Pratite nas

Kolumne

Noćna mora Zlatka Dalića (a valjda i većine Hrvata)

Objavljeno

na

Na konferenciji za novinare hrvatske nogometne reprezentacije uoči važne kvalifikacijske utakmice, uz izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luku Modrića pojavila su se i dva novaka u igračkom kadru – Milan Zoranović i Mirek Škorošenko.

Mőra

Kako je Zoranović već otprije dobro poznat široj nogometnoj javnosti – godinama je žario i palio hrvatskom ligom ostavši upisan u rubrici Guinnessove knjige rekorda posvećenoj auto-golovima, od kojih su neki bili toliko upečatljivi da se doimalo kako nisu samo plod nespretnosti i loše sreće, nego čak i namjere, koja mu ipak nije dokazana – novinare je više zanimalo što je radio nakon što se povukao s domaćih nogometnih travnjaka. U prilično šturom odgovoru Zoranović je naglasio kako njegov rad, trud i zalaganje nisu ostali nezamijećeni u bijelome svijetu. Obasut brojnim ponudama prihvatio je onu albanskog prvaka da mu pomogne u, pokazat će se, neuspješnom pohodu kroz kvalifikacije za europsku ligu, a zabilježio je i poneki nastup u redovima renomiranog kineskog kluba. No, čak ni na ponovljeni upit novinara nije želio odati njegovo ime, pa ni odgovoriti u kojoj kineskoj ligi taj tajanstveni klub nastupa – prvoj, drugoj ili možda trećoj? Stoga je, posve prirodno, izbornika Dalića dočekalo škakljivo pitanje čime je to Zoranović zaslužio poziv u najbolju vrstu. Izbornik je tek lakonski odvratio kako se momak čini pošten i zato zaslužuje priliku.

I dok su neki u čudu vrtjeli glavama misleći kako se Dalić zasigurno šali, jedan je nestrpljivi kolega požurio zatražiti od drugog novaka, onoga koji je i za vrsne poznavatelje najvažnije sporedne stvari na svijetu predstavljao potpunu zagonetku, da predstavi svoj nogometni opus. Škorošenko je promrsio kako je prije dvadesetak godina odradio dvije sezone u drugoj mađarskoj ligi da bi desetljeće kasnije odigrao i polusezonu u najboljem hrvatskom nogometnom razredu, u redovima prvaka. To je samo pojačalo nevjericu u auditoriju pa je uslijedilo pitanje izborniku zbog čega je za ključnu utakmicu odlučio angažirati igrača tako oskudnih nogometnih dosega. Dalić je smireno odgovorio kako Škorošenko lijepo pjeva i dobro priča viceve, te se nada kako će to pridonijeti dobroj atmosferi u svlačionici. I dok su neki pripadnici sedme sile odgovor popratili otvorenom sprdnjom, drugi su se stali došaptavati nagađajući je li izbornik šenuo. Treći su se, pak, pitali ima li izbornik u svemu tome neki osobni interes. Na prigušeni žamor nadovezao se neugodan tajac kojeg je ubrzo prekinuo još neugodniji incident. Na presicu je banuo nezvani gost vičući iz svega glasa kako je spreman uzeti sav nogomet u svoje ruke – biti predsjednik nogometnog saveza, izbornik seniorske vrste i kapetan momčadi… E, da – i sudac! I taman kad se egzibicionist – predstavio se kao Mstislav Ko-Lukašenko,… tako nekako… – spremao zaustiti kako ozbiljno razmatra mogućnost da bude i vratar – reagirala je zaštitarska služba, prekinula performans i udaljila izgrednika s podija…

Upravo u tom času Zlatko Dalić se sav u znoju probudio i s vidljivim olakšanjem uvjerio kako je sve to ipak bio samo ružan san. A imao je još jedan dobar razlog da odahne. Naime, postao je svjestan i kako ono što se odigralo u Rusiji prije godinu dana, a čega se ovih dana rado prisjećamo, ipak nije bio san.

San

Kad je o nogometnoj reprezentaciji riječ, figurativno se običava reći kako tu ima skoro 4 milijuna izbornika, no ima jedan “sport” u kojem je to doslovce slučaj. “Sport” je to u kojem uz Luku Modrića doista mogu zaigrati i Zoranović, Škorošenko, Ko-Lukašenko, tkogod,… i to ne samo u hrvatskoj repki, nego ni manje ni više nego kandidirati za “Zlatnu loptu”. Štoviše, ono što bi u nogometu bilo apsurdno, zbog čega bi sedma sila tražila od izbornika Dalića da odstupi i zatraži medicinsku pomoć, tu se uzima zdravo za gotovo. Kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu koju može obavljati bilo tko. No, je li dužnost predsjednika države, jer o njoj se radi, doista tako banalna i trivijalna? Ili se ipak radi o jednom od vrhunaca prilično složene društvene discipline u kojoj osim talenta, treba imati i ponešto znanja, vještine i iskustva?

Zoran Milanović, jedan od najavljenih kandidata, se uzda samo u talent. Doduše, ima on i iskustva, ali čini se da ga ne pamti pa mu je ono od slabe koristi. Potvrđuje to njegova izjava iz premijerskog razdoblja kako je propao u diplomaciji, a što će biti u politici, vidjet ćemo. Hm,… pa i vidjelo se! Naime, diplomatske vještine nipošto se ne mogu odijeliti od politike. Kako i bi, kad su sastavni dio temeljne političke obuke. Povučemo li usporedbu s nogometom, Milanovićev slučaj bi odgovarao nogometašu koji silno želi zaigrati za reprezentaciju, čak biti i njezin kapetan, a nije još naučio prihvatiti i primiriti loptu, nego se ona od njega odbija kao od stupa,… kao da je u njoj žaba. K tome, otkad je napustio hrvatsku politiku, u koju bi se sad vratio, Milanović nije pokazao ništa senzacionalno. S njegovim se imenom nije spekuliralo ni u UN-u ni u EU ni u NATO-u. Bavio se tek savjetovanjem albanske vlade na putu u europske integracije, čime se sad baš i ne hvali, budući se albansku vladu povezuje s kriminalnim krugovima pa bi mu to ugrozilo aureolu poštenjačine. Uz to je navodno održao i nekoliko predavanja na misterioznom kineskom sveučilištu kojem ljubomorno krije ime. Sve u svemu, mirne duše bismo mogli reći kako svaka sličnost političara Milanovića s nogometašem Zoranovićem iz Dalićeve mőre uopće nije slučajna.

Među onima koji su usnuli predsjednički san Miroslav Škoro se pokazuje još radikalnijim poklonikom Milanovićeva nauka. Smatra kako ga već dva površna dodira sa svijetom politike – dvogodišnje iskustvo generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu (Mađarska) i pola godine provedene u saborskim klupama – kvalificiraju da može biti predsjednik. Mislav Kolakušić se ne može pohvaliti ni time. Nedostatak iskustva nadoknadio bi uklanjanjem svih suvišnih komplikacija koje mu stoje na putu. Sebe je uvjerio kako je stvoren biti “one man team” i sad samo u to treba uvjeriti i druge.

Java

Doista bi bilo preuzetno tvrditi kako u svijetu politike postoji neki Hrvat ili neka Hrvatica koji bi se mogli usporediti s Lukom Modrićem u njegovu poslu. Ta uspio je u onome o čemu mašta svaki klinac – najbolji je nogometaš na svijetu. No, ako ima netko tko s njim može stati u istu rečenicu, onda je to aktualna hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Ako ništa drugo, obnašajući dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, dosegla je najvišu međunarodnu političku poziciju od svih Hrvata u povijesti. Metaforički rečeno, igrala je u Realu. Ne, doduše, kao prva violina, ali jest u prvoj postavi.

Kolindu Grabar Kitarović s Lukom Modrićem povezuje i to što su oboje odrasli u ozračju zdravog hrvatskog sela koje još uvijek nekako uspijeva izroditi ljude zdrava tijela i duha. No, to im nije uvijek predstavljalo prednost. U Luku se sumnjalo zbog naizgled krhke tjelesne građe pa ga se slalo na posudbe u manje klubove, koje bi mnogima, njemu ne, značile ako već ne prekid, onda barem stagnaciju u karijeri. S druge strane, Kolindi Grabar Kitarović na profesionalnom putu nije baš pomoglo što je žena,… lijepa, dostojanstvena žena – ta vječna meta zlih muškaraca i još gorih žena. Ivo Sanader ju je degradirao stavivši ju s mjesta ministrice vanjskih poslova na neprolazno mjesto na izbornoj listi za Sabor. Pomalo ironično, vođen ne odveć plemenitim motivima pomoći će joj Stipe Mesić, ondašnji Predsjednik. Naime, uočivši kako ju je George Bush za posjeta Hrvatskoj opčinjeno gledao, predložio je, možda i zbog toga nesklonom joj Sanaderu da ju pošalju za veleposlanicu u Washington, između redaka suflirajući kako bi ju se Bushu moglo “namjestiti kao zgodnu žensku”. Sanader se nevoljko složio s time, ali pod uvjetom da bude u Mesićevoj kvoti, na što je ovaj, poduzetan barem kad je svodništvo posrijedi (napokon, nije se ustručavao podvoditi i Hrvatsku), pristao. U takvu, očito neprijateljskom i podcjenjivačkom okruženju, tko može Kolindi Grabar Kitarović zamjeriti što je vlastitom inicijativom i prodornošću izborila transfer u NATO (“Real”) i prihvatila ga bez konzultacija s tadašnjim državnim vrhom koji je u njoj očito vidio potencijal za nešto drugo?

Zacijelo najdomoljubniji potez Kolinde Grabar Kitarović predstavlja povratak iz “Reala” u naponu snage u kaljužu domaćeg prvenstva, baš kad je Ivo Josipović pokrenuo “Operaciju Maršal”. Koja je predviđala proširenje predsjedničkih ovlasti nalik onima koje sad “originalno” nude neki njegovi loši imitatori (eto, baš oni koji iz nedavno reprizirane dramske serije iz osamdesetih, “Inspektor Vinko”, uzimaju ideju ispitivanja porijekla imovine). U slučaju Josipovićeve pobjede, Hrvatska bi očito bila svedena na kumrovečki maršaluk i ostala zabetonirana u rukama struktura proizašlih iz jezgre jugo-komunizma. No, nastupivši u svojoj domovini na gostujućem terenu, nadvladavši i nastrano pristranog sudca u vidu medija, Grabar Kitarović je izvojevala tijesnu, ali povijesnu pobjedu.

Izdaja

Ono što je u normalnom svijetu prednost, u onom izopačenom biva nedostatkom. Tako je sad najveći krimen Grabar Kitarović što joj predsjednička dužnost navodno predstavlja samo odskočnu dasku za karijeru u međunarodnim organizacijama – naizmjence se, bez nekog reda, spominju NATO, UN i EU. Pritom se olako zaboravlja da je Predsjednica, uvidjevši da se Domovini sprema propast, već potegla u suprotnom smjeru. Osim toga, malotko se pita kakva i za što to odskočna daska uopće može biti jedna Hrvatska, domalo zemlja sa zloćudnim karakterom, spremna do zadnjeg braniti komunističke ubojice od izručenja, a koja se tek zadnjih godina pridiže na noge, među ostalim i zaslugom aktualne Predsjednice. Uostalom, nije li bliži istini zaključak da kad neki Hrvat uspije u svijetu, ne uspijeva zato što dolazi iz Hrvatske, nego tomu unatoč? Pa ni Predsjedničin slučaj, kako vidjesmo, u tome nije bio iznimka.

Svjesni kako ni u približno dostatnoj mjeri ne posjeduju nužne kvalitete u onomu za što se kandidiraju, protukandidati posežu za uvrnutom logikom koja nailazi na plodno tlo među njima sličnima. Hvale se kako će oni, za razliku od Predsjednice, bili izabrani ili ne, u svakom slučaju ostati u Hrvatskoj, kao da je to samo po sebi neka vrijednost. Naravno da će ostati, ali ne zato jer to žele nego zato što to moraju. Jednostavno jer ih, barem kad je o politici riječ, nigdje drugdje ne trebaju. Pa možda i Hrvati naposljetku shvate da ih takve, barem u poslu za kojeg su umislili da bi ga mogli dobro obavljati, ni oni ne trebaju… Ako Bog da, shvatit će to prije izbora. Mada, teško da bi išta naučili i da shvate poslije.

Kako bi doveli u pitanje Predsjedničino domoljublje, neki grme kako nema važnije dužnosti i veće časti za jednog Hrvata nego biti predsjednikom Hrvatske ili hrvatske Vlade i da oko toga ne smije biti nikakvog kolebanja. Inače, za takve ljubitelje pompoznih riječi bez suvislog uporišta u realnom prostoru i vremenu federalni partneri BiH Hrvata skovali su uzrečicu – “velik turban, pod njim hodže nema”. To ih, međutim, ne sputava da zakrabuljeni suverenističkim turbanom poriču nepoželjnu im stvarnost omalovažavajući važnost pozicija u nadnacionalnim organizacijama. Štoviše, ti fantazijama zaslijepljeni fanatici, Tuđman bi rekao – stekliši, pridaju im gotovo heretički karakter, neizostavno praćen biljegom izdaje.

Nasuprot tome, zdrav razum nalaže kako je najčasnija dužnost koju jedan Hrvat ili Hrvatica mogu obavljati upravo ona na kojoj može napraviti najviše za Hrvatsku, a te su, bilo to kome drago ili ne, ipak prije izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Jednostavno, što si bliže stolu za kojim se donose važne odluke, manje su šanse da ćeš drugima poslužiti kao lopta za napucavanje. Jer, kako povijest uči, tamo sjede i oni koji su u stanju loptu daleko napucati – na tribine, u šumu, u kukuruze,… ali i u Haag, u Hudu jamu, na zapadni Balkan,… na užas i čuđenje vazda iznova nepravdom zatečenih, oholih samodostatnjakovića, kojima je za njihova pusta razočaranja stalno netko drugi kriv… Samo, kad je tako, tko je tu onda izdajnik?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari