Pratite nas

Kolumne

Noćna mora Zlatka Dalića (a valjda i većine Hrvata)

Objavljeno

na

Na konferenciji za novinare hrvatske nogometne reprezentacije uoči važne kvalifikacijske utakmice, uz izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luku Modrića pojavila su se i dva novaka u igračkom kadru – Milan Zoranović i Mirek Škorošenko.

Mőra

Kako je Zoranović već otprije dobro poznat široj nogometnoj javnosti – godinama je žario i palio hrvatskom ligom ostavši upisan u rubrici Guinnessove knjige rekorda posvećenoj auto-golovima, od kojih su neki bili toliko upečatljivi da se doimalo kako nisu samo plod nespretnosti i loše sreće, nego čak i namjere, koja mu ipak nije dokazana – novinare je više zanimalo što je radio nakon što se povukao s domaćih nogometnih travnjaka. U prilično šturom odgovoru Zoranović je naglasio kako njegov rad, trud i zalaganje nisu ostali nezamijećeni u bijelome svijetu. Obasut brojnim ponudama prihvatio je onu albanskog prvaka da mu pomogne u, pokazat će se, neuspješnom pohodu kroz kvalifikacije za europsku ligu, a zabilježio je i poneki nastup u redovima renomiranog kineskog kluba. No, čak ni na ponovljeni upit novinara nije želio odati njegovo ime, pa ni odgovoriti u kojoj kineskoj ligi taj tajanstveni klub nastupa – prvoj, drugoj ili možda trećoj? Stoga je, posve prirodno, izbornika Dalića dočekalo škakljivo pitanje čime je to Zoranović zaslužio poziv u najbolju vrstu. Izbornik je tek lakonski odvratio kako se momak čini pošten i zato zaslužuje priliku.

I dok su neki u čudu vrtjeli glavama misleći kako se Dalić zasigurno šali, jedan je nestrpljivi kolega požurio zatražiti od drugog novaka, onoga koji je i za vrsne poznavatelje najvažnije sporedne stvari na svijetu predstavljao potpunu zagonetku, da predstavi svoj nogometni opus. Škorošenko je promrsio kako je prije dvadesetak godina odradio dvije sezone u drugoj mađarskoj ligi da bi desetljeće kasnije odigrao i polusezonu u najboljem hrvatskom nogometnom razredu, u redovima prvaka. To je samo pojačalo nevjericu u auditoriju pa je uslijedilo pitanje izborniku zbog čega je za ključnu utakmicu odlučio angažirati igrača tako oskudnih nogometnih dosega. Dalić je smireno odgovorio kako Škorošenko lijepo pjeva i dobro priča viceve, te se nada kako će to pridonijeti dobroj atmosferi u svlačionici. I dok su neki pripadnici sedme sile odgovor popratili otvorenom sprdnjom, drugi su se stali došaptavati nagađajući je li izbornik šenuo. Treći su se, pak, pitali ima li izbornik u svemu tome neki osobni interes. Na prigušeni žamor nadovezao se neugodan tajac kojeg je ubrzo prekinuo još neugodniji incident. Na presicu je banuo nezvani gost vičući iz svega glasa kako je spreman uzeti sav nogomet u svoje ruke – biti predsjednik nogometnog saveza, izbornik seniorske vrste i kapetan momčadi… E, da – i sudac! I taman kad se egzibicionist – predstavio se kao Mstislav Ko-Lukašenko,… tako nekako… – spremao zaustiti kako ozbiljno razmatra mogućnost da bude i vratar – reagirala je zaštitarska služba, prekinula performans i udaljila izgrednika s podija…

Upravo u tom času Zlatko Dalić se sav u znoju probudio i s vidljivim olakšanjem uvjerio kako je sve to ipak bio samo ružan san. A imao je još jedan dobar razlog da odahne. Naime, postao je svjestan i kako ono što se odigralo u Rusiji prije godinu dana, a čega se ovih dana rado prisjećamo, ipak nije bio san.

San

Kad je o nogometnoj reprezentaciji riječ, figurativno se običava reći kako tu ima skoro 4 milijuna izbornika, no ima jedan “sport” u kojem je to doslovce slučaj. “Sport” je to u kojem uz Luku Modrića doista mogu zaigrati i Zoranović, Škorošenko, Ko-Lukašenko, tkogod,… i to ne samo u hrvatskoj repki, nego ni manje ni više nego kandidirati za “Zlatnu loptu”. Štoviše, ono što bi u nogometu bilo apsurdno, zbog čega bi sedma sila tražila od izbornika Dalića da odstupi i zatraži medicinsku pomoć, tu se uzima zdravo za gotovo. Kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu koju može obavljati bilo tko. No, je li dužnost predsjednika države, jer o njoj se radi, doista tako banalna i trivijalna? Ili se ipak radi o jednom od vrhunaca prilično složene društvene discipline u kojoj osim talenta, treba imati i ponešto znanja, vještine i iskustva?

Zoran Milanović, jedan od najavljenih kandidata, se uzda samo u talent. Doduše, ima on i iskustva, ali čini se da ga ne pamti pa mu je ono od slabe koristi. Potvrđuje to njegova izjava iz premijerskog razdoblja kako je propao u diplomaciji, a što će biti u politici, vidjet ćemo. Hm,… pa i vidjelo se! Naime, diplomatske vještine nipošto se ne mogu odijeliti od politike. Kako i bi, kad su sastavni dio temeljne političke obuke. Povučemo li usporedbu s nogometom, Milanovićev slučaj bi odgovarao nogometašu koji silno želi zaigrati za reprezentaciju, čak biti i njezin kapetan, a nije još naučio prihvatiti i primiriti loptu, nego se ona od njega odbija kao od stupa,… kao da je u njoj žaba. K tome, otkad je napustio hrvatsku politiku, u koju bi se sad vratio, Milanović nije pokazao ništa senzacionalno. S njegovim se imenom nije spekuliralo ni u UN-u ni u EU ni u NATO-u. Bavio se tek savjetovanjem albanske vlade na putu u europske integracije, čime se sad baš i ne hvali, budući se albansku vladu povezuje s kriminalnim krugovima pa bi mu to ugrozilo aureolu poštenjačine. Uz to je navodno održao i nekoliko predavanja na misterioznom kineskom sveučilištu kojem ljubomorno krije ime. Sve u svemu, mirne duše bismo mogli reći kako svaka sličnost političara Milanovića s nogometašem Zoranovićem iz Dalićeve mőre uopće nije slučajna.

Među onima koji su usnuli predsjednički san Miroslav Škoro se pokazuje još radikalnijim poklonikom Milanovićeva nauka. Smatra kako ga već dva površna dodira sa svijetom politike – dvogodišnje iskustvo generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu (Mađarska) i pola godine provedene u saborskim klupama – kvalificiraju da može biti predsjednik. Mislav Kolakušić se ne može pohvaliti ni time. Nedostatak iskustva nadoknadio bi uklanjanjem svih suvišnih komplikacija koje mu stoje na putu. Sebe je uvjerio kako je stvoren biti “one man team” i sad samo u to treba uvjeriti i druge.

Java

Doista bi bilo preuzetno tvrditi kako u svijetu politike postoji neki Hrvat ili neka Hrvatica koji bi se mogli usporediti s Lukom Modrićem u njegovu poslu. Ta uspio je u onome o čemu mašta svaki klinac – najbolji je nogometaš na svijetu. No, ako ima netko tko s njim može stati u istu rečenicu, onda je to aktualna hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Ako ništa drugo, obnašajući dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, dosegla je najvišu međunarodnu političku poziciju od svih Hrvata u povijesti. Metaforički rečeno, igrala je u Realu. Ne, doduše, kao prva violina, ali jest u prvoj postavi.

Kolindu Grabar Kitarović s Lukom Modrićem povezuje i to što su oboje odrasli u ozračju zdravog hrvatskog sela koje još uvijek nekako uspijeva izroditi ljude zdrava tijela i duha. No, to im nije uvijek predstavljalo prednost. U Luku se sumnjalo zbog naizgled krhke tjelesne građe pa ga se slalo na posudbe u manje klubove, koje bi mnogima, njemu ne, značile ako već ne prekid, onda barem stagnaciju u karijeri. S druge strane, Kolindi Grabar Kitarović na profesionalnom putu nije baš pomoglo što je žena,… lijepa, dostojanstvena žena – ta vječna meta zlih muškaraca i još gorih žena. Ivo Sanader ju je degradirao stavivši ju s mjesta ministrice vanjskih poslova na neprolazno mjesto na izbornoj listi za Sabor. Pomalo ironično, vođen ne odveć plemenitim motivima pomoći će joj Stipe Mesić, ondašnji Predsjednik. Naime, uočivši kako ju je George Bush za posjeta Hrvatskoj opčinjeno gledao, predložio je, možda i zbog toga nesklonom joj Sanaderu da ju pošalju za veleposlanicu u Washington, između redaka suflirajući kako bi ju se Bushu moglo “namjestiti kao zgodnu žensku”. Sanader se nevoljko složio s time, ali pod uvjetom da bude u Mesićevoj kvoti, na što je ovaj, poduzetan barem kad je svodništvo posrijedi (napokon, nije se ustručavao podvoditi i Hrvatsku), pristao. U takvu, očito neprijateljskom i podcjenjivačkom okruženju, tko može Kolindi Grabar Kitarović zamjeriti što je vlastitom inicijativom i prodornošću izborila transfer u NATO (“Real”) i prihvatila ga bez konzultacija s tadašnjim državnim vrhom koji je u njoj očito vidio potencijal za nešto drugo?

Zacijelo najdomoljubniji potez Kolinde Grabar Kitarović predstavlja povratak iz “Reala” u naponu snage u kaljužu domaćeg prvenstva, baš kad je Ivo Josipović pokrenuo “Operaciju Maršal”. Koja je predviđala proširenje predsjedničkih ovlasti nalik onima koje sad “originalno” nude neki njegovi loši imitatori (eto, baš oni koji iz nedavno reprizirane dramske serije iz osamdesetih, “Inspektor Vinko”, uzimaju ideju ispitivanja porijekla imovine). U slučaju Josipovićeve pobjede, Hrvatska bi očito bila svedena na kumrovečki maršaluk i ostala zabetonirana u rukama struktura proizašlih iz jezgre jugo-komunizma. No, nastupivši u svojoj domovini na gostujućem terenu, nadvladavši i nastrano pristranog sudca u vidu medija, Grabar Kitarović je izvojevala tijesnu, ali povijesnu pobjedu.

Izdaja

Ono što je u normalnom svijetu prednost, u onom izopačenom biva nedostatkom. Tako je sad najveći krimen Grabar Kitarović što joj predsjednička dužnost navodno predstavlja samo odskočnu dasku za karijeru u međunarodnim organizacijama – naizmjence se, bez nekog reda, spominju NATO, UN i EU. Pritom se olako zaboravlja da je Predsjednica, uvidjevši da se Domovini sprema propast, već potegla u suprotnom smjeru. Osim toga, malotko se pita kakva i za što to odskočna daska uopće može biti jedna Hrvatska, domalo zemlja sa zloćudnim karakterom, spremna do zadnjeg braniti komunističke ubojice od izručenja, a koja se tek zadnjih godina pridiže na noge, među ostalim i zaslugom aktualne Predsjednice. Uostalom, nije li bliži istini zaključak da kad neki Hrvat uspije u svijetu, ne uspijeva zato što dolazi iz Hrvatske, nego tomu unatoč? Pa ni Predsjedničin slučaj, kako vidjesmo, u tome nije bio iznimka.

Svjesni kako ni u približno dostatnoj mjeri ne posjeduju nužne kvalitete u onomu za što se kandidiraju, protukandidati posežu za uvrnutom logikom koja nailazi na plodno tlo među njima sličnima. Hvale se kako će oni, za razliku od Predsjednice, bili izabrani ili ne, u svakom slučaju ostati u Hrvatskoj, kao da je to samo po sebi neka vrijednost. Naravno da će ostati, ali ne zato jer to žele nego zato što to moraju. Jednostavno jer ih, barem kad je o politici riječ, nigdje drugdje ne trebaju. Pa možda i Hrvati naposljetku shvate da ih takve, barem u poslu za kojeg su umislili da bi ga mogli dobro obavljati, ni oni ne trebaju… Ako Bog da, shvatit će to prije izbora. Mada, teško da bi išta naučili i da shvate poslije.

Kako bi doveli u pitanje Predsjedničino domoljublje, neki grme kako nema važnije dužnosti i veće časti za jednog Hrvata nego biti predsjednikom Hrvatske ili hrvatske Vlade i da oko toga ne smije biti nikakvog kolebanja. Inače, za takve ljubitelje pompoznih riječi bez suvislog uporišta u realnom prostoru i vremenu federalni partneri BiH Hrvata skovali su uzrečicu – “velik turban, pod njim hodže nema”. To ih, međutim, ne sputava da zakrabuljeni suverenističkim turbanom poriču nepoželjnu im stvarnost omalovažavajući važnost pozicija u nadnacionalnim organizacijama. Štoviše, ti fantazijama zaslijepljeni fanatici, Tuđman bi rekao – stekliši, pridaju im gotovo heretički karakter, neizostavno praćen biljegom izdaje.

Nasuprot tome, zdrav razum nalaže kako je najčasnija dužnost koju jedan Hrvat ili Hrvatica mogu obavljati upravo ona na kojoj može napraviti najviše za Hrvatsku, a te su, bilo to kome drago ili ne, ipak prije izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Jednostavno, što si bliže stolu za kojim se donose važne odluke, manje su šanse da ćeš drugima poslužiti kao lopta za napucavanje. Jer, kako povijest uči, tamo sjede i oni koji su u stanju loptu daleko napucati – na tribine, u šumu, u kukuruze,… ali i u Haag, u Hudu jamu, na zapadni Balkan,… na užas i čuđenje vazda iznova nepravdom zatečenih, oholih samodostatnjakovića, kojima je za njihova pusta razočaranja stalno netko drugi kriv… Samo, kad je tako, tko je tu onda izdajnik?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Da postoje ustaški studiji u Hrvatskoj četnika ne bi bilo

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač

Ustaški studiji postoje samo na četničkim studijima

Režimske provladine Novosti srbijansko-populističkom metodom i kontinuiranom protuhrvatskom uređivačkom politikom pronašle su u Zagrebu „ustaške studije“ i tako s ocjenom i revnošću pretekle svetosavsku političku stranku (SPC), Srbijansku akademiju znanosti i umjetnosti, Naprednu stranku „europskoga Vučića“ i klub EPP-a pri Europskom parlamentu.

Na podvalu četničkih studija reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost… No, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna kako bi se osvijetlila istina o tom da vladajuća koalicija oživljava modificirani Plan Z-4 s Vukovarom umjesto Kninom kao glavnim gradom velikosrpske ideje u Hrvatskoj. Novosti takvu politiku razrađuju, zauzvrat su pod krinkom manjinskih prava proračunski odlično financirane.

Potrebna je „šira politička akcija“. A nju nitko ne pokreće. Čak ni dosad istaknuti „predsjednički kandidati“ o četnikovanju u Hrvatskoj šute, premda bi na tom pitanju objektivne stvarnosti mogli dobiti ozbiljan broj glasova.

Dok je hrvatske šutnje četnički studiji u Hrvatskoj nemaju alternativu. Bolje im je u Hrvatskoj nego u Srbiji kojoj služe. Četnički studiji studiraju, primjerice, izreke akademika M. Bećkovića među kojima se ističu i ove dvije temeljne studijske gluposti: „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“, „Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati“.

Pomirba naroda i europska probava

Tko još u inkluzivnoj vladi, oporbi i u Europskoj uniji misli isto kao i notorni Pupovac, nakladnik Novosti, da na Sveučilištu u Zagrebu postoje ustaški studiji? Što kaže Plenković, ministrica obrazovanja Divjak, Klub zastupnika Ustaski studijiHDZ-a i ostali klubovi? Predsjednica? Što kaže rektor Sveučilišta, sklon sveučilišnom regionalizmu?

Hoće li tko tražiti barem demanti nakladnika i urednika Novosti? Što o tome kažu hrvatski europarlamentarci koji se mahom zalažu za „više Europe“ i manje nacionalne države? Ima li, nadalje, u visokom obrazovanju ostataka četništva, djeluje li mirnodopska velikosrpska sastavnica kroz pojedine stranke i fakultete društvenih znanosti?

Sve su to legalna i legitimna pitanja koja zahtijevaju političko, moralno, zakonodavno, represivno, sudbeno, sigurnosno i svako drugo odgovorno djelovanje, osobito kroz prizmu pretrpljene agresije i neplaćene ratne odštete.

Kako živimo u doba političke šizofrenije u kojemu je političko polje oslobođeno objektivnih sadržaja, a prenatrpano ideološkim – od „škole za život“, preko (konstantno od 1918.) ćirilizacije pod kišobranom sudbeno-političke duboke države i četiri aktualna pravopisa, preko nepostojećih žrtava u Jasenovcu, pa do Oluje kao pogroma, te „ustaških studija“ i instalacije A. Miloševića u Programsko vijeće HRT-a, što sve skupa predstavlja na djelu modificirani plan Z-4 – protezu srbijanskoga fašizma na hrvatskom proračunu, čini se dobrom i korisnom zabavom s vremena na vrijeme zaviriti u povijest, čak i pod uvjetom da nas zbog toga ideološki dobermani režima proglase „revizionistom“ ili „populistom“.

Prošećimo kroz dva dokumenta više-manje nepoznata hrvatskoj javnosti, kako bismo pomogli četničkim studijima, njihovim studentima i hrvatskom proračunu, da uz pomoć izvornih vrela revidiraju svoje zablude, protuhrvatske objede i dogovornu povijest pisanu ne zbog istine, već zbog opstanka protuhrvatskog režima jučer, a danas zbog „pomirbe naroda“. Što je isto „bratstvo i jedinstvo“, ali zvuči europski probavljivo.

Povratak u stanje prije Pavelića

U jeku novoga vala ćirilizacije Vukovara podsjetimo se na temelju dostupnoga dokumenta, kako je šef hrvatske države Ante Pavelić zborio o hrvatskome jeziku. Susreo se, naime, u Sabornici s hrvatskim novinarima (dne. 4. ožujka, ne piše godina). Ne piše poimence s kojim novinarima. Ne možemo stoga utvrditi tko je od njih preživio „oslobođenje“, tko se uspio probiti u „emigraciju“, a tko je eventualno dobio dopusnicu za novinarski rad u komunističkom raju.

Pavelić

Izvještaj započinje točnim konstatacijama. „Medju brojnim pitanjima, koja su ostala kao težko nasljedstvo iz nametnute nam zajednice sa Srbijom, hrvatski je jezik nešto silom, a nešto ostalim utjecajima u tolikoj mjeri iznakažen, da je jedno vrijeme bilo upravo bolno slušati i čitati sve ono što je bilo rečeno ili napisano tako iznakaženim jezikom.

Činjenica je, da su Srbijanci u školama, urednima, a osobito u vojsci nasilno kvarili hrvatski jezik, te ga srbizirali i nakazili raznim svojim i tudjim riečima. Trebalo je mnogo sviesti, ljubavi i odpora, da se hrvatski jezik kako tako sačuva od podpunog iznakažnjenja i da barem u skučenim granicama bude spašena čistoća materinske rieči“.

Budući da su konstatacije povijesno točne glede razdoblja od 1918. do 1941., one u interpretaciji četničkih studija predstavljaju „reviziju istorije“.

Pavelić „je dao izvrstne pobude za čišćenje hrvatskog jezika i za uporabu hrvatskih rieči i naziva, umjesto brojnih tudjica, koje su tokom posljednjih godina nagrdile ljepotu i čistoću hrvatskog jezika“. Smetalo ga je pretjerano upotrebljavanje „da“, tzv. dadakanje.

Kao jezični nestručnjak smatrao je kako je ispravno napisati „znam kupiti“, a neispravno „znam da kupim“. Podsjetio je kako je prije NDH u kaznenom zakonu „bila unesena čak i nagrda od riječi ‘sudija’“. Kako navodi dokument, novinarima je dao još nekoliko primjera „izrazito nevaljanih rieči, koje se još uviek upotrebljavaju, i ako postoje liepe hrvatske rieči te i ako prije takove nevaljane rieči nisu bile upotrebljavane“.

jezi ap

Hoću reći kad bi postojali „ustaški studiji“ (ili barem zakon o jeziku), Hrvatska ne bi imala problem s ćirilizacijom i tuđicama u tolikoj mjeri kao što ima danas… No, njih nema. Imali smo, istina, (ustaško?) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojega je ukinula (ustaška?) Račanova vlada, a potom 2012. i (ustaška?) Milanovićeva vlada po ministru (ustaši?) Željku Jovanoviću (8. svibnja, na dan „oslobođenja“ Zagreba).

Takvo što usudio bi se napraviti samo srpski kralj Karađorđević prekjučer, Tito jučer ili četnički studiji danas. Vijeće nije ponovo uspostavljeno. Ali je godine 2017. osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku s potpisnicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Stječu se, dakle, uvjeti za uspostavu (četničkoga?) stanja koje je prethodilo kratkotrajnom Paveliću.

Ustaška skrb za nezbrinutu djecu odmetnika

I drugi dokument (prijepis) također je zanimljiv sa stajališta ne samo četničkih studija. Naime, kaj. Autor: „’Ustaša’ Hrvatski oslobodilački pokret – logor ženske ustaške mladeži“ iz Gline. Nadnevak: dne. 27. travnja 1942. Primatelj: Kotarska oblast Glina. Predmet: „Prijedlog za osnivanje ubožnice i dječjeg sirotišta“. Broj: 64/42. Ženska ustaška mladež upozorava kotarsku vlast o tome kako već dulje vremena „osijeća se potreba, da se u Glini osnuje ubožnica“ za starce kako bi se Državna bolnica odteretila, osobito u zimskim mjesecima kad starčad nema „drugog skloništa“, što „smeta redovnom radu“ bolnice i oduzima mjesta bolesnicima. Ali, dragi profesori i studenti četničkih studija, to nije sve!

Mlade su ustašice primijetile „da nije prijeko potrebna samo ubožnica za starce i iznemogle, nego isto tako a i još više dječje sirotište. Naime, zbog „izvanrednih ratnih i revolucionarnih prilika u ovom kraju“, došlo je do „znatnog porasta“ djece bez roditelja ili onih čiji roditelji nisu nikako u stanju, da sami svoju djecu izdržavaju. „U najnovije vrijeme uporedo s povratkom pravoslavnog žiteljstva iz šume, broj ovakove sirotinje stalno raste.

Budući da su, naime u borbama hrvatske državne vojske s odmetnicima mnoga sela popaljena, to se mnogi od ovih nemaju kamo vratiti, pa tumaraju okolo, osobite žene s djecom, i traže zarade. Ali naravno, da ih nitko neće primiti u posao s nejakom djecom. Stoga bi bilo prijeko potrebno, da se državne vlasti za to pobrinu, u prvom redu, da se osnuje u Glini ili negdje drugdje u ovome kraju dječje sirotište, gdje bi se mola smjestiti barem najpotrebnija sirotinja i siročad“.

uboznia

Odmetnici su, dakle, tumarali s djecom, nije, hm, bilo organiziranoga odlaska iz Hrvatske „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“, niti Carla Bildta i Petera Galbraitha, kao godine 1995. Stoga zabrinute ustašice pišu: „Ne moramo naglašavati, da nam osnutak ovakovih zavoda ne nalaže samo socijala svijest i čovječnost, nego i čisto politički razlozi.

Jer u ovom nemirnom i nesigurnom kraju naša je socijalna i još više politička dužnost, da spriječimo nepotrebno stvaranje novih nezadovoljnika, rulje gladnih očajnika, koji su spremni na sve. A osim toga, mi se moramo, ako hoćemo ove krajeve barem za budućnost ne samo materijalno, nego i duhovno osigurati Hrvatskoj, pobrinuti za hrvatski nacionalni odgoj ove djece čiji su roditelji bili odmetnici i kao takovi stradali od hrvatske državne vlasti. A ako svu tu djecu pustimo, da zajedno s roditeljima s mržnjom i očajem obilaze oko svojih pustih garišta, ni po jednom psihološkom zakonu ne možemo očekivati, da će se oni sami nekim čudom izgraditi u svijesne Hrvate, koji će ljubiti ovu zemlju i ovu državu“. Socijalno osjetljivo, politički mudro.

Četnički studiji: Hrvati su ustaše

Imale su cure i konstruktivan prijedlog: „Napominjemo da bi za ubožnicu, prema izjavi samog g. upravitelja Državne bolnice, bila najprikladnija jedna bolnička zgrada, koju sama bolnica ne treba i koju je upotrebljavala Ustaška vojnica. Možda bi se za prvo vrijeme u toj istoj zgradi dalo urediti i sirotište, ali držimo da se za tu svrhu može lako od Države dobiti jedna od mnogih podržavljenih zgrada u Glini. Za dom spremni! Logorna odjelna upraviteljica za društvovno-gospodarsku brigu: Milka Faerfel, v. r., Logornica Z.U.M. za kotar Glinu: Benedikta Bužan, v. r.“. Osam mjeseci poslije nastanka ovoga dokumenta u Bosanskom Petrovcu utemeljena je Antifašistička fronta žena i sve je na planu socijalne politike odmah krenulo nabolje ako ne u NDH onda na „oslobođenim krajevima“, odnosno „na ovim Novostiprostorima“. I tako sve do naših dana, kad Hrvati s djecom, kao da su odmetnici, odlaze van u bivšu „emigraciju“, sadašnje „slobodno tržište radne snage“. Pritom su zavodi za nezbrinutu djecu iz razdoblja NDH prepjevani u „logore“!

Kad bi, dakle, postojali ustaški studiji, kako pišu Pupy-Plenky režimske Novosti, pa umjesto četničkih odgajali hrvatsku elitu, bilo bi dovoljno bolnica i sirotišta, dječjih vrtića i staračkih domova, kompletiran sustav socijalne skrbi sa naoružanim zaštitarima na ulazu, a izgleda kako bismo imali i zakon ili barem uredbu o hrvatskom jeziku.

Preživjelo bi i Vijeće za normu, da se Pavelići ne moraju baviti tuđom strukom. I četnika u Hrvatskoj ne bi bilo, prema uzoru na velike poraze u Lijevča Polju i Oluji. Zato što ih ima, aboliranih i neaboliranih iz obje agresije (1941. I 1991.), možemo li kriviti ustaške studije ili četničke?

Postoji bezbroj vrela u kojima crkveni i politički lideri Srba Hrvate kolektivno nazivaju ustašama. To znači da su i svaki hrvatski studiji prema kriterijima velikosrpske elite – ustaški. Kako ova logika može u praksi živjeti u hrvatskoj državi znaju samo odnarođene hrvatske vlasti i oporbe. Njih se treba riješiti, a onda je lako i sa četničkim studijima!

Krajnje je vrijeme da nam četnički studiji više ne kroje krivotvorenu prošlost u okupiranoj sadašnjosti i ne utječu na budućnost bez budućnosti. Za početak dovoljno je shvatiti kako ustaških studija u Hrvatskoj nema osim na četničkim studijima na proračunskom bankomatu. Proračunsko bildanje fašističkih studija nije „politička stabilnost“, već proizvodnja nestabilnosti.

Čeka se politička snaga koja će se znati i htjeti toj sveobuhvatnoj serbo-čedo-zajebanciji učinkovito, brzo, efikasno i s dugoročnim posljedicama oduprijeti, prije negoli novi naraštaji studenata četničkih studija u Hrvatskoj krenu s poznatom praksom „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“. Kako? „Svim raspoloživim sredstvima“- što su Plenkoviću nedvosmisleno rekli, dok im je ponizno u ime vlade čestitao Božić.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari