Connect with us

Istaknuto

O nositeljima laži i vlasti od 2000.-2010. Iz djela Slobodana Novaka: “Protimbe”

Objavljeno

on

Oni gledaju u budućnost, tamo gdje nema više naše mladosti, stoljetnih težnja, pučkog rodoljublja, tamo gdje je zaborav. Ali budućnost koja nije ukorijenjena – povijesna je amnezija i takva budućnost nema budućnosti.

Naprotiv, ti isti koji su zasjeli za trpezu što im ju je nakrcao delicijama izmučen i siromašan i napola gladan narod hrvatski, sada ni o čem toliko ne govore koliko o navodnom hrvatskom ratnom zločinu. A jedini je istinski hrvatski zločin što je njih instalirao i što ih još trpi.

Str. 421- 429:

Ako nedužna i miroljubiva čovjeka zaskoči na njegovu pragu bijesni medvjed, ljuti ris, krvožedni vuk, divlja svinja, ili naprosto podivljali čovjek-nečovjek, kojimudrago varijetet i podvrsta balkanskoga suživota, može li se zamjeriti napadnutome što je u očaju i bijesu zabio nokte u oči napadaču? Što ga je raščetvorio, što ga je zgromio i dokrajčio? I posebno, ako se na nas okomi biće nalik čovjeku s kojim smo godinama živjeli u istome dvorištu! Jer zvijer postupa po instinktu, a podmukao nečovjek po izokrenutu razumu, besmislenoj mržnji i zloći. Postoje li konvencije, zakoni ograničenja, takozvani humani, etički ili religijski postupci, koje bismo smatrali obvezujućima u borbi za vlastiti goli život? Moj temperament i moja priroda, ali i moja etika i moj razbor, oslobađaju me svih lažnih skrupula i svih lažnih humanističkih obzira.

Ne prihvaćam ciničnu zabranu ravnodušnih da se uzme zakon u svoje ruke. (Što ćemo onda sa seljačkim bunama!? Što s revolucijama?!). Gubim svako razumijevanje za tzv. institut prekoračenja nužne obrane, (što ćemo s partizanskim zločinima nad civilima, paležima i sl.?!) jer taj institut ziheraški isključuje pravovremenu kaznu i dopušta tek golu obranu u rukavicama, oslobađajući nasrtljivca neposredne odgovornosti i odgađa je u neizvjesno. To je pasivan odnos spram zločinca u ime tobožnje humanosti i dobrote pogrješno okrenute onome tko je najmanje zavrjeđuje, a žrtvu lišava posvećene slasti odmazde (osvetiti < >posvetiti!); dobrotu degradira do kukavičke gluposti; isključuje i anatemizira opravdanu mržnju koja je prirodna čovjekova relacija spram gadosti, krvološtva, podlosti, zlodjela… i spram njihova izvora utjelovljenog u nositelju, u osobi. Imamo čak i prototipove, uvijek smo ih imali, nekoć su to bili Držićevi ljudi nahvao, u J. E. Tomića bio je to podlac sav u licu izbrijan, danas bismo rekli: sav do očiju obrastao. Taj navodni humani princip, samo je uzurpacija duhovnoga patronata nad tobože etički inferiornima. Poguban je, jer kazna s odgodom ide naruku zločinitelju i gubi najveći dio svoje djelotvornosti i smisla. Pravo na osudu i kaznu oduzeto žrtvi i prepušteno nezainteresiranima, relativizira zlodjelo i izjednačuje zločin i žrtvu. Još gore: dovodi, zapravo, zločinca u povlašteni položaj, jer, žrtva se obranila u krvi i patnji, ako se uopće uspjela obraniti, a zločincu se pruža prilika da elegantno klisne i odmagli iza plota, da se kamuflira, da promijeni identitet i mirno ostari u dalekoj zemlji, ili čak u žrtvinu neposrednu susjedstvu, rugajući se i žrtvi i pravdi, ukoliko se iz obijesti ne upusti i u novu seriju zločina. A i to nam je dobro poznato! Mnogi od nas poznaju zločince i koljače iz

Drugog svjetskog rata i poslije, koji već odavno pišu lirske pjesme, koji već više od pola stoljeća (jer zločin ne zastarjeva, pa možemo pričekati još koju agresiju) sjede po kancelarijama, za šankovima, po kojekakvim prisluškivačnicama, po tajnim policijama i mučionicama, i sude drugima. To zaprječivanje »prekoračenja« nepravedno je, jer zaustavlja osvetnikovu ruku, koja želi, koja jedina može i koja je dužna zaštititi svoje suborce, svoju braću i vlastito ognjište od ponovljena zločina. Na bojištima nema ni popova, ni sudova, ni lažnih post festum – moralizatora, ni pacifista, ni helsinških programiranih paljetkovatelja i njihovih denuncijanata, koji bi u ime rigidnih načela zaustavili osvetničku ruku, a nema ni objektivnih svjedoka. Jedini sudac i egzekutor je bojovnik, i ako on ne »prekorači nužnu obranu« odmah i sada, ako ne uzme zakon u svoje ruke, zločin će se okrenuti na njegova suborca i na njegovu zemlju. Nitko nema veće pravo na izvršenje kazne nad zločincem od same žrtve, i tu nema prekoračenja. Prekoračio je prag onaj tko nam je upao u kuću s ubilačkim namjerama. Smije li se uskratiti ljudsko pravo žrtvi, a priznati ga zločincu? Premudri

nam Demokrit poručuje iz dubine prošlosti: »Znak je mudrosti zaštititi se od nepravde koja nailazi. Znak je tupe neosjetljivosti ne osvetiti nanesenu nepravdu«. I zatim »Sve što nepravedno nanosi štetu treba ubijati po svaku cijenu«. I još: »Tko ubije bilo kojeg razbojnika ili gusara, bilo svojom rukom, bilo da drugom naredi, bilo da glasuje za to, neka ne bude kažnjen«. Te riječi nam dolaze iz jednoga dalekog svijeta, drugog vremena i etike, ali, molim, danas nam i kardinali izjavljuju da nije grijeh ubiti terorista. Sve ostalo je brbljarija dokonih, koji se ogrću crnim togama i nabijaju na tjeme perike sudačkog autoriteta, koji nisu iskusili šfijuk olova oko svojih glava i koje nije zazeblo ponovljeno oskvrnuće kućnih svetinja. Onaj tko svjesno stupa u zločin, lišava sebe svih ljudskih prava.

Da nije tako, ne bi bilo odsijecanja glave u ime pravde, ni vješala, strjeljačkih strojeva, električnih stolica, plinskih komora, smrtonosnih injekcija… koji ukidaju i najveće ljudsko pravo, pravo na život. Koja je razlika između društvene i individualne egzekucije?! Ona prva je, zar, pravednija, odmjerenija… prema kome?! Ima li veće pravo sankcije i egzekucije neki bezlični činovnik i anonimni egzekutor, koji to čine za mjesečnu plaću, nego onaj nad kojim je zločin izvršen? Eh da, ali kad se tako heretički rezonira, onda se brže-bolje razgovor svede na lažnu dvojbu: može li svatko u svakome trenutku ocijeniti… može li pristranik pravedno odmjeriti… može li ostrašćen, zaslijepljen, razjaren pravednik suditi. I to bez perike i toge. U ime te licemjerne dileme uskraćuje se pojedincu pravo djelovanja.

Ja, naprotiv, držim, da on to može bolje od bilo koga drugog tko sudi na osnovi apstraktnih paragrafa i uopćenih načela, a ne prema stanju na licu mjesta, prema bioinstinktu samoodržanja i milenijskoga iskustva. Jer čim tko pokaže nedvosmislenu želju i namjeru da nam naškodi, nema se više o čemu ni o njemu što misliti, nema se više što ocjenjivati, nema više pristranosti i nepristranosti – treba stupiti u totalnu samoobranu. Nema neodmjerenosti, jer se neodmjereno može postupiti prema nečijoj pogrješci, a ne prema naumljenu zločinu, i tu ne može biti ograničavajućih kriterija. Ili, zar je u tome još upitno, kako ocijeniti što je nedvosmislena želja i namjera?! Ne, tu je teško moguć nesporazum! I životinja osjeća tko joj hoće nanijeti zlo, osjeća to nepogrješivo, i bolje nego što to može znati neki humanistički birokrat. Zakonska egzekucija postaje glupa i neučinkovita, pa i nehumana osveta često nad nemoćnim i raskajanim starcem, umjesto nad još opasnim divljakom uzavrele krvi i razbuktale mržnje. Nažalost, ova je tekovina civilizacije uvelike izvitoperila prirodni zakon, koji je vladao kroz cijelu ljudsku povijest. Ne prizivam divlji Zapad, ne govorim o nasilju nasilnika, niti o hladnokrvnoj i odgođenoj krvnoj osveti, nego o osveti na toplo, govorim o prirodnom pravu koje vidim pravednijim od birokratskih »tekovina«. O mržnji prema zlu, koju zapovijeda i Bog i svaka ljudska etika. Govorim o balkanskome recidivizmu. Govorim o zločinima i strahotama rata, koje postaju još strašnijima ako ne završe na mjestu zločina i na bojištu, nego ih umnožavamo pronoseći ih kroz prostore mira i življenja. To zvuči kako zvuči, sigurno sablažnjivo, ali kao čovjek koji nikad, ni u snu nisam spreman na zlodjelo, koji ne mogu zamisliti da bih prvi nanio zlo, kome je svako nasilje i svaka agresivnost strana i neshvatljiva, uzimam sebi pravo zahtijevati to isto od drugoga prema sebi.

Kao čovjek koji ratovanje doživljavam kao groteskno-tragičan čovjekov danse macabre, a patetiku jurišne trublje i pobjedne fanfare kao vučje zavijanje, vojsku i oružje kao karneval umobolnih, manevarske poligone kao apokaliptične hipodrome, vojarne, vojne akademije, njihove »vestpointe« s voštanim lutkama Stratega i vojnih Znanstvenika, kao uklete špilje blijedih spirohetičara – i, konačno, kao čovjek koji sam barem toliko demokratičan, ako ne i humaniji od pradavnoga Demokrita, uzimam pravo, makar u mislima, surovo kazniti, bez milosti uništiti onoga tko vlastitu nasladu vidi u uništenju drugih, jer treba uništavati izvor zla; samo zlo ne može se uništiti. Opraštati zlodjelo znači preuzeti ga na sebe i omogućiti ga opet, to jest, biti spreman na novo. Pa zar to isto ne govori i ne čini sam Gospodin Bog?: »Zato se raspali gnjev Gospodinov na narod njegov, i mahnuv rukom svojom na nj, udari ga da se gore zadrmaše i mrtva tjelesa njegova biše kao blato po ulicama«. Tjelesa kao blato po ulicama!!! Toga nema ni u najmračnijim pjesmama Radovana Karadžića! Gdje god otvorite Stari zavjet, sami flagrantni prekršaji Ženevske konvencije! A pjesmu o praštanju pjeva naš Gospodin samo kad je posebno dobre volje i kad mu ide od ruke. Kažu da je upravo Sin Božji inicirao i onu poučnu priču o pčelama, ne znam ima li je i u Bibliji, i ne znam je li se radilo o spaljivanju Sodome i Gomore (»nije ostao ni kamen na kamenu!«), ili o kojem drugom »čišćenju«, svakako Isusa su zapitali fanatici apstraktne pravde, smije li se skupa s krivcima kažnjavati nedužne, dakle, neselektivno, odreda i đuture, kako se to još kaže. Isus je na to sumnjičavcu i teoretičaru, vjerojatno praprapretku nekog neprekoračitelja, međunarodnog tužitelja ili djelitelja pravde, stavio u rukav roj pčela.

Jedna ga je ubola, a on je u panici protrljao rukom i prignječio u rukavu mnoge nedužne… I onda, dakako, iz toga slijedi pouka… koja meni i nije bila potrebna, ali bi haškome sudu, njegovim nalogodavcima, i, kako se to nekoć lijepo govorilo, njihovim domaćim slugama, mogla biti korisna, da nisu prigrlili hipokritski svjetonazor svjetskih žandara i himbenu kvazihumanističku doktrinu samih zločinaca, koji bez milosti satiru sve moguće svoje Sodome i Gomore po svijetu ako umanjuju prevlast; ali se zato prvi pozivaju na duhovne tekovine moderne civilizacije: Ne uzimati zakon u svoje ruke! Ne prekoračiti nužnu obranu, jer to su Tekovine! Nekoć smo za izmišljene grijehe kažnjavali najsurovije, čak i nedužne žene spaljivali kao vještice, a danas za očigledne najteže zločine kažnjavamo najblaže.

Civilizacijska je tekovina zatvorske hodnike popločati mramorom, unijeti u ćelije televizore i bijele plahte i porculanske školjke, a uvođenje u zatvorsku blagovaonicu jedaćeg pribora od nehrđajućeg čelika – to je vijest za glavni TV-dnevnik. Tekovina! Danas je već mnogima u zatvoru, kao i nekoć u partizanima, bolje nego kod kuće, zato i čekaju u redu da im se oslobodi mjesto. A da bi to pripremili, ubijaju, pljačkaju, siluju… To je također tekovina. To je neprekoračenje. To je civilizirano. Zločinac mora osjetiti da smo mi ljudi, i da na krvave noževe idemo otvorenih dlanova, samaritanski, s Kristovim praštanjem. Ali to upravo i jest za njega pravi izazov! Pitam se, što je tu humanije: biti prestrog spram grijeha, ili preblag spram krvnog delikta i milosrdan spram zločina?! Kamo sreće, kada bismo uistinu i slijedili one neke srdite Božje naputke što sam ih spomenuo, umjesto preporuka onih koji bi od kompromiserstva umijesili znanost, i kukavičluk normirali paragrafima, diktirajući slobodnom ljudskom razumu.

Ukratko: nametanje žrtvi nekih ograničavajućih regula, ili uopće bilo kakvih pravila ponašanja, jest i najbezočnija legalizacija agresije i zločina, kao kakvog zabavnog turnira i sporazumnog junačkog nadmetanja, koje još treba samo normirati radi natjecateljske ravnopravnosti, kako bi branitelj ostao sportski fer naspram napadaču. Jer, određivanje pravila igre pretpostavlja, dakako, i postojanje i priznavanje postojanja same igre kao ravnopravnog partnerstva.

Svako ograničavanje obrane, tolerancija i kvazihumano »razumijevanje« za nakazne animalne agresorove porive, samo je pragmatično farizejsko dopuštanje ili tek toleriranje otpora zlu radi puke samoobrane, a ne načelan beskompromisni borbeni stav protiv zločina.

Tek sam nedavno (2008) i ja pročitao izjavu Josipa Broza Tita o ovoj temi:

Ja sam – veli – pročitao o kretanju klasnog neprijatelja koji sada popisuje one koji su bili »egzekutori« za vrijeme rata, to jest one koji nose izvjesnu »krivnju«za izvjesna strijeljanja, itd. Prave se spiskovi koji su to sve ljudi. To radi klasni neprijatelj… protiv takvih koji to rade ja mislim da treba preduzeti administrativne mjere, ne dozvoliti im to. Dobro, da ih ja povedem u one jame, gdje su rezali grkljane i bacali, dok su ustaše bili na vlasti itd. kao što su i četnici isto tako radili. A ne da nam sada pripisuju razne grijehe… To nije bio grijeh, to je bila borba na život i smrt. U ratu se ne gleda što će sutra netko kazati, nego u ratu se ratuje i uništava tko koga može. (Podcrtao S.N.)
[Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971. autorizirani zapisnik. Izd. Meditor, Zagreb. 1994., str. 191]

Nisam ni sumnjao da se krvnik ne bi nadmetao s krvnicima, i da ne bi na rezanje grkljana s veseljem uzvraćao istom tehnikom. Dovoljno se podsjetiti kako je njegov načelnik OZN-e za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, nezadovoljan radom svojih podčinjenih krvnika u Zagrebu, 15. svibnja 1945. prosvjedovao: »Za deset dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Radite suprotno od naših naređenja, jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima«. I to u prvim danima MIRA, kad više nije bilo »na život i smrt«! Razumijem i da komunističke egzekutore Tito stavlja među navodnike i da izvjesnu krivnju za izvjesna strijeljanja, itd., navodi kao nepostojeću, ili razumljivu i opravdanu, ili barem dvojbenu (dok onim licemjernim itd. skriva također rezanje grkljana i slične vještine). Dakako, ne čudi me ni to što je sve to, po običaju, i nakon autoriziranja, tako nesuvislo, zbrkano i primitivno sročeno. Ali me nije zbunila ni pokolebala niti prividna načelna sukladnost mojih spoznaja i zaključaka s njihovom zločinačkom bahatosti. Jer ni u primisli ja ne opravdavam zločine, mučenja, jame, masovne egzekucije i ono Titovo tko koga može. Ja govorim o tko koga mora – i u tome je suštinska razlika! Takvu distinkciju nameće upravo ta borba na život i smrt. Sve drugo je zločin.

Danas pak njegovi sljedbenici marljivo »popisuju one koji su bili egzekutori« u Domovinskom ratu, pa nitko ne vidi ta kretanja, niti traži da se protiv njih preduzimaju administrativne mjere, nego se na sve strane egzekutorima, pa i nedužnima, uz pristanak i pomoć veleizdajnika, već i surovo sudi. A popisivači se, naprotiv, samopromoviraju u demokrate, liberale, Europejce… Jedna mjerila diktiraju u Karađorđevu masovne ubojice, i njihovi suvremeni istrestci, a druga vrijede za »klasnog neprijatelja« i »ognjištara«, kada se od njihova noža, ili njihove bolesne mržnje hoće braniti na Isusov način: trljajući rukav. Luđačka zločinačka logika!

To, eto, ja mislim o hrvatskim »zločinima«. A o osobnim zločinima pojedinaca koje nije ubola pčela, nego podbola divljačka priroda, mislim isto što i o svakom divljačkom zločinu: bilo bi također najbolje da je egzekutiran na licu mjesta, dok je još zločin trajao i množio se, jer to nije hrvatski zločin, i takav ne pripada politički ni ovoj ni onoj strani, a moralno i iskonski pripada taboru agresora i čoporu bandita, makar niknuo i na našem tlu. Takve treba makar i u komfornu buturnicu, kad ih već nije stigla pravedna kazna na mjestu zločina. Mnoga će njihova zlodjela ostati, nažalost, zauvijek nekažnjena. Nijedno četničko preoravanje hrvatskih groblja ne može opravdati zločin što ga je neki naš »branitelj« izvršio u Islamu Grčkom nad grobom hrvatskoga književnika i srpske narodnosti, Vladana Desnice, velikog majstora i umjetnika proze. S ogorčenjem i zgražanjem ispričao mi je vjerodostojni očevidac M. D. da je Desničin grob u Kuli Jankovića totalno devastiran: grobna ploča razlupana, a njegove kosti divljački razmrvljene. I taj će zločin, vjerojatno, zauvijek ostati anoniman, izvršitelj ga podmeće na oltar domovine, pa stoga pada na našu glavu! Teško mi je vjerovati da bi hrvatski puk mogao takve slaviti kao svoje junake, branitelje i časnike. Oni koje on slavi, zacijelo ne spadaju u to društvo, jednostavno zato što su ostali na svome pragu, braneći i žive i mrtve, ognjišta i grobove, ne skrnaveći ničije svetinje. Ali, da li bi još i morali pred zločincem prostrti crveni hag… par

 Hkv.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR