Pratite nas

Komentar

NOVA PROVOKACIJA: Zoran Erceg: ‘Za razliku od šatoraša, ne mrzim neprijatelje iz rata!’

Objavljeno

na

Erceg ipak iščitava tu mržnju te tvrdi kako nije mrzio ni neprijatelje u ratu. Problem je u tome što više nikome nije jasno tko je njemu bio neprijatelj. Iako je priča potkrijepljena fotografijama o njegovom poznanstvu s Ratkom Mladićem izbila u javnost, malo koji medij je to smatrao shodno za prenijeti piše Dnevno.hr

“Kad me pitaju koja je razlika između mene i šatoraša, odgovaram najkraće: Ja nisam mrzio svoje neprijatelje u ratu ni u trenutku kada su me pokušavali ubiti, a niti kad su me napravili teškim invalidom. Ja ni danas ne mrzim svoje nekadašnje neprijatelje. A šatoraši? Šatoraši mrze ne samo naše nekadašnje neprijatelje, oni mrze i mene i sve druge njihove i moje suborce koji ne želimo biti robovi mržnje. Oni žive mržnju, a mi želimo ostaviti rat iza sebe i osloboditi mlade generacije toga tereta”, oglasio se novim postom Zoran Erceg čije čije sudjelovanje u Domovinskom ratu nije sporno, ali braniteljstvo mnogi dovode pod upit.

Iako je svojim dolaskom u Savsku 66 i sam nakratko bio “šatoraš”, a gdje se zorno moglo vidjeti da ga unatoč svemu što je učinio i kazao protiv braniteljskog prosvjeda nitko nije ni poprijeko pogledao, a kamoli mrzio, Erceg inzistira da su branitelji mrzitelji svega i svačega.

Kroz šator je prošla cijela plejada političara. Neki su došli zbog istinskog razumijevanja braniteljskih problema, neki radi samopromocije, a neki kako bi se uvjerili da je ova “zastrašujuća skupina” zapravo skupina normalnih ljudi u potrazi za svojim pravima. Da nije bilo mržnje, najzornije se moglo vidjeti kada je bivši predsjednik Ivo Josipović prešutio himnu koja se orila iz braniteljskih grla, a opet mu to nitko od tamo prisutnih nije spočitao. Mržnje, dakle, ni u tragovima. Ogorčenosti i ljutnje, toga ima i to je jasno…

Erceg ipak iščitava tu mržnju te tvrdi kako nije mrzio ni neprijatelje u ratu. Problem je u tome što više nikome nije jasno tko je njemu bio neprijatelj. Iako je priča potkrijepljena fotografijama o njegovom poznanstvu s Ratkom Mladićem izbila u javnost, malo koji medij je to smatrao shodno za prenijeti. Podsjetimo, stoga, zašto Erceg ne mrzi “neprijatelje”:

dvojac_erceg_mladic_1991

Zoran Erceg s kamerom u pratnji Mladića – Foto: Žuljev

[ad id=”68099″]

Na pregovore došao s Mladićem u kampanjoli!

Radilo se o Velikoj Glavi gdje su hrvatski branitelji u pokušaja neprijateljskoga proboja postavili uspješnu crtu obrane koja ih je od agresora dijelila jedva 70 metara i do Oluje je bila jedna od najtežih kota bojišnice u cjelokupnom Domovinskom ratu. U opisu te snimateljske epizode, Erceg danas tvrdi kako se dolaskom na položaj našao u neugodnoj situaciji s okupirane strane i da je ispalo da je Mladićev snimatelj. Istina je ovakva… Bio je to dogovoreni pregovarački sastank Mladića s jedne i hrvatskih snaga s druge strane predvođenih Nikolom Vukošićem, tadašnjim zapovjednikom hrvatskih redarstvenih snaga i Josipom Jurasom članom Kriznog stožera. Hrvatske kamere pri tom su tajno najprije zabilježile dolazak Ratka Mladića u “kampanjoli” kao i snimatelja Zorana Ercega koji se s njim osobno dovezao te iz vozila izvukao kameru i snimao cijeli događaj. Na istom materijalu koji traje satima, Erceg u niti jednom fragmentu nije izgledao kao slučajni gost, avanturist ili osoba koja odaje strahom, niti se javio ili družio s novinarima s hrvatske strane ili hrvatskim braniteljima koji su čekali svoju delegaciju. Došao je na Veliku Glavu s Ratkom Mladićem i njegovom pratnjom i ubijao zajedno s njima vrijeme do početka sastanka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari