Pratite nas

Komentar

NOVA PROVOKACIJA: Zoran Erceg: ‘Za razliku od šatoraša, ne mrzim neprijatelje iz rata!’

Objavljeno

na

Erceg ipak iščitava tu mržnju te tvrdi kako nije mrzio ni neprijatelje u ratu. Problem je u tome što više nikome nije jasno tko je njemu bio neprijatelj. Iako je priča potkrijepljena fotografijama o njegovom poznanstvu s Ratkom Mladićem izbila u javnost, malo koji medij je to smatrao shodno za prenijeti piše Dnevno.hr

“Kad me pitaju koja je razlika između mene i šatoraša, odgovaram najkraće: Ja nisam mrzio svoje neprijatelje u ratu ni u trenutku kada su me pokušavali ubiti, a niti kad su me napravili teškim invalidom. Ja ni danas ne mrzim svoje nekadašnje neprijatelje. A šatoraši? Šatoraši mrze ne samo naše nekadašnje neprijatelje, oni mrze i mene i sve druge njihove i moje suborce koji ne želimo biti robovi mržnje. Oni žive mržnju, a mi želimo ostaviti rat iza sebe i osloboditi mlade generacije toga tereta”, oglasio se novim postom Zoran Erceg čije čije sudjelovanje u Domovinskom ratu nije sporno, ali braniteljstvo mnogi dovode pod upit.

Iako je svojim dolaskom u Savsku 66 i sam nakratko bio “šatoraš”, a gdje se zorno moglo vidjeti da ga unatoč svemu što je učinio i kazao protiv braniteljskog prosvjeda nitko nije ni poprijeko pogledao, a kamoli mrzio, Erceg inzistira da su branitelji mrzitelji svega i svačega.

Kroz šator je prošla cijela plejada političara. Neki su došli zbog istinskog razumijevanja braniteljskih problema, neki radi samopromocije, a neki kako bi se uvjerili da je ova “zastrašujuća skupina” zapravo skupina normalnih ljudi u potrazi za svojim pravima. Da nije bilo mržnje, najzornije se moglo vidjeti kada je bivši predsjednik Ivo Josipović prešutio himnu koja se orila iz braniteljskih grla, a opet mu to nitko od tamo prisutnih nije spočitao. Mržnje, dakle, ni u tragovima. Ogorčenosti i ljutnje, toga ima i to je jasno…

Erceg ipak iščitava tu mržnju te tvrdi kako nije mrzio ni neprijatelje u ratu. Problem je u tome što više nikome nije jasno tko je njemu bio neprijatelj. Iako je priča potkrijepljena fotografijama o njegovom poznanstvu s Ratkom Mladićem izbila u javnost, malo koji medij je to smatrao shodno za prenijeti. Podsjetimo, stoga, zašto Erceg ne mrzi “neprijatelje”:

dvojac_erceg_mladic_1991

Zoran Erceg s kamerom u pratnji Mladića – Foto: Žuljev

[ad id=”68099″]

Na pregovore došao s Mladićem u kampanjoli!

Radilo se o Velikoj Glavi gdje su hrvatski branitelji u pokušaja neprijateljskoga proboja postavili uspješnu crtu obrane koja ih je od agresora dijelila jedva 70 metara i do Oluje je bila jedna od najtežih kota bojišnice u cjelokupnom Domovinskom ratu. U opisu te snimateljske epizode, Erceg danas tvrdi kako se dolaskom na položaj našao u neugodnoj situaciji s okupirane strane i da je ispalo da je Mladićev snimatelj. Istina je ovakva… Bio je to dogovoreni pregovarački sastank Mladića s jedne i hrvatskih snaga s druge strane predvođenih Nikolom Vukošićem, tadašnjim zapovjednikom hrvatskih redarstvenih snaga i Josipom Jurasom članom Kriznog stožera. Hrvatske kamere pri tom su tajno najprije zabilježile dolazak Ratka Mladića u “kampanjoli” kao i snimatelja Zorana Ercega koji se s njim osobno dovezao te iz vozila izvukao kameru i snimao cijeli događaj. Na istom materijalu koji traje satima, Erceg u niti jednom fragmentu nije izgledao kao slučajni gost, avanturist ili osoba koja odaje strahom, niti se javio ili družio s novinarima s hrvatske strane ili hrvatskim braniteljima koji su čekali svoju delegaciju. Došao je na Veliku Glavu s Ratkom Mladićem i njegovom pratnjom i ubijao zajedno s njima vrijeme do početka sastanka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Jesu li četnici stradali na Bleiburgu imali dušu?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada na Bleiburgu ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.

S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.

Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?

Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?

Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.

Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.

Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.

Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.

Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.

S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.

Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.

Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.

Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?

Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?

Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

Objavljeno

na

Objavio

Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”.

Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.

Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”.

Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić… Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.

Milan Ivkošić / Večernji list

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Hasanbegović: U Zagrebu imamo na desetke Ovčara

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari