Pratite nas

Nova Hrvatska – interview sa Vjekosklavom Luburićem

Objavljeno

na

Dopisnik “Nove Hrvatske”, koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao u Madrid, da napiše posebni izvještaj o tom dogadjaju, posjetio je takodjer generala g. Vjekoslava Luburića koji sa svojom p0rodicom živi na obiteljskom posjedu u južnoj španiji, Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za “Novu Hrvatsku” što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno i vrlo otvoreno na sva postavljena pitanja.
Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u hrvatskom javnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će zanimati mnoge čitaoce “Nove Hrvatske” i da će doprinijeti razbistravanju bar nekih pojmova naše emigracije.

PITANJE: Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali Ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?
ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da na pr. nikada više ne će biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima Hrvatska Vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaško žrtvi i borbi.

Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim  izborima u svom Saboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.

Svijestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra ne će donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svijestan njihovog značenja. Zavisi od mentaliteta, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više patrioti nego strančari, jer ustaštvo je bilo radi Države a Prema tome treba sve podrediti potrebama Domovine, Bila bi viečna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pezvanost i veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobodjenja,

PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?
ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta dijela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski ie narod ledini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koti smo se borili i griješili, kao i onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle Na-rodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.
Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No ne smijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo II zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.

PITANJE: Kakvo bi uredjene prema Vašem mišljenju trebalo vladati u budućoj Hrvatskoj?
ODGOVOR: U velikom dijelu svi’eta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage medjunarodnog komunizma. Nam”! je mjesto uz te snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati demokracija. Hrvati su išli sa silama osovine jer EU ove pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu,
ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da su snage demokraclte bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima. Danas situacija nije ista kao 1941. g. i narod očekuie slobodu orl zapadu ih saveznika. Našu slobodarsku borbu treba zato uskladltl sa stanjem u svijetu. Treba naučiti Ho više od svijeta s koilm dana” živimo i koji je napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo sudbinu ruskih emigranata.

PITANTE: Upravo ste spomenuli emigrante. Kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski emigranti? ‘
ODGOVOR: Od emigracije ne treba mnogo očekivati. Velikim dijelom ona je ostarila i preživjela u mnogom pogledu, Onda je ako zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo manje nego što nam je to moguće.
Društvo u Hrvatskoj se mijenia, stvaraju se nove koncepcije prava i politike, nove socijalne ideje, koie većina u hrvatskoj staroj emigraciji ne može shvatiti sve da i hoće. Zato je i raskorak izmedju domovine i emigracije teško izbjeći. S time se moramo pomiriti. Jedna pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mladih Ijudi u emigraciji, koji ne trne od one hipoteke prošlosti, koju mi nosimo. Mladji daju još jedine nade. Ako se ne miješaju u rasprave nas starih. put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu svojim putevima. Mladji Ljube majku Domovinu onako kako smo to činili mi, Ustaše, ona generaciia, koja je gradila jankapustu, i zato se ne bojim da će Hrvatska ikada ostati bez novih Bobana, Moškova, Lorkovića i Mortidjija.

PITANJE: Sto Vi kao vojnik mislite o prilikama II domovini i na koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?
ODGOVOR: Ja vlerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih Hrvata, pa i onih, kofi danas svijesno ili nesvijesno pomažu režimu. Treba dati mogućnost i zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti. Narod ‘je trpio i nije isključeno da bi se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja, To bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se moći oslobo
diti samo borbom, samo složnim nastojanjima. U toj pak borbi treba računati s dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima s novom jugoslavenskom vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga, bez mnogih “Hebranga i Djilasa” nema novog ustanka u našoj zemlji, nema one djelotvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojnije hrvatske ilegalne skupine na terenu.

PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate da smrću dr Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku djelatnost?
ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavan: NE
Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. Treba samo malo; da svijet grakne protiv mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i previše a da bi ne mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to. koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj ne će koristiti. Osobne osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu II Ustaškom Pokretu ne radi istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje ime i svoje pozicije.
Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam učinio, dobro I zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan, da ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. Ja bi se mogao prati, možda i “oprati”, da sam jednostavan vojnik, koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim odgovornost u svakom pogledu. želim biti dosljedan samom sebi.
Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i sakupim znanje, da se riješim balasta, kompleksa, sanja i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo na budućnost Hrvatske, koja će moju djecu Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miroslava dovesti u Ljubuški, pa makar ja i “pukovnici” moraU ostaviti kosti ili u borbi ili u tuđjinl,
Ja sam voljan prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog položaja, časti itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to bezuvjetno potrebno za smirenje i sreću naroda.”
Dopisnik “Nove Hrvatske” zadržao se nakon ovog interview-a još dulje vremena u razgovoru s generalom Vjekoslavom Luburičem, koji je pokazao zanimanje naročito za aktivnost novih emigranata i stanje 0 izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj. (ANOH)

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari