pratesu. Što ste zaključili, nakon vaših istraga, i iz tajnih Udbinih arhiva, što je ključni razlog njegove likvidacije?

Prema mojim spoznajama, glavni razlog bio je zataškavanje kriminala na „viskoj nozi“ u INI, u kojem su prste imali Vanja Špiljak i Milan Ujević, sinovi tadašnjih visokih partijskih i vojnih dužnosnika Mike Špiljka i Mate Ujevića, te Aleksandar Miša Broz, sin Josipa Broza Tita. Oni su bili dio mreže unutar jugoslavenskog gospodarsko-financijskog i političko-vojno-obavještajnog establishmenta koja je već tada funkcionirala kao svojevrsna mafijaška organizacija. Izgovor za Đurekovićo ubojstvo bile su knjige koje je objavio u inozemstvu.

-U izvješću Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, ali i u Vašim knjigma opisana je tehnologija donošenja odluka, od praćenja do likvidacije. Kao svjedoci se navode bivši visokopozicionirani udbaši, poput Ivana Lasića kojeg također traži münchensko tužiteljstvo, koji su progovorili o tehnologiji donošenja odluka. Mogu li se ta svjedočenja smatrati pouzdanima, imate li dokumente koji potvrđuju tvrdnju – partija naređivala Udba izvršavala?

-Njihova svjedočenja se međusobno podudaraju i logički nadopunjavaju, a potvrđuju se kroz pisane izvore, dokumente, koji su također dijelom sačuvani. Upravo intenzivno surađujem s nekolicinom kolega istraživača u Sloveniji koji su u tamošnjima arhivima pronašli vrlo važne dokaze za rekonstrukciju kako pojedinih slučajeva tako i općenito tehnologije djelovanja Udbe te uloge partijskih i državnih vlasti u naredbodavnoj sferi. Radi se o zapisnicima sa sjednica republičkih CK SKH i saveznog CK SKJ, kao i sa sjednica republičkih i saveznih Savjeta za zaštitu ustavnog poretka.

Do Titove smrti, on je davao konačnu suglasnost za likvidacije, a kasnije je to činio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Njegovi članovi bili su dužnosnici najviših državnih i partijskih tijela.

Perković u superlativima govori o Pratesu i eksplicite tvrdi da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe?

Perković se plaši da Prates ne „propjeva“, pa stoga o njemu govori pohvalno i zaštitnički. Zapravo, cijeli angažman Perkovića i Nobila otpočetka oko Pratesove obrane ima cilj prevenirati Pratesovo priznanje i predstavlja „prvu liniju“ obrane samoga Perkovića. Međutim, čudi me Perkovićeva tvrdnja da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe, jer se njome blamira pred svojim kolegama i svima koji su imalo ozbiljnije istraživali fukcioniranje i rad Udbe. Pored toga, već je javno obznanjeno da njemačko pravosuđe raspolaže Pratesovim udbaškim dosijeom.

Perković i njegov odvjetnik Nobilo posebno su se okomili na Vinka Sindičića. Kakva je pozadina tog obračuna?

-U pitanju je, nazovimo ga tako, unutar-udbaško razračunavanje. Sindičić je bio suradnik Udbe, a jedno vrijeme na vezi ga je držao Josip Perković. Sindičić tvrdi da ga je upravo Perković poslao u listopadu 1988. na „zadatak“ u Škotsku, i to „u sklopu priprema raspada Jugoslavije“. Kao što je poznato, Sindičić je tada u Škotskoj izvršio atentat na Nikolu Štedula, predsjednika emigratske organizacije „Hrvatski državotvorni pokret“ (HDP). Štedul je preživio, a Sindičić je bio uhićen i osuđen na petnaest godina zatvora.
Tijekom 1998., pred istek 2/3 kazne i protjerivanje u Hrvatsku, intenzivno je kontaktirao s Perkovićem i tražio od njega da ga zaštiti od progona zbog sumnje da je ubio Brunu Bušića, a još više je inzistirao na „kompenzaciji“ izgubljene imovine zbog zatvaranja u Škotskoj, kao i isplatu „honorara“ zbog „zadatka“ kojega je tamo trebao izvršiti.

Perković mu je izgleda pomogao oko procesa pred Županijskim sudom u Zagrebu, pa je Sindičić bio oslobođen, ali se nisu uspjeli dogovoriti oko „kompenzacije“ i „honorara“, pa je Sindičić najprije počeo ucjenjivati Perkovića, a kad nije dobio što je tražio, stavio se na raspolaganje njemačkoj policiji i dao izjavu protiv njega. O toj problematici opširno sam pisao u knjizi „Likvidacija Brune Bušića – opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj“ (Zagreb, 2012.).

slobodnadalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Malo ću se osvrnuti na današnju kolumnu Jurice Pavičića u Jutarnjem listu. Kolumna još nije dostupna na njihovim web.stranicama, a ionako se može ispričati u par rečenica:

Kaže Pavičić da Željka Markić želi “zaustaviti Reuters” zato jer je tražila od Plenkovića da RH intervenira prema Facebooku zbog cenzure, te da se pozvala na njemački slučaj, kad je Facebook uvažio neke primjedbe njemačke vlade i učinio određene korekcije, piše Predrag Nebihi.

Tu Pavičić, iako nema čime, počinje mudrijati pa kaže kako “ljubitelji lika i djela Slobodana Praljka ne znaju što traže”, jer da je Njemačka od Facebooka koji je privatna firma, a Željka Markić to kao ne shvaća, tražila da facebook stvori algoritme koji će smanjiti “govor mržnje”, i da je ta privatna firma Facebook izašla u susret njemačkoj vladi tako što je, pojednostavljeno rečeno sankcionirala ljubitelje nacizma i ljubitele ISIL-a. I onda je ljude koji imaju pozitivno mišljenje o Praljku ugurao u isti koš s naacistima i ISIL-om, a Željki Markić držao predavanja kako ona ne razumije kako funkcionira kapitalizam pa joj on, kao proklamirani ljubitelj kapitalizma koji se gnuša socijalizma, pogotovo etatisičkog tipa jelte, pokušava objasniti.
I to je sažetak tog pamfletića koji izgleda kao da ga je pisala osoba čiji IQ nije veći od sobne temperature.

Odakle krenuti u razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija?

Možemo od mog statusa kojeg mi je facebook izbrisao, a u kojem nije bilo ništa ni nalik obliku verbalnog delikta koji se u ideologiji političke korektnosti naziva “govor mržnje”.

Screenshot tog statusa stavljam ovdje  kako bi svi znali o čemu se radi i vidjeli da tu nema ničeg spornog.
Radi se o videu u kojem se vidi kako general Praljak svojim tijelom staje između žena i puške iz koje se puca na žene. (video možete pogledati ovdje )
I meni je to dovoljno da kažem da osoba koja napravi takav moralan čin nema psihološki profil ratnog zločinca.
I to je dovoljno da me Pavičić svrsta u istu skupinu s ISIL-om i SS-Waffenom. Jer ja time što bacam drugačije svjetlo na istu temu “širim govor mržnje”.


O čemu se radi? Jurica Pavičić je ratni dezerter kojeg je država negdje u jesen 1993. godine konačlno uspjela mobilizirati u 6. domobransku pukovniju iz Splita. On je tvrdio da je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” i da je on tome svjedok, jer da je sa 6. DP bio u Stocu, a to je u BiH, i to je kao dokaz agresije. Nikad nije rekao koja muslimanska ostrojba mu je stajala sučelice. Štoviše, nakon što je izrekao tu laž, Praljak je s njim ušao u polemiku, i nakon što ga je argumentima ispreskakao kao Miru Salćinu ili Seida Sajkića Haagu, Pavičić je počeo reterirati pa je rekao da nije bio u Stocu nego da se s položaja na kojem je on bio mogao vidjeti Stolac. I otkad ga je u toj priči Praljak ponizio i prokazao kao patološkog lažljivca ovaj se sveti. Iz posve subjektivnih razloga.

Uspoređuje Pavičić Praljka s nacističkim liderima, a nas koji se drznemo usuditi ne složiti se s presudom sa sljedbenicima nacizma i ISIL-a, pa prisnažuje opetovanom laži o “koncetracijskim logorima” koje je držao HVO.
Vrlo kratkom analizom pokazat ću vam zašto je ova teza krajnje maloumna.
U pravomoćnoj presudi koja je na web-stranicama haškog suda dostupna samo na engleskom jeziku u tri svezka na preko 1400 stranica, pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se samo jednom, a ispravan naziv, “detenacijski centar” pojavljuje se 522 puta. Po svezcima presude to izgleda ovako:

1. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 20 puta. U istom svezku pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se jednom u paragrafu 43. i to kao navod tužiteljstva, a ne kao zaključak sudskog vijeća (nek Pavičić ode kod nekog odvjetnika da mu objasni razliku, ali ne kod Nobila nego kod nekog pismenijeg).
2. svezak, pojam “detenacijski centar” spominje se 418 puta dok se pojam “koncetracijski logor” ne spominje nijednom.
3. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 84 puta, a pojam “koncetracijski logor” ne spominje se nijednom.

Shodno navedenome, mi koji ne poštujemo ovu presudu čak bi i mogli koristiti termin “logor” ali ovi kao Pavičić, koji poštuju presudu, morali bi koristiti pojam “detenacijski centar” ili “zatočenički centar” ili “centar za zadržavanje”.
Stvar je ista i s nepravomoćnom presudom.

Budući da Pavičić u tom tekstu Markićki docira s pozicije kapitalista aka ekonomskog desničara obraćajući joj se kao da ona predstavlja etatističku socijalističku ljevicu, Pavičić čini novi salto-mortale kojeg njegove zakržljale mozgovne vijuge nisu ni svjesne. Naime on spominje pojam “logor” u klasičnom presereavajućem ljevičarskom pseudo-humanističkom stilu; Njemu je okrutno kako uopće može postojati mjesto gdje se nekog zatvara, stavlja u izolaciju, oduzima mu se slobodan, to je jelte udar na njegove ljevičarske “humanističke” principe.

A zapravo iz njega progovara onaj pravi ljevičar, socijalistički jugo-etatist koji je zapravo na istoj osi kao ovaj, za potrebe javnosti ad hoc skucani “ljevićar-humanist”. Naime, kao i njegovi predšasnici-ljevičari, njemu je neshvatljivo da se nekog vodi u detenacijski centar, jer su njegovi predšasnici pokazali djelom kako se rješava ratni protivnik: zazida se živ u Hudu jamu; Naveze ih se nad protutenkovski rov, sve ih se likvidira metkom u zatiljak i zatrpa bagerima; jednostavno ih se pobije i pobaca u jamu… Tako su ljevičari činili 1945. sa svojim ratnim protivnicima i ideološkim neistomišljenicima.

Zato nije ni čudo da Pavičić kao takav koristi omiljeno oružje KOS-a – inverziju i potpunu zamjenu teza, kad kaže da se Željka Markić svojim zahtjevom za ukidanje cenzure zapravo zalaže za cenzuru, pa sve svodi na parolu “zaustavite Reuters”. Kaže, o tome su “izvjestili ugledni Der Spiegel, New York Times … pa i taj famozni Reuters”.
Oni su kao izvjestili ono što Pavičić vidi kao istinu, i to je kao dokaz da je cijeli svijet u pravu, samo da nisu u pravu pola sabora, portali po Hercegovini, desničarski mediji bla bla bla..

Nabrojao Pavičić cijelu bulumentu onih koje je Nino Raspudić u svojoj kolumni od prije 8 dana u Večernjaku vrhunski sortirao u grupu “Travnik na Drini”. To je ekipa koja misli da je Travnik na Drini. To je ekipa koja bi meni određivala što je istina a ne mogu naći Busovaču na zemljopisnoj karti.
To je kao u onom sjajnom upisu profesora Stjepana Šterca kojeg sam jučer pročitao na zidu jednog prijatelja. Kaže:

“Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’”

Kao primjer uzmimo Der Spiegel. On je kao jelte “ugledan”. Pa u tom “uglednom” listu nakon presude piše kako je Praljak srušio stari most u Mostaru. Nepravomoćna presuda u ovom predmetu pročitana je 29. svibnja 2013. godine, dakle prije više od 4 i pol godine, i u toj presudi apsolutno nigdje ne piše da je Praljak srušio stari most niti da s tim ima ikakve veze. Štoviše, u toj presudi piše da je Praljak već otišao iz Mostara kad je taj most srušen, jer je general Roso od njega već bio preuzeo dužnost Zapovjednika GS HVO-a.

Ali, to ne spriječava “ugledni” list da laž koja je pala prije 4 i pol godine odlukom suda za kojeg nam kažu da ga moramo poštovati oni koji ga uopće ne poštuju. Jer da Der Spiegel, Žarko Puhovski, Jurica Pavičić i slični poštuju taj sud i njegove presude, onda ne bi spominjali “koncetracijske logore” niti bi ponavljali LAŽ da je general Praljak srušio most. Ali to nije sve. Ovo žalbeno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da rušenje tog mosta uopće ne predstavlja zločin protiv čovječnosti, i da je s te strane sve čisto kao suza.

Očito, “ugledni” Špiglovi i Pavičići ne priznaju nalaze iz presuda. Ili te nalaze tumače selektivno, kako im odgovara.
Infatilno licemjerje ekipe “Travnik na Drini”, kronično neznanje, nepoznavanje predmeta, nekompetencija, kao onda kad je Ante Tomić za MIchelangela napisao da se preziva Buonarotti umjesto Buonarroti. dok je nas “seljake” učio o tome što znači Michelangelova umjetnost.

Umjesto zaključka recimo otvoreno o čemu se ovdje radi. Postoji sedam darova Duha Svetoga. Jedan od tih darova je razum. Moj razum meni ne dopušta prihvatiti i poštovati ovakvu presudu. Moj razum mi nalaže da se moram boriti protiv takve presude i osporavati je dok sam živ. Prihvatiti takvu presudu za koju ZNAm da je protivna zdravom razumu znači odbaciti zdrav razum, odnosno odbaciti dar Duha Svetoga, i time počiniti najveći grijeg kojeg jedan Katolik može počiniti – hulu na Duha Svetoga!
I to je ono što oni hoće. Svi ti “ugledni” pseudohumanisti,. punjači Hudih jama i njihovi apologeti koje se ja osobno ne bih usudio svrstati u isti koš s nacistima i ISIL.
Jer ne želim ovom zgodom vrijeđati naciste.
A ne želim vrijeđati ni ISIL.

Oni su jako loši ali ne toliko loši kao “ugledni” pseudohumanisti, drinski Travničani, čija se cijela ideologija može sabiti u jednu jedinu rečenicu:
“Sve što je normalno treba prikazati nenormalnim i obrnuto, sve što je nenormalno treba prikazati normalnim”.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari