Pratite nas

Kolumne

Noćna mora Zlatka Dalića (a valjda i većine Hrvata)

Objavljeno

na

Na konferenciji za novinare hrvatske nogometne reprezentacije uoči važne kvalifikacijske utakmice, uz izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luku Modrića pojavila su se i dva novaka u igračkom kadru – Milan Zoranović i Mirek Škorošenko.

Mőra

Kako je Zoranović već otprije dobro poznat široj nogometnoj javnosti – godinama je žario i palio hrvatskom ligom ostavši upisan u rubrici Guinnessove knjige rekorda posvećenoj auto-golovima, od kojih su neki bili toliko upečatljivi da se doimalo kako nisu samo plod nespretnosti i loše sreće, nego čak i namjere, koja mu ipak nije dokazana – novinare je više zanimalo što je radio nakon što se povukao s domaćih nogometnih travnjaka. U prilično šturom odgovoru Zoranović je naglasio kako njegov rad, trud i zalaganje nisu ostali nezamijećeni u bijelome svijetu. Obasut brojnim ponudama prihvatio je onu albanskog prvaka da mu pomogne u, pokazat će se, neuspješnom pohodu kroz kvalifikacije za europsku ligu, a zabilježio je i poneki nastup u redovima renomiranog kineskog kluba. No, čak ni na ponovljeni upit novinara nije želio odati njegovo ime, pa ni odgovoriti u kojoj kineskoj ligi taj tajanstveni klub nastupa – prvoj, drugoj ili možda trećoj? Stoga je, posve prirodno, izbornika Dalića dočekalo škakljivo pitanje čime je to Zoranović zaslužio poziv u najbolju vrstu. Izbornik je tek lakonski odvratio kako se momak čini pošten i zato zaslužuje priliku.

I dok su neki u čudu vrtjeli glavama misleći kako se Dalić zasigurno šali, jedan je nestrpljivi kolega požurio zatražiti od drugog novaka, onoga koji je i za vrsne poznavatelje najvažnije sporedne stvari na svijetu predstavljao potpunu zagonetku, da predstavi svoj nogometni opus. Škorošenko je promrsio kako je prije dvadesetak godina odradio dvije sezone u drugoj mađarskoj ligi da bi desetljeće kasnije odigrao i polusezonu u najboljem hrvatskom nogometnom razredu, u redovima prvaka. To je samo pojačalo nevjericu u auditoriju pa je uslijedilo pitanje izborniku zbog čega je za ključnu utakmicu odlučio angažirati igrača tako oskudnih nogometnih dosega. Dalić je smireno odgovorio kako Škorošenko lijepo pjeva i dobro priča viceve, te se nada kako će to pridonijeti dobroj atmosferi u svlačionici. I dok su neki pripadnici sedme sile odgovor popratili otvorenom sprdnjom, drugi su se stali došaptavati nagađajući je li izbornik šenuo. Treći su se, pak, pitali ima li izbornik u svemu tome neki osobni interes. Na prigušeni žamor nadovezao se neugodan tajac kojeg je ubrzo prekinuo još neugodniji incident. Na presicu je banuo nezvani gost vičući iz svega glasa kako je spreman uzeti sav nogomet u svoje ruke – biti predsjednik nogometnog saveza, izbornik seniorske vrste i kapetan momčadi… E, da – i sudac! I taman kad se egzibicionist – predstavio se kao Mstislav Ko-Lukašenko,… tako nekako… – spremao zaustiti kako ozbiljno razmatra mogućnost da bude i vratar – reagirala je zaštitarska služba, prekinula performans i udaljila izgrednika s podija…

Upravo u tom času Zlatko Dalić se sav u znoju probudio i s vidljivim olakšanjem uvjerio kako je sve to ipak bio samo ružan san. A imao je još jedan dobar razlog da odahne. Naime, postao je svjestan i kako ono što se odigralo u Rusiji prije godinu dana, a čega se ovih dana rado prisjećamo, ipak nije bio san.

San

Kad je o nogometnoj reprezentaciji riječ, figurativno se običava reći kako tu ima skoro 4 milijuna izbornika, no ima jedan “sport” u kojem je to doslovce slučaj. “Sport” je to u kojem uz Luku Modrića doista mogu zaigrati i Zoranović, Škorošenko, Ko-Lukašenko, tkogod,… i to ne samo u hrvatskoj repki, nego ni manje ni više nego kandidirati za “Zlatnu loptu”. Štoviše, ono što bi u nogometu bilo apsurdno, zbog čega bi sedma sila tražila od izbornika Dalića da odstupi i zatraži medicinsku pomoć, tu se uzima zdravo za gotovo. Kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu koju može obavljati bilo tko. No, je li dužnost predsjednika države, jer o njoj se radi, doista tako banalna i trivijalna? Ili se ipak radi o jednom od vrhunaca prilično složene društvene discipline u kojoj osim talenta, treba imati i ponešto znanja, vještine i iskustva?

Zoran Milanović, jedan od najavljenih kandidata, se uzda samo u talent. Doduše, ima on i iskustva, ali čini se da ga ne pamti pa mu je ono od slabe koristi. Potvrđuje to njegova izjava iz premijerskog razdoblja kako je propao u diplomaciji, a što će biti u politici, vidjet ćemo. Hm,… pa i vidjelo se! Naime, diplomatske vještine nipošto se ne mogu odijeliti od politike. Kako i bi, kad su sastavni dio temeljne političke obuke. Povučemo li usporedbu s nogometom, Milanovićev slučaj bi odgovarao nogometašu koji silno želi zaigrati za reprezentaciju, čak biti i njezin kapetan, a nije još naučio prihvatiti i primiriti loptu, nego se ona od njega odbija kao od stupa,… kao da je u njoj žaba. K tome, otkad je napustio hrvatsku politiku, u koju bi se sad vratio, Milanović nije pokazao ništa senzacionalno. S njegovim se imenom nije spekuliralo ni u UN-u ni u EU ni u NATO-u. Bavio se tek savjetovanjem albanske vlade na putu u europske integracije, čime se sad baš i ne hvali, budući se albansku vladu povezuje s kriminalnim krugovima pa bi mu to ugrozilo aureolu poštenjačine. Uz to je navodno održao i nekoliko predavanja na misterioznom kineskom sveučilištu kojem ljubomorno krije ime. Sve u svemu, mirne duše bismo mogli reći kako svaka sličnost političara Milanovića s nogometašem Zoranovićem iz Dalićeve mőre uopće nije slučajna.

Među onima koji su usnuli predsjednički san Miroslav Škoro se pokazuje još radikalnijim poklonikom Milanovićeva nauka. Smatra kako ga već dva površna dodira sa svijetom politike – dvogodišnje iskustvo generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu (Mađarska) i pola godine provedene u saborskim klupama – kvalificiraju da može biti predsjednik. Mislav Kolakušić se ne može pohvaliti ni time. Nedostatak iskustva nadoknadio bi uklanjanjem svih suvišnih komplikacija koje mu stoje na putu. Sebe je uvjerio kako je stvoren biti “one man team” i sad samo u to treba uvjeriti i druge.

Java

Doista bi bilo preuzetno tvrditi kako u svijetu politike postoji neki Hrvat ili neka Hrvatica koji bi se mogli usporediti s Lukom Modrićem u njegovu poslu. Ta uspio je u onome o čemu mašta svaki klinac – najbolji je nogometaš na svijetu. No, ako ima netko tko s njim može stati u istu rečenicu, onda je to aktualna hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Ako ništa drugo, obnašajući dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, dosegla je najvišu međunarodnu političku poziciju od svih Hrvata u povijesti. Metaforički rečeno, igrala je u Realu. Ne, doduše, kao prva violina, ali jest u prvoj postavi.

Kolindu Grabar Kitarović s Lukom Modrićem povezuje i to što su oboje odrasli u ozračju zdravog hrvatskog sela koje još uvijek nekako uspijeva izroditi ljude zdrava tijela i duha. No, to im nije uvijek predstavljalo prednost. U Luku se sumnjalo zbog naizgled krhke tjelesne građe pa ga se slalo na posudbe u manje klubove, koje bi mnogima, njemu ne, značile ako već ne prekid, onda barem stagnaciju u karijeri. S druge strane, Kolindi Grabar Kitarović na profesionalnom putu nije baš pomoglo što je žena,… lijepa, dostojanstvena žena – ta vječna meta zlih muškaraca i još gorih žena. Ivo Sanader ju je degradirao stavivši ju s mjesta ministrice vanjskih poslova na neprolazno mjesto na izbornoj listi za Sabor. Pomalo ironično, vođen ne odveć plemenitim motivima pomoći će joj Stipe Mesić, ondašnji Predsjednik. Naime, uočivši kako ju je George Bush za posjeta Hrvatskoj opčinjeno gledao, predložio je, možda i zbog toga nesklonom joj Sanaderu da ju pošalju za veleposlanicu u Washington, između redaka suflirajući kako bi ju se Bushu moglo “namjestiti kao zgodnu žensku”. Sanader se nevoljko složio s time, ali pod uvjetom da bude u Mesićevoj kvoti, na što je ovaj, poduzetan barem kad je svodništvo posrijedi (napokon, nije se ustručavao podvoditi i Hrvatsku), pristao. U takvu, očito neprijateljskom i podcjenjivačkom okruženju, tko može Kolindi Grabar Kitarović zamjeriti što je vlastitom inicijativom i prodornošću izborila transfer u NATO (“Real”) i prihvatila ga bez konzultacija s tadašnjim državnim vrhom koji je u njoj očito vidio potencijal za nešto drugo?

Zacijelo najdomoljubniji potez Kolinde Grabar Kitarović predstavlja povratak iz “Reala” u naponu snage u kaljužu domaćeg prvenstva, baš kad je Ivo Josipović pokrenuo “Operaciju Maršal”. Koja je predviđala proširenje predsjedničkih ovlasti nalik onima koje sad “originalno” nude neki njegovi loši imitatori (eto, baš oni koji iz nedavno reprizirane dramske serije iz osamdesetih, “Inspektor Vinko”, uzimaju ideju ispitivanja porijekla imovine). U slučaju Josipovićeve pobjede, Hrvatska bi očito bila svedena na kumrovečki maršaluk i ostala zabetonirana u rukama struktura proizašlih iz jezgre jugo-komunizma. No, nastupivši u svojoj domovini na gostujućem terenu, nadvladavši i nastrano pristranog sudca u vidu medija, Grabar Kitarović je izvojevala tijesnu, ali povijesnu pobjedu.

Izdaja

Ono što je u normalnom svijetu prednost, u onom izopačenom biva nedostatkom. Tako je sad najveći krimen Grabar Kitarović što joj predsjednička dužnost navodno predstavlja samo odskočnu dasku za karijeru u međunarodnim organizacijama – naizmjence se, bez nekog reda, spominju NATO, UN i EU. Pritom se olako zaboravlja da je Predsjednica, uvidjevši da se Domovini sprema propast, već potegla u suprotnom smjeru. Osim toga, malotko se pita kakva i za što to odskočna daska uopće može biti jedna Hrvatska, domalo zemlja sa zloćudnim karakterom, spremna do zadnjeg braniti komunističke ubojice od izručenja, a koja se tek zadnjih godina pridiže na noge, među ostalim i zaslugom aktualne Predsjednice. Uostalom, nije li bliži istini zaključak da kad neki Hrvat uspije u svijetu, ne uspijeva zato što dolazi iz Hrvatske, nego tomu unatoč? Pa ni Predsjedničin slučaj, kako vidjesmo, u tome nije bio iznimka.

Svjesni kako ni u približno dostatnoj mjeri ne posjeduju nužne kvalitete u onomu za što se kandidiraju, protukandidati posežu za uvrnutom logikom koja nailazi na plodno tlo među njima sličnima. Hvale se kako će oni, za razliku od Predsjednice, bili izabrani ili ne, u svakom slučaju ostati u Hrvatskoj, kao da je to samo po sebi neka vrijednost. Naravno da će ostati, ali ne zato jer to žele nego zato što to moraju. Jednostavno jer ih, barem kad je o politici riječ, nigdje drugdje ne trebaju. Pa možda i Hrvati naposljetku shvate da ih takve, barem u poslu za kojeg su umislili da bi ga mogli dobro obavljati, ni oni ne trebaju… Ako Bog da, shvatit će to prije izbora. Mada, teško da bi išta naučili i da shvate poslije.

Kako bi doveli u pitanje Predsjedničino domoljublje, neki grme kako nema važnije dužnosti i veće časti za jednog Hrvata nego biti predsjednikom Hrvatske ili hrvatske Vlade i da oko toga ne smije biti nikakvog kolebanja. Inače, za takve ljubitelje pompoznih riječi bez suvislog uporišta u realnom prostoru i vremenu federalni partneri BiH Hrvata skovali su uzrečicu – “velik turban, pod njim hodže nema”. To ih, međutim, ne sputava da zakrabuljeni suverenističkim turbanom poriču nepoželjnu im stvarnost omalovažavajući važnost pozicija u nadnacionalnim organizacijama. Štoviše, ti fantazijama zaslijepljeni fanatici, Tuđman bi rekao – stekliši, pridaju im gotovo heretički karakter, neizostavno praćen biljegom izdaje.

Nasuprot tome, zdrav razum nalaže kako je najčasnija dužnost koju jedan Hrvat ili Hrvatica mogu obavljati upravo ona na kojoj može napraviti najviše za Hrvatsku, a te su, bilo to kome drago ili ne, ipak prije izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Jednostavno, što si bliže stolu za kojim se donose važne odluke, manje su šanse da ćeš drugima poslužiti kao lopta za napucavanje. Jer, kako povijest uči, tamo sjede i oni koji su u stanju loptu daleko napucati – na tribine, u šumu, u kukuruze,… ali i u Haag, u Hudu jamu, na zapadni Balkan,… na užas i čuđenje vazda iznova nepravdom zatečenih, oholih samodostatnjakovića, kojima je za njihova pusta razočaranja stalno netko drugi kriv… Samo, kad je tako, tko je tu onda izdajnik?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari