Pratite nas

Kolumne

Noćna mora Zlatka Dalića (a valjda i većine Hrvata)

Objavljeno

na

Na konferenciji za novinare hrvatske nogometne reprezentacije uoči važne kvalifikacijske utakmice, uz izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luku Modrića pojavila su se i dva novaka u igračkom kadru – Milan Zoranović i Mirek Škorošenko.

Mőra

Kako je Zoranović već otprije dobro poznat široj nogometnoj javnosti – godinama je žario i palio hrvatskom ligom ostavši upisan u rubrici Guinnessove knjige rekorda posvećenoj auto-golovima, od kojih su neki bili toliko upečatljivi da se doimalo kako nisu samo plod nespretnosti i loše sreće, nego čak i namjere, koja mu ipak nije dokazana – novinare je više zanimalo što je radio nakon što se povukao s domaćih nogometnih travnjaka. U prilično šturom odgovoru Zoranović je naglasio kako njegov rad, trud i zalaganje nisu ostali nezamijećeni u bijelome svijetu. Obasut brojnim ponudama prihvatio je onu albanskog prvaka da mu pomogne u, pokazat će se, neuspješnom pohodu kroz kvalifikacije za europsku ligu, a zabilježio je i poneki nastup u redovima renomiranog kineskog kluba. No, čak ni na ponovljeni upit novinara nije želio odati njegovo ime, pa ni odgovoriti u kojoj kineskoj ligi taj tajanstveni klub nastupa – prvoj, drugoj ili možda trećoj? Stoga je, posve prirodno, izbornika Dalića dočekalo škakljivo pitanje čime je to Zoranović zaslužio poziv u najbolju vrstu. Izbornik je tek lakonski odvratio kako se momak čini pošten i zato zaslužuje priliku.

I dok su neki u čudu vrtjeli glavama misleći kako se Dalić zasigurno šali, jedan je nestrpljivi kolega požurio zatražiti od drugog novaka, onoga koji je i za vrsne poznavatelje najvažnije sporedne stvari na svijetu predstavljao potpunu zagonetku, da predstavi svoj nogometni opus. Škorošenko je promrsio kako je prije dvadesetak godina odradio dvije sezone u drugoj mađarskoj ligi da bi desetljeće kasnije odigrao i polusezonu u najboljem hrvatskom nogometnom razredu, u redovima prvaka. To je samo pojačalo nevjericu u auditoriju pa je uslijedilo pitanje izborniku zbog čega je za ključnu utakmicu odlučio angažirati igrača tako oskudnih nogometnih dosega. Dalić je smireno odgovorio kako Škorošenko lijepo pjeva i dobro priča viceve, te se nada kako će to pridonijeti dobroj atmosferi u svlačionici. I dok su neki pripadnici sedme sile odgovor popratili otvorenom sprdnjom, drugi su se stali došaptavati nagađajući je li izbornik šenuo. Treći su se, pak, pitali ima li izbornik u svemu tome neki osobni interes. Na prigušeni žamor nadovezao se neugodan tajac kojeg je ubrzo prekinuo još neugodniji incident. Na presicu je banuo nezvani gost vičući iz svega glasa kako je spreman uzeti sav nogomet u svoje ruke – biti predsjednik nogometnog saveza, izbornik seniorske vrste i kapetan momčadi… E, da – i sudac! I taman kad se egzibicionist – predstavio se kao Mstislav Ko-Lukašenko,… tako nekako… – spremao zaustiti kako ozbiljno razmatra mogućnost da bude i vratar – reagirala je zaštitarska služba, prekinula performans i udaljila izgrednika s podija…

Upravo u tom času Zlatko Dalić se sav u znoju probudio i s vidljivim olakšanjem uvjerio kako je sve to ipak bio samo ružan san. A imao je još jedan dobar razlog da odahne. Naime, postao je svjestan i kako ono što se odigralo u Rusiji prije godinu dana, a čega se ovih dana rado prisjećamo, ipak nije bio san.

San

Kad je o nogometnoj reprezentaciji riječ, figurativno se običava reći kako tu ima skoro 4 milijuna izbornika, no ima jedan “sport” u kojem je to doslovce slučaj. “Sport” je to u kojem uz Luku Modrića doista mogu zaigrati i Zoranović, Škorošenko, Ko-Lukašenko, tkogod,… i to ne samo u hrvatskoj repki, nego ni manje ni više nego kandidirati za “Zlatnu loptu”. Štoviše, ono što bi u nogometu bilo apsurdno, zbog čega bi sedma sila tražila od izbornika Dalića da odstupi i zatraži medicinsku pomoć, tu se uzima zdravo za gotovo. Kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu koju može obavljati bilo tko. No, je li dužnost predsjednika države, jer o njoj se radi, doista tako banalna i trivijalna? Ili se ipak radi o jednom od vrhunaca prilično složene društvene discipline u kojoj osim talenta, treba imati i ponešto znanja, vještine i iskustva?

Zoran Milanović, jedan od najavljenih kandidata, se uzda samo u talent. Doduše, ima on i iskustva, ali čini se da ga ne pamti pa mu je ono od slabe koristi. Potvrđuje to njegova izjava iz premijerskog razdoblja kako je propao u diplomaciji, a što će biti u politici, vidjet ćemo. Hm,… pa i vidjelo se! Naime, diplomatske vještine nipošto se ne mogu odijeliti od politike. Kako i bi, kad su sastavni dio temeljne političke obuke. Povučemo li usporedbu s nogometom, Milanovićev slučaj bi odgovarao nogometašu koji silno želi zaigrati za reprezentaciju, čak biti i njezin kapetan, a nije još naučio prihvatiti i primiriti loptu, nego se ona od njega odbija kao od stupa,… kao da je u njoj žaba. K tome, otkad je napustio hrvatsku politiku, u koju bi se sad vratio, Milanović nije pokazao ništa senzacionalno. S njegovim se imenom nije spekuliralo ni u UN-u ni u EU ni u NATO-u. Bavio se tek savjetovanjem albanske vlade na putu u europske integracije, čime se sad baš i ne hvali, budući se albansku vladu povezuje s kriminalnim krugovima pa bi mu to ugrozilo aureolu poštenjačine. Uz to je navodno održao i nekoliko predavanja na misterioznom kineskom sveučilištu kojem ljubomorno krije ime. Sve u svemu, mirne duše bismo mogli reći kako svaka sličnost političara Milanovića s nogometašem Zoranovićem iz Dalićeve mőre uopće nije slučajna.

Među onima koji su usnuli predsjednički san Miroslav Škoro se pokazuje još radikalnijim poklonikom Milanovićeva nauka. Smatra kako ga već dva površna dodira sa svijetom politike – dvogodišnje iskustvo generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu (Mađarska) i pola godine provedene u saborskim klupama – kvalificiraju da može biti predsjednik. Mislav Kolakušić se ne može pohvaliti ni time. Nedostatak iskustva nadoknadio bi uklanjanjem svih suvišnih komplikacija koje mu stoje na putu. Sebe je uvjerio kako je stvoren biti “one man team” i sad samo u to treba uvjeriti i druge.

Java

Doista bi bilo preuzetno tvrditi kako u svijetu politike postoji neki Hrvat ili neka Hrvatica koji bi se mogli usporediti s Lukom Modrićem u njegovu poslu. Ta uspio je u onome o čemu mašta svaki klinac – najbolji je nogometaš na svijetu. No, ako ima netko tko s njim može stati u istu rečenicu, onda je to aktualna hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Ako ništa drugo, obnašajući dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, dosegla je najvišu međunarodnu političku poziciju od svih Hrvata u povijesti. Metaforički rečeno, igrala je u Realu. Ne, doduše, kao prva violina, ali jest u prvoj postavi.

Kolindu Grabar Kitarović s Lukom Modrićem povezuje i to što su oboje odrasli u ozračju zdravog hrvatskog sela koje još uvijek nekako uspijeva izroditi ljude zdrava tijela i duha. No, to im nije uvijek predstavljalo prednost. U Luku se sumnjalo zbog naizgled krhke tjelesne građe pa ga se slalo na posudbe u manje klubove, koje bi mnogima, njemu ne, značile ako već ne prekid, onda barem stagnaciju u karijeri. S druge strane, Kolindi Grabar Kitarović na profesionalnom putu nije baš pomoglo što je žena,… lijepa, dostojanstvena žena – ta vječna meta zlih muškaraca i još gorih žena. Ivo Sanader ju je degradirao stavivši ju s mjesta ministrice vanjskih poslova na neprolazno mjesto na izbornoj listi za Sabor. Pomalo ironično, vođen ne odveć plemenitim motivima pomoći će joj Stipe Mesić, ondašnji Predsjednik. Naime, uočivši kako ju je George Bush za posjeta Hrvatskoj opčinjeno gledao, predložio je, možda i zbog toga nesklonom joj Sanaderu da ju pošalju za veleposlanicu u Washington, između redaka suflirajući kako bi ju se Bushu moglo “namjestiti kao zgodnu žensku”. Sanader se nevoljko složio s time, ali pod uvjetom da bude u Mesićevoj kvoti, na što je ovaj, poduzetan barem kad je svodništvo posrijedi (napokon, nije se ustručavao podvoditi i Hrvatsku), pristao. U takvu, očito neprijateljskom i podcjenjivačkom okruženju, tko može Kolindi Grabar Kitarović zamjeriti što je vlastitom inicijativom i prodornošću izborila transfer u NATO (“Real”) i prihvatila ga bez konzultacija s tadašnjim državnim vrhom koji je u njoj očito vidio potencijal za nešto drugo?

Zacijelo najdomoljubniji potez Kolinde Grabar Kitarović predstavlja povratak iz “Reala” u naponu snage u kaljužu domaćeg prvenstva, baš kad je Ivo Josipović pokrenuo “Operaciju Maršal”. Koja je predviđala proširenje predsjedničkih ovlasti nalik onima koje sad “originalno” nude neki njegovi loši imitatori (eto, baš oni koji iz nedavno reprizirane dramske serije iz osamdesetih, “Inspektor Vinko”, uzimaju ideju ispitivanja porijekla imovine). U slučaju Josipovićeve pobjede, Hrvatska bi očito bila svedena na kumrovečki maršaluk i ostala zabetonirana u rukama struktura proizašlih iz jezgre jugo-komunizma. No, nastupivši u svojoj domovini na gostujućem terenu, nadvladavši i nastrano pristranog sudca u vidu medija, Grabar Kitarović je izvojevala tijesnu, ali povijesnu pobjedu.

Izdaja

Ono što je u normalnom svijetu prednost, u onom izopačenom biva nedostatkom. Tako je sad najveći krimen Grabar Kitarović što joj predsjednička dužnost navodno predstavlja samo odskočnu dasku za karijeru u međunarodnim organizacijama – naizmjence se, bez nekog reda, spominju NATO, UN i EU. Pritom se olako zaboravlja da je Predsjednica, uvidjevši da se Domovini sprema propast, već potegla u suprotnom smjeru. Osim toga, malotko se pita kakva i za što to odskočna daska uopće može biti jedna Hrvatska, domalo zemlja sa zloćudnim karakterom, spremna do zadnjeg braniti komunističke ubojice od izručenja, a koja se tek zadnjih godina pridiže na noge, među ostalim i zaslugom aktualne Predsjednice. Uostalom, nije li bliži istini zaključak da kad neki Hrvat uspije u svijetu, ne uspijeva zato što dolazi iz Hrvatske, nego tomu unatoč? Pa ni Predsjedničin slučaj, kako vidjesmo, u tome nije bio iznimka.

Svjesni kako ni u približno dostatnoj mjeri ne posjeduju nužne kvalitete u onomu za što se kandidiraju, protukandidati posežu za uvrnutom logikom koja nailazi na plodno tlo među njima sličnima. Hvale se kako će oni, za razliku od Predsjednice, bili izabrani ili ne, u svakom slučaju ostati u Hrvatskoj, kao da je to samo po sebi neka vrijednost. Naravno da će ostati, ali ne zato jer to žele nego zato što to moraju. Jednostavno jer ih, barem kad je o politici riječ, nigdje drugdje ne trebaju. Pa možda i Hrvati naposljetku shvate da ih takve, barem u poslu za kojeg su umislili da bi ga mogli dobro obavljati, ni oni ne trebaju… Ako Bog da, shvatit će to prije izbora. Mada, teško da bi išta naučili i da shvate poslije.

Kako bi doveli u pitanje Predsjedničino domoljublje, neki grme kako nema važnije dužnosti i veće časti za jednog Hrvata nego biti predsjednikom Hrvatske ili hrvatske Vlade i da oko toga ne smije biti nikakvog kolebanja. Inače, za takve ljubitelje pompoznih riječi bez suvislog uporišta u realnom prostoru i vremenu federalni partneri BiH Hrvata skovali su uzrečicu – “velik turban, pod njim hodže nema”. To ih, međutim, ne sputava da zakrabuljeni suverenističkim turbanom poriču nepoželjnu im stvarnost omalovažavajući važnost pozicija u nadnacionalnim organizacijama. Štoviše, ti fantazijama zaslijepljeni fanatici, Tuđman bi rekao – stekliši, pridaju im gotovo heretički karakter, neizostavno praćen biljegom izdaje.

Nasuprot tome, zdrav razum nalaže kako je najčasnija dužnost koju jedan Hrvat ili Hrvatica mogu obavljati upravo ona na kojoj može napraviti najviše za Hrvatsku, a te su, bilo to kome drago ili ne, ipak prije izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Jednostavno, što si bliže stolu za kojim se donose važne odluke, manje su šanse da ćeš drugima poslužiti kao lopta za napucavanje. Jer, kako povijest uči, tamo sjede i oni koji su u stanju loptu daleko napucati – na tribine, u šumu, u kukuruze,… ali i u Haag, u Hudu jamu, na zapadni Balkan,… na užas i čuđenje vazda iznova nepravdom zatečenih, oholih samodostatnjakovića, kojima je za njihova pusta razočaranja stalno netko drugi kriv… Samo, kad je tako, tko je tu onda izdajnik?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari